Gotovo svakog puta u danima događanja velikih sportskih natjecanja, kao naličje sveopće euforije koja nastaje ili ne, ovisno o rezultatima naših miljenika, na svjetlo dana obavezno iziđu brojna razmišljanja kako sva ta gungula oko nas nema baš prevelikog smisla, kako ima mnogo važnijih stvari u životu pa i to kako vladajućim strukturama bilo kakvih vrsta, boja i oblika, sve to dođe kao idealna prilika da u trenucima kada su svjetla reflektora usmjerena na neke druge strane, pritajeno provlače "nepopularne" poteze. Ili drugim riječima -zavlače ruke u vaše džepove.
U svakom slučaju - ima mnogo istine u tome, pogotovo ako sve to promatrate s jednim odmakom, na koncu dobijete izvrsnu potvrdu one drevne izreke o kruhu i igrama.



Panem et circenses...

Očito je kako se od vremena staroga Rima u ljudskoj prirodi nije puno toga promjenilo.
Međutim, mene danas zanima što bi se desilo kada bi svi mi zajedno odlučili odbaciti tu prezrenu filozofiju "kruha i igara" pa eto da već sutra svoje živote svedemo samo na kruh?
U prenesenom značenju naravno...
Dakle, na ono što nam je zaista bitno i potrebno.

Dobro, nema ništa sporno u tome da bi nam uvijek na prvom mjestu trebala biti briga kako za sebe i svoje najbliže osigurati život dostojan čovjeka.
Isto tako dobro znam da kvaliteta naših "običnih" života neće niti malo ovisiti o tome kako će danas, sutra ili prekosutra, svoju igru odigrati neki nama nepoznati momci u "kockastim" dresovima.

Ali, ako sve to "razumno" što nas pokreće, ogolimo do srži, što nam naposlijetku preostaje?
Red, rad i disciplina možda?
Što nam je uopće najvažnije?
Politika i ekonomija!?
Oh da, kako da ne.
Pun mi je kufer više priča o krizama, recesijama, verifikacijama veleposranika, ratifikacijama nesporazuma, deficitima, rebalansima, debalansima...



Najbolje stvari u životu i tako su apstraktne naravi.
Nemjerljive metrima, sekundama, kilogramima i novcem.
Potreban mi je kruh, ali želim i igara!

Uostalom, nije samo sport igra.
Zar nije isto tako glazba igra, a što je književnost, film, umjetnost, pa i ljubav, sve ono što nas nadahnjuje - nego igra!?
Bez igre nismo ništa.
Igre osjećaja...

Jerbo, realno gledajući, što to meni kao pojedincu ili ako hoćete - čovječanstvu u cjelini, znači jedna Leonardova Mona Lisa?
Pa to je samo nekakva slika, izložena u pariškom muzeju do kojeg vjerojatno nikad neću uspjeti doći...
Mogu ja živit i bez Mona Lise!
Možete li i vi?

Vjerojatno možete, kao što mogu i ja, ali gledali mi to ovako ili onako - Mona Lisa je u svakom slučaju - esencijalna ljepota.
Ljepota Žene.
Ljepota Čovjeka koji ju je stvorio.
Ljepota koja nas oplemenjuje.
Tu je, oko nas, ne možemo je izmjeriti, ali je i te kako osjećamo.

Pa kad smo već kod apstraktnih stvari, možemo isto tako gledati ovih dana kako naši momci, naši rukometaši, zagrljeni svi kao jedan, nakon svake pobjede na centru terena zajedno s publikom pjevaju "Morsku vilu."

Povedi me
prostranstvima
gdje svi
Pjevaju od ljubavi....

Reći će netko - ima milijun boljih pjesama.
Dobro, vjerojatno ima
Ali....

Ne mogu se oteti dojmu kako je upravo "morska vila" kao spontano nastala himna u kojoj svi, doslovce svi - "pjevaju o ljubavi" - najbolji putokaz prema nekoj novoj, sretnijoj zemlji, oslobođenoj od mržnje, ksenofobije i primitivizma.

Možda se varam, možda pretjerujem i ne znam kako to vi doživljavate, ali ja se sav naježim gledajući to klupko mladosti, sreće, zadovoljstva...
I u jednom trenutku shvatim kako je to klupko nasmijanih ljudi u stvari - esencijalna RADOST.

Pa eto, ako se radost kao osjećaj, ičim može izmjeriti, neka se jedinica mjere za radost ubuduće zove - Morska Vila...
Službena kratica - MV!
Želim vam danas, sutra, prekosutra i svih budućih dana, najmanje jednu mega morsku vilu radosti!