U sjeni izuzetno važnih vijesti kako je primjerice izvjesna patka kokoš napustila studio za vrijeme snimanja razgovorne seanse s nekakvim transvestitskim kreaturama i sličnih uzbudljivih igrokaza koji zauzimaju udarna mjesta na naslovnicama kao-ozbiljnih medija, ne mogu se oteti dojmu kako sve teže odolijevamo opasnostima da se svi zajedno pod utjecajem svekolike glupalizacije zakoprcamo u živom blatu tričarija i kučinarija. S druge strane opet, sa jumbo plakata nam se ovih dana ukazuje sva sila užasno ružnih ljudi s facijalnim grčevima koji bi kao trebali glumiti osmijeh povjerenja, a čak ni nekoliko slojeva Photoshopa, ne uspjeva im sakriti pohlepu koja izdajnički izvire iz njihovih očiju.

No, još uvijek vjerujem kako se u svemu lošem može pronaći barem trunčica dobroga pa makar samo u onom poučnom smislu.

Međutim, ovih sam dana u jednoj knjizi otkrio ne samo trunčicu, već čitavo žitno polje dobrih stvari a zamislite paradoksa - tu knjigu sam kupio, rekli bi zlobnici, možda čak iz pomodarskih razloga jer eto - danas svi pričaju o njoj.
Tkanje života - Mirjane Krizmanić, naravno



Za profesoricu Krizmanić, prvi put sam čuo tamo negdje krajem osamdesetih i to kad bi moja sestra koja je u to vrijeme studirala psihologiju u Zagrebu, dolazila doma na par dana odmora. Istina, tada je često spominjala i još jednog profesora, čini mi se da se zvao Miomir Žužul, ali to je već neka druga priča...

Iako na poleđini "Tkanja života" piše kako se radi o "self-help" priručniku najuglednije hrvatske psihologinje, ne bih se sasvim složio s takvom ocjenom. To "self-help", najviše me podsjeća na one, inače jako uspjele i popularne, crno-žute priručnike "for dummies"
Zašto imam osjećaj da od dumija do mumija i nije tako dalek put...

Knjiga profesorice Krizmanić ni u kom slučaju ne nudi instant rješenja i recepte za dug i sretan život, ali je znalački obradila gotovo cjelokupnu lepezu situacija, emocija i stanja s kojima se suvremeni čovjek svakodnevno nalazi.
O našem radu, odabiru partnera, prijateljstvu, bolesti, religioznosti, očekivanjima, predrasudama, razočaranjima, sanjarenjima...
Kako uspješno pronaći izlaz iz labirinta u kojima se zateknemo, bilo svojom ili tuđom voljom, kako pronaći Arijadninu nit koja će nas iz tame odvesti na svijetlo dana?
Tkanje života se tka ponekad brže, ponekad sporije jer nas mnoge rečenice tjeraju na razmišljanja, ali iskreno govoreći - nekoliko sam se puta osjetio prilično posramljen prepoznavajući stvari koje mene osobno ponekad truju i opterećuju a nije im se lako odhrvati.

Ova knjiga se može čitati i na preskoke, na pojedina se poglavlja vraćati i po nekoliko puta. Čak bih rekao da je to knjiga "za imati" a ne samo za pročitati i zaboraviti.

Posebno mi se svidjelo upravo posljednje poglavlje naslovljeno "O zahvalnosti" u kojem autorica mudro ističe kako unatoč tome što ćemo u našim životima vrlo često doživljavati bol, patnju i različite nevolje, svakog bi, apsolutno svakog dana trebali biti zahvalni za zdravlje, krov nad glavom, hranu koju jedemo, vodu koju pijemo, za svaki izvor veselja ma koliko se malen i beznačajan činio.

Hvala profesorici Mirjani za mudrost, za toplinu njenog "tkanja života"...



A kad smo već ovako kod lijepih stvari, nekako mi se čini logičnim ovaj post završiti jednom "ukradenom" pjesmom, ma ne bih rekao čak ni pjesmom već istinskim remek djelom u kojem su se na gotovo čudesan način sljubile Tinove riječi, Arsenova melodija, atmosfera i sve što se sljubiti može.
Uživajte i nemojte uopće brinuti što ćete za slušanja ove pjesme vjerojatno zaplakati
Vrijedna je svake suze!
Zaista je vrijedna.