Marketing
Kroz planine brda i gore
Navigavajući i bordižavajući sve ove godine kroz planine b(a)rda i gore i družeći se s mojim planinarskim pajdašima i pajdašicama naravno... (šta sam sad ono tija reć...hm...) , dakle družeći se sa svom tom sumnjivom bratijom i sestrijom, moram priznati kako ponekad, ali samo ponekad, dobijem izvjesne količine kompleksa manje vrijednosti.
Zašto?
Pa eto, svi se oni na svoj način ponose sa "svojim" planinama, Makarani s Biokovom, Omišani s Dinarom, Splićani s Mosorom, Kaštelani s Kozjakom, a eto mi Trogirani u tom pogledu imamo... imamo...šipak!
Doduše, kako sam već davnih dana ustvrdio, nije ni taj šipak sasvim loš, pa čak i kad se ne ističe velebnim dimenzijama, ima u njemu i slasti i vitamina i svašta nešto dobroga još...
Mada u okolici Trogira ima preko nekoliko zanimljivih brda, dobro ajde ne baš brda, ali u svakom slučaju - brežuljaka, gledajući planinarskim okom, na prvi, drugi pa čak i stoti pogled, rijetki će u njima primjetiti posebne atrakcije.
Stoga još uvijek neuspješno nagovaram svoje planinare da samo jednom napravimo jednu malu ali slatku turu venerinim, uf pardon - trogirskim brežuljcima jer me svakoga puta obavezno poklope s onim "ma neš' ti toga tvoga, na šta ti sve to sliči..."
Dobro, dobro, isto ja znam kako će doć maca na vratanca ali o tom potom...
Istina, priznajem da "planine barda i gore" oko Trogira izgledaju u najmanju ruku - "ajme majko", u prvom redu zbog bezbrojnih požara koji su prohujali njihovim padinama. Rijetki ostaci borove šume i kakvog-takvog pitomog raslinja, danas su potpuno izgubili bitku s travom, dračom i korovom. Također, nema tu nikakvih planinarskih staza, ponajmanje markiranih, a putevi kojima su se nekada kretali ljudi i ostala stoka sitnoga zuba, danas su najvećim dijelom zabušavili i dovedeni u stanje neprepoznatljivosti.
Ipak, sa druge strane, trogirska b(a)rda nisu zahtjevna ni opasna jer svojim visinama od 144 metra nad morem kod crkvice svetog Eustahija do 444 metra visoke Vlaške (dobro ajde, ona administrativno pripada općini Seget, ali nećemo sad cjepidlačit op.p) predstavljaju idealnu reljefnu podlogu za lagane, nepretenciozne šetnje prirodom. Pa eto, iako se ne ističu svojim visinama, za uzvrat pružaju obilje atraktivnih prizora i pogleda na Trogir, Kaštelanski zaljev, Čiovo, sve otoke srednjodalmatinskog arhipelaga, a kad bura koja ovdje nikada ne puše prejako malo razbistri zrak, dobro se vide i pučinski otoci Svetac i Jabuka.
Štoviše, ovdje ste čak i iznad zrakoplova...
Vjerovali ili ne, čitavo ovo područje osim zemljopisnog ima i priličan povijesni značaj. Tu se nalaze brojni i vrijedni arheološki lokaliteti s pretpovijesnim gomilama i ostacima gradina na Plošnjaku, Krbanu i Brnistrovici. Prema tome, neosporno je da tu ima "štofa" za populariziranje i da se birokratskim riječnikom izrazim - "revaloriziranjem" prostora. E sad, kako povezati sumornu stvarnost s nešto svijetlijom budućnošću - to je pitanje.
Samo naivni mogu vjerovati da će "institucije sistema" nešto pametno poduzeti u "restrukturiranju" nevoljnog i oronulog pejsaža pa na koncu preostaje samo ovako utopistički i idealistički nastrojenim budaletinama kakav sam i sam da pokušaju animirati sličnomišljenike i pokrenuti kritičnu masu dobre volje i energije. Ako se u slijedećih nekoliko godina nešto značajno ne napravi, erozija tla će toliko uzeti maha da će obnova imalo plemenitijeg biljnog pokrova vrlo skoro biti nemoguća misija. Istina, u proteklih nekoliko desetljeća, akcije pošumljavanja bile su brojne ali slabog učinka i kratkog daha. Čim bi se mladice malo zakorijenile, eto ti ga vraže - novi požar opet sve vrati na "stanje nula". Eto, na svu sreću, posljednjih je godina protupožarna zaštita ipak podignuta na veći nivo pa su mladi borovi na Plošnjaku dobro "krenuli".
Za dobre primjere pošumljavanja i oplemenjivanja prostora nije potrebno ići daleko. Splitski ponos - Park šuma na Marjanu, najvećim dijelom je izrasla u posljednjih stotinu ili nešto više godina, prije toga je Marjan izgledao golo, krševito i nepristupačno.
Što Marjan danas znači za Split, nije potrebno posebno elaborirati. Očito, ljubav čuda stvara...
Pa eto, još ni sam ne znam na koji način animirati svoje sugrađane kako bi iskazali više ljubavi prema svom prirodnom okruženju. Jerbo, zaludu ti stalna samohvala o UNESCO-ovome gradu kad je sve osim stare jezgre u stanju totalnog kaosa i zapuštenosti. Do prije par godina, u Trogiru je djelovalo planinarsko društvo, ali iskreno - nisam bio član i ne znam zašto je nešto kasnije zapalo u stanje trajne hibernacije. A šteta je, jer takva skupina entuzijasta može stvoriti klimu da mnogi konačno malo mrdnu dupetom sa rive i gradskih kafića i naprave po koji đir "u planine". Trasiranje i markiranje desetak staza za početak - to bi bila prava stvar!
Samo, komodni kakvi već jesmo, ne bi me začudilo da čak i ako se recimo jednog lijepog dana probiju protupožarni putevi, sve to bude samo idealna prilika za vozikanje autima po "off road" stazama.
Ko se to vidija umarat bez potribe, nu!
U svakom slučaju, siguran sam da će ovi moji apeli uroditi plodom i to u vrlo kratkom vremenskom roku.
Vidit ćete, eto već za misec-dva, bit će ljudi po trogirskim brdima ka gljiva posli kiše.
Samo šta tad neće bit vrime gljiva, nego - šparoga!!!
Ma... i to je dobro
Najvažnije je da ima "muvinga"...
Post je objavljen 13.01.2009. u 11:32 sati.