Premda nisam stručnjak za biometeorološku prognozu, nije potrebno biti previše pametan i vidovit pa predvidjeti kako će slijedećih mjesec dana kod znatnog dijela građana doći do rapidnog porasta mučnine, razdražljivosti, preosjetljivosti na promjenu vremena i lošeg raspoloženja. Naravno, nema sumnje kako će predizborna kampanja za predstojeće lokalne izbore, ponovno izvući na površinu vječne rasprave o ustašama i partizanima, komunjarama, hadezenjarama i inim njarama, nego li recimo koliko-toliko suvisle razgovore o konkretnim problemima koji muče stanovnike naših sela, zaselaka, priselaka i tek ponekog grada.

Pa eto, iako je naša mlada demo(n)kracija još prošle godine prešla granicu punoljetnosti pa bi stoga bilo logično očekivati kako ćemo svi zajedno ući u zrelu životnu fazu, nebrojeno je mnogo primjera koji pokazuju kako gotovo svaka vlast, bez obzira iz kojeg miljea nastajala, nakon što zauzme položaje u udobnim foteljama, vrlo brzo zaboravi svoju osnovnu svrhu i smisao - služiti građanima.

Nije se teško složiti s konstatacijom kako gotovo u svakom našem primorskom ili otočkom velom i malom mistu, poseban kolorit ozračju "Mediterana kakav je nekad bio" daju rive i lučice u kojima su privezane barke mještana. Istina, danas sve manje viđamo tradicionalne batane, gajete, leute i guceve, više plastične pasare s kabinicama, poneku jedrilicu, gumenjak ili dnevni gliser. No, u svakom slučaju, prirodna je potreba našeg čovjeka koji je rođen uz more i odrastao s tim istim morem da ima svoju barku, ma koliko malena ona bila, i to ne zbog hira, pomodarstva ili statusnog simbola već jednostavno za otploviti do prve vale, susjednog škojića, baciti tunju u more, peškafondo za lignje, odvesti obitelj i prijatelje na more, okupati se i vratiti u svoju luku sretan i zadovoljan...



U mome Trogiru, starome plemenitom gradu bogate pomorske i brodograditeljske tradicije, na vezovima je oduvijek bilo podosta barki svih mogućih vrsta, oblika i veličina, ali ne mogu se oteti osjećaju kako ih iz godine u godinu, ima sve manje i manje.
Da, možda je na prvi pogled paradoksalno da s jedne strane gradimo velike marine za raskošne bjelosvjetske ljepotice, da na našu rivu pristaju brodovi koji izgledaju kao san snova, a opet s druge strane, tiho i nečujno, naši mulići, većinom sklepani onako na brzinu, od rashodovanih puntižela iz škvera, postaju sve rijeđi, tonu polako u zaborav i nestaju.

Samo na prvi pogled nelogično, ali ako godinama živite sa glavama od kupusa na vladajućim pozicijama, ako se svakodnevno morate boriti s jednim mentalitetom koji jednostavno - prezire more, ne osjeća to more kao kolijevku života već mu ono predstavlja smetnju, problem, gnjavažu, tada čuđenju mjesta nema.
Nisu rijetka razmišljanja ali i konkretne akcije u kojima se obala mora nerijetko zatrpava otpadnim materijalom, šutom sa gradilišta, kojekakvim smećem kako bi se dobio "vrijedniji" prostor koji će glave od kupusa lakše moći "valorizirati".

Tako je i u mome gradu tamo koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počelo totalno nestručno i skandalozno natrpavanje obale zemljom sa svih mogućih gradilišta, jednostavno - započelo je ubijanje mora. S vremenom je ta površina narasla na monstruozne dimenzije tako da se novonastala obala na kopnu približila otoku Čiovu na kojih dvjestotinjak metara. Naravno, nije se uopće vodilo računa o tome da se najprije napravi lukobran od kamenih gromada već je zemlja natrpavana stihijski, bez ikakvog suvislog plana, a kamo li projekta.

Danas, kao i svih tih tridesetak godina, taj predio djeluje sramotno!
Ništa se pametnoga na njemu ne radi, istina - posljednjih se godina ipak započelo s izgradnjom potpornih betonskih zidova ali to je sve toliko sporo, mlitavo i nikakvo, da se kakvo-takvo suvislo uređenje ne nazire niti kod najvećih optimista.

No, čak i u takvim okolnostima, ljudi, vlasnici brodica su se znali organizirati pa su usprkos brojnim poteškoćama gradili "mule" na kojima se znalo vezivati i po nekoliko stotina brodova. Naravno, pretenciozno bi bilo to nazivati lučicama, ali tamo gdje postoji dobra volja - ništa nije nemoguće.



I upravo prije nekoliko godina kada su "kao" započeli radovi na ovom famoznom nasipu, svi ti muli su jednostavno - srušeni, a od strane vrlih gradskih poglavara obećano je kako će se vrlo "uskoro" na tom području napraviti prava lučica za barke mještana ili kako se to birokratski zna reći - brodice domicilnog stanovništva.

Trogirski mali "brodovlasnici" osnovali su i svoju pomorsko-športsku udrugu koju su nazvali "Lokvice", po jednoj vrlo bivšoj gradskoj plaži koja je mogla biti, da je bilo pameti, vrhunska atrakcija ovog grada. Podnijeli su sve moguće papire, zahtjeve, upite, prijedloge projekata prema nadležnim institucijama ali se za čitavih pet godina nije dogodilo ništa bitnoga. Ljudi i dalje nemaju gdje vezivati svoje brodove, a ako je suditi po dinamici radova - tko zna kad će i hoće li uopće...

Čeka se ta famozna "koncesija" koja bi omogućila udruzi da legalno i legitimno započne sa konkretnim radom.
Zašto sve ovo uopće pričam?
Pa upravo zato da ukažem na to kako nitko od odgovornih ne želi, ne može ili nije sposoban riješiti jednu zaista jednostavnu stvar - dati dio obale na upravljanje ljudima koji će najbolje znati što i kako, ljudima koji tu ne gledaju svoju materijalnu korist već mogućnost da svojim radom i znanjem oplemene jedan dio grada koji je sramotno zapušten već desetljećima.



Ali ne, nije to tako lako!
Zaista samo teški naivci kod nas mogu vjerovati u famozne "institucije sistema".
Taj prostor je vrlo vjerojatno zapao u oko nekom moćniku koji bi zasigurno tu instalirao prigodne "komercijalne sadržaje" ali još čeka razvoj situacije.
U međuvremenu, ne pada im na pamet dati koncesiju tamo nekoj udruzi vlasnika malih brodica.

Vrijeme prolazi, ljudi su malo ogorčeni, a više razočarani, pretežno rezignirani s osjećajem nemoći.
Oni su napravili sve što su mogli, sve po važećim zakonima i propisima.
I čekaju.
Čekaju...
Ali, ništa se ne događa, nailaze na zid šutnje...
Zar je zaista potrebno i za ovakve stvari tražiti dobru "vezu" ili nekoga guzonju dobro podmazati, da bi građani Trogira konačno ostvarili svoje pravo "na grad", na svoju obalu, na svoje more...

Ne znam, možda je najbolje da mi svim tim glavama od kupusa i tikvama koje im služe za plutanje po njihovim lokvama, omogućimo da fino zatrpaju čitav ovaj kanal između kopna i Čiova, pa ćemo dobiti mnogo novih korisnih površina za daljnju betonizaciju i apartmanizaciju, na koncu - tada ne bi uopće bilo potrebno graditi taj novi most koji desetljećima već, sudeći po izjavama gradonačelnika, samo što nije...

Jer... što će nama uopće more, što će nama uopće brodovi...

Budući da nisam potpuno siguran može li se ovaj najnoviji turbomutirajući virus svinjske gripe kombiniran i dodatno garniran ptičjim bjesnilom, kravljim ludilom i tko zna čime još sve ne, prenositi optičkim kabelima i svemrežjem našim svagdašnjim, priznajem kako ovih dana omiljenim blogovima pristupam s pojačanom dozom opreza. Pogotovo nakon što sam primjetio mnoga imena renomiranih blogova kako mutiraju dolje na fresh listi u nekim zaista neprepoznatljivim oblicima. Spameri su očito u blogosferi našli svoju novu tržišnu nišu.

No, bez obzira na to što se od Otranta opet valja teška južina, mjestimice obogaćena kišom, pljuskovima i grmljavinom, bez obzira što je gorivo opet poskupilo i što svakog jutra do svog radnog mjesta zibam lebdeći preko vazdraraskopanih wannabe ulica pseudo-grada pod zaštitom UNESCO-a, situacija čak i nije toliko loša. (smajlić s palcem gore)

Kao prvo – veseli me što sam danas bio izuzetno uspješan u ulozi grass-terminatora, istina ne toliko u količini oborene travurine koliko u činjenici da tijekom izvođenja izuzetno složene operacije koja se samo neupućenima u moje tegobe čini pisofkejkom, nisam niti jednom kihnuo! Čoeče, kakav je to uspjeh, nemreš bilivit... (pet velikih smajlića)

Kao drugo, osokoljen velebnim uspjehom košnje kroz zelene krošnje trave doma moga, posjetio sam, zamislite čuda - izložbu cvijeća (trostruki smajlić)

Naime, upravo se ovih dana u dvorcu Vitturi, održavala izuzetno zanimljiva izložba florista koji su stigli iz raznih udaljenih predjela Kaštelanskog zaljeva kako bi izložili svoje radove. Istina, moju pažnju su više privlačili ponešto drugačiji detalji i motivi koji su ovjekovječeni na priloženim fotografijama, ali skrušeno molim da mi se to prizna pod olakotne okolnosti.





Na izložbi cvijeća nisam na žalost naišao na niti jednog, da prostite sele-birtija (dva tužna smajlića plus napomena - nije lapsus tastaturus), ali sam zamjetio kako je dvorac Vitturi prekrasno zdanje (veseli smajlić koji namiguje).

Za trenutak sam pomislio kako bi bilo prekrasno da ga kupim kompletnog recimo za jednu kunu i tako spasim od možebitnog propadanja. Istina, vrlo rado bih dodao još dva kata podzemnih garaža što bi vjerojatno iziskavalo promjene u GUP-u, PUP-u i DRP-u, ali u povjerenju – imam dobre veze (još jedan smajlić koji namiguje)



Nedjeljno popodne sam također proveo jako sadržajno, čak sam i nazočio jednoj vrhunskoj kazališnoj predstavi (pet velikih smajlića) ali mi se sada jednostavno ne da opisivati kad, gdje, zašto, kako i koliko.
Uostalom – koga to uopće zanima ( začuđeni smajlić)
Hrvate i Hrvatice i tako zanimaju mahom sofisticiraniji događaji od kazališnih predstava (tri rezignirana smajlića)

Primjerice, upravo jučer je na T-portalu, najčitanija i najkomentiranija bila senzacionalna vijest da su Simoni skliznule gaćice te da je Ivana hrkala kao muškarac. Nije mi poznato jesu li možda te inkriminirane gaćice skliznule upravo zbog vibracija izazvanim hrkanjem, ali u svakom slučaju smatram kako je vrlo pohvalno da se ovim, samo na prvi pogled nevažnim detaljima, u ovoj zemlji poklanja primjerena pozornost široke narodne mase, neradničke klase i svekolike oproštene inteligencije.

O zemljo, profundaj se...

Iako po neslužbenom rasporedu ovoga bloga, vrijeme za putopise uglavnom bude rezervirano za ponedjeljak ili utorak, pitam se pitam, zašto ovoga puta ne napraviti iznimku, kako bi rekli naši mudrijaši, dijelom zbog subjektivnih, a većinom zbog objektivnih razloga. Kako ne postoje predikatni razlozi ili barem ja za njih još ne znam, možda je to čak i bolje napraviti ovako na samom početku vikenda, jer tko zna - možda nekom dobro posluži kao ideja za jedan lagani proljetni izletić.

Eh da, danas idemo na Vedro blato!
Jeste li ikada čuli za Vedro blato!?
Niste!?
Ma dajte, ne budite smišni...
Znam, sve znam, blato ka blato, blato samo može bit blatnjavo a nikako vedro ili oblačno.
Dobro onda - pokušajmo sa drugom asocijacijom - danas idemo zajedno na najveće prirodno jezero u Hrvatskoj.
A - ha!
Di ste sad?
Koje je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj? Da čujem!?
Idemo, odgovorite brzo u šest sekundi.... vrijeme sad...šest, pet, četiri, tri, dva, jedan.... bam-bam-bam-bam - gotovo!!!



Jeste li odgovorili?
Točan odgovor je ------ Vransko jezero!
Da, ali ima više Vranskih jezera, a šta ćemo sad!?
Dobro, da vas i dalje ne držim u neizvjesnostima, očito je da vrane, bile one crne ili bijele, creske ili dalmatinske, vole blizinu jezera, pa ih zato ima više, a ovo Vedro blato koje sam već spomenuo, stari je naziv za sjeverno-dalmatinsko Vransko jezero koje se smjestilo u, kako se to stručno kaže - kriptodepresiji između Pirovca i Pakoštana.




U prošlosti je Vransko jezero zauzimalo puno veću površinu ali izgradnjom osam stotina metara dugog kanala zvanog "Prosika" koje je povezalo jezero sa Jadranskim morem, razina vode se naglo spustila za gotovo tri metra pa je i samim tim čitavo jezero nekako ušlo "u se"...

Uh, da je napravit tako nekakvu prosiku za skidanje kila...
(oprostite zbog možebitno nesuvisle digresije)



Čitavo područje jezera proglašeno je parkom prirode u prvom redu zbog izuzetno bogatog biljnog i životinjskog svijeta tipičnog za močvarna područja, čije su površine u posljednjih stotinjak godina drastično smanjene, ponajviše zbog utjecaja čovjeka, u čijoj svijesti močvara još uvijek ponajviše podsjeća na komarce, žabe kreketuše, zmije i još mnoge, kao manje vrijedne vrste.





U ne tako davnoj prošlosti dogodilo se nekoliko zaista divljačkih napada na floru i faunu Vranskog jezera, jer su neki, pokušat ću to blago reći - neodgovorni pojedinci, iz godine u godinu izazivali požare iz samo njima znanih razloga i sebičnih interesa. Na svu sreću, u posljednje je vrijeme, zaštita podignuta na znatno veću razinu pa nam se svima "osvještenima" ostaje za nadati kako će više od 350 vrsti ptica sa gotovo 120 000 jedinki i u budućnosti ovdje nalaziti svoj kutak mira.

Kako očuvanost prirode i masa čovjekoida u nekom području, u pravilu nisu baš najsretnija kombinacija, ponuda za turiste i izletnike u ovom trenutku još je prilično sramežljiva, ali bi u svakom slučaju bilo zanimljivo da se recimo na ulazima u Park mogu iznajmiti bicikli s obzirom na to da oko čitavog jezera vodi zaista lijepa, 40-kilometarska staza i mislim kako bi taj "Điro di Vrana" bio zasigurno jako atraktivan za mnoge nadobudne i poletne vikend-rekreativce.





Osim bogatstva biljnog i životinjskog svijeta, uz samo jezero nalazi se nekoliko vrlo vrijednih arheoloških nalazišta koja potječu još iz vremena dvije tisuće godina prije Krista, kad su ovdje živjela ilirska plemena, ponajprije stari Liburni.

Dosadna kišica koja je stalno rominjala ove nedjelje, donekle nam je pokvarila doživljaj, tako da ni iz bliza nismo uspjeli obići sve što smo željeli, ali eto na svu sreću - Vransko jezero ili Vedro blato nije nam daleko pa ćemo mu se vrlo skoro vratiti ponovno.
U svakom slučaju - još jedno ugodno iznenađenje, ma baš se nešto mislim - odakle li samo više izviru ove, da prostite - destinacije...
Ugodan vikend!

U sjeni izuzetno važnih vijesti kako je primjerice izvjesna patka kokoš napustila studio za vrijeme snimanja razgovorne seanse s nekakvim transvestitskim kreaturama i sličnih uzbudljivih igrokaza koji zauzimaju udarna mjesta na naslovnicama kao-ozbiljnih medija, ne mogu se oteti dojmu kako sve teže odolijevamo opasnostima da se svi zajedno pod utjecajem svekolike glupalizacije zakoprcamo u živom blatu tričarija i kučinarija. S druge strane opet, sa jumbo plakata nam se ovih dana ukazuje sva sila užasno ružnih ljudi s facijalnim grčevima koji bi kao trebali glumiti osmijeh povjerenja, a čak ni nekoliko slojeva Photoshopa, ne uspjeva im sakriti pohlepu koja izdajnički izvire iz njihovih očiju.

No, još uvijek vjerujem kako se u svemu lošem može pronaći barem trunčica dobroga pa makar samo u onom poučnom smislu.

Međutim, ovih sam dana u jednoj knjizi otkrio ne samo trunčicu, već čitavo žitno polje dobrih stvari a zamislite paradoksa - tu knjigu sam kupio, rekli bi zlobnici, možda čak iz pomodarskih razloga jer eto - danas svi pričaju o njoj.
Tkanje života - Mirjane Krizmanić, naravno



Za profesoricu Krizmanić, prvi put sam čuo tamo negdje krajem osamdesetih i to kad bi moja sestra koja je u to vrijeme studirala psihologiju u Zagrebu, dolazila doma na par dana odmora. Istina, tada je često spominjala i još jednog profesora, čini mi se da se zvao Miomir Žužul, ali to je već neka druga priča...

Iako na poleđini "Tkanja života" piše kako se radi o "self-help" priručniku najuglednije hrvatske psihologinje, ne bih se sasvim složio s takvom ocjenom. To "self-help", najviše me podsjeća na one, inače jako uspjele i popularne, crno-žute priručnike "for dummies"
Zašto imam osjećaj da od dumija do mumija i nije tako dalek put...

Knjiga profesorice Krizmanić ni u kom slučaju ne nudi instant rješenja i recepte za dug i sretan život, ali je znalački obradila gotovo cjelokupnu lepezu situacija, emocija i stanja s kojima se suvremeni čovjek svakodnevno nalazi.
O našem radu, odabiru partnera, prijateljstvu, bolesti, religioznosti, očekivanjima, predrasudama, razočaranjima, sanjarenjima...
Kako uspješno pronaći izlaz iz labirinta u kojima se zateknemo, bilo svojom ili tuđom voljom, kako pronaći Arijadninu nit koja će nas iz tame odvesti na svijetlo dana?
Tkanje života se tka ponekad brže, ponekad sporije jer nas mnoge rečenice tjeraju na razmišljanja, ali iskreno govoreći - nekoliko sam se puta osjetio prilično posramljen prepoznavajući stvari koje mene osobno ponekad truju i opterećuju a nije im se lako odhrvati.

Ova knjiga se može čitati i na preskoke, na pojedina se poglavlja vraćati i po nekoliko puta. Čak bih rekao da je to knjiga "za imati" a ne samo za pročitati i zaboraviti.

Posebno mi se svidjelo upravo posljednje poglavlje naslovljeno "O zahvalnosti" u kojem autorica mudro ističe kako unatoč tome što ćemo u našim životima vrlo često doživljavati bol, patnju i različite nevolje, svakog bi, apsolutno svakog dana trebali biti zahvalni za zdravlje, krov nad glavom, hranu koju jedemo, vodu koju pijemo, za svaki izvor veselja ma koliko se malen i beznačajan činio.

Hvala profesorici Mirjani za mudrost, za toplinu njenog "tkanja života"...



A kad smo već ovako kod lijepih stvari, nekako mi se čini logičnim ovaj post završiti jednom "ukradenom" pjesmom, ma ne bih rekao čak ni pjesmom već istinskim remek djelom u kojem su se na gotovo čudesan način sljubile Tinove riječi, Arsenova melodija, atmosfera i sve što se sljubiti može.
Uživajte i nemojte uopće brinuti što ćete za slušanja ove pjesme vjerojatno zaplakati
Vrijedna je svake suze!
Zaista je vrijedna.

Ne boj se, nisi sam, ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Tin Ujević

Nadam se da mi nećete zamjeriti što će ovaj post biti ponešto drugačije intoniran od onih na koje ste navikli od mene, ali upravo danas vas moram zamoliti za nešto posebno. Ne brinite, zaista neće biti ništa strašno niti jako teško.

Ako je internet medij koji može uspješno povezati različite ljude na jako udaljenim krajevima svijeta, zašto upravo sada ne pokušati iskoristiti to na najbolji mogući način kako bi svojim mislima pokrenuli zrake dobre kozmičke energije i usmjerili ih prema jednoj djevojci koja će ih danas i te kako trebati.

Šesnaestogodišnja djevojka Sara Alamoudi živi u Saudijskoj Arabiji, u gradu Jeddi, luci na obali Crvenog mora, pohađa srednju školu, u slobodno vrijeme bavi se borilačkim vještinama, obožava konje i zamislite - redovito čita blog "Brod u boci"



Do prije kojih mjesec dana, Sara je bila vesela i bezbrižna djevojka puna životne radosti a onda je odjednom počela osjećati neobične tegobe koje su je odvele k liječnicima.
Ponekad se dogodi da se čitav život preokrene skroz naopako u jednom jedinom trenu.

Dijagnosticirana joj je arteriostenoza, izuzetno rijetka i opasna bolest, a ova inačica od koje boluje Sara tek je sedmi zabilježeni slučaj u cijelome svijetu.
Liječnički tim sastavljen od renomiranih međunarodnih stručnjaka brzo je donio odluku. Sara hitno mora na operaciju čiji je ishod krajnje neizvjestan.

Ne, ovo nije poziv na humanitarnu akciju tipa da možete okrenuti broj taj i taj, i tako donirati nekoliko kuna plus PDV.
Najbolje stvari u životu i tako nemaju cijenu.
Sara je posljednjih dana jako loše, osjeća mučninu i pati od strašnih glavobolja.
Ono što želim od Vas je da upravo danas, dvadeset i drugog dana mjeseca travnja, neobično simbolično na sam Dan planeta Zemlje, usmjerite svoje misli, želje i molitve prema toj djevojci, jer upravo danas Sara mora na operaciju o kojoj ovisi njezin život.

Stoga Vas molim da samo za jedan trenutak pomislite na nju, najbolje upravo sada, dok čitate ovaj tekst.
Svjestan sam kako je Sara za vas potpuno nepoznata djevojka ali uostalom, svi smo mi kamenčići jednoga zajedničkog mozaika i maleni utezi zaslužni za ravnotežu među zvijezdama.

Pošaljite joj dobru energiju kako god znate i umijete, uopće nije važno jesu li vaše molitve zapisane u Bibliji, Talmudu, Kuranu ili su jednostavno nastale u vašoj glavi.

Pa eto, nekako su mi se kroz ove moje rečenice spontano nametnule riječi velikog Tina koji je upravo kroz "Pobratimstvo lica u svemiru" na neizmjerno bolji način iskazao ono što sam ja poželio.



Sara, ti moraš živjeti!

Svima Vama koji ste danas svratili ovdje, jedno veliko Hvala

Iako volim vjerovati da nisam pasionirani ovisnik o virtualnim igricama, priznajem da gotovo svakodnevno barem na minutu-dvije pobjegnem na stranicu visprenih mozgalica iliti po naški „brain games“. Dobro, ajde, vjerojatno sasvim nerealno umišljam kako će mi moždane vijuge i male sive ćelije bolje profunkcionirati nakon takve veleumne relaksacije, ali u svakom slučaju, sve to i nije tako loše, štoviše, dobro dođe u trenucima pauze od nečeg ozbiljnijeg. (hej, čuj mene – ozbiljnijeg, tz, tz, tz...)

Između dvadesetak ponuđenih vrckalica, nekako me najviše zarazila ona pod nazivom „colored lines“. Princip je u stvari jako jednostavan, morate složiti najmanje pet kuglica iste boje vodoravno, okomito ili dijagonalno da bi ih uspješno „uništili“, ali vam istovremeno sa svakim novim klikom na bojno polje dolijeću po tri nove kuglice šarenih boja, u pravilu onih koje vam u tom trenutku najmanje odgovaraju.

Možda nećete odmah primjetiti, ali ispod „bojnog polja“ nalaze se dvije figurice. Jedna predstavlja vjerojatno nekog ratnika, viteza nadasve hrabrog srca koji uz vašu svesrdnu pomoć putuje prema djevi bajnoj koja s nestrpljenjem očekuje svoga junaka.

Moram priznati da me ova igrica istovremeno i zabavlja i užasno nervira, jer čak ni nakon dugo dugo klikanja, milijuna uništenih kuglica šarenih, još uvijek nisam postigao svoj cilj, odnosno pomogao onom hrabrom vitezu da osvoji djevu bajnu. Sve izgleda kao evo sad će, samo što nije, evo evo još samo malo, ali nikako, nikako pa nikako, na kraju vas obavezno zatrpaju nove i nove kuglice, blokiraju vam i parelele i meridijane yeslittleduck i dijagonale, ali nema veze, igra je jako jako poučna i kazuje nam kako u gotovo svakom putovanju cilj i nije odveć najvažniji, važno je da se putuje.
Nekada, nekamo, ne znam ni sam kako, ali putovati se mora, svakako....

Moji junaci iz stvarnog života, vitez hrabrog srca po imenu Alen i zanosna djeva bajna imenom Tonka, za razliku od ovog nesuđenog para iz igrice, na svoja putovanja najviše vole ići zajedno. U brazdama njihovih brodova pjenile su na tisuće nautičkih milja, pod kotačima motocikla „pregazili su“ čitav Mediteran, od širokih cesta Europe preko crvene zemlje Andaluzije, do užarenog pijeska Sahare i Bliskog Istoka pa još i dalje, oko Crnog mora, natrag do zlatne obale...

O Tonki i Alenu već sam nekoliko puta pisao na stranicama ovog bloga, pa se pomalo bojim ponavljanja, ali jednostavno rečeno – radi se o, na prvi pogled običnim, ali na drugi treći i svaki daljnji - izuzetnim ljudima koji su imali petlje, vještine i hrabrosti svoje snove pretvarati u stvarnost.



A možete li zamisliti samo kakav je to san bio – doploviti starim, rasušenim, gotovo zaboravljenim brodićem iz jedne viške konobe, preko Mediterana i Biskajskog zaljeva u daleki Brest, nad kojim je i te godine kišilo i kišilo i sve podsjećalo na Barbaru. Ne onu svojeglavu Barbaru, Barbaru dobru, već na jednu drugu, ali isto tako lijepu, zagonetnu i vječnu Barbaru.

Hrvatski Guc – projekt je kojim su Tonka Alujević i Alen Krstulović predstavljali Hrvatsku zajedno sa još deset autohtonih brodica, deset naših kr(o)asotica na velikoj svjetskoj izložbi mora i brodova, koja je prošlog ljeta održana u francuskom gradu Brestu.

Ako već nisam uspio doći do Bresta, ove sam subote kao za utjehu, imao izuzetnu čast i zadovoljstvo biti sudionik „svjetske premijere“ filma koji opisuje putovanje malenog brodića, pola „orahove ljuske“, svega 289 centimetara dugog viškog guca koji u detalje prikazuje njegovo ponovno rađanje, počevši od same ideje, restauracije, priprema za put i konačno – prave avanture koja ih je čekala na vijađu snova.

Teško je u par crtica opisati ozračje na premijeri ovog filma koji će se na televiziji prikazivati vjerojatno kao serija u nekoliko nastavaka, ali dugi pljesak koji je na kraju odjekivao dvoranom, rekao je i bez mnogo riječi sve što je trebalo.



Sve mi se ovo, nekako čini logičnim nastavkom priče koja mi se u zadnje vrijeme često provlači na mojim stranicama, priči o tome što je u stvari veliko, a što je malo. Kako „Pol oriha“ može postati pravi veliki brod koji će se „tući“ s oceanskim valovima, priča je ne samo naših snova, maštanja pa i fantazmagorija, već i tipična priča „čarobnog jadranskog trokuta“, kojega su od davnina na ovim našim prostorima činili čovjek, brod i more...

Nakon nedavno održanog jedanaestog izdanja Croatia Boat Show-a u splitskoj luci, eto nam u kratkom vremenu i druge manifestacije "s okusom soli". Naime, upravo su danas u marini hotela Le Meridien Lav, svečano otvoreni prvi "Dani hrvatske male brodogradnje."
Koliko god bila DHMB bila slična CBS-u, toliko je u mnogim elementima i bitno drugačija.



To je sasvim nova priredba u organizaciji tvtke Libor, koja je već sada mogu reći, napravila sjajnu stvar. U reprezentativnom prostoru marine hotela s pet zvjezdica sakupljena je na jednom mjestu "reprezentacija" domaćih malih brodograditelja. I to samo uvjetno rečeno "malih" jer proizvoditi i prodavati brodove na svjetskom tržištu zasigurno nije lak zadatak pogotovo u ovako "brljavim" vremenima kad se prosječan (hmm, pitanje je koliko "prosječan") kupac u pravilu odriče stvari koje se mogu svrstati pod luksuz.

Premda sam profesionalno vezan za "veliku" brodogradnju, barem za ovu prigodu mislim kako nije potrebno još jednom nabrajati sva posrnuća, probleme i "izazove" koji stoje pred nama, a mi bi ih sve htjeli nekako izbjeći, zaobići ili prevariti.

S druge strane, hrvatska mala brodogradnja je u posljednje vrijeme doživjela silan uzlet i vjerujem kako su manifestacije ovakvog tipa sjajna prilika kako i "mali" u mnogo čemu mogu naučiti "velike."



Pogotovo stoga jer su mnogi prikazani brodovi na ovim danima zaista vrhunski i više nego spremni na tržišnu utakmicu sa daleko snažnijom konkurencijom iz razvijenih zemalja sa puno dužom tradicijom u ovoj grani industrije. No, čini mi se kako opći uzlet i zamah nije samo rezerviran za plovila sa suvremenim odlikama, snažnim motornjacima i regatnim jedrilicama, već se neki novi vjetrovi javljaju i u tradicionalnoj jadranskoj brodogradnji.



Ono što mi se posebno sviđa jest činjenica da ovo nije samo sajamska priredba na kojoj je, uzgred budi rečeno - ulaz za posjetitelje slobodan, već se iduća četiri dana organizira i čitav niz predavanja, okruglih stolova o mnogim važnim temama i dilemama, biti će izložbi, prezentacija, probnih vožnji...

No da ne duljim previše i da vas ne zadavim pričom - prošećimo zajedno po lučici...



Na debelo more, a bome i na obilazak brodova, može se ići samo dobro opremljen i opskrbljen.
Ništa se ne smije prepuštati slučaju...



Iz škverova Dalmatinske zagore dolazi nam ova prekrasna "sredozemna medvjedica". Povratak Adriane u svoje more, očito je dobar znak



Ekipa sa FESB-a predstavlja nešto sasvim novo - brodicu na vodikov pogon





Eh da mi je samo jednom sjesti u ovakvu fotelju...



Upravljačko mjesto koje ste upravo vidjeli pripada ovoj "zvijeri" - Terra Nauta 40 - divota jedna...



Tu je i legendarni mali guc zvan "Pol oriha", kojega su Tonka Alujević i Alen Krstulović obnovili i otplovili s njime na najveću svjetsku izložbu mora i brodova u daleki biskajski Brest.



Tonkin mozaik na provi "Pol oriha"



Ovo će zasigurno biti brod s dušom...





A koliko tek duše ima "Tirena"...



Premda sumnjam da će se na ovoj priredbi birati "miss hostesa", ljepotu je lako zamjetiti...



Osobno bih volio da ima više izloženih jedrilica i vjerujem da će ih slijedećih godina biti još, ali ovoga puta čast jedara, brane solinske "Salone."
Imaju se i čime podičiti - Salona 37 podsjetimo se, proglašena je za Europski brod godine 2007.





U Art caffe-u hotela, otvorena je izložba fotografija velikog čarobnjaka foto-aparata, šjor Ive Pervana...



Dani hrvatske male brodogradnje tek su započeli, ali ako je suditi po broju posjetitelja već na samom početku, sluti se uspjeh. Možda čak zvuči paradoksalno, ali u ovim vremenima kad svi oko nas bruje o famoznim krizama, recesijama i tko zna čime još sve ne, dašak optimizma koji je ovdje i te kako primjetan, neophodno nam je potreban. Prije svega da sa više vjere u sebe i hrabrosti krenemo u nešto što je praktički oduvijek bilo naše, svojstveno i prepoznatljivo. Na obalama Jadranskog mora oduvijek su se gradili izvrsni brodovi.
Dakle, sve je jasno, zar nam trebaju dodatni putokazi?

Poetika maglovitog jutra ponekad može donijeti sjajne stvari, ali isto tako polako, sve kao da neće, potiho se nastaniti i lijeno mi se nametnuti kao svojevrsna trajna (s)likovna pozadina, koja se ne da tako lako prekriti novim bojama. No, vjerujem kako ne bi bilo previše uputno dokoličarski se prepuštati prekomjernim dozama poetsko-romantičarskih trenutaka i međutaka, pa je možda upravo sada pravi trenutak za ponešto dinamičniji povratak starim stazama.
U svemu treba imati mjeru...



Naime, zamantan propupalim ozračjem mladog proljeća, potpuno sam smetnuo s uma zakučaste interese moćnog trgovačkog lobija koji je već u ranim popodnevnim satima Velike subote naprasno zatvorio vrata svim mogućim dućanim, butigama, super, hiper ili striper marketima pa čak i kvartovskim pekarama, tako da sam se iznenada našao u groznici subotnje večeri, izvrgnut opasnosti da najveći kršćanski blagdan dočekam bez kruha svoga svagdašnjeg. Istina, još se nekako i dalo preživjeti sa zalihama prepečenca, ali u stvari – novonastalu situaciju sam shvatio kao idealnu priliku prema novim spoznajama pa bile one naoko jednostavne naravi kao što je pečenje "domaćeg" kruha. Heeej, pa zar to može biti da nadobudni pripravnik za poziciju kulinarskog gurua u dijapazon svojih velevrijednih ostvarenja ne uvrsti i domaći kruh!?
Istina, nije onaj "pravi" ispod peke, ali svejedno...

Uglavnom, skoro pola uskršnjeg jutra, prošlo mi je u izučavanju tajni slobodnog pekarstva, ali s još uvijek nejasnom koncepcijom daljnjeg razvoja situacije. Skroz nas je iznebušilo razmišljanje na temu – di ćemo, kad ćemo, kako ćemo...

Sindrom ilo-pilo-šta mi je ovo tribalo, ni u kom slučaju nije dolazio u obzir, a shvativši kako je podne već odzvonilo, preuzeo sam svu odgovornost na sebe i dao zapovijed – idemo!!!
Naravno, moji sljedbenici su bili toliko oduševljeni da nisu previše ni zapitkivali za detalje plana.

Tek tamo iza Boraje, blizu šibenskog Vrpolja, počela su prva bojažljiva pitanja: A di mi u stvari idemo?

- To je tajna! Idemo u nepoznato.
- A-haaaa... Doooo-bro!

Osokoljen potpunim povjerenjem koje mi je iskazala ekipa, kulerski sam ubacio u petu brzinu pa suvereno zakotačio na A-1 Dalmatinu. Dok gutamo kilometre između Šibenika i Zadra, suputnici u "Plavoj ptici" zabavljaju se odgonetavajući moguću trajektoriju današnjeg izleta. Ja se samo zadovoljno smješkam – blizu su, ali neće pogodit sigurno, jer niti ja sam ne znam di ćemo. Ipak, kod Posedarja se ponovno vraćamo na lokalne cestice i za koju minutu smo već na novom-starom Masleničkom mostu.
Crvenom dakako...



Ovdje mi je idealna prilika da "usličim" i znameniti "zaustavi se vjetre" iliti Jurin most, ali mi koncepciju savršenog kadra remete žice dalekovoda koje su se rastegle preko Novskog ždrila, tako da sam tek sa sredine mosta uspio dobiti wireless sliku.



Slijedeće naše odredište je Rovanjska, mjesto u samom «džepu» Velebitskog kanala pa eto, iako sam ovdje prošao mali miljun puta, nikada se još nisam spustio do same obale tako da o njemu blagog pojma nemam.
Istina, poznato mi je da se "tu negdje" nalazi jedna vrlo zanimljiva crkvica iz jaaaako davnih vremena pa je to i više nego dovoljan razlog za malo «istraživanja».
Vođeni u prvom redu nepogrešivim instinktom kojeg smo gotovo do savršenstva razvili pretežno metodom uzaludnih pokušaja, na samoj novouređenoj rivi nailazimo na crkvu Sv. Jurja, spomenik nulte kategorije, čija je gradnja izvedena u nekoliko faza, najvećim dijelom između devetog i jedanaestog stoljeća.







Ugledavši (ne)obične putnike namjernike, jedna vrlo ljubazna gospođa nam je u kratkim crtama objasnila mnoge stvari karakteristične za samu Rovanjsku kao i za neke staze koje vode prema velebitskim vrletima, tako da još jednom u svoj blokić vedrih uspomena, upisujem ono već otrcano «doći ponovo».

Vraćamo se natrag još jednom preko veeeeelikih mostova sve do stine mojih pradidova.
Nema šanse da plovim ovim vodama a da ne uplovim u njegovu mirnu luku i da mu se još jednom poklonim.



Mali ubavi Vinjerac – čista (ne)objektivna ljepota.
More, ljudi, obale...







Naše putovanje nastavljamo dalje, i gotovo u trenu mi pada na pamet ideja da kad smo već u «mostarskom» điru, skoknemo do još jednog elegantnog ljepotana – onoga Paškoga...



Preko Ražanca i Rtine Mirka Miočića, brzo stižemo na područje nestvarnog, mjesečevog pejzaža.
Bura s Velebita, sol i surova planinska klima na obali mora, formirali su mnoge neobične oblike i bila bi zaista prava šteta tek tako projuriti ovim područjem.

Jednostavno zastati i uživati...











Nakon sat-dva baškarenja na opojnom suncu, krećemo u nove istraživačke pobjede. Ovoga puta ne idemo preko Paga već se okrećemo nešto južnije, do gradića koji gotovo uvijek sasvim nepravedno ostaje nekako «vanka ruke» a i te kako ima što pokazati.

Nin – najstariji hrvatski kraljevski grad, naše ishodište, naše prapočelo, naše sve...





Da se u ovom gradiću nalazi samo crkva Svetoga Križa, ta minijaturno-grandiozna «najmanja katedrala na svijetu», već to bi bio sasvim dovoljan razlog za dolazak. Međutim, hodajući njegovim ulicama, ne možete se oteti dojmu kako u stvarnosti kročite kroz bezbrojna stoljeća ljudske povijesti, godine rata i mira, gladi i prosperiteta, tuge i radosti...









Augustov hram iz prvog stoljeća, Donji i Gornji gradski most, «mali» Grgur Ninski, solana, «condura croatica», karakteristične ninske brodice koje ovdje nazivaju «plazuljama», sve to zajedno stvara jedan poseban, prekrasan kolorit, koliko god na jedan način sličan velikim gradovima, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku pa čak i mome Trogiru, toliko na drugi način opet intimističan, pomalo introvertiran kao da je zarobljen u granicama pješčane lagune.







Na povratku prema Zadru, već u sami sumrak, zastali smo na još jednoj obaveznoj postaji bloga mi moga– crkvi Svetog Nikole u Prahuljama.



Na koncu, iako neplanirana i nastala potpuno spontano, uskršnja «plovidba» nam je podarila pregršt vedrih i nezaboravnih trenutaka. Preko mostova i mostića Rovanjske, Vinjerca, Paga, Nina, samo usput mahnuvši Zadru pa opet natrag do Trogira za tren oka preko Kalmetine i Dalmatine.

Možda upravo simbolično, ta mala katedrala Svetoga Križa, to zaista remek djelo arhitekture koja je u isto vrijeme i građevina i kalendar i sunčani sat, trebala bi nam (ako smo pametni) kazivati sve. Kazati, da usprkos tome što smo samo na prvi pogled jako mali i beznačajni, možemo biti i te kako veliki. Ali, ne treba smetnuti s uma kako veliki možemo biti samo ako i dalje ostajemo svjesni svoje «malosti»...

Pa što je u toj našoj priči malo, a što veliko, vjerojatno već naslućujete...

Doći ću ti jednog jutra
premda znam da ne bih smio
kroz koprenu iznad mora
da te sjetim, tu sam bio



Doći ću ti jednog jutra
kao drski lopov, tvoje duše tat
proći ti prstima kroz kosu
i poljubit te u vrat....

Dobija naš Duje u nasljedstvo kuću od strica. Reka je on to nama odavno, ali pravo za reć - nismo ga previše obadavali. Isto je tako reka da moramo svi doć kod njega na marendu da sve to proslavimo kako triba, ali nekim čudom - nikako tu famoznu marendu kako se moderno reče - realizirat.

Naš Duje je faca samo takva. Ko ga ne zna, čim ga ugleda, pomisli kako pred njime stoji rimski car. Duje, ne samo da sliči na cara - nego mu je takvo i držanje - miran i dostojanstven u svakom trenutku. Julije Cezar, Kras i Pompej zajedno, ne bi se po mirnoći i dostojanstvu mogli mirit s Dujom. Možda samo Oktavijan August. Eventualno i Hadrijan, ali definitivno niko više!

Uglavnom - konačno smo dogovorili marendaški termin - četvrti četvrtoga. Držali smo se po onoj narodnoj - quattro aprilanti quaranta duranti. To ka oće reć - kako nam bude na četiri četvrtoga, tako će nam biti idućih četrdeset dana. Dobro ajde, to se uglavnom odnosi na vrime. U onom meteorološkom smislu. Ali ko nama brani to tumačit kako nama odgovara!?
Eto, zato sam ja sa sobom doveja četiri cure!
Hmmm... i to kakve cure, da samo znate...
Žena od mota, nadnarednica Buba, Mala Sirena i izvršna producentica.
A ja sam!
Ajme kako me bilo straj...

Dogovor je bija - Dugi Rat u jedanajst uri, kafić na plaži.
Tu je već i ostatak radosne ekipe - senjorita Nerita, tajanstvena Nada - vladarica svih naplatnih kućica na Dalmatini, mušketir Srđan, da spasi čast brkatijeg roda, a Jure - glavni povjerenik turističke zajednice za područje Nove Europe, tek šta nije doša.
Evo konačno imperatora Duje, cili je sritan šta nas vidi u ovako respektabilnom broju.

- Kako je Duje?
- Sve sam spremija, kupija sam meso, bržole, pancetu. imamo kave, imamo svega...
- Vino!?
- Imamo tri litre, tribalo bi kupit još koju bočicu.... i još štakod za salatu, kukumare i tako...
- Je li imaš ulja?
- Nemam
- Kvasine?
- Nemam
- Imaš li šta sira, mortadele, buđole?
- Nemam, e vidiš, moramo i to uzet...
- Štakod slatkoga?
- Asti mande, nema ni slakoga, i to triba kupit....
- Enti Duje, reka si da imaš sve!
- Ma imat ćemo sve to kad izađemo iz butige....

Aj dobro, skoknili smo i do prvoga Tommy-ja, nakupovali sve šta nam triba i ne triba pa svi zajedno krenuli prema našem tajanstvenom odredištu.
Iskreno govoreći, mislili smo da je Duje nasljedija neku potleušicu sa crnom kužinom, nešto ajmemajko i tako...
Put je bija upravo takvi - malo uzbrdo, malo nizbrdo, okuka liva, okuka desna, usko za pozvizdit...
Konačno smo došli do nekog proširenja, Duje daje mot da se tu parkiramo.

Vadimo bagaje iz auta, spuštamo se prema moru, već smo došli do zadnje kuće, oću reć - prve do mora, ali naše potleušice nigdi nima..
Duje otključaje vrata od neke kuće i govori - aj ulazite!

-Ma Duje - oli je ovo ta tvoja kuća!?
-Ae...
-Pa jebate, ovo nije obična kuća, ovo je prava vila!
-Mae...
-Ma šta nije, a vidi pogleda brale, benti, vidiš pola Bračkoga kanala.

Dok se Duje zagonetno smješka, mi se ne možemo načudit. Pogled sa Dujinog balkona vridi brat-bratu - milijun dolari, ma niti centa manje...
Atroke potleušica sa crnom kužinom...





Najprije smo napravili lagani marendin za doć k sebi, fetu-dvi sira, bokunić murtadele, gucnili malo vina.
Magarčić naravno - ne može falit, ma nikako ne mo'š falit s pelješkim magarčićem na etiketi...

Kad nam je već malo pa život, odlučili smo se za akciju - idemo u đir u brdo, gori u stare Jesenice, Zeljoviće, bacit ćemo na balote, nadisat se friške arije...
Svako od nas je uzeja balotu-dvi, ko'ko i tri, svi solidarni, ali teške li su ove balote gospemoja, ima u svakoj barenko tri kila...



Vidili uz put dvi šparoge. Ajmo ih ubrat za ne falit! Pa još dvi s druge strane, eno ti tamo još jedna, e vidi, eno još tri gori ispod zida. Ma ne tu, livo livo, tamije malo, ma ne tamo tamije nego malo vamije, eeeee, vidiš da je tu, šta san ti reka.
Rastrčali smo se ka minhenska bojna, u lovce na šparoge. A šparoge niču ka u priči!
Ubereš jednu, izrone tri nove!
Za pola ure šetnje nabrali smo ih, a ko zna koliko.
Paola gušta, ovo će ispast prava šparogijada.

Evo nas već u starome selu. Na jednome raskršću smo se iznenada razdvojili. Njih osmero zalutali prema zogu od balota, a nas troje jedini ostali na pravome putu!
Vidi onu špilju gori u liticama, ajmo do nje!
Ajmo ća!



Došli do špilje, eno tamo još jedne! Doplaninarili skoro i do druge, a sve uz put i dalje beremo šparoge. Malo livo, malo desno, žal ti ih je ostavit.
Ovi naši balotaši, šta su se izgubili, zovu nas na mobitel svako malo vrimena! Lako je njima za nas, ali kod mene je boca "magarčića" a u ruksaku izvršne producentice su ostale tri balote!

A šta je panika, evo nas bome odma, za deset minuti, samo ćemo se popet do prvoga vrha pa ćemo hrbatom do crkvice i spustit ćemo pravo na vas.
I stvarno, ako smo već zacrtali popet se na vrh, normalno da to moramo i ostvarit. Nismo baš planirali ali eto...
Uz liticu provučena sajla, hmmm... di smo ovo došli...



Ali ajde, malo pomalo, rukom za ovu stinu, kolino prisloniš na drugu, pa se uvatiš za sajlu i drž-ne daj, eto nas skroz na vrhu! Nije neka nadmorska visina, ali bome - nije ni ova strmina bila baš za svakoga, nu!
E, ali sad imamo drugi problem!
Tamo di bi tribala bit staza po hrbatu - nema je!
Kako nema?
A lipo - nema!





Ništa zato, spustit ćemo se u Ume pa ćemo malo zaobilazno.
Ali... ko će sad opet vraćat priko brda?
Govorim izvršnoj producentici - mogla si nazvat Stipu!
Stipu!?
Neka dođe po nas!
Iz Omiša??

I stvarno, nije prošlo ni dvadesetak minuti eto našega mladoga tate Stipe, vedra srca, ozarena lica, vidi se da se zaželija malo "divljine".
Tako smo se skroz neplanirano zaletili i do Omiša, vidit našu Anu i malu Emu...
Lipoga li diteta Gospemoja...

Tribam li posebno napominjat da nas svo to vrime "izgubljena" ekipa s balota još uvik čeka ka ozebal sunce???
Bidni oni bez magarčića i tri balote...

Nakon pet-šest uri, konačno smo se našli svi na okupu.
Nakon kratkog rezimiranja putanja i trajektorija tokom dana, očekuje nas slijedeći težak zadatak - pašta fažol sa kobajama i suvim mesom...
Nije bilo lako!
Hrabro smo se borili s pomahnitalim kobasicama tako da smo iz dvoboja izašli kao apsolutni pobjednici.

Čak su se čula i glasna razmišljanja da nam sad i ne triba ništa više bacat na gradele.
Ma nu!
Još najbolje da nam ovakav dan prođe bez gradela!?
A ko će peć?
Ma šta ko će, evo ja ću peć!

I tako, dok se nad obalom Jadranskog mora spuštala divna proljetna noć, uzeo sam stvar u svoje ruke i još jednom pokazao kako se u meni krije pravi virtuoz na gradelama te još jednom, pred nadasve zahtjevnim glauditorijem odsvirao veličanstvenu simfoniji u bržola - duru.



Dobro društvo, lipa spiza, pisma i smij...

Quattro aprilanti quaranta duranti.
Samo neka dura...

Unatoč realnoj opasnosti da me nepoznat netko proglasi za bundžiju bez pokrića pa čak i možebitnog podrivača ustavno-pravnog poretka eRHa, ova nedjelja mi je započela nadasve radno. Naime, moj ministar za starogrčku numizmatiku, neoklasičnu palatalizaciju i pravilnu uporabu povratno-posvojnih zamjenica, a tko drugo nego tajni agent Rascho, u našem nadasve prenatrpanom rasporedu dužnosti i obveza jednostavno nije mogao pronaći drugi povoljni termin za izvođenje izuzetno složene operacije - transportiranje specijalnog tereta posebne namjene kroz teritorij čak dviju jadranskih županija. Na žalost, ni u ludilu vam ne smijem otkriti o kojem se konkretno specijalnom teretu radilo, jedino vam smijem reći da je u čitavoj akciji sudjelovalo petero ljudi sa tri vozila te da je na koncu čitava operacija izmještanja opasnog tereta više nego uspješno privedena kraju.

Kako nakon ove, zaista iscrpljujuće operacije u psiho-fizičkom, a i u mnogom drugom smislu, nije bio predviđen prigodni domjenak, mirno smo se razišli u manjim skupinama kako ne bi pobudili sumnje lokalnog stanovništva.
No, budući da smo se nekim čudom zatekli duboko u teritoriju Šibensko-Kninske županije, plan i program daljnjeg razvoja situacije nametnuo se gotovo sam od sebe pa smo jednoglasno donijeli odluku - idemo najprije do slapa Krčića pa ćemo onim makadamskim putem mic po mic uzvodno pa tako sve dokle nam se bude dalo...

Naravno, kako se u meni odavno krije stari izletnički vuk, istina u u janjećoj koži, ali s istančanim istraživačkim instinktom koji je i ovoga puta nepogrešivo procjenio da će topljenje snijega s Dinare silno razveseliti maleni Krčić, dražesnu krašku rječicu koja u svojih nepunih desetak kilometara toka može ponuditi obilje pitoresknih prizora.

Od Kovačića, sela u neposrednoj blizini Knina vodi stara cesta prema Kijevu i svojim najvećim dijelom usporedno prati tok Krčića. Danas je ta staza predviđena za bicikliste ali eto, kako ovoga puta nekim čudom nismo ponijeli sa sobom dvokotačna prometala, odlučili smo barem dio te staze propješačiti. Auto smo parkirali na prvom proširenju na koje smo naišli, za početak se nismo se niti osvrnuli na Topoljski buk, već smo poletno krenuli uzvodno naivno misleći kako smo ušli u područje svekolikog mira i tišine. No, već nakon nekoliko minuta hoda, tiho žuborenje brzaka poremetilo je hroptavo rzanje i nesuvislo trzanje prvog drndavog automobila, pa nedugo zatim drugo, treće, sedmo, osmo, pa onda za ne falit još neki motorkotači, traktorići, viljuškari, kašikari, a bložemili svega ima samo ne bicikista na deklariranoj biciklističkoj stazi!

Ipak, nakon nekog vremena čak smo ugledali i pravog biciklista, jednog ali vrijednog, opremljenog i odjevenog kao da je iskočio iz nekog probranog kataloga biciklističke opreme...

Našu pažnju ipak je više privukao huk koji je nedvojbeno otkrivao kako se u našoj neposrednoj blizini nalazi jedan slap. Što u tom slapu znači naša mala kap, pitanje je koje tek očekuje pravi odgovor, stoga smo pohitali prema njemu s veliim uzbuđenjem.





Ono što me zaista fascinira kod ovakvih krasota jest činjenica da eto, samo kojih stotinjak metara uzvodno ili nizvodno rječica teče potpuno mirno, gotovo nečujno i onda se odjednom ko iz vedra neba stvori nešto ovako silno, moćno i bučno pa se onda zapitaš - pa dobro, odakle odjednom sva ta voda? Ne kaže se zaludu da tiha voda brijege dere.
A kako li ih tek dere kad dođe malo do glasa...



U neposrednoj blizini ovog slapa nalazi se prostrana livada koja je očito omiljeno izletište, samo na žalost postoji opća opasnost da umjesto uživanja u zelenilu i ljepoti kraobraza, doživimo pravi šok od nevjerojatnih količina smeća, odbačenih flaša, plastičnih kesetina, čudnovatih ostataka animalnog porijekla...
Žalosno, ali istinito - mnogi još nisu shvatili kako u prirodi smiju ostavljati samo tragove svojih stopa...

Naš put nastavljamo dalje nadajući se da ljepotu Krčića neće zasjenjivati tragovi pripadnika nekog nepoznatog plemena koji još očito živi izvan tokova civilizacije. Nakon dodatnih kilometar-dva pješačenja nailazimo na još jednu prostranu livadu na kojoj se već udobno smjestilo neko strogo muško društvance. Sad nam je tek jasno u kojem su se smjeru kretali svi ti silni automobili po makadamskom putu, ali zaista nam je neshvatljivo kad vidimo da limenih "konja" na ovoj livadici ima gotovo više nego vozača. Ahhh, neću više o toj temi...

Pored livade nalazimo još nekoliko dražesnih slapića pa veoma mudro zaključujemo kako smo za ovaj put dovoljno novoga otkrili. Do samog izvora imamo još kojih šest-sedam kilometara hoda pa onda još toliko natrag, a danas bi voljeli skoknuti do još nekoliko, da prostite - destinacija...





Na povratku opet nailazimo na mnoštvo motoriziranih "biciklista." Tako jedna gospođa iz auta bere šparoge, a zavidan broj vrle gospode šeće svoje pseće ljubimce na isti način. Bidni pasi umisto da se rastrču ka ljudi, viru priko prozora od auta i tako se ka ono - šetaju...
Atroke da smo u Los Angelesu...


Idemo mi dalje.
Ako smo ga na samom početku (ne)namjerno zaobišli, sad je red da mu odamo dužno poštovanje.
Samo rijetke rijeke a još pogotovo male rječice svoj tok završavaju na ovako veličanstven način.





Veliki slap ili Topoljski buk, ruši se sa dvadeset i dva metra visine uz gromoglasan huk u jezerce samo nekoliko metara od izvora rijeke Krke.
Volim dolaziti na ovo mjesto, ima nešto posebno i magično u njemu...







Sada, kad ga gledam ovako moćnog i snažnog, naprosto nevjerojatno zvuči pomisao da za ljetnih mjeseci ovaj slap zna potpuno presušiti.

Eh da, zadatak zvan Krčić, uspješno je obavljen ali slapova nam za danas ni u kom slučaju nije dovoljno. Sada krećemo nizvodno rijekom Krkom do područja Burnuma, nekadašnjeg rimskog vojnog logora. Kako sam o Burnumu, njegovim famoznim lukovima i amfiteatru već pisao ranije, ovog ćemo puta naš pogled usmjeriti na nešto drugo, jednako zanimljivo i atraktivno. Naime, dovoljno je propješačiti samo nekoliko stotina metara od Burnuma prema kanjonu rijeke Krke, i ubrzo ćete naići na ovakav prizor.



Manojlovački slapovi, pravim čudom, široj javnosti gotovo nepoznati, zaista ostavljaju bez daha.
Preko sedrenih barijera ruši se mnoštvo većih ili manjih slapova s ukupnom visinskom razlikom od gotovo šezdeset metara. Najdonji slap ujedno je i najveći, visok je više od trideset i dva metra.



Ovdje se nema šta filozofirati, dovoljno je sjesti ili stajati, jednostavno gledati i ...šutjeti...

Manojlovački slapovi - nisu baš Plitvice, ali zaista - nisu ni daleko od njih!





Nakon svih ovih slapova, slapića, slapišta, huka brzaka i vodene prašine, zaželjeli smo se malo i mirnijih voda.
A za divno čudo, sve se to može tako lako naći, za još samo dvadesetak minuta vožnje niz Krku.

Skradin...

Ah, što reći o Skradinu a ne ponavljati se...



Ostavimo za sada sve sa strane, ali moram vam nešto priznati, Skradin u meni budi jedan čudan osjećaj - naime, otvara mi apetit do besvijesti!
Na počeku smo razmišljali tek o jednoj usputnoj pizzi, tek toliko da ne svisnemo od gladi dok se ne dočepamo doma svoga.
Međutim, prošli smo pored jednog restorančića u neposrednoj blizini ACI-jeve marine i ostali izbezumljeni mirisima koji su dopirali iz njega...
Naprosto hipnotizirani sjeli smo za prvi slobodan stol.
Domaćini su očito prepoznali sindrom - vratili su nas u život najprije izvrsnom ribljom juhom a kada smo nakon takve slasne okrijepe počeli davati prve znakove života, potpuno su nas reanimirali pastrvama sa žara u kombinaciji s gustim domaćim crnim "Babićem"...
Uhhh, kad smo napokon došli k sebi, popričali smo s izuzetno ljubaznim vlasnikom restorana - kaže, danas nam je prvi dan da smo otvorili restoran, došlo nam je svita ko u priči, bolje od svih naših očekivanja. Dogovorili smo za drugi posjet pravi pravcati skradinski rižot i naravno - skradinsku tortu za dese(r)t. Predbilježbe primam na G-mail adresu...





Na koncu, da ipak ne bi iznevjerili naše dobre planinarske običaje, prigodno smo se popeli do obnovljene utvrde bana Šubića Bribirskog odakle "puca" famozan pogled na Skradin i okolicu...





Što uopće još reći!?
Najbolje ništa...
Gotovo, finito, koniec, the end!
Samo za danas, naravno...

Unatoč realnim opasnostima da svaki "nobless" sajam pri (ne)povoljnim okolnostima prije ili kasnije lako otklizne prema najobičnijem vašaru, svakogodišnji ranotravanjski posjet Croatia Boat Show-u, najvećem sajmu nautike u ovom dijelu županije a i šire, malo-pomalo mi je postao konstanta u neformalnom pristupu cjeloživotnom obrazovanju. Pa, iako bi CBS mogli prevesti i kao Crno-Bijeli Svijet ili u krajnjem slučaju Hrvatski Brodokaz, usprkos recentnoj krizi koja je zahvatila i "modro" područje, ova je manifestacija još uvijek zadržala prilično lepršavu dozu mediteranskog kolorita.





Na svu sreću, dodao bih, jer koliko god me svake godine maksimalno iznervira sadržaj brojnih napisa u najrazličitijim tiskovinama koje nevjerojatnom sposobnošću uvijek u prvi plan ističu najmanje važne stvari u ovoj priči, ipak nevoljko moram priznati kako je izvjesna doza glamugroznosti i preseransa neizbježna, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da je svim izlagačima gotovo uvijek u centru pažnje ipak njegovo veličanstvo - kupac!
Potencijalni kupac - preciznije rečeno.

No dobro, da ne bi sada odlutali u beskrajna lamentiranja o smislu svega postojećeg, napravit ćemo jedan zajednički đir splitskim pontonima. Iako sam već više od desetljeća "zarobljen" u konstrukcijama ogromnih tankera i sličnih čeličnih grdosija, mala brodogradnja oduvijek je bila moja tiha patnja i neostvarena želja. Stoga su mi ovakva događanja izuzetno zanimljiva u prvom redu da vidim kakvi su najnoviji trendovi u dizajniranju i gradnji brodova štonobisereklo za "odmor i razonodu".





Jer, ruku na srce, kad ogolimo ovaj naš posao do srži, uvijek dođemo do čarobnog trokuta čovjek-brod-more.

Čovjek mora stvoriti brod koji voli more, koji se s njime neće nadmetati niti ga pokušati pokoriti.
Pravi Brod mora ljubiti svoje More, mora mu se udvarati, osvajati ga, ali u svakom trenutku biti svjestan njegove moći.
More daje konačnu presudu - ako ono uzvrati svoju ljubav, onda je cilj postignut.
Kako pronaći formulu za savršenu ljubav - e to je pitanje svih pitanja.







Moj prvi dojam pri samom ulasku na sajam bio je da ima više izlagača nego posjetitelja.
Možda dijelom zbog toga što je čitav dan padala dosadna kiša, ali kako je meni baš taj četvrtak bio idealan za posjet CBS-u, povukao sam svoje veze i poznanstva prema nebesima kako bi osigurao nekoliko sati bez kišnih kapi. Hvala najljepša!



Na "elitnom" mulu ispred Lučke Kapetanije, udobno su se smjestili, sve redom - ploveći (bolje reći - plutajući) monstrumi.





Zašto plutajući - pa iz jednostavnog razloga što takvi brodovi spadaju u onu famoznu "nu me" kategoriju i što njihovi vlasnici u najvećem broju slučajeva nemaju blage veze o moru i plovidbi, ali očito imaju nešto što obični smrtnici nemaju. Baš se pitam što tz, tz, tz...



No, brodovi sa makar mrvu duše lako se prepoznaju.
Iako dizajnom bitno odskaču od mediteranskog tipa brodova, meni se osobno jako dopadaju ovi "amerikanci" - Grand Banks 47...
Dobar primjer kako od klasičnog ribarskog broda doći do dopadljive jahtice.



Primjećuje da su boje iz godine u godinu sve živopisnije.



Serija "Antares" francuskog proizvođača Bennetau malkice je bliže našim snovima. Ovoga puta smo iskoritili priliku pa skoknuli u natkabinu "osmice".
Desno mala kuhinjica pa upravljačka konzola, ispred/ispod njega sićušni WC više primjeren guzi Miki Mausa, blagovaonica s lijeve strane koja se može pretvoriti u ležaj, a u provi još jedan za ljubavnike...
Manage a trois - isključena opcija!



Naravno, na ovakvim sajmovima uvijek ima mjesta za "brodo-perverzije" svih mogućih orjentacija poput ovih...





Mislim stvaaaarno, nakrcati na krmu 1050 "konja", o bložemili...



Ovaj "crvendać" navodno može potegnuti punih 68 čvorova.



Pitam se, čemu?
A ko zna, možda je čoviku uvik priša....

Muški dio publike najviše zanimaju nadasve rafinirani detalji







Što o svemu ovome misle splitski umirovljenici, nismo uspjeli saznati



U stvari, možda čak i jesmo, ali nije baš za javnost



Ti snimaš mene, ja snimam tebe...
Snimajmo se bejbe...



Evo nas konačno i do jedrilica - mala jurilica za prave jedriličare, opet u produkciji Beneteau-a. Sedam i po metara uz minimalni prostor u kabini, samo za regate i dnevna jedrenja...



Zigi zagi jarboli brčkaju se na površini mora...



Eh da, nisam ni sumnjao da će me Salona 34 osvojiti ne na prvi, već uopće - bez bilo kakvog pogleda.
U devet metara i devedeset i devet centimetara, smješteno je sve što "normalnom čovjeku" treba za jadranske đite. Idealna za krstarenja od otoka do otoka, a zapravo kompetitivna i na regatama. Unutra su dvije kabine, prostrani salon, kuhinja, kupaonica...
Uhhhhh....prekrasna je zaista, odmah se vidi "rukopis" braće Jakopin.



Jernej i Japec Jakopin, potpisali su do sada na stotine vrhunskih projekata. Dizajnirati jedrilicu od deset metara koja "ima sve" zasigurno nije lako, ali prava čuda nastaju kad se talent, rad, znanje i upornost razigraju u "igrama bez granica", ili jednom rječju - Shipman!



San snova, zaista...



Iz iste radionice dolazi i motornjak Skagen, no ovoga puta mi je za oko zapela turbosimpatična bosonoga hostesa...



Kad sam se već počeo ozbiljno brinuti da nema brodova za radničku klasu, naletio sam na pravu stvar.
Originalno Hrvatsko - Marin 22!





Bilo bi zgodno kada bi se ovaj brod mogao isprobati u njegovom prirodnom okruženju jer ipak - jedna je stvar razgledati ga ovako na suhom, a sasvim druga na moru, ali imam jaki predosjećaj da je ovaj "brodić" izvanredno pogođen za naše more. Koji centimetar manje od sedam metara dužine, 2.6 metara širine, motor od 140 konja, potrošnja goriva - litra po nautičkoj milji, tamaaaaaan....
Dobro ajde, triba skupit pedesetak iljada eura pa još i koju siću za PDV i trošarine ali...

Za kraj smo ostavili i mini-podmornicu, žutu adakuće...



Na koncu, ne mogu se oteti dojmu da je sam obim sajma značajno smanjen u odnosu na protekle godine, iako vam to naravno nitko iz "Profectusa", organizatora sajma, neće službeno potvrditi. Vjerojatno će priznati "mali pad" od desetak posto, ali po mom osjećaju, pad u broju izloženih plovila je drastičan.
Doduše, za divno čudo, najmanji je vidljiv u onom "premium" segmentu za razliku od uvjetno rečeno - sitneži. Međutim, to je u svakom slučaju izvrstan pokazatelj globalne financijske krize. Odmah se vidi tko podnosi najveći teret - onaj famozni "srednji sloj" koji istina kod nas nije još ni zaživio ali eto - bilo bi lijepo da ga ima. Meni je osobno nedostajalo malo više "šuga", malih brodova, jedrilica, morskih kajaka, dasaka, kite-surfera...

Ono što je ipak utješno u ovoj priči - hrvatska mala brodogradnja se pokazala žilavom i ne predaje se tako lako. Štoviše, dva brod(ić)a koja su mi se najviše svidjela od svih na sajmu upravo su "made in Croatia."
Pa eto, ovo sunce koje je zasjalo nad splitskim pontonima možda je ipak dobar znak.
Jer, unatoč svemu, ploviti se mora...
Nema nam druge.

Osluškujući prigušeno rominjanje kišice kroz polusan proljetne noći, pomislio sam kako bi danas po svemu sudeći trebao osvanuti petak. Naime, sinoćnja kiša imala je upravo takvu petkastu boju i tonalitet sav u pariško plavoj. No, tamo negdje pred samo svitanje, sve se odjednom preobrazilo u četvrtkasto-zelenkaste nijanse koje su me samo za trenutak odvele na zapadno-irske klifove upravo onako gordo kako se izdižu iznad moćnog Atlantika...

Ipak, nisam se dao zbuniti. Izletio sam čio, vedar i prpošan u susret južinasto-mljakastom jutru niti malo se bojeći okrutnih kišnih kapi jer sam znao da se od aprililili jučer nalazimo pod NATO kišobranom. Zar i vi niste primjetili kako je odjednom sve drugačije, osjećamo se mirnima, sigurnima i spokojnima, nitko više neće pomisliti niti glas povisiti na nas, a kamo li da im padne na pamet nešto konkretnije. Proglašavamo odlučno "zbogom" jeftinim kineskim kišobranima, ne hvala, više nam ne trebaju.

Eto, ostavit ćemo samo za uspomenu u kolektivnom sjećanju naše dobre stare šestinske kišobrane da nas u nadasve sigurnoj budućnosti tu i tamo podsjete na davno prohujala vremena kad smo bojažljivi kročili velikim svijetom.
Doduše, morali smo za sve to platiti nekakvu tričavu članarinu, ali blože moj, takva je to igra, slična kao pasijans, domino ili "čovječe ne ljuti se."
Članarina je i tako samo simbolične naravi, niti četiri milijuna dolara, pa što je uopće to, ništa, niti dolar po glavi stanovnika. Čovječe, kad već plaćam silne članarine za planinarsko društvo, jedriličarski klub, udrugu veterinara domovinskog brata, javnu knjižnicu i društvo neizliječenih blogoholičara, rado ću dodati još taj jedan okrugli dolar po glavi u usponu.

Istina, očekivao sam danas po ulicama moga grada svenarodno slavlje i fanfare, nek' se čuju bubnji, trublje, zastavice, neka radost krasi svako lice, upravo zato što smo sada NATO!



Eh Nato, Nato, da samo znaš koliko sam te želio, noćima sanjao i grozničavo se budio misleći na tebe...

A sada si tu, pored mene, tako stvarna, krasna i bajna...

Ne postoji slađi poljubac od onog pod kišobranom.

Pod Natinim kišobranom..

S obzirom da vrlo opravdano smatram kako nema prevelikog smisla da još jednom na ovom mjestu lamentiram o mojoj vrlo davnoj, potencijalno plodnoj ali kinetički nikad ostvarenom karijerom vrsnog rukometaša među-županijske klase, možda je najbolje da ne ponavljam već ranije izrečene umotvorine već da odmah krenem "u glavu".

Naime, moj matični, rukometni klub "Trogir", tih osamdesetih godina bio je vrlo solidan trećeligaš u bivšoj eSeFeRJot, pravi rasadnik talenata kako se to često ambiciozno kaže u lokalnim medijima, i tog perioda se vrlo rado sjećam ali eto, imali smo nevolju da su nam najbolji igrači iz tog našeg "rasadnika" uvijek odlazili prema većim klubovima i jačim rukometnim sredinama. Možda nije loše napomenuti da je u to vrijeme Hrvatska imala samo dva stabilna prvoligaša - Medveščak i bjelovarski Partizan. Bilo su to godine vladavine šabačke Metaloplastike, ljubljanske Kolinske-Slovana, banjolučkog Borca i tako dalje da ih sada sve ne nabrajam. Oduvijek se igrao dobar rukomet na ovim "našim" prostorima.

Branko Karabatić, otac jednog od danas najboljih rukometaša svijeta igrao je u to vrijeme u našem zajedničkom matičnom klubu. Istina, Branko je ipak bio "koju godinicu" stariji od mene pa dok sam ja igrao u juniorima, on je bio vratar prve momčadi, ali smo u to vrijeme zajedno trenirali. Branko, odnosno naš "Bilaja" kako smo ga zvali po obiteljskom nadimku, bio je sjajan vratar, visok, snažan, izvrsnih refleksa tako da je nama juniorima bio veliki domet u to vrijeme uvaliti gol velikome Bilaji pa taman to bilo samo i na treningu.

Naravno, takav igrač brzo je zapeo za oko moćnijim klubovima pa je ubrzo Bilaja otišao u metkovićku "Mehaniku" a nedugo zatim i u "Železničar" iz Niša koji je u to vrijeme bio prvoligaš. Branko Karabatić je u Nišu upoznao svoju buduću suprugu, tamo se rodio i mali Nikola a ubrzo su svi zajedno otišli u Francusku jer je Branko dobio priliku igrati za Strasbourg. Kasnije su naišle zlokobne ratne godine, u svakom slučaju traumatične za jedan tipičan "mješoviti" brak pa je čitava obitelj ostala živjeti u Francuskoj.

Danas su Karabatići često u Trogiru, u desetak kilometara udaljenim Poljicima imaju kuću u kojoj provode ljetni odmor ali često navrate i tokom godine. Upravo smo se ovih dana mi, mladi rukometni "veterani" našli zajedno, odigrali pravu, žestoku utakmicu (svi smo srećom preživjeli ), a nakon svega naravno, malo popričali o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pa sam se tako nakon dugo vremena opet našao za zajedničkim stolom sa "starim" Bilajom uz čašicu ugodnog razgovora.

Eh sad, svjestan sam da o ovome što ćete sada čuti ne bih smio javno govoriti niti pisati jer mi je sve to moj bivši suigrač rekao u povjerenju, ali oprosti Bilaja, ja jednostavno ne mogu izdržati. Uostalom ovo je ipak samo blog koji nije baš nešto "visoko-klikažan" pa se nadam da neće biti velike štete.

Uglavnom, da ne duljim - sa gotovo stopostotnom sigurnošću mogu vam otkriti - Nikola Karabatić će već od iduće natjecateljske sezone, dakle od jeseni, igrati za Zagreb CO!!!
Naravno, kako smo upravo ovih dana svjedoci velikog megdana u Ligi Prvaka između našeg Zagreba i njemačkog Kiela za kojeg upravo sada igra Karabatić, sve se to još drži pod strogim velom tajnosti, ali svi su detalji već dogovoreni pa se još samo očekuje kraj sezone da to bude i službeno obznanjeno.



Dakle, dobro ste čuli - Nikola Karabatić dolazi u Zagreb! To je u stvari ambiciozan projekt konzorcija Croatia Osiguranja, glavnog sponzora rukometaša Zagreba u suradnji s još nekim moćnim inozemnim partnerima kojima je cilj da se u zagrebačkoj Areni svake godine odigra najmanje desetak vrhunskih rukometnih predstava.
Možete li vi to zamisliti - u vanjskoj liniji -Balić, Duvnjak, Karabatić, Lazarov - pa tko će to moći zaustaviti?

Da, da, ali pazite, to još uvijek nije sve!
Naime, dolazak Karabatića u Zagreb samo je uvertira u još jedan senzacionalni transfer.
Javna je tajna da je Nikola već duže vrijeme nezadovoljan stanjem i odnosima u francuskoj reprezentaciji. Iako su Francuzi olimpijski pobjednici i svjetski prvaci, oni nemaju jako širok izbor rukometaša tako da najveće napore međunarodnih natjecanja uvijek podnosi sedam-osam istih igrača. Branko Karabatić nam je jasno rekao - znate, nije lako biti stranac, čak i u tako velikoj zemlji kao što je Francuska, on uvijek mora igrati najmanje tri puta bolje od svih ostalih da bi ga cjenili i prihvatili kao svojega.
A virujte mi, značilo bi mi više od svega što sam postiga u rukometu, da Nikola konačno zaigra za reprezentaciju Hrvatske. Time bi konačno zatvorili krug i vratili se svojoj kući.

Naravno, kada će točno Nikola Karabatić zaigrati za Hrvatsku, još uvijek je veliko pitanje, ali pokrenuta je prava "diplomatska ofenziva" kako bi se sve pravne finese riješile što prije, ali po Brankovim riječima - ako sve bude u redu, to bi se moglo dogoditi već slijedeće godine, na Europskom prvenstvu koje će se održati u Austriji.
Ako ne tada, onda zasigurno na svjetskom prvenstvu u Švedskoj 2011.
Živi bili pa vidili!