Nastojeći se odmaknuti od krutih okvira svakodnevice okovanih glupim navikama, loših vijesti s radija koje zamjenjuju samo one još lošije, sit plimnih valova primitivizma i zavisti koji me zapljuskuju iz nekih dalekih hipocentara ljudske zlobe, odlučio sam, barem na jedan trenutak, zastati.
Pričekati Sunce...



Nisam trebao dugo čekati.



Iznad tamne sjene mosorskih vrhova zažarilo se nebo, skrivajući u sebi tople boje proljetnih svitanja.
A onda odjednom, grebenom planine između Ljubljana preko Vickovog stupa i Velikoga Kabla pojavili se prvi sunčani traci.



Umjesto svečanih fanfara, tek je jedan krik galeba iznad morske pučine ispjevao najljepši stih.



U nekoliko trenutaka, sunce je već odskočilo kao na nekom ogromnom trampulinu.



I obojalo novi dan.



Za to vrijeme, niti desetak koraka od apsida katedrale, neki nervozni ljudi u besmislenim kolonama automobila žurili su puževim koracima, grizli nokte, psovali, trubili sirenama...

Nitko nije primjetio čaroliju koja je prošla pored njih, a kamo li zahvalio na još jednom poklonjenom danu.