Marketing
Što će nama more...
Premda nisam stručnjak za biometeorološku prognozu, nije potrebno biti previše pametan i vidovit pa predvidjeti kako će slijedećih mjesec dana kod znatnog dijela građana doći do rapidnog porasta mučnine, razdražljivosti, preosjetljivosti na promjenu vremena i lošeg raspoloženja. Naravno, nema sumnje kako će predizborna kampanja za predstojeće lokalne izbore, ponovno izvući na površinu vječne rasprave o ustašama i partizanima, komunjarama, hadezenjarama i inim njarama, nego li recimo koliko-toliko suvisle razgovore o konkretnim problemima koji muče stanovnike naših sela, zaselaka, priselaka i tek ponekog grada.
Pa eto, iako je naša mlada demo(n)kracija još prošle godine prešla granicu punoljetnosti pa bi stoga bilo logično očekivati kako ćemo svi zajedno ući u zrelu životnu fazu, nebrojeno je mnogo primjera koji pokazuju kako gotovo svaka vlast, bez obzira iz kojeg miljea nastajala, nakon što zauzme položaje u udobnim foteljama, vrlo brzo zaboravi svoju osnovnu svrhu i smisao - služiti građanima.
Nije se teško složiti s konstatacijom kako gotovo u svakom našem primorskom ili otočkom velom i malom mistu, poseban kolorit ozračju "Mediterana kakav je nekad bio" daju rive i lučice u kojima su privezane barke mještana. Istina, danas sve manje viđamo tradicionalne batane, gajete, leute i guceve, više plastične pasare s kabinicama, poneku jedrilicu, gumenjak ili dnevni gliser. No, u svakom slučaju, prirodna je potreba našeg čovjeka koji je rođen uz more i odrastao s tim istim morem da ima svoju barku, ma koliko malena ona bila, i to ne zbog hira, pomodarstva ili statusnog simbola već jednostavno za otploviti do prve vale, susjednog škojića, baciti tunju u more, peškafondo za lignje, odvesti obitelj i prijatelje na more, okupati se i vratiti u svoju luku sretan i zadovoljan...
U mome Trogiru, starome plemenitom gradu bogate pomorske i brodograditeljske tradicije, na vezovima je oduvijek bilo podosta barki svih mogućih vrsta, oblika i veličina, ali ne mogu se oteti osjećaju kako ih iz godine u godinu, ima sve manje i manje.
Da, možda je na prvi pogled paradoksalno da s jedne strane gradimo velike marine za raskošne bjelosvjetske ljepotice, da na našu rivu pristaju brodovi koji izgledaju kao san snova, a opet s druge strane, tiho i nečujno, naši mulići, većinom sklepani onako na brzinu, od rashodovanih puntižela iz škvera, postaju sve rijeđi, tonu polako u zaborav i nestaju.
Samo na prvi pogled nelogično, ali ako godinama živite sa glavama od kupusa na vladajućim pozicijama, ako se svakodnevno morate boriti s jednim mentalitetom koji jednostavno - prezire more, ne osjeća to more kao kolijevku života već mu ono predstavlja smetnju, problem, gnjavažu, tada čuđenju mjesta nema.
Nisu rijetka razmišljanja ali i konkretne akcije u kojima se obala mora nerijetko zatrpava otpadnim materijalom, šutom sa gradilišta, kojekakvim smećem kako bi se dobio "vrijedniji" prostor koji će glave od kupusa lakše moći "valorizirati".
Tako je i u mome gradu tamo koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća počelo totalno nestručno i skandalozno natrpavanje obale zemljom sa svih mogućih gradilišta, jednostavno - započelo je ubijanje mora. S vremenom je ta površina narasla na monstruozne dimenzije tako da se novonastala obala na kopnu približila otoku Čiovu na kojih dvjestotinjak metara. Naravno, nije se uopće vodilo računa o tome da se najprije napravi lukobran od kamenih gromada već je zemlja natrpavana stihijski, bez ikakvog suvislog plana, a kamo li projekta.
Danas, kao i svih tih tridesetak godina, taj predio djeluje sramotno!
Ništa se pametnoga na njemu ne radi, istina - posljednjih se godina ipak započelo s izgradnjom potpornih betonskih zidova ali to je sve toliko sporo, mlitavo i nikakvo, da se kakvo-takvo suvislo uređenje ne nazire niti kod najvećih optimista.
No, čak i u takvim okolnostima, ljudi, vlasnici brodica su se znali organizirati pa su usprkos brojnim poteškoćama gradili "mule" na kojima se znalo vezivati i po nekoliko stotina brodova. Naravno, pretenciozno bi bilo to nazivati lučicama, ali tamo gdje postoji dobra volja - ništa nije nemoguće.
I upravo prije nekoliko godina kada su "kao" započeli radovi na ovom famoznom nasipu, svi ti muli su jednostavno - srušeni, a od strane vrlih gradskih poglavara obećano je kako će se vrlo "uskoro" na tom području napraviti prava lučica za barke mještana ili kako se to birokratski zna reći - brodice domicilnog stanovništva.
Trogirski mali "brodovlasnici" osnovali su i svoju pomorsko-športsku udrugu koju su nazvali "Lokvice", po jednoj vrlo bivšoj gradskoj plaži koja je mogla biti, da je bilo pameti, vrhunska atrakcija ovog grada. Podnijeli su sve moguće papire, zahtjeve, upite, prijedloge projekata prema nadležnim institucijama ali se za čitavih pet godina nije dogodilo ništa bitnoga. Ljudi i dalje nemaju gdje vezivati svoje brodove, a ako je suditi po dinamici radova - tko zna kad će i hoće li uopće...
Čeka se ta famozna "koncesija" koja bi omogućila udruzi da legalno i legitimno započne sa konkretnim radom.
Zašto sve ovo uopće pričam?
Pa upravo zato da ukažem na to kako nitko od odgovornih ne želi, ne može ili nije sposoban riješiti jednu zaista jednostavnu stvar - dati dio obale na upravljanje ljudima koji će najbolje znati što i kako, ljudima koji tu ne gledaju svoju materijalnu korist već mogućnost da svojim radom i znanjem oplemene jedan dio grada koji je sramotno zapušten već desetljećima.
Ali ne, nije to tako lako!
Zaista samo teški naivci kod nas mogu vjerovati u famozne "institucije sistema".
Taj prostor je vrlo vjerojatno zapao u oko nekom moćniku koji bi zasigurno tu instalirao prigodne "komercijalne sadržaje" ali još čeka razvoj situacije.
U međuvremenu, ne pada im na pamet dati koncesiju tamo nekoj udruzi vlasnika malih brodica.
Vrijeme prolazi, ljudi su malo ogorčeni, a više razočarani, pretežno rezignirani s osjećajem nemoći.
Oni su napravili sve što su mogli, sve po važećim zakonima i propisima.
I čekaju.
Čekaju...
Ali, ništa se ne događa, nailaze na zid šutnje...
Zar je zaista potrebno i za ovakve stvari tražiti dobru "vezu" ili nekoga guzonju dobro podmazati, da bi građani Trogira konačno ostvarili svoje pravo "na grad", na svoju obalu, na svoje more...
Ne znam, možda je najbolje da mi svim tim glavama od kupusa i tikvama koje im služe za plutanje po njihovim lokvama, omogućimo da fino zatrpaju čitav ovaj kanal između kopna i Čiova, pa ćemo dobiti mnogo novih korisnih površina za daljnju betonizaciju i apartmanizaciju, na koncu - tada ne bi uopće bilo potrebno graditi taj novi most koji desetljećima već, sudeći po izjavama gradonačelnika, samo što nije...
Jer... što će nama uopće more, što će nama uopće brodovi...
Post je objavljen 29.04.2009. u 18:11 sati.