Nisam posve siguran da senzorsko-imunološki sustav "mojega vrlo vlastitoga" nadasve poremećenog tjelesnog mehanizma i to bezbrojnim oku, uhu i nepcu ugodnim trenucima, u postblagdanskom razdoblju funkcionira na najprikladniji mogući način, ali se ne mogu oteti osjećaju kako je ka ono... jeli... malo friško, e!
Da to ipak nije posve subjektivan osjećaj, jutros su mi dokazali brojni izvjestitelji iz svih predjela "lijepe naše" koji su nedvojbeno ustvrdili kako se čitava Hrvatska nalazi u debelom minusu!
Kako znakovito!



No, kako se općenito u svakom zlu pronađe i ponešto dobroga, tako mi je upravo prvi ponedjeljak u novoj godini donio hmmm... kako da kažem... vrlo ugodnu situaciju ispod nekoliko slojeva lancuna, perjanice i deka. Naravno, kako mi u Dalmaciji pokazujemo izuzetan interes za alternativne metode zagrijavanja i hlađenja, tako i sustav grijanja "tijelo uz tijelo" ne biste vjerovali - donosi izuzetno dobre rezultate, a još pogotovo kad jednim okom proškiljiš prema radio-budilici pa, iako je osma ura novoga dana poodavno protutnjala, samozadovoljno zaključiš kako zalihe godišnjeg odmora još uvijek nisu iscrpljene do krajnjih granica...

Isto tako, svjestan sam da ukoliko nastavim sa ovako kompliciranim rečenicama, nikada neću doć do kraja posta.
Doobroo...



Nakon vremena uživanja i hedonizma nadasve, pa zatim vremena čestitanja, uslijedilo je vrijeme - šmrcanja. Pored toliko poljubaca razmjenjenih posljednjih dana nije ni čudo da se osjećam prilično "na rubu" bolesti, ma u stvari ovo "bolesti" baš i nije najsretnije odabran naziv, preciznije rečeno - možda se samo pinkicu ćutim pokvareno! Na svu sriću, ne oskudjevam u kurama C vitamina, dijelom u mandarinama, limunima i narančama, a dijelom bogme i u kupusu! Uz još malo meda od kadulje i šumećeg aspirina zlu ne trebalo - većih problema nema.

Naravno, uz ovu već dobro poznatu kuru, potrebno je primjeniti i staro dobro dinamično razgibavanje ekstremiteta, a eto, kako se ova temperakura zraka već prilično lipo digne tamo oko jedanajste, dvanajste ure, onda je najbolje vrime za učinit koji đir.

Za razliku od snijegom i ledom okovanog kontinenta - na Jadranu ništa nova. Miruju barčice u malim ubavim portima, galebovi ćakulaju na mulima, a mace zadovoljno predu u sjeni brodića...







Dok pogledom pronalazim pogodne zimsko-romantičarske motive, eto ti u čas do mene neki čova, roba kojih odamdesetak godina...
Maše prema meni i viče...

- E šefe, a kad si se vrati?
- Ma ko jel ja?
- E e, ti, pa vidiš da nima žive duše okolo osima nas dva!
- Aaaaaa.... - ma šta ću mu sad reć- evo, jutros sam se vratija!
- A to si onda sve ove dana bija u Afriku?
- Ma di u Afriku?
- Tamo na one šuplajere... - uporan je dida

- Ma nisam šjor moj, nisam vam ja nikad bija u Afriku, bit će me sigurno zaminili s kime...
- A čekaj čekaj, oli ti nisi oni mali od Pjerota....
- Nisam, nisam vam ni od Pjerota, nisam vam niti iz Slatin..
- Annn...

Taman sam mislija da smo se lipo sporazumili, ali dida me još ne pušta tako lako..
- A kad nisi iz Slatin.. a ča onda činiš ovod?
- A evo... slikajem!
- Šta slikaješ?
- Šta slikajen...a eto brode, mule, lanterne, more...
- A za koga slikaješ?

O Gospe moje, ma di ja uvik imam sriću da se na me bidnoga namiru ovakve čimavice od ljudi, a evo siguran sam, kad bi tija učinit koju ozbiljniju reportažu, da ne bi moga nać sugovornika njanci da im dilin po sto eura svakome...





Lipo sam se pozdravija sa čuvarom plaže u zimskom periodu, zaželija mu sve najbolje, zdravi bili, zdravi zdravi, živili...
E, lako je liti slikavat kad je sve okolo puno furešti, a kad ovako u srid zime iznenada upadneš u neko malo misto, odma si sumnjiv...
A koji si, čiji si, za koje novine, a za enternet jel, aaaa sad razumin eee...
Neka, nije ni čovik kriv, bit će ga doma niko ne obadaje, ma baš smo lipo proćakulali.

Ali, još uvik imam osjećaj da je ka ono... malo friško...
Štipa studen, štipa...
Ma štipnit ću i ja nju!