Poetika maglovitog jutra ponekad može donijeti sjajne stvari, ali isto tako polako, sve kao da neće, potiho se nastaniti i lijeno mi se nametnuti kao svojevrsna trajna (s)likovna pozadina, koja se ne da tako lako prekriti novim bojama. No, vjerujem kako ne bi bilo previše uputno dokoličarski se prepuštati prekomjernim dozama poetsko-romantičarskih trenutaka i međutaka, pa je možda upravo sada pravi trenutak za ponešto dinamičniji povratak starim stazama.
U svemu treba imati mjeru...



Naime, zamantan propupalim ozračjem mladog proljeća, potpuno sam smetnuo s uma zakučaste interese moćnog trgovačkog lobija koji je već u ranim popodnevnim satima Velike subote naprasno zatvorio vrata svim mogućim dućanim, butigama, super, hiper ili striper marketima pa čak i kvartovskim pekarama, tako da sam se iznenada našao u groznici subotnje večeri, izvrgnut opasnosti da najveći kršćanski blagdan dočekam bez kruha svoga svagdašnjeg. Istina, još se nekako i dalo preživjeti sa zalihama prepečenca, ali u stvari – novonastalu situaciju sam shvatio kao idealnu priliku prema novim spoznajama pa bile one naoko jednostavne naravi kao što je pečenje "domaćeg" kruha. Heeej, pa zar to može biti da nadobudni pripravnik za poziciju kulinarskog gurua u dijapazon svojih velevrijednih ostvarenja ne uvrsti i domaći kruh!?
Istina, nije onaj "pravi" ispod peke, ali svejedno...

Uglavnom, skoro pola uskršnjeg jutra, prošlo mi je u izučavanju tajni slobodnog pekarstva, ali s još uvijek nejasnom koncepcijom daljnjeg razvoja situacije. Skroz nas je iznebušilo razmišljanje na temu – di ćemo, kad ćemo, kako ćemo...

Sindrom ilo-pilo-šta mi je ovo tribalo, ni u kom slučaju nije dolazio u obzir, a shvativši kako je podne već odzvonilo, preuzeo sam svu odgovornost na sebe i dao zapovijed – idemo!!!
Naravno, moji sljedbenici su bili toliko oduševljeni da nisu previše ni zapitkivali za detalje plana.

Tek tamo iza Boraje, blizu šibenskog Vrpolja, počela su prva bojažljiva pitanja: A di mi u stvari idemo?

- To je tajna! Idemo u nepoznato.
- A-haaaa... Doooo-bro!

Osokoljen potpunim povjerenjem koje mi je iskazala ekipa, kulerski sam ubacio u petu brzinu pa suvereno zakotačio na A-1 Dalmatinu. Dok gutamo kilometre između Šibenika i Zadra, suputnici u "Plavoj ptici" zabavljaju se odgonetavajući moguću trajektoriju današnjeg izleta. Ja se samo zadovoljno smješkam – blizu su, ali neće pogodit sigurno, jer niti ja sam ne znam di ćemo. Ipak, kod Posedarja se ponovno vraćamo na lokalne cestice i za koju minutu smo već na novom-starom Masleničkom mostu.
Crvenom dakako...



Ovdje mi je idealna prilika da "usličim" i znameniti "zaustavi se vjetre" iliti Jurin most, ali mi koncepciju savršenog kadra remete žice dalekovoda koje su se rastegle preko Novskog ždrila, tako da sam tek sa sredine mosta uspio dobiti wireless sliku.



Slijedeće naše odredište je Rovanjska, mjesto u samom «džepu» Velebitskog kanala pa eto, iako sam ovdje prošao mali miljun puta, nikada se još nisam spustio do same obale tako da o njemu blagog pojma nemam.
Istina, poznato mi je da se "tu negdje" nalazi jedna vrlo zanimljiva crkvica iz jaaaako davnih vremena pa je to i više nego dovoljan razlog za malo «istraživanja».
Vođeni u prvom redu nepogrešivim instinktom kojeg smo gotovo do savršenstva razvili pretežno metodom uzaludnih pokušaja, na samoj novouređenoj rivi nailazimo na crkvu Sv. Jurja, spomenik nulte kategorije, čija je gradnja izvedena u nekoliko faza, najvećim dijelom između devetog i jedanaestog stoljeća.







Ugledavši (ne)obične putnike namjernike, jedna vrlo ljubazna gospođa nam je u kratkim crtama objasnila mnoge stvari karakteristične za samu Rovanjsku kao i za neke staze koje vode prema velebitskim vrletima, tako da još jednom u svoj blokić vedrih uspomena, upisujem ono već otrcano «doći ponovo».

Vraćamo se natrag još jednom preko veeeeelikih mostova sve do stine mojih pradidova.
Nema šanse da plovim ovim vodama a da ne uplovim u njegovu mirnu luku i da mu se još jednom poklonim.



Mali ubavi Vinjerac – čista (ne)objektivna ljepota.
More, ljudi, obale...







Naše putovanje nastavljamo dalje, i gotovo u trenu mi pada na pamet ideja da kad smo već u «mostarskom» điru, skoknemo do još jednog elegantnog ljepotana – onoga Paškoga...



Preko Ražanca i Rtine Mirka Miočića, brzo stižemo na područje nestvarnog, mjesečevog pejzaža.
Bura s Velebita, sol i surova planinska klima na obali mora, formirali su mnoge neobične oblike i bila bi zaista prava šteta tek tako projuriti ovim područjem.

Jednostavno zastati i uživati...











Nakon sat-dva baškarenja na opojnom suncu, krećemo u nove istraživačke pobjede. Ovoga puta ne idemo preko Paga već se okrećemo nešto južnije, do gradića koji gotovo uvijek sasvim nepravedno ostaje nekako «vanka ruke» a i te kako ima što pokazati.

Nin – najstariji hrvatski kraljevski grad, naše ishodište, naše prapočelo, naše sve...





Da se u ovom gradiću nalazi samo crkva Svetoga Križa, ta minijaturno-grandiozna «najmanja katedrala na svijetu», već to bi bio sasvim dovoljan razlog za dolazak. Međutim, hodajući njegovim ulicama, ne možete se oteti dojmu kako u stvarnosti kročite kroz bezbrojna stoljeća ljudske povijesti, godine rata i mira, gladi i prosperiteta, tuge i radosti...









Augustov hram iz prvog stoljeća, Donji i Gornji gradski most, «mali» Grgur Ninski, solana, «condura croatica», karakteristične ninske brodice koje ovdje nazivaju «plazuljama», sve to zajedno stvara jedan poseban, prekrasan kolorit, koliko god na jedan način sličan velikim gradovima, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku pa čak i mome Trogiru, toliko na drugi način opet intimističan, pomalo introvertiran kao da je zarobljen u granicama pješčane lagune.







Na povratku prema Zadru, već u sami sumrak, zastali smo na još jednoj obaveznoj postaji bloga mi moga– crkvi Svetog Nikole u Prahuljama.



Na koncu, iako neplanirana i nastala potpuno spontano, uskršnja «plovidba» nam je podarila pregršt vedrih i nezaboravnih trenutaka. Preko mostova i mostića Rovanjske, Vinjerca, Paga, Nina, samo usput mahnuvši Zadru pa opet natrag do Trogira za tren oka preko Kalmetine i Dalmatine.

Možda upravo simbolično, ta mala katedrala Svetoga Križa, to zaista remek djelo arhitekture koja je u isto vrijeme i građevina i kalendar i sunčani sat, trebala bi nam (ako smo pametni) kazivati sve. Kazati, da usprkos tome što smo samo na prvi pogled jako mali i beznačajni, možemo biti i te kako veliki. Ali, ne treba smetnuti s uma kako veliki možemo biti samo ako i dalje ostajemo svjesni svoje «malosti»...

Pa što je u toj našoj priči malo, a što veliko, vjerojatno već naslućujete...