Gotovo svakog puta u danima događanja velikih sportskih natjecanja, kao naličje sveopće euforije koja nastaje ili ne, ovisno o rezultatima naših miljenika, na svjetlo dana obavezno iziđu brojna razmišljanja kako sva ta gungula oko nas nema baš prevelikog smisla, kako ima mnogo važnijih stvari u životu pa i to kako vladajućim strukturama bilo kakvih vrsta, boja i oblika, sve to dođe kao idealna prilika da u trenucima kada su svjetla reflektora usmjerena na neke druge strane, pritajeno provlače "nepopularne" poteze. Ili drugim riječima -zavlače ruke u vaše džepove.
U svakom slučaju - ima mnogo istine u tome, pogotovo ako sve to promatrate s jednim odmakom, na koncu dobijete izvrsnu potvrdu one drevne izreke o kruhu i igrama.



Panem et circenses...

Očito je kako se od vremena staroga Rima u ljudskoj prirodi nije puno toga promjenilo.
Međutim, mene danas zanima što bi se desilo kada bi svi mi zajedno odlučili odbaciti tu prezrenu filozofiju "kruha i igara" pa eto da već sutra svoje živote svedemo samo na kruh?
U prenesenom značenju naravno...
Dakle, na ono što nam je zaista bitno i potrebno.

Dobro, nema ništa sporno u tome da bi nam uvijek na prvom mjestu trebala biti briga kako za sebe i svoje najbliže osigurati život dostojan čovjeka.
Isto tako dobro znam da kvaliteta naših "običnih" života neće niti malo ovisiti o tome kako će danas, sutra ili prekosutra, svoju igru odigrati neki nama nepoznati momci u "kockastim" dresovima.

Ali, ako sve to "razumno" što nas pokreće, ogolimo do srži, što nam naposlijetku preostaje?
Red, rad i disciplina možda?
Što nam je uopće najvažnije?
Politika i ekonomija!?
Oh da, kako da ne.
Pun mi je kufer više priča o krizama, recesijama, verifikacijama veleposranika, ratifikacijama nesporazuma, deficitima, rebalansima, debalansima...



Najbolje stvari u životu i tako su apstraktne naravi.
Nemjerljive metrima, sekundama, kilogramima i novcem.
Potreban mi je kruh, ali želim i igara!

Uostalom, nije samo sport igra.
Zar nije isto tako glazba igra, a što je književnost, film, umjetnost, pa i ljubav, sve ono što nas nadahnjuje - nego igra!?
Bez igre nismo ništa.
Igre osjećaja...

Jerbo, realno gledajući, što to meni kao pojedincu ili ako hoćete - čovječanstvu u cjelini, znači jedna Leonardova Mona Lisa?
Pa to je samo nekakva slika, izložena u pariškom muzeju do kojeg vjerojatno nikad neću uspjeti doći...
Mogu ja živit i bez Mona Lise!
Možete li i vi?

Vjerojatno možete, kao što mogu i ja, ali gledali mi to ovako ili onako - Mona Lisa je u svakom slučaju - esencijalna ljepota.
Ljepota Žene.
Ljepota Čovjeka koji ju je stvorio.
Ljepota koja nas oplemenjuje.
Tu je, oko nas, ne možemo je izmjeriti, ali je i te kako osjećamo.

Pa kad smo već kod apstraktnih stvari, možemo isto tako gledati ovih dana kako naši momci, naši rukometaši, zagrljeni svi kao jedan, nakon svake pobjede na centru terena zajedno s publikom pjevaju "Morsku vilu."

Povedi me
prostranstvima
gdje svi
Pjevaju od ljubavi....

Reći će netko - ima milijun boljih pjesama.
Dobro, vjerojatno ima
Ali....

Ne mogu se oteti dojmu kako je upravo "morska vila" kao spontano nastala himna u kojoj svi, doslovce svi - "pjevaju o ljubavi" - najbolji putokaz prema nekoj novoj, sretnijoj zemlji, oslobođenoj od mržnje, ksenofobije i primitivizma.

Možda se varam, možda pretjerujem i ne znam kako to vi doživljavate, ali ja se sav naježim gledajući to klupko mladosti, sreće, zadovoljstva...
I u jednom trenutku shvatim kako je to klupko nasmijanih ljudi u stvari - esencijalna RADOST.

Pa eto, ako se radost kao osjećaj, ičim može izmjeriti, neka se jedinica mjere za radost ubuduće zove - Morska Vila...
Službena kratica - MV!
Želim vam danas, sutra, prekosutra i svih budućih dana, najmanje jednu mega morsku vilu radosti!

Dok u Krasno zimsko predvečerje vani rominja lagana kišica, izmučen izvjesnim zdravstvenim tegobama koje na ovom mjestu nije uputno detaljnije obrazlagati, spontano odabirem položaj broj pet-be na apartmanskom trosjedu pa ušuškan ispod tople deke iz koje mi povremeno samo proviruju oči i nos, ničim izazvan prebirem po televizijskim programima. Izbor u ovom planinskom mjestašcu nije prevelik, osim dva programa nacionalne dalekovidnice moguć je još samo prilično snježni prijem RTL-a, a naše omiljene Nove TeVe nema čak ni u tragovima. Ah, kakva nesreća!

I tako, dok u stanju light-nirvane, prebirem po botunićima daljinskog, na ekranu mi se iznebuha ukažu neki tamburaši, posve nepozvani i neželjeni.
Ou đizs, ovo je sigurno jedna od onih blekastih emisija vazdaeuforičnog Branka Uvodića, ali eto računam, zadržat ću se na trenutak ovdje dok se na RTL-u vrte reklame za Bioaktiv (koji je uzgred budi rečeno, za vrijeme ovog SP poskupio za lijepi postotak!) a istovremeno je HTV2 pod okupacijom izvjesnih dosadnjikavih kreatura.

Dakle-tamburaši.
U stvari, privukli su me taktovi neke poznate melodije, ali priznajem - nisam iz prve shvatio o čemu se zapravo radi.
Tamburaški orkestar, njih desetak, lica vedra, čela jedra, svima osmijeh od uha do uha, lupaju po žicama ko veliki!
Ma koja li je ovo pisma!?
Glavno tamburalo počinje i sa tekstualnim dijelom, ali ga ništa ne razumijem. Koje je ovo narječje? Da nije iz Patkovca?

Aw, aw baby, yeah, ooh yeak, huh, listen to this
Spy on me baby use satellite
Infrared to see me move through the night
Aim gonna fire shoot me right
Aim gonna like the way you fight
And I love the way you fight

A-ha.....
Pa to je čovječe, naš tamburaš pjeva na engleskom!

Ček, ček, ček, ovo izgleda kao Sex Bomb - Sex Bomb od Tom Jonesa!????

Tamburaši tamburaju po seks bombama!
Wow!
Ne znam dal' da se smijem ili plačem, ali prizor je koliko nadrealan, toliko i dražesno osebujan.
Pokušavam ozarena i oznojena lica naših tamburaša povezati s likom i dijelom potentnog Velšanina, ali ne ide pa ne ide.
Čak se i dirigent razmahao ko Sancho Pansa!

Dok po ekranu suvereno praši SEX BOMB SEX BOMB u TAMB-verziji, bezuspješno se pokušavam dočepati telefona pa hitno alarmirati sve poznate članove vijeća HRT-a, Hloverku, Dijanu, Blažička, Fodora, Todora, portira, bilo koga.
Ovo je horror gori od "Teksaškog masakra motornom pilom!"
A tek je pet popodne!

Sexbomb sexbomb ju ar a sexbomb
Ju ken give it tu mi when aj nid to kam along

Prestrašno!

O Blože, ovo je u rangu onoga kad tamo neka dalmatinska klapa izvodi "Zašto praviš slona od mene..."

K'o nutela s brujetom, ko vožnja Ferrarijem po planinskim stazama...
Ma brate, dobro je i jedno i drugo, ali zajedno nikako ne ide!
Sexbomb i tamburaši....
Baš su mi ga ove lole neki seks-simboli!

A onda se nešto kasnije mislim... stani malo, pa ja uopće nisam u pravu!
Doduše, nisam kriv što je meni (i ne samo meni) prva vizualna asocijacija na seks neko jedro, čvrsto tijelo, zavodljiv pogled ravno u dubinu srca, graciozan vrat, topla bedra, vrela njedra....
Hm...dobro, dobro, nije to loše, daleko od toga, ali nisu strasti u kupusu samo za one mlade, lijepe, zdrave, poželjne, prpošne....

Zar pravo na putene užitke nemaju čak ni oni debeli, nezgodni, krezubi, ćelavi, oronuli, glupi, blesavi ili barem oni koji se takvima osjećaju?
Naravno da imaju!
Ljubaaaaav je za ljude sve!!!!
Kao u davnoj pjesmi "Srebrnih krila"...
Barem je na tom području oduvijek bila prisutna vladavina naroda kao i slobodna volja pojedinaca!
Pa eto, shodno izrečenom, ne vidim ništa loše u tome da bucmasti tamburaši umjesto standardnih napjeva o snašama, salašima, rakijama i birtijama, povremeno pohotno natamburaju kakvu seksi bombu.

Sexbomb sexbomb yourre my sexbomb
And baby you can turn me on

Na svemoćnom JuBiTo-u, čak sam pronašao originalnu izvedbu.
Istina, ovo nije točno ona koja je mene osupnula, zapanjila, pače i zaprepastila, ali su izvođači isti - "Zagrebački tamburaši."
Ipak, moram vas upozoriti da oznaku PLAY pokrećete na vlastitu odgovornost!



P.S. Samo vas molim da ovaj moj pamflet ne shvatite kao možebitnu sprdnju s tamburašima kao takvima...
U tom se slučaju s gnušanjem ograđujem od samog sebe!
Gnuš-gnuš!!!

Više se i ne sjećam kada sam prvi put čuo za Krasno, ali dobro pamtim kako bi nekih davnh zima čim bi malo zasnježilo i zaburilo, životno ozbiljan glas voditelja na Radio Zagrebu izvještavao kako je na dionicama Oštrovica-Kikovica, Bruvno-Mazin i Jurjevo-Krasno potrebna zimska oprema ili u gorem slučaju pak da su zametene do besvijesti, te da je prolaz njima do daljnjega obustavljen. Općenito, ti snjegovi su imali nezgodan običaj da stalno padaju u neka nezgodna vremena i time konstantno iznenađuju dežurne službe za održavanje prometnica.



I upravo to čuveno Jurjevo-Krasno, oduvijek mi je zvučalo nekako melodiozno i egzotično pa iako u to vrijeme nisam bio siguran je li nedostižno zimsko Krasno u stvarnosti prijevoj, vrh ili možda mjestašce u kojem živi neka naša plavokosa Hajdi, s uzdahom bi pomislio kako eto baš nije pravedno da između tog famoznog Jurjeva i Krasna uvijek ima snijega k'o u priči, a da kod nas na moru toliko željne pahulje za dišpet baš nikada ne padaju.

Upravo zato, a možda čak i zbog još mali milijun drugih stvari, moje dileme zapravo i nisu bile dileme kad su nas Ana i Stipe nedavno pozvali da im se pridružimo pa da konačno odemo na jedan lagani neobavezni snježni vikend i to pogađate već - baš u Krasno!

Za divno čudo, ovoga puta u Krasno ipak nismo išli starom magistralom preko Jurjeva, već najprije Dalmatinom do Otočca pa onda još samo malo vijugastim puteljcima po brdsko-planinskim krajevima. Doduše, u subotnje jutro prije polaska, nazvao nas je naš zabrinuti domaćin da nas izvijesti kako ne očekujemo previše zimskih radosti jer da snijega u čitavom Krasnom Polju ima svega dvije - tri krpe. No, nisu nama ni na kraj pameti kojekakve skijaške vratolomije, velebne žičare, spustovi i slalomi, mi i tako snježnu bjelinu trebamo u prvom redu zbog duhovno-kontemplativne naravi...

Uostalom, naša Ane je ovih dana doslovce zakoračila u deveti mjesec trudnoće, mali Bebač polako postaje nestrpljiv pa smo naše aktivnosti u svakom slučaju nastojali prilagoditi "drugom" stanju.

Prije dolaska u Krasno, svratili smo u obližnje Kuterevo u kojem se nalazi utočište za medvjede i to ne za samo one male leteće. Iako je lički medvjed ponajbolje zaštićen u svom prirodnom okruženju, dolazak u utočište ponekim sirotim medvjedićima postaje jedini način preživljavanja. Pretpostavljajući da medvjedi spavaju svoj zasluženi zimski san, nismo mnogo ni očekivali, stoga nas je otkriće dvaju brundavih medića naprosto oduševilo. No, Bena Zvir i Blago Zoo kako se zovu, nisu bili posebno oduševljeni s nama, iskreno - nisu nas previše šljivili već su se radije prepuštali međusobnom razgovoru...



Ostavili smo Benu i Blagu u njihovom miru pa pohitali dalje prema našem odredištu. Kad nam je bljesnuo pogled preko Krasnog polja, u trenutku smo shvatili da su one "dvije krpe snijega" prilično rastezljiv pojam. Otapao se on ili ne, još ga ima o-ho-ho, u obilatim količinama, barem za naše pojmove...



Naravno, nismo dugo čekali za učinit prvi đir po Krasnome i već nam je na prvi pogled bilo jasno kako nas čekaju zaista ugodna iznenađenja. Iskreno-očekivao sam nekakvo seoce sa desetak kućeraka, ali brzo smo shvatili kako je Krasno uistinu - prekrasno. Mada posljednjih stotinu godina broj njegovih stanovnika stalno opada, to je jedno od rijetkih ličkih sela koje nije raseljeno. Današnjih 550 stanovnika živi u četrnaest, uglavnom patronimičkih zaselaka. Devčići, Anići, Vukelići, (nastavite niz...) U Krasnome je smještena najstarija šumarija u našoj zemlji, osnovana daleke 1765. godine. Osim Šumarije Krasno, tu je još i šumarski muzej kao i "šumarska kuća" u kojoj smo pronašli izvanredan smještaj po vrlo prihvatljivim cijenama. U mjestu su dvije suvremene pilane a tu je i sjedište Nacionalnog parka "Sjeverni Velebit". Na samom izlazu iz Krasna nalazi se skijalište koje ove zime na žalost, nije u funkciji zbog nekih nama teško dokučivih razloga, ali ne sumnjam kako bi se uz malo dobre volje i bolje suradnje među ljudima i to lako moglo prevladati.







Ipak ono što mi je ostavilo najbolji dojam su ljudi u Krasnu - susretljivi, srdačni i ljubazni.
Jednome malome Ličaninu očito je bilo veoma zanimljivo zašto ja to stalno škljocam okolo s digitalcem u njegovom susjedstvu pa iako mi je stalno "prijetio" kako ga neću uspit snimit, naposljetku ipak poslušno stao u kadar zajedno sa svojom sestrom...



Kako nas četvero nismo previše vični skijanju, a sanjke nam ovoga puta nisu mogle stat u portapak, prepustili smo se nekim drugim snježnim radostima.



Istina, Snješko Bijelić nam i nije ispao savršeno, ali navodno se prvi snješkići i tako u vodu bacaju....
Ili otapaju...
Ili već tako nešto slično!



Oduševili su me umjetnički performansi s motivima mrtve prirode po prozorima ličkih kuća.



Hmm…nije ni čudo da je ova umjetnička instalacija izložena na najvišem prozoru jer bih u suprotnom lako posumnjao u njezinu dugovječnost.

I tako, budući da smo čitav dan proveli u neobaveznim đirevima, poželjeli smo vidjeti kako snijeg pada “u živo”. Kako ćemo se hvalit da smo bili na snigu ako ga nismo vidili kako pada!?

Željeno-ostvareno!

Iako je u subotnju večer sipila dosadna kišica koja je prijetila da otopi i one preostale “dvije krpe”, nedjeljno jutro donijelo je nova uzbuđenja.

Nosevima sljubljenima s prozorskim staklima, željno smo iščekivali prve pahulje.

- Eno je!
- Nije, to samo pada sa stabla…..
- Pogledaj tamo!
- Hmm… nije ni to, to ga je vitar donija…

A onda je zaista počelo….

Prva sramežljiva
Druga poticajna
Treća prpošna
Stota furiozna

Zalepršalo je tisuće pahuljica u savršenom plesu sa zvijezdama iznad Krasna.
Idemo vanka, na snig, na snig!



Doći u Krasno a ne posjetiti Svetište Majke Božje od Krasna bili bi pravo svetogrđe čak i za mene, oličenje religiozne neodgovornosti...

Istina, za doći do Majke Božje, potrebno je prijeći put koji nije uvijek jednostavan.
Već na prvoj uzbrdici, Anina Rio Kia zaplesala je sambu na ledu.
Ševrlja, izvodi piruete, volan ne sluša...
- Šta ćemo!?
- Stavljaj lance!
- Jel' neko zna kako se stavljaju lanci?

Eeee, a kako to izgleda kad četvero Dalmatinaca po prvi put stavlja lance na auto...možete mislit...



- Di su lanci?
- Eno ih u kutiji...
- Ima ih samo dva...
- Samo dva nam i tribaju, lanci se stavljaju samo na pogonske kotače – zaključim ja mudro...
- Ane, koji su ti pogonski, zadnji ili prednji?
- Nemam pojma!
- Bit će sigurno prednji...ček ček...kako ovo ide...
- Ovo unutra, ono vanka, otkopčač tu, zakopčaš tamo...

I tako, dok su se njih troje mučili, vrtili, pokušavali, šporkavali se, bezobrazno mudro sam zaključio kako njima taj posao savršeno ide pa stoga nema nikakve potrebe da im se još i ja mješam. Uostalom, okolo po nebu baš je letjela neka zanimljiva ptica grabljivica koju sam neuspješno lovio objektivom, a zašto kao usput ne dokumentirati uspješno postavljanje lanaca na pogonske kotače...





Nakon postavljanja lanaca, temperamentnu sambu zamjenio je strastveni i odmjereni tango pa smo tako više nego uspješno prevalili i taj preostali kilometar-dva do svetišta.

U svetištu savršeni mir.
Snijeg lagano pada, zimska idila....



Vrata crkve su otvorena, ulazimo unutra...
Savršeno jednostavna ili jednostavno savršena...



Nakon duhovne okrepe, topli čaj je došao kao naručen.
Kako snijeg i dalje nemilice padao, gotovo nitko od domaćih nije izlazio vani. Jedino nas četvero ludaša zajedno sa skupinom od pedesetak šibenske dičice koji su došli na skijalište, bolje reći – sanjkalište ili jednostavno – snježište!

Mudro smo zaključili kako bi bilo neumjesno da smetamo razdraganoj dječici pa smo ipak krenuli nekim drugim stazama. U šumi prema Zavižanu, sve je bijelo, sve je bijelo...





Prebrzo je pala noć, a čak je i ona ovdje bijela....



U ponedjeljak ujutro posjetili smo Stipine kolege iz Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Oduševljeni što nas vide, počastili su nas kako i doliči, uz razgovor ugodni nismo ni primjetili kako vrijeme brzo leti. Preostalo nam je tek toliko da u maloj sirani kupimo nadaleko čuveni sir. To je draž samo takva. Svuda uokolo sirane uistinu miriše sir, isto kao kod pilane miriše drvo.
Od sirane do pilane...





Na koncu što još reći?
Lijepa je ova zemlja, meni najdraža.
I skladna ko vodarica s krčagom na glavi, naravno.
Krasno...
Još jedno prekrasno otkriće.
Tek nešto više od desetak kilometara zračne linije od morske obale, naići ćete na posve drugačiji svijet. Ovdje se može doći u svako doba godine i zaista je teško odrediti kada je najljepše. Ma u stvari, nije ni potrebno.

Krasno je idealno polazište za sve ljepote sjevernog Velebita, vazdaledeni Zavižan, Velebitski botanički vrt, šumu Štirovaču, pa onda Premužićevom stazom prema Rožanskim kukovima...
Ovoga smo puta tek malo otškrinuli vrata planinskog raja...





Krasno
U stvari - vrlo lako opisivo
Kako mu i samo ime kaže....
Krasno

Gledajući raznorazne kvizove na našim televizijma zasigurno se mnogi od nas, mahom nesvjesno i (re)aktivno uključuju u njih nadmećući se na taj način i s natjecateljem i voditeljem i pravoj maloj armiji kreatora zakučastih pitanja koji zasigurno čuče tamo u nekom kutu pa se smijuckaju kad se kandidati znoje, zamuckuju i predomišljaju.

Prije ove "blogerske" faze, kvizovi su mi bili prilično interesantni pa sam vrlo često gledajući ih dobijao onaj osjećaj "hej, pa i ja to mogu". Kako sam tako lako podlegao kvizomaniji, okrenuo sam jednom-dvaput broj za prijavu na "Najslabijoj karici" i gle čuda - već nakon dva-tri dana postao sam "ozbiljan" kandidat.

O Blože, zar je već četiri godine prošlo od toga tz tz tz...
Tih dana su mi omiljena literatura bile dječje enciklopedije tipa "Svijet oko nas". Ne biste vjerovali, ali u njima je skupljeno svo potrebno "opće" znanje ovog svijeta!
Enciklopedije za odrasle - ah to je već neka druga priča...
I ništa, oni koji me nešto duže čitaju već znaju što se dogodilio, uglavnom da se sad tu nešto ne prenemažem, otiđoh na "Kariku", pobjedih iz prve, pokupih pristojnu sumicu kunica i vratim se pobjednički domu svome.



Nakon početničke sreće bio sam maksimalno napaljen na korak dalje a on se u to vrijeme zvao - "Milijunaš".
Procedura je opet bila slična - zoveš onaj broj, oni ti postave nekakvo pitanje i to ne baš sasvim jednostavno i ako točno odgovoriš ulaziš u "bubanj" u kojem će se izabrati sto slučajnih kandidata koji su točno odgovorili u slijedećih 48 sati. Ako si sretnik pa uđeš među "sto slučajno odabranih", oni te pozovu i postavljaju daljna pitanja. Nakon toga je slijedio odlazak na snimanje, prolazak "najbržeg prsta" i... kasnije već kako ispadne.
E sad, vjerovali ili ne, tih sam mjeseci i godina sigurno nekoliko stotina puta nazvao ovaj broj, uglavnom bih dobro odgovorio na postavljena pitanja ali nikad, apsolutno nikad, nisam uspio ući među tih stotinu "slučajno" odabranih.



Ovaj aktualni kviz "jedan protiv sto", priznajem - ne sviđa mi se previše. Put do uspjeha čini mi se vrlo trnovit, pitanja znaju biti dosta teška, a kviz kao kviz "boluje" od iste statičnosti kao i "Milijunaš". Premalo pitanja - previše PePe-a. Uz to, ima dosta pitanja iz filmskog svijeta s kojima nisam baš "na ti" pa je sve to polako ali sigurno uvjetovalo da na ovaj kviz niti ne pokušavam doći.



Ono što me ponukalo na ovu temu, događaj je od četvrtka navečer, neposredno prije naše utakmice sa Šveđanima kad je nastupao jedan natjecatelj iz Ploča. Onako rokerski tip, razbarušenog imagea, bio je dosta siguran, krenulo sve u najboljem smjeru.
Tada mu je došlo jednostavno pitanje - koliko je visok Toni Kukoč?
Ponuđeni odgovori bili su slijedeći:

a) 201
b) 206
c) 211

Natjecatelj se našao u nezgodnoj situaciji i dosta se dugo premišljao, budući da mnogi od nas "od davnina" znamo da je uz Tonijevo uvijek pisalo da je visok 207!
I ništa, nakon kraćeg razmišljanja, natjecatelj pritisne odgovor pod "b" - 206 centimetara.
Svi očekuju prolazak dalje, ali na opće iznenađenje, Tarik govori kako je odgovor pogrešan i da je Toni Kukoč visok 211 centimetara!

Ma dajte, otkad to????
Iskreno, mislio sam da je neka zafrkancija, ali nije - natjecatelj iz Ploča, mislim da se Barbir preziva, "izletio" je iz kviza samo tako!
Nije u redu, nikako nije u redu.
Doduše, trebalo bi sad nazvati Tonija Kukoča za biti siguran, ali što se sigurnosti tiče, dobro znam da nikada, ali baš nikada uz Kukočevo ime nisam vidio ono 211.
Pa Krešo Ćosić je bio 211!
Ne znam kako će se ova priča završiti ali mislim da roker iz Ploča ima i te kako pravo na žalbu.



Što se mene tiče - "izgubit" ću se na par dana.
Čuvajte mi blog dok se ne vratim...

Mada nisam posve dokučio zašto je tome bilo tako, ali rapoloženja su mi ovih dana bolno varirala gore - dolje po sinusoidalnoj putanji pa još bez faznog pomaka, ma brate mili, skoro k'o jo-jo! Od nemila do nedraga, od beskraja do bestraga.
Čak mi je i jedna ciklonalna fronta niskotlačne viroze munjevito prošla kroz pritrujeno tilo, ali zahvaljujući brižljivo pripremljeninim zalihama serotonina, sve je prošlo ekspresno i bez trajnih posljedica.

Serotonin olitiga hormon sreće, nadasve je zanimljiva stvar. Dobro ajde, nije baš klasična "stvar" već blagotvorna kombinacija kemijskih supstanci ali ako je vjerovati nekim istraživanjima, razinu serotonina u organizmu, uspješno možemo održavati li čak pojačavati optimizmom, pozitivnim stavom i odnosom prema životu.

Isto tako serotonin, taj famozni hormon sreće, stvara se kao odgovor na hranu i proizvodi osjećaj zadovoljstva. Skok razine serotonina u mozgu dovodi do brzog nastanka osjećaja smirenosti i zadovoljstva.
A - ha!
Kažu kako ga ima u piletini, čokoladi, sirevima, jogurtu, jajima, a bome i avokadu. Do avokada iz vrta nije baš tako jednostavno doći ali zato ovih dana možemo uživati u enormnim količinama jogurta, točnije Bio-aktiva koji je počeo iskakati gotovo iz svake reklame, sedam stotina milijuna puta tijekom utakmica svjetskog prvenstva. Blože mili, drag mi je Bio-aktiv, nije da nije, koristan i zdrav nadasve, ali ako ovako nastave, bojim se da ću vrlo uskoro postati Bio-pasivan.
Čisto poželim one blesave nogometno-pivske reklame...



Uglavnom, obilate količine hormona sreće, ovih dana su nam podarili naši rukoloptači.

Iako se još uvijek ubrajam u izrazite "antilinologe" štoviše, još se i te kako dobro sjećam kakvu mi je navalu osjećaja izazvao naš rukometni izbornik nakon Olimpijade u Pekingu, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je naša momčad upravo spektakularno prevladala mnoge boljke koje su na prethodnim turnirima obilato bile prisutne u našoj igri. Naravno, ne umišljam da je to zbog moga posta.
Stoga mi uopće nije namjera posipati se pepelom i okretati pilu naopako pa sad tvrditi kako je ČokoLino genijalac, ali dobro je znati kako postoje ljudi koji iz upućenih kritika ponekad mogu izvući nešto dobro i pozitivno.
Igra protiv Španjolaca bila je gotovo blizu savršenstva, moram priznati da odavno nisam vidio takvu rukometnu bajku pa me upravo zbog toga živo zanimalo kako će naši odigrati protiv izvrsnih Šveđana i to nepunih dvadeset i četiri sata nakon furiozne predstave.

I kako su odigrali?
Još bolje!!!!

Pa ljudi moji je li to moguće!?
Ako je "španjolka" bila poslastica, "šveđanka" je bila prava Bajadera!
I znate šta, nakon ovoga me uopće više nije briga kako će naši rukometaši završiti ovo prvenstvo, ove dvije utakmice su bile najbolja demonstracija svih ljepota rukometa.
Mislim da se bolje ne može.
Ili se možda varam?
Bumo vid'li...

U svakom slučaju - evo sad ću biti toliko drzak i proglasiti Domagoja Duvnjaka najboljim rukometašom svijeta!
Ako još i nije u ovom trenutku, nije daleko dan kad će se oko ovog izbora složiti rukometna struka.
Taj "mali" jednostavno ima sve - brzinu, visinu, probojnost, snažan šut, sportsku drskost, interakciju s publikom.

Do-ma-goj Duv-njak!!!

A di je još "mali" Čupić!?
Genijalci!



Zbog nekih tričavih razloga koji su se prvenstveno ogledavali u liku tri "Mažuranića" za jednu jedincatu kartu, niti jednu utakmicu nisam uspio odgledati uživo u Spaladium areni, ali me zanimalo kakva je atmosfera u gradu pa sam nakon utakmice sa Španjolcima, odlučio nakratko skoknuti do rive očekujući "ludu" atmosferu po ulicama.

Taman sam uvatija dobro misto za parkirat, skupija digitalac ne bi li usličija nešto zanimljivoga, kad eto ti iznebuha dvi-tri cure od kojih šesnajst-sedamnajst godina, jedna se od njih zaletila brzo prema meni, unila se u facu i zakričila karikaturalnim mezzosopranom iz svega glasa:"Barbaaaaa pobijedili smo!!!!!!"

Barba!?

Osta sam ka trica!
Znam da bi joj moga bit otac po godinama ali ovo "barba"....

Isto tako znam kako nije baš preporučljivo na ovom mjestu direktno iznositi kakve mi je bludne misli izazvala ova maloljetnica, ali priznajem da mi ga je trenutno spustila u roku jedne nanosekunde.

Na razinu serotonina mislim, dakako...

Iako je ovoga utorka na našem svjetckom prvenstvu u rukometu bio slobodan dan, ipak nam nije nedostajalo spektakala i uzbuđenja. Događaj dana svakako je bila inauguracija novog afro-američkog predsjednika, pardon - prvog američkog predsjednika afričkog porijekla.
I-NA-U-GU-RA-CI-JA
Ajme koja lipa rič - puna su ti je usta. Dok je čovik pravilno izgovori prođe mu po dana...

U svakom slučaju, možemo se složiti u ocjeni kako je predstava bila glamugrozna, povijesno-spektakularna i nadasve poučna sa književno-poetskog stajališta. Upotrebljena je fascinantna količina velikih riječi, a sam novoustoličeni predcjednik pokazao je svekolikom pučanstvu da bolje govori "iz glave" nego kad mu netko drugi diktira tekst.



Bome, bolje smo mi na brdovitom Balkanu polagali pionirsku zakletvu u prvom razredu osnovne na Dan Republike, ali nećemo mu ovo odmah uzimati za zlo.
Sada se očekuje prelazak sa riječi na djela samo ne znam zašto imam osjećaj da će to već ići malo teže, ali kak bi rekel fetivi zagrepčanec Mickey Bundy - bumo vid'li...

Ime Baracka Obame već je postalo je sinonim za NADU a znamo da nada ima nezgodnu osobinu da kad previše poleti u visine, postane turbo osjetljiv balon vrlo tanašne opne.

Uglavnom - znate li što će raditi Barack Husein Obama u Bijeloj Kući najmanje iduće četiri godine?
CRNČITI ĆE!

Definitivno!

Isto tako iz pouzdanog izvora saznajemo ekskluzivnu vijest - već prvog radnog dana doći će do nekih radikalnih izmjena. Tako će država Alabama postati "Alobama" a poneki zlobnici govore kako Bijela kuća mijenja naziv u "Čiča Tomina Koliba!"
Slijedeći dani zasigurno će donijeti još mnogo uzbudljivih promjena, jedva čekam...

Nakon što se rukovao sa gotovo pola stanovništva zapadne hemisfere, izljubio sve članove uže i šire familije po nekoliko puta, Obama je potpisao i prvi predsjednički dokument.
Zanimljivo - Obama je ljevak!
He he, baš mi je drago...

U svakom slučaju - Go Obama Go!!!

I na koncu, jedna stvar koja nema veze s današnjom temom ali kad sam uvidio kakve su se sve face skupile na inauguraciji, s oduševljenjem sam se prisjetio nedavnog razgovora dvije mlađahne pametnice koje su sjedile do mene u trajektu na relaciji Split-Stari Grad.

Prva je rješavala križaljku i došla do prave enigme: Vidi ovo, pod dvadeset i jedan vodoravno, kaže "krema društva" - pet slova???
A gleda ova druga, gleda i misli: Hmm...krema društva...pet slova...hm... znam, znam - NIVEA!!!!

Krenuti stranputicama u onom metaforičkom smislu, u pravilu predstavlja nešto loše, nepoćudno i ne posve preporučljivo pa se tragom tog osjećaja i u doslovnom značenju riječi, volimo držati poznatih, provjerenih i dobro uhodanih staza. No, nije ni u putokazima sve, stoga nam otkrivanje nečeg novog i još nedoživljenog uvijek donese obilje lijepih osjećaja.
Stranputice rules!

Prisjećajući se prošlogodišnjih izleta na Ključicu, utvrdu u kanjonu Čikole iz 14. stoljeća i nehajno prebirući po prastaroj turističkoj karti šibenske županije, otkrio sam da u kanjonu rijeke Krke postoji još nekoliko starih utvrda. Njihova neobična imena - Bogočin, Nečven, Trošenj, odavna su mi već bila skrivena negdje u škafetinima podsvjesti pa iako nisam imao blagog pojma o čemu se tu zapravo radi, njihova arhaičnost, melodioznost i tajanstvenost, ove su nedjelje potaknule ideju za još jedan izlet "u nepoznato".

Krenuli smo iz Trogira prema Drnišu po prilično tmurnom vremenu s mirisom kiše koje nije obećavalo savršeni provod, ali krpice vedroga neba koje su se tu i tamo pojavljivale sa zapadnog horizonta, podarile su nam dodatni tračak optimizma. Zbog radova na cesti, morali smo krenuti sporednim putevima i prije samog Drniša, ali to se nešto kasnije pokazalo dobitnom kombinacijom jer smo tako u svoje planove nenadano ubacili i još jedan stari grad - Kamičak.

Na putu do Krke, valjalo nam je premostiti rijeku Čikolu koja je ove zime neizmjerno bogatija vodom nego što je bila prije jedanaest mjeseci. Ipak, ne mogu se oteti osjećaju da Čikola u ovom području mora negdje ponirati u dubine jer mi se pojedine stvari vezane za protok vode tu jednostavno ne poklapaju. U svakom slučaju - rješavanje misterije ostaje mi kao zadatak za neki slijedeći put, a sada idemo dalje...



Tražimo seoce zvano Samodol koje se nalazi u neposrednoj blizini kanjona rijeke Krke, pa se toplo nadamo kako će nas tamo netko ili nešto već uputiti na pravu stazu. U nadi je očito spas, pogotovo ako se tako brzo ispuni jer smo na samom kraju sela kad više nije bilo nikakvog puta naišli na jednog srdačnog čičicu koji je izgleda jedva dočekao ovakve putnike-(ne)namjernike. Sve nam je on to fino objasnio, da moramo hodati još dvadesetak minuta pa onda možemo lijevo, možemo desno, kako nam duša želi.
Super, zahvaljujemo se na iscrpnim uputama pa kročimo dalje po visoravni prema zapadu. Zanimljiv je ovaj reljef, čitav miljevački plato doima se ravnim poput neke velike ploče, ali čim pristigneš nadomak rijeke, u jednom trenu sve se mijenja, otvori se pogled na veličanstveni kanjon pri čijem dnu protiče zelena Krka.





Od vrha kanjona spuštamo se još kojih petnaestak minuta do jedne uzvisine na kojoj zapažamo ostatke staroga grada. To je dakle taj Kamičak ili Orlov-grad kako se još ponegdje spominje. Izgleda da čak i nije potpuno sigurno kada je izgrađen. Postoje zapisi još od 14. stoljeća koji nedvojbeno pokazuju kako su njime vladali velikaši Nelipići (kao i susjednom Ključicom) ali se pretpostavlja da je gradnja obrambenih zidova započela već znatno ranije. Danas je od Kamička preostao još samo poneki kamičić, ali okruženje u kojem se nalazi ovaj drevni grad je zaista veličanstveno. Na području između Roškog slapa i Visovca, Krka je široka, zelena i mirna, savršeni mir i tišinu prekine samo glasanje ptica.
Dobro, iz ptičje perspektive, vjerojatno smo mi bili ti koji su prekinuli njihov mir, ali eto...







Kako smo se na ovom mjestu zatekli točno u podne, sasvim smo neočekivano mogli uživati u nečem vrlo posebnom. Naime, u trenutku kad su zazvonila zvona s Visovca koji se nalazi koji kilometar nizvodno, duboki zvukovi zvona koji su prolazili kroz kanjon kao kroz neke ogromne orgulje, dobili su posebnu boju, neku toplinu i smirenu veličanstvenost, božanskom rukom potaknut savršeni spoj čovjeka i prirode.

Na ovo mjesto svakako treba dođi, zastati i uživati...

Na strmim liticama kanjona ugledali smo i nekoliko poludivljih koza koje su se tako spretno kretale rubovima klisure bez najmanjeg osjećaja vrtoglavice. Začudilo nas je bljeskanje zlatnog sjaja koje je dopiralo Iz jedne špilje među stijenama ali do nje nije bilo tako jednostavno doći. Teško je ovako iz daljine bilo odgonetnuti o kakvoj se čudesnoj špilji radi. Rješenje ove tajnovite zagonetke ukazalo se tek kasnije kad sam ultra-turbo zumiranu sliku spremio u svoj kompjuter. Tek tada se jasno pokazalo kako se u stvari ne radi o špilji već o prirodnom tunelu, a onaj zlatni odsjaj koji nas je zbunjivao nije bilo ništa drugo do tragova sunčevih zraka.



Vraćamo se natrag do Samodola, sela koje me u nekom trenutku podsjetilo na mjesta u unutrašnjosti Brača, u prvom redu zbog izvrsno očuvane pučke arhitekture i kulture graditeljstva koja je i te kako vidljiva.

Ona famozna zvona s Visovca su nas privukla takvom snagom da nismo mogli odolijeti da posjetimo i samostan. Na žalost, brodić koji prevozi goste na otočić, pobjegao nam je za „dz“ pa nam je preostalo samo da ga pogledom ispratimo s obale.







Pored vidikovca iznad Visovca, prije nekoliko godina podignut je spomenik Petru Svačiću, posljednjem hrvatskom kralju, koji je, ako je vjerovati legendi, rodom iz obližnjeg Ključa.



Naše slijedeće odredište je Bogočin-grad koji se nalazi sedam-osam kilometara sjevernije. Premda postoji više mogućnosti, odabrali smo onu najkraću rutu koja je i uključivala vožnju nekoliko kilometara makadamom kroz selo Bogatić. U zaseoku Škarice, ponovno skrećemo prema zapadu i po dobrom starom običaju vozimo dokle god ima kakvog-takvog puta. Na našu sreću, i ovdje nailazimo na jako ljubaznog domaćina koji nas u nekoliko rečenica savjetuje kako doći do Bogočina. On čak predlaže da nastavimo još malo autom, ali dvadesetak minuta pješačenja nije prevelik problem za nas. Putem nailazimo na dvojicu pastira koji brinu o velikom stadu ovaca. Srdačno su nas pozdravili uz prigodno blejanje (ovaca naravno – ne pastira!), a pogled na male umiljate janjčiće, lako bi mogao donijeti neke drastične izmjene u mojoj prehrani...



Bogočin grad ili Vilin-grad kako ga još ponegdje spominju, nalazi se na samom vrhu impresivne stijene. I za ovaj grad vezane su mnoge legende o borbi, hrabrosti, ljubavi i svemu što život nosi kako onih davnih stoljeća tako i danas. Danas još samo ostaci ponekog zida svjedoče o tim davnim vremenima.





Nasuprot Bogočinu, na desnoj obali rijeke, nalazi se manastir Krka, jedan od najznačajnijih sakralnih građevina ovdašnjeg pravoslavnog stanovništva.



Naš put nastavljamo dalje, još nekoliko kilometara uzvodno prema Nečvenu, također jednoj od značajnih srednjevjekovnih utvrda. Za „otkriti“ Nečven trebalo nam je malo više muke, no u svakom slučaju dobar orijentir nam je bio Trošenj-grad koji se nalazi na drugoj strani rijeke, točno nasuprot Nečvena.



Zanimljiva je priča koja kazuje da su ovom lijevom obalom vladali velikaši Nelipići, a desnom knezovi Šubići i po svemu sudeći, izgleda da nisu bili u naročito prijateljskim odnosima. Unatoč tome, podigli su drveni most koji je povezivao dvije obale rijeke i dva grada, Nečven i Trošenj. Most je srušen 1647. godine za vrijeme jedne od bezbrojnih bitaka s Turcima...







Kako je već polako padao mrak, a studen počela štipkati za obraze, mudro smo zaključili da je naša misija potpuno izvršena i to na najbolji mogući način.

Sva naša današnja odredišta, potpuno su izvan svih modernih turističkih tokova što je s jedne strane loše, a s druge čak i dobro. Sve utvrde se nalaze u okvirima Nacionalnog parka Krka, međutim nikakve oznake, putokazi ili table koje bi u kratkim crtama objašnjavale o kakvim se spomenicima zapravo radi, ne postoje. A to je prava šteta, jer bi uz neponovljivu ljepotu prirode, dašak povijesti pa makar bio i kao kratki podsjetnik na to kako se u ovim krajevima živjelo prije mnogo stoljeća, zasigurno bi dojmovima mnogih posjetitelja dao dimenziju više. Na koncu, tada sve ove razrušene gradove ne bi promatrali samo kao nekakve oronule hrpe kamenja koje su eto sasvim slučajno tu, već bi se prisjetili da je nekada i sad, ovdje carevao – život.

Eto, nisam mogao vjerovati da će tako brzo doći i taj dan, nadasve tužan i srceparajući, dan u kojem ćemo istinskog prijatelja naše zemlje i vjernog suradnika bloga mi moga otpratiti u više nego zasluženu mirovinu. Njegove biserne misli, rijetko viđeni dubokoumni izrazi lica, geste i pokreti a prije svega - izvrsni refleksi u igri "pogodi me cipelom", zauvijek će ostati svijetli primjer svim novim generacijama. Ime našeg Đure Šetača Grma bit će zlatnim slovima upisano u svjetske almanahe kao u svemu naj naj naj, a ujedno i krunski dokaz kako je početkom 21. stoljeća na trećem kamenčiću od Sunca zavladala istinska demokracija koja je čak i notornim budalama omogućila da postanu predsjednici...

Zbogom Đuro, živio ti nama još sto godina, želim ti sve najbolje uz prigodnu pjesmu - "Ne vraćaj se nikad više"...



Aaaaaa....pćiha!

Idemo dalje pod geslom - zdravlje je najvažnije.

Jeste li znali da maštanje o seksu neke ljude tjera na kihanje!?
Naime, upravo to je rezultat studije koje je pokrenuo doktor Mahmood Bhutta kada je naišao na pacijenta koji je nekontrolirano kihao kad god je pomislio na seks.
Sveobuhvatno istraživanje pokazalo je i dokazalo prisutnost ove pojave kod oba spola, a vrlo je moguće da je poremećaj nasljedne prirode. Stručnjaci vjeruju kako je reakcija blisko povezana s onom koju izaziva gledanje u sunce. Sedamnaest ljudi koji su sudjelovali u studiji su priznali kako odmah kišu čim pomisle na seks, a troje kako kišu nakon orgazma!

Hmmm....pa sad se mislim kako ja već nekoliko godina upravo nekako s proljeća, kišem li ga kišem i to u nevjerojatnim količinama, a sve su mi do nedavno liječnici kao uzrok mojih problema povezivali s nekakvim tričarijama poput alergija na pelud, korov, ambroziju, travu i tko zna što još sve ne.
Pumpali su me svakojakim tableticama koje su mi mahom umrtvljivale reakcije, misli i osjećaje. A zamislite vi to - moji problemi su nastajali zbog neke skroz druge ali sasvim logične reakcije. Naime upravo s prvim toplijim danima, djevojke, žene, majke i domaćice masovno odbacuju tešku zimsku odjeću pa u proljetnim haljinama vedrih boja izgledaju zavodljivije, prpošnije i zadovoljnije. I sada molim vas - neka mi se javi ta junačina koja neće pokleknuti pred mislima nepoćudnog sadržaja i neće barem jednom dnevno pomisliti na mogućnost bliske suradnje s tim divnim stvorenjima.

Aaaaaa....pćiha!



Sa seksa na politiku!

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčak oštro je kritizirao političare zbog lošeg stanja koje vlada u toj zemlji. Kritiku je uputio i građanima, rekavši kako oni na izborima već godinama uporno glasuju za one koji uvijek iznevjere njihova očekivanja.

Četrnaest godina nakon rata birate nespremne, nesposobne i sebične političare koji nisu u stanju sjesti i dogovoriti se u interesu države, a onda očekujete da će Visoki predstavnik čarobnim štapićem presuditi u korist jednih ili drugih, poručio je Lajčak u intervjuu Dnevnom avazu, prenosi Hina. Naglasio je da je izložen neprestanom pritisku da smijeni nekog političara ili nametne neku odluku.

Sva je sreća da se sve ovo ipak događa u susjednoj državi, tako da možemo biti mirni jer nam svima zajedno zasigurno ne bi bila ugodna spoznaja da godinama već uporno glasujemo za one koji uvijek iznevjere naša očekivanja.
Mi naime više nemamo ama baš nikakvih očekivanja...



Na sunčanom otoku Hvaru, nekada se davno održavao lijep običaj da s prvim snježnim pahuljicama ili nedajblože temperaturama ispod nule, svi gosti u hotelima dobijaju besplatne pansione. Naravno, mogućnost da se na Hvaru zadrži snijeg i spopadne negativna temperakura zraka ravna je šansama da gospođa Nives Drpić postane izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, ali sve u svemu, izvrstan je osjećaj da negdje postoji nešto tako lijepo i besplatno...

Poučeni hvarskim primjerom, gradski oci naše metropole odlučili su počastiti svoje sugrađane i prireske obveznike jer je pomoćnik direktora za operativne poslove Zagrebparkinga Zoran Ježić izvijestio kako neće naplaćivati parkiranje sve dok se parkirna mjesta ne očiste od snijega i leda.
Wow, pa to je divno!
Dragi naši Zagrepčani, želim vam još mnogo snijega i leda, barem na parking mjestima.
Eeeeh, da je to nama....



Eto, ako već nemamo snijega i leda, ovih dana imamo rukometnu groznicu!
Slobodna Dalmacija nam s današnje naslovnice poručuje - Splite poludi!
Dobro, to nama i ne pada tako teško, jer u najluđem gradu na svitu svaki pa i najmanji događaj poprimi neke nove dimenzije a najskoli neće Svjecko prvenstvo u rukometu!
Nisam moga virovat svojim ušima ali eto baš sinoć sam prolazeći kroz bivšu ulicu Prvoboraca od Odjevnoga doma prema Pazaru, naletija na grupu penzionera koji su žestoko raspravljali o taktičko-tehničkim pitanjima s posebnim osvrtom kako triba igrat na protivničku obranu 5-1!!!

Najglasniji je bija jedan šepavi u škuro sivoj jaketi koji je ima veliki flaster priko desnoga oka, mava je rukama, vika na sav glas i svima oko sebe objašnjava: "Ako ti protivnik igra indijanca, onda naš srednji vanjski monumentalno mora ić na drugoga pivota!"

Jebate, ovi splitski penzioneri sve znaju!
Pa vidite li vi ljudi moji da barem u Splitu ne postoje ni najmanje šanse da izgubimo bilo koju utakmicu, jerbo ako sam Čokolino takvi kakvi je, ima više sriće nego pameti, tu će uvik bit naša publika ka korektivni čimbenik ili da prostite - faktor.
Naprid naši!

Aaaaaa....pćiha!

Nedavno je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen članak pod naslovom "svi su ludi za blogom" u kojem se još jednom pokušalo obraditi fenomen bloga i blogerskog "izričaja". Iako je članak intoniran i napisan sasvim korektno i afirmativno, moram priznati da mi je poprilično podigao tlak u gumama, razinu šećera u šalici za kavu, a lako moguće i uočljivu aritmiju hard diska.
Zašto!?
Pa zato što se u tom članku kao i u bezbrojnim člancima prije napisanim ne samo u Slobodnoj već u gotovo svim tiskanim medijima koji su za temu imali blog i blogosferu, mnoge stvari sasvim bezrazložno ali uporno i trajno postavljaju naopako.

Kao prvo, kad god se govori o pisanju bloga, obavezno se kao "najpoznatije" blogere navode raznorazne poznate osobe ili kako mi to umilno po naški moderno kažemo "celebrityji". Pa se tako i u ovom članku na prvom mjestu kao vrle "blogerice" ističu Victoria Beckham, notorna posvuduša Paris Texas Hilton, zgodna djevojka i osrednja tenisačica Ana Kournikova, glumica Jessica Alba, kao i mnoge druge... Kako bi se pokazalo da i mi svoje konje i kobile za trku imamo. navodi se kako svoje blogove imaju Lana Jurčević, Mile Kekin, Luka Nižetić, Neven Ciganović, Zoran Šprajc, Ivana Radovniković, Sonja Kovač, Anđa Marić, Jacques Houdek, Ivana Kindl, grupa “Connect”, sestre Ivana i Marija Husar, don Anđelko Kaćunko...

Iz svega navedenoga lako se da zaključiti - blog je dobar i zanimljiv ukoliko ga piše netko poznat!
Kakav bullshit!!!

Da se razumijemo, nemam ništa protiv poznatih koji pišu blogove, naprotiv, u blogosvijet su svi dobrodošli, samo je upitno može li se tekst za koji autor prima plaću ili honorar, smatrati blogom. Za moj pojam - to je onda kolumna, a ne blog.
Ono što mene izuzetno smeta jest činjenica što se nikada ili nedopustivo rijetko u takvim člancima spominje kako daleko najbolje blogove na internetu pišu neki nepoznati, sasvim obični ljudi, dobro - možda ne sasvim obični ali u svakom slučaju - nadareni ljudi kojima je pojava bloga kao medija omogućila da se i njihov glas čuje iako su u najvećem broju slučajeva, svojim profesijama od kojih žive, u posve drugim vodama.

Danas gotovo svatko može pisati blog.
Pisati dobar blog - mogu samo rijetki.

Volio bih da nisam u pravu, ali mislim da je zlatno vrijeme bloga već polako prošlo.
Prvi ešalon vrhunskih blogera se umorio i manje-više povukao sa scene.
Izuzetno mi je žao što na našim listama odavno već nema mnogih izvrsnih blogova ali opet s druge strane to je sasvim razumljivo jer sa svakim novom postom biti svjež, zanimljiv i aktualan, uopće nije jednostavan posao.

Vratimo se na jedan tren do celebrity blogera. Mi, koji smo malo duže ovdje, dobro pamtimo kako su mnoge poznate osobe iz sfere politike, estrade, sporta i novinarstva "protutnjale" ovim našim blogom. Svi su, ali baš svi njihovi blogovi bili bombastično najavljivani i reklamirani, nerijetko su sa prvim postom stizali na naslovnice, automatski ih se smještalo na almost cool i cool listu, u svakom trenutku su imali najveću moguću podršku o kojoj su "obični" blogeri mogli samo sanjati.

"Obični" blogeri su se morali dokazivati gotovo svakodnevno, iz posta u post, steći svoje čitatelje, reputaciju, ugled...

Posebno su iritantne bile prave najezde skakavaca, pardon-političara u predizborno vrijeme.
Kako smo mogli biti ravnopravni kad nam startne pozicije nisu bile iste?
Zašto su njihovi blogovi odmah bili "vrlo cool" samo zbog toga što su bili "celebrity?"

I pitam se pitam - gdje su danas ti blogovi?

Odgovor je jednostavan - nema ih!
Uglavnom su izbrisani ili su im zadnji postovi napisani tamo negdje otprilike u stoljeću sedmom...
A-ha, mislili su oni da je pisanje bloga pisofkejk.
Kako da ne!

Svaka čast onima koji su ostali, ali takvi se mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Eto recimo, iako smo don Anđelko Kaćunko i ja svojim razmišljanjima udaljeni otprilike sedam svjetlosnih godina, kao blogera ga poštujem jer je smogao snage za izdržati pisati iako mu upravo zbog pisanja u mnogim situacijama nije bilo nimalo lako. Čovjek ima svoje stavove i ima ih potpuno pravo iznositi, uostalom kao i svi ostali blogeri koje volim čitati, slagao se ja s njima ili ne.

Osobno mi je žao što se eto, svo ovo vrijeme, čak i mi koji se bez lažne skromnosti možemo smatrati "uspješnim" blogerima, nismo bolje povezali kako međusobno tako i s našim uredništvom. Komunikacija je najčešće jednosmjerna, uglavnom ukoliko se radi o nekim tehničkim problemima.

U vremenima kad se kvaliteta bloga osipa, možda ne bi bilo loše pokušati s nekim novostima. Eto na primjer, zašto recimo uredništvo našeg blog servisa ne bi moglo na kraju svake kalendarske godine odabrati sto najboljih postova svojih blogera i to urediti po pravilima zanata, "ukoričiti", objaviti kao knjigu, kao svoju ediciju!? U svakom slučaju, to bi bio zanimljiv presjek jednog vremena, a svim odabranim blogerima bi zasigurno bio i poticaj i zadovoljstvo.

Dobro, kako smo svi mi manje ili više sujetni, vjerojatno bi dolazilo do velikih rasprava i prosvjeda među blogerima zašto je odabran ovaj a ne onaj, ali kvragu - ako je to cijena, zašto je ne platiti? U svakom slučaju, mislim da bi takve zbirke od sto najboljih postova ili u nekom drugom obliku zašto ne, bile rado čitane i da bi naposljetku svi od toga imali koristi.

Isto tako, zar bi bio prevelik problem da se povremeno organiziraju blog-večeri, nešto slično "Pričiginu". Pa da se jednom nađemo u Zagrebu, drugi put u Splitu, Zadru, Osijeku, Rijeci...

Eto, to su samo neke od mojih ideja, a kad sam danas već nenadano zaplovio ovim vodama, dopustite da besramno iskoristim svoju poziciju i napravim nešto što nije uobičajeno pa predložim uredništvu da konačno promovira na cool listu jedan fenomenalan blog koji se već godinama odlikuje vrhunskim postovima a to je naravno - Big Blue.

Istina je da smo mi blog-prijatelji, a isto tako je istina da autorica tog bloga nema pojma o ovoj mojoj "intervenciji" (barem dok sad ovo ne pročita, sorry Blue, ali morao sam!) ali mislim da se mnogi od nas slažu kako je kvaliteta tog bloga neupitna. Pa Blože mili, Big Blue zasigurno piše bolje od mene, a ja sam "hladan" već odavno...
Ako treba, pisat ćemo peticiju!

I na koncu slijedi veeeliki pozdrav svim blogerima pa bili oni celebrity ili ne, a možda će to tek postati a posebno jedan veliki, najveći mogući - Maloj Anji
Drži se Anja!

Navigavajući i bordižavajući sve ove godine kroz planine b(a)rda i gore i družeći se s mojim planinarskim pajdašima i pajdašicama naravno... (šta sam sad ono tija reć...hm...) , dakle družeći se sa svom tom sumnjivom bratijom i sestrijom, moram priznati kako ponekad, ali samo ponekad, dobijem izvjesne količine kompleksa manje vrijednosti.
Zašto?

Pa eto, svi se oni na svoj način ponose sa "svojim" planinama, Makarani s Biokovom, Omišani s Dinarom, Splićani s Mosorom, Kaštelani s Kozjakom, a eto mi Trogirani u tom pogledu imamo... imamo...šipak!

Doduše, kako sam već davnih dana ustvrdio, nije ni taj šipak sasvim loš, pa čak i kad se ne ističe velebnim dimenzijama, ima u njemu i slasti i vitamina i svašta nešto dobroga još...
Mada u okolici Trogira ima preko nekoliko zanimljivih brda, dobro ajde ne baš brda, ali u svakom slučaju - brežuljaka, gledajući planinarskim okom, na prvi, drugi pa čak i stoti pogled, rijetki će u njima primjetiti posebne atrakcije.



Stoga još uvijek neuspješno nagovaram svoje planinare da samo jednom napravimo jednu malu ali slatku turu venerinim, uf pardon - trogirskim brežuljcima jer me svakoga puta obavezno poklope s onim "ma neš' ti toga tvoga, na šta ti sve to sliči..."
Dobro, dobro, isto ja znam kako će doć maca na vratanca ali o tom potom...



Istina, priznajem da "planine barda i gore" oko Trogira izgledaju u najmanju ruku - "ajme majko", u prvom redu zbog bezbrojnih požara koji su prohujali njihovim padinama. Rijetki ostaci borove šume i kakvog-takvog pitomog raslinja, danas su potpuno izgubili bitku s travom, dračom i korovom. Također, nema tu nikakvih planinarskih staza, ponajmanje markiranih, a putevi kojima su se nekada kretali ljudi i ostala stoka sitnoga zuba, danas su najvećim dijelom zabušavili i dovedeni u stanje neprepoznatljivosti.

Ipak, sa druge strane, trogirska b(a)rda nisu zahtjevna ni opasna jer svojim visinama od 144 metra nad morem kod crkvice svetog Eustahija do 444 metra visoke Vlaške (dobro ajde, ona administrativno pripada općini Seget, ali nećemo sad cjepidlačit op.p) predstavljaju idealnu reljefnu podlogu za lagane, nepretenciozne šetnje prirodom. Pa eto, iako se ne ističu svojim visinama, za uzvrat pružaju obilje atraktivnih prizora i pogleda na Trogir, Kaštelanski zaljev, Čiovo, sve otoke srednjodalmatinskog arhipelaga, a kad bura koja ovdje nikada ne puše prejako malo razbistri zrak, dobro se vide i pučinski otoci Svetac i Jabuka.



Štoviše, ovdje ste čak i iznad zrakoplova...



Vjerovali ili ne, čitavo ovo područje osim zemljopisnog ima i priličan povijesni značaj. Tu se nalaze brojni i vrijedni arheološki lokaliteti s pretpovijesnim gomilama i ostacima gradina na Plošnjaku, Krbanu i Brnistrovici. Prema tome, neosporno je da tu ima "štofa" za populariziranje i da se birokratskim riječnikom izrazim - "revaloriziranjem" prostora. E sad, kako povezati sumornu stvarnost s nešto svijetlijom budućnošću - to je pitanje.

Samo naivni mogu vjerovati da će "institucije sistema" nešto pametno poduzeti u "restrukturiranju" nevoljnog i oronulog pejsaža pa na koncu preostaje samo ovako utopistički i idealistički nastrojenim budaletinama kakav sam i sam da pokušaju animirati sličnomišljenike i pokrenuti kritičnu masu dobre volje i energije. Ako se u slijedećih nekoliko godina nešto značajno ne napravi, erozija tla će toliko uzeti maha da će obnova imalo plemenitijeg biljnog pokrova vrlo skoro biti nemoguća misija. Istina, u proteklih nekoliko desetljeća, akcije pošumljavanja bile su brojne ali slabog učinka i kratkog daha. Čim bi se mladice malo zakorijenile, eto ti ga vraže - novi požar opet sve vrati na "stanje nula". Eto, na svu sreću, posljednjih je godina protupožarna zaštita ipak podignuta na veći nivo pa su mladi borovi na Plošnjaku dobro "krenuli".

Za dobre primjere pošumljavanja i oplemenjivanja prostora nije potrebno ići daleko. Splitski ponos - Park šuma na Marjanu, najvećim dijelom je izrasla u posljednjih stotinu ili nešto više godina, prije toga je Marjan izgledao golo, krševito i nepristupačno.
Što Marjan danas znači za Split, nije potrebno posebno elaborirati. Očito, ljubav čuda stvara...





Pa eto, još ni sam ne znam na koji način animirati svoje sugrađane kako bi iskazali više ljubavi prema svom prirodnom okruženju. Jerbo, zaludu ti stalna samohvala o UNESCO-ovome gradu kad je sve osim stare jezgre u stanju totalnog kaosa i zapuštenosti. Do prije par godina, u Trogiru je djelovalo planinarsko društvo, ali iskreno - nisam bio član i ne znam zašto je nešto kasnije zapalo u stanje trajne hibernacije. A šteta je, jer takva skupina entuzijasta može stvoriti klimu da mnogi konačno malo mrdnu dupetom sa rive i gradskih kafića i naprave po koji đir "u planine". Trasiranje i markiranje desetak staza za početak - to bi bila prava stvar!
Samo, komodni kakvi već jesmo, ne bi me začudilo da čak i ako se recimo jednog lijepog dana probiju protupožarni putevi, sve to bude samo idealna prilika za vozikanje autima po "off road" stazama.
Ko se to vidija umarat bez potribe, nu!



U svakom slučaju, siguran sam da će ovi moji apeli uroditi plodom i to u vrlo kratkom vremenskom roku.
Vidit ćete, eto već za misec-dva, bit će ljudi po trogirskim brdima ka gljiva posli kiše.

Samo šta tad neće bit vrime gljiva, nego - šparoga!!!
Ma... i to je dobro
Najvažnije je da ima "muvinga"...

Za Tonča - Nardija T. (1949-2009.)

Pričaju stari ljudi, a ne znan je li to istina, da tići najlipše pivaju kad oćute svoj kraj. Da onda puste iz sebe sve najlipje arije, bravure i kolorature, sve ča su naučili, sve ono ča su kupili u sebe cili svoj tičji život.
Ne znan, kad se sitin svojih grdelina iz ditinjstva kad bi nako nevoljno zabili glavu u prsi, stisli bi se u kraj ćibe i prošli bi dani a da ne bi glasa pustili. Samo bi čekali...
A ko zna, bit će da ovo s pismom vridi samo za tiće na slobodi.
Nije za tice ćiba
Ma nije ni za čovika...



slika preuzeta sa centcompcare.wordpress.com

I sićaš se, uvik smo se smijali onemu kad nas je jedne davne nedilje prije ko zna koliko godin, probudija potres. Ma je, nismo se smijali zara potresa, svi znamo da je to jedna puno gruba stvar, ali smo se smijali temu ča si istega časa dok je okolo sve još treslo i rebumbavalo leva-leva, skočija iz posteje i spremno potrča gori u šufit samo za spasit svoje tiće. Fala bogu, svi zeleni vrduni, žuti faganeli i raspivani grdelini, puno su se manje pripali nego onda ti...

Enti život kad se tako ugasi u trenu...

Ko će više ostavjat buškete po poju, oće li iko više znat pripoznat pismu pravih majstora pivača...

Zalipi se čovik na svoju baketinu kad-tad...

Poletija je još jedan grdelin u ariju, a da onu svoju najlipju pismu zapivat uspija nije...

Nije za tice ćiba
Ma nije ni za čovika...

Dakle, na dobrom smo putu da uspješno pregrmimo prvi radni tjedan u novoj godini, i to kako kažu - kriznoj, kliznoj i nikakvoj nadasve. U stvari, ovo je bio jako dobar radni tjedan u kojem smo odgrizli jedan dan godišnjega, pa smo imali još jedan super kalendarski smješten blagdan i naposljetku - tri radna dana su prošla dok si rekao Šeks!

Ipak, čak i u tako slatko skraćenom tjednu bilo je veselih vijesti od koje su neke dospjele čak sa druge strane velike bare.

1.

Naime, neugledni američki škrabopis New York Post objavio je vijest o našem premijeru koji je proteklog mjeseca za vrijeme boravka u Velikoj jabuci posjetio jedan restoran i tamo uživao u svinjskim rebarcima i piletini.
Zamislite vi to!?
No, nije udarna vijest vezama uz svinjska rebarca i piletinu već uz činjenicu da su tik do stola našega prvaka sjedili nekoć slavni igrači bejzbola Darryl Strawberry i Eddie Murray.
Wow!
Kakva čast! Igrači bejzbola, heeeeej....
I sad, zamislite bezobrazluka, Sanader tim bivšim sportašima, nije pridavao nimalo pažnje.
Pa mislim stvaaarno, gospodo Amerikanci, pa šta vi mislite!?
Smatrate li vi zaista da mi, tamo neki zaostali ljudi iz "neugledne Europe" moramo poznavati ama baš svakog, kako sadašnjeg, tako i bivšeg igrača te pizdarije od sporta???
A što je to trebao naš Sandi? Molećivo tražiti autograme možda?
Ma marš!!!!

Uostalom, ako vi to ne znate, naš premijer je iz Splita. A u Splitu vam nitko nikoga ne šljivi!! Može do vas u kafiću ili restoranu sidit Anđa Džolić, Brad Pitt, Madonna ili bilo koja druga primadona - nitko ih neće *ebat ni dva posto!
Sto posto!

Prema tome, da ste u taj restoran doveli i puno veće zvijezde od ovih redikulastih Darryla Jagode i Edija koji čak nije ni Murphy, siguran sam da naš Ivo ne bi ni trznija. niti sedmim rebarcem na pjatu.
Ma ko vas... moji Ameri, ajde srčite pesak...

2.

Druga vijest ovoga petka je sjajna!
Mjesečnik The Banker, koji od 1926. godine prati financijska kretanja u svijetu, našem je guverneru Željku Rohatinskom, dodijelio dva priznanja za 2008. – proglasio ga je najboljim guvernerom Europe i najboljim centralnim bankarom u globalnim razmjerima.
Bravo za Željka Rohatinskog, svaka čast!
To šta radi taj čovjek u Hrvatskoj ravno je pravom čudu, magiji čak!


Ne znam točno kakav čaroban štapić posjeduje guverner HNB-a, u stvari, moram vam priznati da o makroekonomiji i bankarstvu nemam blagog pojma, ali Željko Rohatinski kao pojava, kao čovjek, kod mene izaziva strahovito poštovanje. Zamislite vi to, u današnjem svijetu u kojem je javni nastup bilo koje face umnogome važniji od toga što te iste face zaista i rade u svom poslu, čovjek koji ima izrazito primjetnu govornu manu osvaja svojom osobnošću, stručnošću, znanjem i mudrošću...
Hmm... možda je tu čak djelomično prisutan i kontraefekt jer mi zapadni Balkanci primitivni kakvi već jesmo svakog čovjeka s govornom manom apriori proglašavamo budalom.

U svakom slučaju - Željko Rohatinski je još jedan dokaz kako mi ostali zgubidani u ovoj zemlji imamo puno više sreće nego pameti i da za našu budućnost ne trebamo strahovati dokle god nas miluju ovakve konstelacije zvijezda, planeta i ostalih nebeskih tjelesa...

3.

Podjela karata za prijateljsku rukometnu utakmicu sa Slovenijom ( heeeej, čujte ovo - prijateljska sa Slovenijom :-))))) pretvorila se u pravu jutarnju moru. Tisuće ljudi koji su u redovima čekali na buri i kiši ostali su uskraćeni za toliko željenu ulaznicu.
Kasnije se neki dripac koji se predstavlja kao direktor organizacije Svjetskog prvenstva u Splitu, kleo kako su tisuće ulaznica podijelili rukometnim klubovima, udrugama veterana Domovinskog rata, udrugama ljubitelja malih životinja i ptica pjevica i tko zna kome još sve ne.

Istražujući po svim spomenutim formalnim i neformalnim organizacijama, iz pouzdanog izvora sam saznao kako na taj način nije podjeljena niti jedna jedina karta. Dripac laže!

Na koncu, onima koji su padali u nesvijest, plakali i zapomagali ispred Spaladium Arene dok su bezuspješno čekali u redu, ČokoLino Červar osobno je obećao ulaznice! Kada sam to čuo, došlo mi je da povičem preko čitavog Kaštelanskog zaljeva - heeeej i ja sam padao u nesvijest!!!!
Ulaznicu na sunce!!!!
Doduše, ajde ne baš ja, ali moj "mali" povremeno zapadne u takva stanja....

Idemo dalje!

4.

Bunika je u modi!

Prenosim doslovce tekst s portala za pacijente...

Biljka bunika ili crna bunika (Hyoscyamus niger) pripada porodici pomoćnice – Solanaceae. Toj porodici pripada veći broj otrovnih vrsta koje sadrže alkaloide tropanske strukture (hiosciamin, atropin, apoatropin, beladonin i skopolamin).

Bunika raste kao korov na zapuštenim mjestima, na neobrađenim poljima, uz putove i ograde, na tlu s obiljem nirata. Može narasti do 1 metra visine, s jednostavnom ili razgranatom stabljikom. Listovi su duboko nazubljeni. Ima žućkaste cvjetove s mrežastim ljubičastim žilama na laticama. Plod je tobolac s mnogo sjemenki. Površina cijele biljke je vunasta i ljepljiva, neugodna mirisa.

Kao otrovna i opasna biljka bila je poznata još u starom vijeku. U srednjem se vijeku rabila za umirenje i i uspavljivanje (zbog relativno visokog sadržaja skopolamina). Bila je sastavni dio ljubavnih napitaka i masti vještica. Zlorabila se pri mnogim čarolijama, spominje se kao otrov u Hamletu, a i smrt Julije povezuje se s napitkom spravljenim s bunikom. Zbog takve primjene dugo je bila izvan terapijske primjene, no danas je uvrštena u Europsku farmakopeju. Suvremena fitoterapija pripravke iz lista crne bunike rabi u strogo kontroliranim dozama, kao sastavni dio sredstava protiv astme (astma-cigarete). Osim ekstrakata i danas se izrađuje ulje bunike koje se u nekim krajevima rabi za utrljavanje protiv reumatskih i drugih bolova.

Bunika se često povezuje s velebiljem (Atropa belladonna) budući da pripadaju istoj porodici i sadrže slične sastojke. U nekim knjigama se čak Atropa belladonna na hrvatskom pogrešno naziva bun ili velika bunika. Obje su biljke raširene u flori naše zemlje. Velebilje naraste do 2 metra visine, ima velike, jajolike listove cjelovitog ruba. Ljubičastosmeđi cjevasti, obješeni cvjetovi razvijaju se pojedinačno. Plod je sočna, crna, sjajna vrlo otrovna boba (smrtna doza kod djece je 3-4 pojedene bobe, a kod odraslih 10-15 boba).

Zbog sadržaja otrovnih alkaloida bunika i velebilje izazivaju egzaltacije, halucinacije i delirij, a otrov se može apsorbirati i kroz kožu. Prvi, najtipičniji simptom djelovanja tropanskih alkaloida privremeni je gubitak pamćenja. Znakovi trovanja nastupaju vrlo brzo – javlja se crvenilo u licu, ubrzani puls, suhoća u ustima, žeđ, nemir i osjećaj euforije, poriv za brzim govorenjem, halucinacije i delirij. Nastupaju i probavni poremećaji, omaglica, povraćanje, teškoće pri disanju, izražen je simptom raširenih zjenica sa smetnjama vida. Otrovati se mogu i osobe jedući ptice (npr. prepelice) ili puževe koji se hrane tim biljkama. Kod otrovanja potrebna je hitna liječnička intervencija, izazivanje povraćanja, ispiranje želuca i davanje protuotrova.


Hmmm...kad vidim sve ovo...
Nego, vidio sam jučer-prekjučer na televiziji jednu babu s brkovima ko Musa Kesedžija koja je kazivala kako su u njenom selu oduvijek koristili buniku i da im nikad ništa nije bilo!
A ne baba, nego su ti brkovi izrasli od blitve i kupusa!!!

5.

Situacija s plinom, ovih će se dana stabilizirati...
Doduše, Rusi još neko vrijeme neće otvoriti špinu plinovoda ali iz izvora bliskih Državnoj upravi za robne rezerve saznajemo kako će se ovih dana narodu podijeliti velike količine graha iz prošlogodišnje zalihe po popularnim cijenama.
Udri brigu na prd... ovaj, htio sam reći na veselje!
Dakako...

Ni sam više nisam siguran koliko su puta do sada lokalni političari "svečano" otvarali radove na brzoj cesti između Omiša i Trogira, a sve računam - eto, kako smo upravo kolektivno zakoračili u još jednu od naših "izbornih" godina, realno je očekivati kako će naši vrli dužnosnici uskoro opet svečano presjecati trobojne vrpce okruženi novinarima i paradnim bagerima .

No dobro, ostaje nam se usrdno nadati kako će se ta famozna brza cesta jednog lijepog dana zaista izgraditi i da će prije svega biti atraktivna i ugodna za vožnju, za razliku od stare jadranske magistrale koja na potezu između Podstrane i Omiša prolazi ponajviše kroz dnevne boravke i spavaće sobe domicilnog stanovništva.

U svakom slučaju, čak i takve vožnje kriju mnoge draži, pa iako već uglavnom napamet znam šta me čeka iza svih onih silnih opasnih zavoja, jedan me prizor već desetljećima uvijek i iznova oduševljava. Naravno, radi se o floti preko stotinu starih jedrenjaka u Krilu Jesenicama, slikovitom mjestašcu čiji su stanovnici najvećim dijelom upravo pomorci i brodovlasnici!







Do prije nekoliko desetljeća, mnogi su stari trabakuli, štilci i bracere mahom služili za prijevoz pijeska koji se vadio sa dna mora ispred nedalekog ušća Cetine. Kad bi se stari trabakuli napunili pijeskom toliko da im je svega pola metra razme broda virilo iznad površine mora, krenuli bi tako krcati teretom prema mnogim dalmatinskim lukama. Još se iz najranijeg djetinjstva sjećam kako bi se uz čiovsku rivu, na "Mandiracinom mulu" nedaleko od moje stare kuće, vezivali "pržinari" kako smo ih u to doba nazivali, a mi dičina bi često u toj "pržini" otkrivali školjke kojima bi ukrašavali razglednice tipa "Pozdrav iz Trogira..."

Mnoge su godine od tada prošle, trendovi su se promjenili, pijesak za gradnju kuća više se ne vadi iz mora nego se melje u kamenolomima, a nekadašnji "pržinari" su najvećim dijelom postali turistički jedrenjaci.
Pretvorba iz starih trabakula u moderne jedrenjaka nije se na žalost odvijala na najsretniji mogući način jer su se na prekrasne stare trupove brodova u pravilu nasađivale nezgrapne višekatne kutijaste kabinetine, ali o tome danas nemam namjeru lamentirati pa ćemo to pripisati samo mojoj profesionalnoj deformaciji...

Ne kaže se zaludu - brodovi su isti ka i ljudi...







No, kako već rekoh, neću danas o estetici u brodogradnji koja je odavno već ustuknula pred "njegovim veličanstvom profitom", jer je prizor kakav se može vidjeti u Krilu Jesenicama svaki put jedinstven i neponovljiv. Tijekom zime pogotovo, jer je jedino u ova doba godine, čitava flota na okupu, budući da se već s prvim toplijim danima kreće na plovidbe diljem Jadrana.





Proteklih se dana navršilla prva godišnjica smrti legendarnog kapetana "Mikule maloga", u stvarnom životu - barbe Frane Tomaša. Upravo je njegova životna priča poslužila kao predložak za film koji je ostao u sjećanjima mnogih generacija klinaca koji su sanjali kako će jednog dana i oni postati mali kapetani...
Ostala je samo uspomena, a brod nazvan po Mikuli malome, još je uvijek tu...



Dok brodovi miruju na zubatom zimskom suncu, iskusni kapetani i mornari ćakulaju na rivi, temperamentno mašu rukama, štucigavaju jedan drugoga, rješavaju goruće svjetske probleme...Ipak, znam da mnogima od njih nije lako jer kažu da je posljednjih godina Krilo postalo sinonim za zaduženost. Stvarni vlasnici najvećeg dijela brodova su u stvari još uvijek - banke...
Evo banke, cigane moj...
Ah... ma pustimo sad to.





More brodova, šuma jarbola, prova staroga kova, krma što sitno se drma, milina jedna...

Brodovi na vezu su toliko isprepleteni konopima da mi nikako ne ide u glavu šta bi se dogodilo da se eto, upravo sad neki od njih moraju odvezat i partit na vijađ, kako bi to izgledalo, ma koji bi junak moga sve ovo razmrsit...
Gordijev čvor je pisofkejk za ovo...





Između svih tih silnih konopa, bezbrižno pliva pato jataka pardon - jato pataka, a kralj dalmatinskog neba pravi se važan kao i obično...





Između velikih brodova, sramežljivo se stisli mali kajići...





Evo konačno nalazim i Tirenu!



Moram priznat, prazna mi je trogirska riva ove zime bez nje...
Ali eto, kad je vidim ovdje na sigurnom, nekako mi je lakše...

Sve u svemu, iako je šetnja u mojemu "prirodnom okruženju" bila i više nego ugodna, na kraju sam došao u sumnju je li mi baš pametno biti ovako "izložen" brodovima. Jerbo, zamantan kakav već jesam, meni u hipu po glavi krenu neke ideje, počnem se ljutit na vrle "projektante" kad vidim kako su neke brodove unakazili, onda obavezno promislim kako bi ja ovo drugačije napravija, e ja bi ovo, ja bi ono...
Svašta bi ja...
Uostalom, ko mi brani uzest kredit od par stotina ijad eura pa da napravim brod po svome guštu...



Samo, šta bi onda, već sad vidim puste "savjetnike" kako bi mi dolazili s nadasve mudrim primjedbama "ja bi ovo vako, ja bi ono onako"...
Lako li je tuđim...
Upravo kao ja sada...

Ostavljam blago Krila Jesenica da sniva svoj zimski san.
Brzo će topliji dani.

Nisam posve siguran da senzorsko-imunološki sustav "mojega vrlo vlastitoga" nadasve poremećenog tjelesnog mehanizma i to bezbrojnim oku, uhu i nepcu ugodnim trenucima, u postblagdanskom razdoblju funkcionira na najprikladniji mogući način, ali se ne mogu oteti osjećaju kako je ka ono... jeli... malo friško, e!
Da to ipak nije posve subjektivan osjećaj, jutros su mi dokazali brojni izvjestitelji iz svih predjela "lijepe naše" koji su nedvojbeno ustvrdili kako se čitava Hrvatska nalazi u debelom minusu!
Kako znakovito!



No, kako se općenito u svakom zlu pronađe i ponešto dobroga, tako mi je upravo prvi ponedjeljak u novoj godini donio hmmm... kako da kažem... vrlo ugodnu situaciju ispod nekoliko slojeva lancuna, perjanice i deka. Naravno, kako mi u Dalmaciji pokazujemo izuzetan interes za alternativne metode zagrijavanja i hlađenja, tako i sustav grijanja "tijelo uz tijelo" ne biste vjerovali - donosi izuzetno dobre rezultate, a još pogotovo kad jednim okom proškiljiš prema radio-budilici pa, iako je osma ura novoga dana poodavno protutnjala, samozadovoljno zaključiš kako zalihe godišnjeg odmora još uvijek nisu iscrpljene do krajnjih granica...

Isto tako, svjestan sam da ukoliko nastavim sa ovako kompliciranim rečenicama, nikada neću doć do kraja posta.
Doobroo...



Nakon vremena uživanja i hedonizma nadasve, pa zatim vremena čestitanja, uslijedilo je vrijeme - šmrcanja. Pored toliko poljubaca razmjenjenih posljednjih dana nije ni čudo da se osjećam prilično "na rubu" bolesti, ma u stvari ovo "bolesti" baš i nije najsretnije odabran naziv, preciznije rečeno - možda se samo pinkicu ćutim pokvareno! Na svu sriću, ne oskudjevam u kurama C vitamina, dijelom u mandarinama, limunima i narančama, a dijelom bogme i u kupusu! Uz još malo meda od kadulje i šumećeg aspirina zlu ne trebalo - većih problema nema.

Naravno, uz ovu već dobro poznatu kuru, potrebno je primjeniti i staro dobro dinamično razgibavanje ekstremiteta, a eto, kako se ova temperakura zraka već prilično lipo digne tamo oko jedanajste, dvanajste ure, onda je najbolje vrime za učinit koji đir.

Za razliku od snijegom i ledom okovanog kontinenta - na Jadranu ništa nova. Miruju barčice u malim ubavim portima, galebovi ćakulaju na mulima, a mace zadovoljno predu u sjeni brodića...







Dok pogledom pronalazim pogodne zimsko-romantičarske motive, eto ti u čas do mene neki čova, roba kojih odamdesetak godina...
Maše prema meni i viče...

- E šefe, a kad si se vrati?
- Ma ko jel ja?
- E e, ti, pa vidiš da nima žive duše okolo osima nas dva!
- Aaaaaa.... - ma šta ću mu sad reć- evo, jutros sam se vratija!
- A to si onda sve ove dana bija u Afriku?
- Ma di u Afriku?
- Tamo na one šuplajere... - uporan je dida

- Ma nisam šjor moj, nisam vam ja nikad bija u Afriku, bit će me sigurno zaminili s kime...
- A čekaj čekaj, oli ti nisi oni mali od Pjerota....
- Nisam, nisam vam ni od Pjerota, nisam vam niti iz Slatin..
- Annn...

Taman sam mislija da smo se lipo sporazumili, ali dida me još ne pušta tako lako..
- A kad nisi iz Slatin.. a ča onda činiš ovod?
- A evo... slikajem!
- Šta slikaješ?
- Šta slikajen...a eto brode, mule, lanterne, more...
- A za koga slikaješ?

O Gospe moje, ma di ja uvik imam sriću da se na me bidnoga namiru ovakve čimavice od ljudi, a evo siguran sam, kad bi tija učinit koju ozbiljniju reportažu, da ne bi moga nać sugovornika njanci da im dilin po sto eura svakome...





Lipo sam se pozdravija sa čuvarom plaže u zimskom periodu, zaželija mu sve najbolje, zdravi bili, zdravi zdravi, živili...
E, lako je liti slikavat kad je sve okolo puno furešti, a kad ovako u srid zime iznenada upadneš u neko malo misto, odma si sumnjiv...
A koji si, čiji si, za koje novine, a za enternet jel, aaaa sad razumin eee...
Neka, nije ni čovik kriv, bit će ga doma niko ne obadaje, ma baš smo lipo proćakulali.

Ali, još uvik imam osjećaj da je ka ono... malo friško...
Štipa studen, štipa...
Ma štipnit ću i ja nju!

Nekada davno davno, matematika je bila sasvim solidna strana mojih velevrijednih no mahom neostvarenih potencijala, ali eto, nekako mi se u zadnje vrime tu i tamo neke stvari počinju brkat. Kopajući i prčkajući nešto po arhivi bloga mi moga, ispada kako je ovo već četvrta godina u kojoj pišem, a sam blog mi je, po mojoj gruboj računici, star samo oko dvi i po! Kako to može bit!? Ma čekajte, da još jednom provjerim da nisam slučajno nešto zabuca…
Dakle ovako, pišem od 2006, pa cilu 2007 i 2008 a sad smo eto već u dvi ijade i devetoj!?
Je li to četiri godine!?
Po svoj prilici je…
Hm, pa kako ću onda tek tamo u lipnju misecu proslavit treći rođendan…
Ček, ček, znači li to da smo svi mi u stvari puno stariji nego šta imamo rođendana!?

Ajme…bolje mi je više ne mislit, ovo je već viša matematika za ovo doba godine…

Nego… recite mi, jeste li došli k sebi?
Ajde, ajde, već vas vidim ovako na daljinu kako pušete, stenjete, kako se ka ono žalite, a svi ste lipo, ma propjo lipo mumali i kusali ovih dana, ha! Ma ajte molim vas, nema tu ništa zla, eto, prvi ponediljak u novoj godini tek nam je za tri dana, a svi dobro znamo kako nema prave dijete koja ne počinje upravo od “prvidana”. Znači imamo još danas, sutra i prekosutra za valorizirat sve delicije koje su nam preostale! Pa nećemo valjda spizu bacat, to bi bija grij…



Nego da se mi vratimo na aktualnu problematiku…
Prije kojih misec dana, žalija sam vam se kako mi onaj famozni MiniMaxTv sve nešto škrokaje, dištonaje, trza, rza, a Bože mi prosti kako sve ne radi, a gospoda iz T-Com-a se nikako ne obaziru na moje vapaje iz televizijske pustinje…
E sad, moram vam se pohvalit kako se na kraju upornost ipak isplatila iako stvarno nije bilo lako povezat sve te službe za korisnike sa operaterima i djelatnicima na terenu. Taman sam bija u Šibeniku na servisu moje male “Plave Ptice” kad me zove tehničar na mobitel da su oni kod mene doma i da im triba lozinka i PIN i svašta nešto im još triba. Ma di su došli kad sam im se najmanje nada, ali eto, bolje i da su došli sad nego nikad…



Uglavnom, doskakuta sam doma u najkraćem mogućem roku i naša njih dvojicu kako sumnjičavo vrte glavama. Sve su kabele prominili, više puta provjerili signale, veze i komunikacije ali opet nešto nevalja…
Onda su mi čak i postavili potpuno novi MaxTV prijemnik, pa smo svi zajedno čekali puni nade i iščekivanja šta će se dogodit, u početku je čak izgledalo dobro, ali već nakon par minuti – opet ista pisma!

Meni već polako sve to dosadilo, već sam im se počeja lagano zahvaljivat na trudu i odavat priznanje kako su napravili i pružili sve od sebe da poprave kvar, ali eto – šta sad možemo jel’, šta je tu je, možete doć posli nove godine, kad ovi glavni tehničar ništo promrmlja više sebi u bradu: “Probat ćemo s Thomsonom…”

N’ti iruda, već sam se pripa šta je sad s ovim čovikom, kakve veze imaju Thompson i MiniMax Televizija, ali moj vrli tehničar se nije da smest. Otrča je spremno do svoga kombija, kopa, kopa li ga kopa po pustim kutijetinama razasutim unutra i evo ti ga nazad za tren…
Iz nike kutije izvadija Thomsona, razmontira onoga staroga šta sam ga ima (mislim da se zva D-link ali nisam siguran), prišteka ovoga novoga iiiiii … proradilo!!!!
- A šta ste učinili – pitam ga
- Stavija sam ti ultrabrzoga Thomsona!
- A jeli!?

I stvarno, zahvaljujući mojem novom ultrabrzom Thomsonu (radi se naravno o MAX WLAN modemu iz kojega jedna žica ide u kompjuter a druga u televizor, razumite e kako da ne…) meni sad sve štima cakum-pakum!

Ništa više ne škrokaje, dištonaje, trza, rza, nego lipo, stentano, protočno ide slika ka na lijepom plavom Dunavu, ma to vam je sad milina jedna, a šta ću vam više govorit…
Eto, koliko se god trudija – nemo’š nikako pobić od nekih stvari.
Samo jedno "p" fali, he he...
Ništa bez Thomsona!