Marketing
Kanjon gromoglasne tišine
Krenuti stranputicama u onom metaforičkom smislu, u pravilu predstavlja nešto loše, nepoćudno i ne posve preporučljivo pa se tragom tog osjećaja i u doslovnom značenju riječi, volimo držati poznatih, provjerenih i dobro uhodanih staza. No, nije ni u putokazima sve, stoga nam otkrivanje nečeg novog i još nedoživljenog uvijek donese obilje lijepih osjećaja.
Stranputice rules!
Prisjećajući se prošlogodišnjih izleta na Ključicu, utvrdu u kanjonu Čikole iz 14. stoljeća i nehajno prebirući po prastaroj turističkoj karti šibenske županije, otkrio sam da u kanjonu rijeke Krke postoji još nekoliko starih utvrda. Njihova neobična imena - Bogočin, Nečven, Trošenj, odavna su mi već bila skrivena negdje u škafetinima podsvjesti pa iako nisam imao blagog pojma o čemu se tu zapravo radi, njihova arhaičnost, melodioznost i tajanstvenost, ove su nedjelje potaknule ideju za još jedan izlet "u nepoznato".
Krenuli smo iz Trogira prema Drnišu po prilično tmurnom vremenu s mirisom kiše koje nije obećavalo savršeni provod, ali krpice vedroga neba koje su se tu i tamo pojavljivale sa zapadnog horizonta, podarile su nam dodatni tračak optimizma. Zbog radova na cesti, morali smo krenuti sporednim putevima i prije samog Drniša, ali to se nešto kasnije pokazalo dobitnom kombinacijom jer smo tako u svoje planove nenadano ubacili i još jedan stari grad - Kamičak.
Na putu do Krke, valjalo nam je premostiti rijeku Čikolu koja je ove zime neizmjerno bogatija vodom nego što je bila prije jedanaest mjeseci. Ipak, ne mogu se oteti osjećaju da Čikola u ovom području mora negdje ponirati u dubine jer mi se pojedine stvari vezane za protok vode tu jednostavno ne poklapaju. U svakom slučaju - rješavanje misterije ostaje mi kao zadatak za neki slijedeći put, a sada idemo dalje...
Tražimo seoce zvano Samodol koje se nalazi u neposrednoj blizini kanjona rijeke Krke, pa se toplo nadamo kako će nas tamo netko ili nešto već uputiti na pravu stazu. U nadi je očito spas, pogotovo ako se tako brzo ispuni jer smo na samom kraju sela kad više nije bilo nikakvog puta naišli na jednog srdačnog čičicu koji je izgleda jedva dočekao ovakve putnike-(ne)namjernike. Sve nam je on to fino objasnio, da moramo hodati još dvadesetak minuta pa onda možemo lijevo, možemo desno, kako nam duša želi.
Super, zahvaljujemo se na iscrpnim uputama pa kročimo dalje po visoravni prema zapadu. Zanimljiv je ovaj reljef, čitav miljevački plato doima se ravnim poput neke velike ploče, ali čim pristigneš nadomak rijeke, u jednom trenu sve se mijenja, otvori se pogled na veličanstveni kanjon pri čijem dnu protiče zelena Krka.
Od vrha kanjona spuštamo se još kojih petnaestak minuta do jedne uzvisine na kojoj zapažamo ostatke staroga grada. To je dakle taj Kamičak ili Orlov-grad kako se još ponegdje spominje. Izgleda da čak i nije potpuno sigurno kada je izgrađen. Postoje zapisi još od 14. stoljeća koji nedvojbeno pokazuju kako su njime vladali velikaši Nelipići (kao i susjednom Ključicom) ali se pretpostavlja da je gradnja obrambenih zidova započela već znatno ranije. Danas je od Kamička preostao još samo poneki kamičić, ali okruženje u kojem se nalazi ovaj drevni grad je zaista veličanstveno. Na području između Roškog slapa i Visovca, Krka je široka, zelena i mirna, savršeni mir i tišinu prekine samo glasanje ptica.
Dobro, iz ptičje perspektive, vjerojatno smo mi bili ti koji su prekinuli njihov mir, ali eto...
Kako smo se na ovom mjestu zatekli točno u podne, sasvim smo neočekivano mogli uživati u nečem vrlo posebnom. Naime, u trenutku kad su zazvonila zvona s Visovca koji se nalazi koji kilometar nizvodno, duboki zvukovi zvona koji su prolazili kroz kanjon kao kroz neke ogromne orgulje, dobili su posebnu boju, neku toplinu i smirenu veličanstvenost, božanskom rukom potaknut savršeni spoj čovjeka i prirode.
Na ovo mjesto svakako treba dođi, zastati i uživati...
Na strmim liticama kanjona ugledali smo i nekoliko poludivljih koza koje su se tako spretno kretale rubovima klisure bez najmanjeg osjećaja vrtoglavice. Začudilo nas je bljeskanje zlatnog sjaja koje je dopiralo Iz jedne špilje među stijenama ali do nje nije bilo tako jednostavno doći. Teško je ovako iz daljine bilo odgonetnuti o kakvoj se čudesnoj špilji radi. Rješenje ove tajnovite zagonetke ukazalo se tek kasnije kad sam ultra-turbo zumiranu sliku spremio u svoj kompjuter. Tek tada se jasno pokazalo kako se u stvari ne radi o špilji već o prirodnom tunelu, a onaj zlatni odsjaj koji nas je zbunjivao nije bilo ništa drugo do tragova sunčevih zraka.
Vraćamo se natrag do Samodola, sela koje me u nekom trenutku podsjetilo na mjesta u unutrašnjosti Brača, u prvom redu zbog izvrsno očuvane pučke arhitekture i kulture graditeljstva koja je i te kako vidljiva.
Ona famozna zvona s Visovca su nas privukla takvom snagom da nismo mogli odolijeti da posjetimo i samostan. Na žalost, brodić koji prevozi goste na otočić, pobjegao nam je za „dz“ pa nam je preostalo samo da ga pogledom ispratimo s obale.
Pored vidikovca iznad Visovca, prije nekoliko godina podignut je spomenik Petru Svačiću, posljednjem hrvatskom kralju, koji je, ako je vjerovati legendi, rodom iz obližnjeg Ključa.
Naše slijedeće odredište je Bogočin-grad koji se nalazi sedam-osam kilometara sjevernije. Premda postoji više mogućnosti, odabrali smo onu najkraću rutu koja je i uključivala vožnju nekoliko kilometara makadamom kroz selo Bogatić. U zaseoku Škarice, ponovno skrećemo prema zapadu i po dobrom starom običaju vozimo dokle god ima kakvog-takvog puta. Na našu sreću, i ovdje nailazimo na jako ljubaznog domaćina koji nas u nekoliko rečenica savjetuje kako doći do Bogočina. On čak predlaže da nastavimo još malo autom, ali dvadesetak minuta pješačenja nije prevelik problem za nas. Putem nailazimo na dvojicu pastira koji brinu o velikom stadu ovaca. Srdačno su nas pozdravili uz prigodno blejanje (ovaca naravno – ne pastira!), a pogled na male umiljate janjčiće, lako bi mogao donijeti neke drastične izmjene u mojoj prehrani...
Bogočin grad ili Vilin-grad kako ga još ponegdje spominju, nalazi se na samom vrhu impresivne stijene. I za ovaj grad vezane su mnoge legende o borbi, hrabrosti, ljubavi i svemu što život nosi kako onih davnih stoljeća tako i danas. Danas još samo ostaci ponekog zida svjedoče o tim davnim vremenima.
Nasuprot Bogočinu, na desnoj obali rijeke, nalazi se manastir Krka, jedan od najznačajnijih sakralnih građevina ovdašnjeg pravoslavnog stanovništva.
Naš put nastavljamo dalje, još nekoliko kilometara uzvodno prema Nečvenu, također jednoj od značajnih srednjevjekovnih utvrda. Za „otkriti“ Nečven trebalo nam je malo više muke, no u svakom slučaju dobar orijentir nam je bio Trošenj-grad koji se nalazi na drugoj strani rijeke, točno nasuprot Nečvena.
Zanimljiva je priča koja kazuje da su ovom lijevom obalom vladali velikaši Nelipići, a desnom knezovi Šubići i po svemu sudeći, izgleda da nisu bili u naročito prijateljskim odnosima. Unatoč tome, podigli su drveni most koji je povezivao dvije obale rijeke i dva grada, Nečven i Trošenj. Most je srušen 1647. godine za vrijeme jedne od bezbrojnih bitaka s Turcima...
Kako je već polako padao mrak, a studen počela štipkati za obraze, mudro smo zaključili da je naša misija potpuno izvršena i to na najbolji mogući način.
Sva naša današnja odredišta, potpuno su izvan svih modernih turističkih tokova što je s jedne strane loše, a s druge čak i dobro. Sve utvrde se nalaze u okvirima Nacionalnog parka Krka, međutim nikakve oznake, putokazi ili table koje bi u kratkim crtama objašnjavale o kakvim se spomenicima zapravo radi, ne postoje. A to je prava šteta, jer bi uz neponovljivu ljepotu prirode, dašak povijesti pa makar bio i kao kratki podsjetnik na to kako se u ovim krajevima živjelo prije mnogo stoljeća, zasigurno bi dojmovima mnogih posjetitelja dao dimenziju više. Na koncu, tada sve ove razrušene gradove ne bi promatrali samo kao nekakve oronule hrpe kamenja koje su eto sasvim slučajno tu, već bi se prisjetili da je nekada i sad, ovdje carevao – život.
Post je objavljen 19.01.2009. u 13:55 sati.