DivanSkitnje

srijeda, 30.04.2008.

PRISJEĆANJE NA BLJESAK



13. obljetnica Vojno-redarstvene akcije "Bljesak"

SLAVONSKI BROD / OKUČANI - Stjepan Mesić, predsjednik RH, Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH i Luka Bebić, predsjednik Sabora nazočiti će 1. svibnja Središnjem obilježavanju 13. obljetnice Vojno redarstvene akcije "Bljesak" u Okučanima.
Svečanost će početi polaganjem cvijeća i vijenaca kod Središnjeg križa u Spomen parku hrvatskim vitezovima. Nakon toga je predviđeno da se na prostoru Športsko rekreacijskog centra Alojzija Stepinca preživjelim sudionicima “Bljeska” i svima nazočnima obrate predstavnici državnog vrha. Svečanost u povodu 13. obljetnice "Bljeska" završiti će Svetom misom zadušnicom za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve u Domovinskom ratu koja će biti služena u Crkvi sv. Vida, Alojzija Stepinca u Okučanima.
Vojno-redarstvena akcija "Bljesak" započela je 1. svibnja 1995. u 5,30 sati, trajala je 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Hrvatski bojovnici i policajci su za vrijeme akcije oslobodili 500 četvornih kilometara do tada okupiranog teritorija, nakon čega je uspostavljen promet autocestom Zagreb-Lipovac. U akciji je sudjelovalo 7.200 policajaca i pripadnika HV-a, poginula su 42 hrvatskih branitelja, a 162 ih ranjeno. U vrijeme izvođenja akcije život je izbio i pilot Rudolf Perešin čiji su zrakoplov Srbi uspjeli pogoditi iznad rijeke Save. U svojoj nemoći, izbezumljeni haški optuženik Milan Martić, vođa pobunjenih Srba, zapovjedio je granatiranje Novske, Siska, Karlovca kao i Zagreba u kojem je poginulo šest osoba dok je 176 ranjeno. No, time borbe nisu bile završene jer je u okolici Pakraca ostalo 1500 vojnika 51. krajiške brigade sa zapovjednikom Stevom Harambašićem i tadašnjim vođom pobunjenih Srba na tom području Veljkom Džakulom. Uvidjevši da nemaju izlaza, pobunjenici su se predali 4. svibnja u 15 sati za razliku od više desetaka okorjelih zločinaca koji su nastavili sporadične borbe te se pokušali dokopati rijeke Save i bosanske granice.
U zapadnoj Slavoniji, na području pod kontrolom pobunjenih Srba, od 1992. godine do vojno-redarstvene akcije “Bljesak” poginulo je 296 osoba (200 civila, 86 pripadnika HV-a i 10 policajaca), uz 703 ranjena i 30 nestalih, a uništeno je više od 90 posto stambenih objekata.

Image Hosted by ImageShack.us


0 0 0

SEDAMNAEST GODINA KASNIJE (kolovoz 1991. Dnevnički zapisi)

OKUČANI U VATRENOM OBRUČU


NOVA GRADIŠKA (19.kolovoza 1991.) - Ovaj pitoreskni slavonski gradić dane provodi u ratnoj psihozi. Otvorena četničko-armijska agresija i želja za stvaranjem nove fronte na potezu Daruvar-Pakrac-Okučani, kao i kilavi pokušaji proboja oklopnih jedinica banjalučkog korpusa u forsiranju muljevitog odvodnog kanala Strug, koji je ostao bez jedinog mosta, rezultirao je razmještajem dijela oklopnih snaga na potezu Okučani-Davor prema Slavonskom Kobašu, kako bi na nišanu svojih topovskih cijevi držali mirna posavska, hrvatska sela. Vjerojatno najlažljivija vojska Europe svoje namjere više ne taji.
Oko 800 žena, djece i nemoćnih iz Uskoka, Gornje i Donje Varoši, Gornjeg Bogičevca, Smrtića, Kosovca... zaštitu od združenih snaga kokardaša i sivomaslinaša potražilo je u Novoj Gradiški, dok su sve muške glave (sposobne za borbu) na položajima okrenutim prema armiji i velikosrpskim sljedbenicima.
Cesta od Nove Gradiške ka Okučanima sablasno je prazna. Samo kontrole i utvrđena mitraljeska gnijezda hrvatskih snaga. U selu Kovačevcu susrećem Mariju, rođenu Banijku koja je svoje kumove Nikolu i Maru Pipalović iz Kraljevčana vidjela ovih dana na televiziji - mrtve i zvjerski masakrirane. Tvrda Banijka oporim glasom zbori o njima, njihovoj djeci kojima je krsna kuma i nije joj jasno što je to dvoje staraca Bogu zgriješilo da budu tako zvjerski masakrirani. Istu sudbinu doživjeli su i susjedi, Ana i Nikola Šustić te Marija Turković. To su posljednje žrtve Kraljevčana, hrvatskog sela na Baniji, što je bio poseban trn u oku četničkih zulumčara. Do tada još je 17 mještana Kraljevčana odolijevalo svim napadima i nije željelo napustiti svoja vjekovna ognjišta, a najuporniji je bio Marijin brat u čijem su se podrumu posljednji žitelji Kraljevčana okupljali i noćivali. U jutro, kad su pronašli petero masakriranih susjeda, dileme više nije bilo: traktorima i motokultivatorima posljednji stanovnici Kraljevčana krenuli su u izbjeglištvo, bježeći od krvavih ruku dojučerašnjih susjeda iz okolnih sela te njihovih pomagača iz Bosne i Srbije. Iza njih je ostao dim i plamen koji je gutao dvorišne zgrade i staje. U bratovljevoj staji ostale su svinje i neodvezane krave s telićima. Kuće se pale kasnije, dok "borci 7. banijske divizije" ne pokradu sve vrjednije stvari jer "ako ne umemo da radimo, umemo da se tučemo". Egzodus posljednjih Kraljevčana potrajao je sve do Vrpolja (na Baniji) gdje su susreli borce Zbora narodne garde. Tu su morali ostaviti traktore i ono malo sirotinje što su na brzinu pokupili, jer je dalji put bio nemoguć pošto su se našli u okruženju četničkih snaga. Da bi spasili nemoćne civile, pripadnici Zbora narodne garde otvorili su vatru po četnicima, svratili na sebe svu četničku paljbu i time otvorili uski koridor prognanicima koji su, bosi i, doslovno goli, uspjeli izmaknuti put Petrinje.
U ušima još odzvanja svjedočenje s Banije (Banovine) dok sredinom ceste vozim put Okučana. Vijugam između kamiona i šlepera punih ogromnih debala slavonskih hrastova što svojom masivnošću trebaju zaustaviti možebitne nasrtaje čeličnih grdosija armije koja sebe voli nazivati jugoslavenskom. Prolazimo kroz Smrtiće, avetinjski prazno selo čiji su stanovnici, pretežno pravoslavci, iselili u Okučane - vjerojatno na vrijeme upozoreni od svojih "stratega" iz Pakraca, Daruvara, Okučana. Onaj drugi dio stanovništva, lojalan Republici Hrvatskoj, zaštitu je potražio u Novoj Gradiški. Susrećemo i pregovarače iz Nove Gradiške i Okučana koji posredovanjem potpukovnika Čeleketića pokušavaju dogovoriti razmjenu zarobljenika. Nitko od njih nije raspoložen za razgovor te samo uspijevamo saznati da će razgovori biti nastavljeni.

Image Hosted by ImageShack.us

Ulazimo u hrvatsko selo Gornji Bogičevci u kojem također nema žena, djece i staraca, a isto je stanje u Kosovcu, selu što graniči s Okučanima. Ovdje nailazimo na Brođane, pripadnike MUP-a što ovu prvu, vatrenu crtu brane protutenkovskim minama i drugim oružjem, kao i odlučnošću da niti jedna od čeličnih grdosija potpukovnika Čeleketića ne prijeđe ovo raskrižje. Između hrvatske i četničke strane nalazi se tenk i transporter. Kažu: - Oni su tampon-zona!
Vojnik, Nišlija, prije dva dana je trebao skinuti uniformu. Sada mu je Niš dalje no ikada i veli da ga ne pitam što misli o svojim starješinama koji su ga uvalili u ovo.

MI NE ODSTUPAMO

Pripadnici jedince za posebne namjene nisu baš raspoloženi što su se morali povući iz već oslobođenih Okučana i sa Željezničke postaje. Nakon što su varkom izvukli teroriste na brisani prostor, žestokom vatrom nanijeli su im velike gubitke te se procjenjuje da među njima 25 da 3o poginulih. Najveći dio nosio je uniforme rezervnog sastava armije. Gardist Martin priča:
- U Okučanima su postavljene barikade koje smo mi trebali zauzeti. Jedan naš vod je krenuo na njih, dok smo ih mi s druge strane dotjerali do Željezničke postaje. Oko 20 sati stigla nam je zapovijed da se povučemo jer zadatak preuzimaju Zagrepčani. No, tada je stigla vojska s tenkovima i transporterima s kojih se pucalo po našim redovima i tom prilikom je ranjeno nekoliko pripadnika rezervnog sastava ZNG-a iz Nove Gradiške. Toga se dana žestoko pucalo, a teroristi su imali velike gubitke i zato su se sada primirili. Primirje još uvijek traje. Do kada će - ne znamo, ali jedno znamo: mi se sigurno nećemo povući i ne bojimo se tih petnaestak tenkova . Što se tiče mještana, oni koji su ostali, pomažu nam, a naglasit ću samo primjer jedne žene, majke devetero djece, koja je ostala u selu i tu nam pomaže, kuha...



S druge strane barikade dolazi nam kolega iz Italije. Zbunjen je, priča o izbezumljenim i nasmrt preplašenim četnicima s druge strane. Odvraća me od odlaska k njima i naglašava da su ti ljudi spremni na sve i da se on već pokajao što je tamo uopće i zalazio. Njegove riječi potvrđuju i rijetki "neutralci" koji posreduju između hrvatskih snaga i terorista. Vele da je ondje strah uistinu velik, a moral im pokušavaju podići čelnici SDS-a koji im govore kako su gardisti poklali sve Srbe od Nove Gradiške do Okučana. No, u prilog svojoj tvrdnji ne mogu navesti niti jedno ime. U isto vrijeme dok "esdeesovci" lažu svojim sunarodnjacima, gardisti njeguju i hrane nepokretnu majku i baku Nikole i Miće Mijatovića, koju su sin i unuk ostavili u kući i pobjegli na okučansku barikadu. Ivan Brindza je u Okučane dovezao obitelj Dušana Viteza, predsjednika okučanskog SDS-a, a ovaj ne dopušta četrdesetorici Hrvata (žena i djece) napustiti Okučane. U isto vrijeme bivša konobarica iz Smrtića na glavi nosi vojničku kapu i s puškom u ruci histerično vrišti kako sve Hrvate treba pobiti. O "ugroženosti" može govoriti i podatak da već spomenuti Dušan Vitez u dvorištu svoje dvokatne kuće ima mercedes i toyotu... Mještani Kosovca svjedoče kako su "Laloševi" zbrisali također za Okučane ali su u kući "zaboravili" majku i suprugu 70-godišnju staricu koju su gardisti prevezli i predali u okučanski Dom zdravlja. Prilikom pretresa kuće Branka Vasiljevića pronađena je puška "papovka" i tri uniforme rezervnog sastava armije, dok je Dušan Vitez u svom kućnom skladištu imao više desetaka dugog i kratkog oružja, optičkih nišana... Naravno, tu su i karte velike Srbije koja po okučanskim "stratezima" zahvaća i veći dio Slovenije. Ako tako nastave, nije isključeno da na sljedećoj karti neće, u okviru velike Srbije, biti ucrtan i veći dio austrijskog teritorija, s Bečom - naravno. Ovdje doznajemo da je takozvani "komandant Okučana" neki Đoko zvan UČA, zapravo učitelj iz Trnakovca.


Teroristi su pretrpjeli značajne gubitke i sada su u sigurnoj pozadini vojnih vozila. Pokušali su ta vozila koristiti kao zaklon za svoje prljave rabote, ali im je vojni zapovjednik to zabranio (potpukovnik Čeleketić, kasniji "glavnokomandujući" takozvane "vojske Krajine" koji je s te dužnosti morao odstupiti nakon vojnog debakla u akciji "Bljesak" svibnja 1995. - op. a ). Budući da je među teroristima jedan dio u vojnim uniformama, s petokrakama na kapama, zatražio sam od zapovjednika da im ne dopusti upotrebu te oznake, da bismo ih mogli razlikovati od aktivnog sastava. U protivnom se ograđujemo od svih mogućih posljedica! – kategoričan sam.

Image Hosted by ImageShack.us


Među pripadnicima MUP-a i gardistima vlada opušteno raspoloženje kao da su na nekoj mirnodopskoj vježbi, a ne na prvoj crti bojišnice. Mir je sa samo prividan jer oni, koje mi ne vidimo, nadziru svaki neprijateljski pokret. O stanju na terenu Ladislav Ostopanj, pomoćnik zapovjednika "specijalaca" kaže: - Što se tiče vojske i nas, status je neizmijenjen. Pokušavamo uspostaviti normalan život, ali koliko ćemo u tome uspjeti, vidjet ćemo...Ovdje, na nekoliko metara od nas je uništeni minimarket i pilana oko čijih smo objekata vodili žestoke borbe s teroristima. Očekujemo nove zapovijedi.
Pristiže vojno vozilo iz kojeg izlazi potpukovnik Čeleketić koji kod policajaca i njihova zapovjednika Stjepana Vukovića pokušava provjeriti tvrdnje "komandanta" Uče kako mupovci i gardisti premiještaju snage i ubijaju pravoslavce. Mupovci preko radio-veze, pred Čeleketićem, provjeravaju te glasine i odgovor je, naravno, negativan. Zapovjednik Vuković poziva potpukovnika i suprotnu stranu da provjere i da se osobno uvjere u istinitost takvih tvrdnji. Pukovnik šalje svoju kampanjolu po "komandanta Okučana" kojem, međutim, ne pada na pamet prihvaćanje ovoga poziva ili možda i sam zna da ništa od toga što je napričao potpukovniku nije istina. Uostalom, što drugo možemo očekivati od ljudi čiji je svijet samo laž i obmana svih, pa i vlastitog srpskog naroda.

ČIJI SU OKLOPNJACI?

Nije prošlo ni desetak minuta od ovih razgovora, a od Stare Gradiške umjesto hrvatskih pristižu troja vojna borbena vozila i TAM 100. Potpukovnik Čeleketić je iznenađen ali i bespomoćan jer je to, navodno, zapovijed više komande. Policajac na raskrižju viče mitraljescu iz oklopnjaka da ne nišani u njega, jer je cijev prijeteći nisko spuštena.
- Nećeš mi valjda ti naređivat! - viče s visoka vojnik.
- Nema tu naređivanja, - odgovara mupovac, - Ali ako te mi uzmemo na nišan, neće te sve ptice pokupit!
Mitraljezac diže cijev u zrak, a oklopnjak zamiče put Okučana. Drugi oklopnjak zastaje kod nas i vozač pita:
- Je li, dal' ovi pucaju po vama?
Nakon potvrdna odgovora vozač maše glavom i psuje im majku.
- Taj je naš, - govori mupovac s američkom kacigom na glavi.
- Možda je, a možda i nije, - sumnjičav sam, - Što ako je čovjek pobrk'o strane?
Kad su vozila zamakla ka središtu Okučana, s obližnjeg brda opet se oglašava "Čejen" - kako su gardisti i mupovci prozvali četničkog snajperistu koji cijeli dan sporadičnom pucnjavom provocira. No, ovoga puta mu je snimljen položaj, gardisti uzvraćaju i smiruju terorističkog strijelca.
Mrak se uveliko prihvaća okučanskih i kosovačkih kuća, a mi još uvijek ovdje na prvoj borbenoj crti uporno čekamo najavljeni dolazak izaslanstva Predsjedništva Jugoslavije. Iako su pripreme za osiguranje gotove, policajci ne vjeruju da će Vasil Tupurkovski, Bogić Bogičević i Irfan Ajanović imati petlje doći i staviti se na četnički snajperski nišan. Nakon dvosatnog iščekivanja doznajemo putem radioveze (jer u selu telefoni ne rade) da su Bogić Bogičević, Irfan Ajanović i Stane Brovet u Novoj Gradiški gdje razgovaraju s hrvatskim izaslanstvom ( Dražen Budiša, Bosiljko Mišetić i Mišo Hlad).
Mrak je pao i mupovci nas upozoravaju da je bolje krenuti jer cesta "vrvi" od protutenkovskih mina, a nije isključena niti mogućnost četničke zasjede. Ipak su oni su samo ljudi mraka. Pažljivo vozim i "bježim" čak i od zgužvanih kutija cigareta. Tko zna. U Smrtiću nas zaustavlja patrola, a među naoružanim mještanima su i Berem Zamić - musliman i Miroslav Gubić - Hrvat. Obojica su iz Bosanske Gradiške. Gubiću su minirali kuću i lokal, a nije siguran ni gdje mu je obitelj. Čuo je da su mu to neki Kikićevi učinili. Zamiću su pak "jugoslovenski rezervisti" izrešetali kafić i kako daljnjeg života ondje nema (takvih snimki na TV Sarajevo nema) obojica su s još nekolicinom mještana došli ovdje u Hrvatsku da, kako kažu, oružjem brane demokraciju i slobodu koju im velikosrpski sljedbenici oduzimaju…


30.04.2008. u 21:58 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 29.04.2008.

JENNY JE OTIŠLA

-Što si pokisao?
-Ma, tako.
-Hajde, reci starom prijatelju, olakšaj dušu.
-Ma, nisam nešto raspoložen.
- Daj...
-Dobro, Jeny je danas otišla.
-Bez pozdrava?!
-Tako nekako, nešto je najavljivala ali nisam vjerovao.
-Ma, ne sekiraj se. Ženske tu takve.
Ništa nije shvatio.

Jenny je otišla

29.04.2008. u 22:50 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.04.2008.

Samica na stanu


Bolje da izumre selo nego običaji

Kad zasvira samica na stanu

Image Hosted by ImageShack.us


SLAVONSKI BROD/SLAVONSKI ŠAMAC – Izmiče travanj, svibanj se primiče. Veselim mu se iz više razloga, a jedan je ponovno, peto okupljanje samičara na živopisnom Plemića Stanu, 3,5 km udaljenom od Slavonskog Šamca. Bit će to prigoda vidjeti i susresti se sa starim prijateljima, samičarima (sviračima na samici- preteči tambure) iz cijele Hrvatske i da se opet čuje pjesma stara, pjesma draga –Kad zasvira samica na stanu.
Tako je samica preteča tambure, instrument pastira i prirode, uz koju se samovalo i ljubovalo- iščupana iz dvorana, udaljena od mikrofona i elektronike, ponovo vraćena prirodi, među panjeve i stabarje odakle je potekla. Tu, uz stogodišnje zgrade, bunar, krušnu peć, 3 ha zemljišta što od svoje skromne mirovine održava Franjo Vuksanović-Plemić čuvajući uspomenu na djedove i pradjedove. I samicu. Cvrkut ptica, gaganje pataka, gusaka i, gle čuda - paunova, stopa se s mirisom lepinja iz krušne peći, svirkom samice, frule, tambure, gajdi i egeda. Jer, kakav je to svirač koji ne zna svirati barem pet instrumenata! Niti proljetni pljuskovi, niti blatnjavi sokak do Plemića stana neće spriječiti Petra Štiglera (Vinkovci), Ivana Matasovića i Đuru Švaganovića iz Velike i Male Kopanice, Marinka Dekanića (Rokovci), Antu Jurčevića (Novih Mikanovaca), Ivicu Ćosića - pripovjedača iz Vrbanje, Franju Verića i Šokačku granu iz Osijeka … da i ovoga puta dođu na Plemića stan. A, bogami ni mene. E, nadam se da ću opet vidjeti gajdašicu Anitu Tomoković iz Osijeka i Andru Andrwega iz Pečuha koji su prošle godine svirajući u duetu izmamili buran pljesak, baš kao i TS Fantazija iz Šamca sa samičarem Borislavom Nikolićem, kao i pjesnikinja Katarina Jung (Petrijeci) i pripovjedači Mijo Ćosić iz Šamca i Ilija Maoduš koji je došao iz Broda.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I dok šamački učitelj Vojislav Nikolić ( i sam svirač na samici, predsjednik KUD-a Šokadija, pjesnik…) čovjek koji sakuplja baštinu, ne da joj da iscuri iz uspomena, oživljava, želeći ostaviti uspomenu mladima kako se nekada živjelo, njegov prijatelj Franjo Vuksanović-Plemić na raspolaganje gostima stavlja pradjedovski stan i salaš.
- Stan je napravljen 50-tih godina napravili ga otac i stric na tri jutra, 3,5 km od Šamca al više ne služi onom čemu je služio. Izgubio je na značaju. Sada služi za dušu i razonodu. Sava je 500 metara udaljena, tu je oko 50 jutara pašnjaka na kojima su pasle krave, konji, svinje… Dolazilo se pred Uskrs do Svih svetih. Odavde sam išao u školu. A kad trava počne žutit i zapušu ladni vjetrovi tu su ostajale samo svinje. Ljudi, krave konji… sve je to selito u selo. A svinje samo potjeraš priko utvaja i oni se same snalaze. Tud je više šikare nego šume. Al, rastova i žira uvik je bilo. Na stanu se ustajalo već u pet sati ujutro,naranili bi konje, pomuzli krave… A onda istjerane na utvaj, na pašu. Djeca dobiju šnitu masna kruva i za kravama na utvaj. Svinje nikada nisam volio čuvati jer nisu slušale. Uvik su radile po svom. Kad se stoka napasla-išlo se kući, a onda motika u ruke i na polje. Stanovi su obilovali voćem: kad dođe dud, pa sve do jeseni do šljiva. Stalno je bilo voća za kupit. Nješt se jelo, a najveći dio išo je za pečenje rakije. Na stanu smo praktično sve imali i prozvodili: meso (svinje, perad, mliko, sir, vrhnje, med, kruv iz krušne peći…) Praktično, kupovala se samo sol i šećer, a sve ostalo proizvodilo se na stanu. Imali smo 50 košnica pčela, živad za jaja. Što je bilo najgore-kajmak se slabo jeo jer je sve išlo na pijac kako bi se kupila sol, šećer…cigarete. Imali smo po dva para konja i desetak krava i teliće. Tako se živilo do polovice 70-ti godina. Kad su stari pomrli, pomrli su i stanovi.
Da, tako mi je prošle godine divanio Franjo Plemić dok smo svinjskom mašu mazali lepinju netom izvađenu iz krušne peći. I mladi luk žvakali, tek toliko da prezalogajimo dok kožica na odojku ne porumeni i postane prhka, a čobanac (iliti pastirac) ne zakuha u kotliću.
Image Hosted by ImageShack.us


Pa potlje, nako lagano, osladimo se uz pite orahnjače i makovnjače iz kojih orah i mak naprosto cure tako da ih rukom moraš zadržavat. A ne ko ove kupovne. Trč, trč pa mak ili orah. A tamo na livadi, samičari i gajdaši imaju svoje razgove. Zvonile su samice, gudile gajde, ječale violine, odjekivale frule… Sve do debelog mraka i povratka kući. Siti i napiti, btanjavih turova, ali duše nekako ispunite, zadovolje i sretne. Sve do jutra i novog šugavog radnog dana.


Image Hosted by ImageShack.us

27.04.2008. u 12:18 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 22.04.2008.

U klubu učenih ljudi

E svitu moj, odlučio ja da malo istražim vu blogosferu. I otišo do bloga Književnog moljca da se, nako, malo podučim i vidim što fini, načitani svit pripovida. Kad tamo njeka polemika o Tomislavu Čatežu i njegovim viđenjem Sajma knjiga u Lajpcigu i nastupa naših književnika. Tud je i rič o Igoru Mandiću, seksizmu, laganju, krivim interperetacijama… Ajme mulja li. K'o u književnom podzemlju.
Nisam baš puno uputit u sve to, al iščitam ja osvrt pa komentare. Jedni su za, drugi protiv itd. Baš ko što je red i običaj. Imaju ljudi svoje mišljenje. Zatekoh tu i Pametnog zuba na kojeg su okomili njeki anonimusi. A ja se baš slago s onim što je Pametni napiso. I ja ti to sročih i objavih. U zao čas. Skočiše na meni Koji jebe sve, pa vaj, pa naj… Nazvaše me svakakvim imenima. A sve anonimno. Gleđem ja i sve si mislim da ih pozovem da se javno (ili samo meni) predstave. Pa da proljudikamo nako u četir oka. A kako nemaju argumenata već psovkama i uvredama raspravljaju – mislim si kako bi bilo uistinu s njima lipo pripovidat. I zapjevat njeku meksikansku. Zašto meksikansku. Pa zato što svi u početku kažu da meksički (španjolski) ne znaju i da neće pjevat. Onda im lupiš dva tri šamara i već pokažu volju za učenjem. Onda im iskreniš malo ruku i pjevaju bolje neg marijači. E, ovi bi mi pjevali na havajskom. Neblaka im, ne bi ni bili svjesni da ga znaju. Njeko će se začudit. Zašto grubost? Pa ti si nasilnik, koja je razlika izmedju tebe i njih? Je,je... U pravi ste, al ja nisam tako fin i velik da dostojanstveno prešutim take tipove. U men nješt uskuva, zapjeni... oa moram brojat do stoo. A, mi Šokci imamo i nu: ljutu travu, na ljutu ranu. Jer čini mi se da oni lipu rič ne razumiju.
I tako ja študiram, a onda zaključim da je najbolje da im se zafalim na ljudikanju i poželim sve najbolje ravnajući se opet po noj narodnoj: Pametniji popušta. A men je moja Franjka rekla kako sam puno pametan kada sam, gleđući Milijunaša, odgovorio skoro na sva pitanja. Prešutio sam da sam nako od oka bubeto „a“, c“, „d“… I pogodio. I nisam Franjki prizno. Nek misli kako sam puno pametan.
A vaj izlet međ pisce, kritičare i polemičare i njeke pizdonje mi ni trebo. A ja to napravijo zbog druženja s učenim ljudima. E, što ćete lipi moji; Čojek se uči dok je živ ( i opet tupav umre). Lip vam dan i mirna noć!
PS: Da, zaboravijo sam vam reć kako sam razmišljo i bijo tužan što te momke nisam zno 1991.- 95. Kako su žestoki na blogu ja mislim da bi s takih pedeset bez jebemti stigo do pruge Beograd-Bar, do kanjona Lima i digo nu ćupriju kod Priboja u zrak. E, znate li da smo to jednom i napravili, tamo 92. Niste? Mjesec dana su most popravljali. Al je to bila tajna, ani oni baš ko ni ovi naši o tom nisu tjeli govorit. E, morat ću vam to jednom zgodom ispripovidat.

22.04.2008. u 23:18 • 27 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.04.2008.

PISMO iz '91



Kopajući po hrpetinama papira, pronađoh i ovo pismo iz 1991. Pismo vojnika Srbina upućeno prijatelju Hrvatu koji je pobjegao iz vojske. Ne vjerujem da je i sada sazrelo vrijeme za objavljivane imena, a pismo objavljujem u cijelosti kao još jedan dokaz kako sulude ambicije, zamisli političara mogu upropastiti cijelu generaciju… uništili mladost. (9. kolovoza 1991.)

ZDRAVO, STARI MOJ DRUŽE !

Kad bi znao koliko me je obradovalo tvoje pismo.Ja sam ti pisao dok si bio u ... ali ne znam da li si dobio moje pismo, i opet onda kada sam čuo da si pobegao. Mislio sam da mi se nikada više nećeš javiti .Sada sam video da si mi stvarno pravi drug. Svo vreme dok sam bio ovamo, i sada sam još ovamo u K. stalno sam razmišljao kada ćemo se sastati u B. i preko vikenda, kao što smo se dogovorili, i pobeći kod tebe kući.
Stvarno mi je žao što s tobom ne mogu biti do kraja, mada je bolje što si pobegao jer i ja bih to prvi učinio ali nemam gde. Kad bih pobegao u Srbiju ja bih zaglavio najmanje 6-7 godina zatvora pa zato nisam smeo pobeći. Poručnik koji je poginuo mi je takoreći spasao život, predložio me je da odem na stražu, da ne idem u Sloveniju. Stari moj ja se nadam da će se sve ovo smiriti, ali ma kakvo stanje bilo ja moram doći kod tebe, jer si ti stvarno moj najbolji drug ,a i tvojima starima svaka čast, uvek su bili prema meni kao da sam im i ja sin i obavezno ih puno, puno pozdravi od mene.
Stari moj, ako budem morao pobeći iz K. i ako ti budeš kući, ja ću jednom doći kod tebe iz vojske, a kada budem završio vojsku ja i onda obavezno dolazim kod tebe.Ne znam stvarno kako da ti opišem koliko si me obradovao tvojim pismom. Nije važno gde si sada, važno je da si mi ti živ i zdrav i hvala Bogu kad te nisu ubili onoga dana kad si bežao. Taj dan da slaviš svake godine, jer da si poginuo ,ne znam koliko da si bogat i sve da imaš, ništa ti ne vredi - a to pojedine budale ne razmišljaju nego samo uzmu pušku i pucaju u čoveka.
Ja kad bih mogao, ja bih jebao mater i Slobodanu Miloševiću i svim političarima i predsednicima Jugoslavije jer oni zavadiše ovaj narod majke im ga spalim, umesto da nas spasavaju, da svi živimo složno, ali je njima ovako bolje jer oni su proživeli svoje i sada zarađuju dobre pare, a nas mlade ko jebe, mi da trulimo pod zemljom. A šta tu mi možemo, kad je život takav, kada sa Jugoslavijom vladaju lipsotine od 100 godina.Zato bih ja voleo da odem iz ove Jugoslavije u tri lepe materine i da više ne gledam ova sranja od čega nemamo koristi i ne možemo da živimo naš život koji je tek počeo.
Stari moj druže, kada je tvoje pismo pored mene kao da si i ti pored mene i stvarno mi je sada mnogo lakše. Ne moraš mi slati svoju adresu gde si sada, važno je da si živ i zdrav i, molim te, piši mi uvek kada možeš i ja ću tebi stalno pisati. Stari moj, za sada toliko od mene, pisao bih ti još ali moram da idem. Primi puno pozdrava od tvog i samo tvog najboljeg drugara D....

20.04.2008. u 22:42 • 23 KomentaraPrint#

petak, 18.04.2008.

NAUŠNICA IZ VREMENA NARODNIH VLADARA

Skitnje diljskim brežuljcima

Ovaj „arheologijski“ ciklus privremeno ću završiti jednim nalazom u, već ranije opisanom, srednjovjekovnom selu Lovčići grobljanskoj romaničkoj crkvici sv. Martina na mjesnom groblju smještenom na uzvisini koja dominira brodskim i požeškim krajem. Ondje je, nedavno, nakon fresaka, natpisa na glagoljici pronađena i naušnica iz vremena narodnih vladara


Image Hosted by ImageShack.us

foto: skitač

LOVČIĆ – Jedna jednostavna naušnica od bakrene žice, savinuta u obliku slova S pronađena u „šutu“ pored grobova lovčičkog groblja – obradovala je arheologe. - Naušnica je iz vremena narodnih vladara. To je u biti naušnica izvedena od brončane žice, obična je i ima na kraju taj „S“ završetak gdje je bila kopča i po tom "S" završetku točno se zna da je takav način ukrašavanja i proizvodnje naušnica bio u vremenu od 9. do 13. stoljeća. Ali po načinu kako je rađena, naušnicu bih datirao negdje u 10. i 11. stoljeće – kaže arheolog prof. Josip Lozuk koji je i pronašao naušnicu. Naušnica pripada bjelobrdskoj kulturi i to je jedan od prvih nalaza na brodskom području koji potječe iz vremena narodnih vladara ( na pr. loze Trpimirovića nap. a.).

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

foto: Skitač
Naušnica je pronađena nedaleko grobljanske crkve sv. Martina u Lovčiću, najstarijoj romaničkoj građevini u Slavoniji koja u sebi sigurno čuva još puno arheoloških nalaza iz kojih se može rekonstruirati povijest ovoga kraja i Slavonije. Dio nalaza najvjerojatnije se nalazi u Beogradu čiji su arheolozi svojedobno radili arheološka iskopavanja. - Prema nekim usmenim informacijama znam da su to istraživali ljudi iz tadašnje Republike Srbije i za te nalaze koji su tada pronađeni nemamo nikakvih podataka jer ne znam točno ni tko je organizirao to istraživanje – kaže prof. Lozuk. Ono što su hrvatski arheolozi pronašli je nekoliko srednjovjekovnih novčića, prstenja, ova naušnica - jedna obična brončana karičica, nekoliko križeva koji datiraju od gotike do 18. st. - Sama crkvica je značajna i, usudio bih se reći, u kontinentalnom dijelu Hrvatske možda i najznačajnija - upravo zbog svojih fresaka koje su dobrim dijelom sačuvane. Ima, koliko sam ja uočio, tri razine fresaka, dakle slikane su jedna preko drugih. Najraniji bi bili ti romanički slojevi, zatim gotički i na kraju barokni stilovi slikanja. Ono što je još značajno kod te crkve svakako su nalazi i tragovi napisa na glagoljici koji su iznenađujuće kvalitetni što upućuje da su ih radili vješti i vrlo pismeni ljudi. Tako možemo reći i da je i u našim prostorima glagoljica, naše starohrvatsko pismo, bila prisutna.
Nažalost još nije odgonetnuto što piše na glagoljici jer se nitko time nije ozbiljno bavio, a crkva sv. Martina neopravdano je zapostavljena u stručnoj i znanstvenoj javnosti.


Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač

18.04.2008. u 11:09 • 17 KomentaraPrint#

srijeda, 16.04.2008.

Građevinci iliti "arheolozi"



Skitnje po autocesti

Građenje autocesta do sada je na danju svijetlost „izbacila“ niz arheoloških nalazišta koja su nemalo iznenadila arheologe i mijenjala do sada uvriježene spoznaje ili dopunjavala „rupe“ u razvoju pojedinih krajeva. Tako je prilikom građenja Koridora 5 C otkriveno 12 arheoloških nalazišta. Primjerice, kod Sredanaca je otkriveno srednjovjekovno naselje u kojem su se „ispremještali“ Kelti i Turci, a prilikom izgradnje autoceste Zagreb-Lipovac, nedaleko Jaruga, a koju sada presijeca koridor 5c, još 2000. godine otkopano je naselje koje je imalo kontinuitet življenja dug čak 3500 godina.

Image Hosted by ImageShack.us


SLAVONSKI BROD - Hoće li jedna neobična zemljana peć stara oko osam tisuća godina, iz razdoblja starčevačke kulture, iskopana na trasi buduće autoceste Velika Kopanica -Županja, nedaleko brodskog sela Jaruge, obogatiti svjetsku arheologiju novim spoznajama, ili je to tek građevinski hir našeg pretka - znat će se tek nakon detaljnijeg proučavanja. U ovom trenutku sigurno je da se radi o neobičnoj peći nepoznate namjene, ukopanoj u zemlju, dugoj dva metra, širine 30-cm i visine jednoga metra. - Zasad u literaturi nisam pronašao komparaciju takvoj peći niti čemu služi, ali mislim kako se može reći da ova peć predstavlja svjetski nalaz! – rekao je prof. Josip Lozuk iz Muzeja Brodskog Posavlja i voditelj arheoloških iskapanja na lokalitetu Gođevo-Jaruge-Berava.

Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač
Tada je to bio najveći arheološki lokalitet u Hrvatskoj na kojem su obavljana iskapanja, a na 12 tisuća četvornih metara istražene površine svakodnevno je radilo između 50-70 ljudi. Pored brodskih arheologa i djelatnika Muzeja, tu su bili arheolozi iz Dalmacije, Istre, Kvarnera, Zagreba... koji su skoro četiri mjeseca obavljali zaštitna istraživanja na lokalitetu dugačkom 500 metara. Već to govori da se radi o izuzetnom arheološkom nalazištu na kojem je zastupljeno sedam kulturnih skupina: od Srednjeg vijeka do mlađeg kamenog doba. Rijetko se može naći takav lokalitet na kojem kontinuitet življenja nije prestajao punih 3 500 godina i koji je tako bogat nalazima. Radi se o doista velikom naselju koje se pruža uz rijeku Beravu i na njemu je pronađeno više uporabnih predmeta: nožića, strelica... pa sve do ukrasnih predmeta što govori da su to bili imućni ljudi kada su si mogli priuštiti broš s tragovima pozlate, narukvice, naušnice, ogrlice, ukosnice... Iz bakrenog doba (eneolik) otkopano je nekoliko zemunica s otpadnim jamama koje pokazuju da se tu naseljavalo u vrijeme badenske i kostolačke kulture. Nalazi iz mlađeg kamenog doba (sopotska kultura - koja se smatra i ekstra slavonskom kulturom) govore da se radi o ranoj fazi sopotske kulture odnosno o samom prijelazu iz starčevačke u sopotsku kulturu što je potvrđeno s nekoliko jamskih objekata i već navedenoj zemljanom starčevačkoj peći. Ovi nalazi su značajni za hrvatsku arheologiju, a tek nakon obrade materijala znat će se i više detalja. - Dobit ćemo informacije o prijelazu između starčevačke i sopotske kulture koje smo do sada vrlo rijetko mogli uočiti. Na primjer, u Vučedolu nakon starčevačke nemamo nastavak sopotske kulture. Dakle, nemamo tog kontinuiteta što je i u svjetskim razmjerima vrlo značajno! – kazivao je prof. Josip Lozuk.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

foto: Skitač

Arheolozi su tada prešli na novi lokalitet kojeg od starog dijeli potok Moravik, a sudeći po silnim nanosima pijeska, može se reći da je to nekada bio potok bogat vodom. Na novom lokalitetu Gođevo uočeni su nalazi starčevačke kulture što se vidi iz nekoliko jamskih objekata i jedne zemunice koju veže sustav ograda. I ovaj lokalitet može biti značajno arheološko otkriće jer su već uočeni i ostaci kasnog brončanog ili starijeg željeznog doba što je na ovom području do sada bila rijetka pojava.

Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač

16.04.2008. u 11:43 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.04.2008.

A ZVONA ZVONE LI ZVONE



U potrazi za jednim tekstom, tražilicom kopajući utrobu svojih kompjutora pronađoh zabilješke iz 1997. Iako je od tada prošlo deset godina, držim da je tekst još uvijek aktualan za one koji vole povijest, odnosno arheologiju. Meni osobno, takvih tekstova nikada dosta, tim više što o ovome niste mogli baš puno pročitati. Pa, dopustite da vas malkice maltretiram arheološkim istraživanjima na lokaciji Gorica-Stranče u Hrvatskom primorju na potezu: Crikvenica-Tribalj-Grižane.
Bilo je ljeto 1997.kada sam vozeći pored negdašnjih naših zemalja mojih predaka zamijetio „tende“, lopate, ljude i grobove.

Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač


U KAMENU POVIJEST PIŠE


STRANČE-SEMIČEVIĆI- Usmena predaja kako se uz rječicu Dubračinu, što se kod Crikvenice dva do tri kilometra dalje ulijeva u more, u jutarnjim satima čuju zvona, a u blizini nigdje crkve nema, te se u noćnim satima mogu sresti sablasti-prije je bila namijenjena kraćenju dugih primorskih zimskih noći no ozbiljnijoj pozornosti arheologa. No, kada je 1902. pravljena cesta uz Dubračinu građevinci su naišli na ljudske kosti što je već bio ozbiljniji mig arheolozima i istraživačima hrvatske povijesti. Ipak, iskopavanja su započela tek 1974. i s manjim ili duljim prekidima traju sve do danas. Za to vrijeme locirano je i istraženo 175 grobova koji potvrđuju da su u ovim krajevima Hrvati obitavali još prije od 8. stoljeća.
Kada se činilo da je groblje istraženo jedna slučajna sonda, ispod ceste prema samoj Dubračini, bila je pogodak " u sridu" tako da je tim Arheološkog odjela muzeja Hrvatskog primorja ovoga ljeta pronašao još devet grobova iz razdoblja polovice osmog do polovice devetog stoljeća, dakle iz vremena kada Hrvati još nisu bili pokršteni . Za ove grobove karakterističan je niz ritualnih činova iz paganskog razdoblja: polaganje keramičkih posuda uz glave ili noge pokojnika kao poputbina za zagrobni život. S druge strane, grobne rake zasute su ulomcima keramike što ukazuje i na drugi rituali čin koji se također vezuje uz poganski način ukopavanja mrtvih. Tu se radi o tzv. zagrobnoj gozbi na kojoj su nazočni razbijali keramičke posude, a krhotine posipali po grobu. - Istraživačka ekipa pronašla je još jedan ritualni čin, koji do sada nije uočen na ovom području: Na grobovima pokojnika paljena je vatra što je inače uočeno i na drugim starohrvatskim grobljima,posebice na području sjeverne Dalmacije.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač

I dok ove hrvatske grobove iz paganskog razdoblja karakterizira uglavnom keramika, uporabni predmeti poput željeznih nožića i predmeta od kosti nepoznate namjene, ostruge franačkog tipološkog obilježja, kao i ogrlica od srebrnih zrna ukrašena filigranom i raznobojnim staklenim perlama (jedini nakit u grobovima iz paganskog razdoblja) u grobovima iz drugog horizonta koji datiraju iz doba pokrštavanja Hrvata od 9.do 11.stoljeća, pronađen je veći broj nakita koji daju jednu posebnu karakteristiku koja upućuje na samosvojnost ovoga starohrvatskog groblja u crikveničko-vinodolskoj dolini. Na nakitu se očituju raznolike kulturne oznake tako da biljeg ovome groblju daje upravo ta dalmatinska starohrvatska kultura . No, doduše u manjoj mjeri, prisutni su i nalazi bilogorske skupine s ishodištem na panonskom prostoru, a pojedini predmeti sadrže i bizantinske predaje.
-Bitno je za groblje u Gorici(Stranče) da su izdvojena dva sloja grobova,dva horizonta ukapanja koji su vremenski i kulturno različiti.-ističu arheolozi. Ovdje imamo jedan kontinuitet koji kazuje da su Hrvati u Vinodolosku dolinu stigli i prije osmog stoljeća . Ovo groblje posebno je značajno jer popunjava jednu prazninu u poznavanju materijalne kulture Hrvata na širokom prostoru između Dalmacije i Istre. Ovdje ima još starohrvatskih groblja koja nisu istražena, a u neposrednoj su blizini. Dva kilometra dalje, u okružju crkve sv. Marije u Triblju, još 1917. nađeni su starohrvatski grobovi, odnosno grobovi s nalazima, ali na žalost još do danas nisu istraženi.


Image Hosted by ImageShack.us

foto: Skitač

14.04.2008. u 21:43 • 17 KomentaraPrint#

petak, 11.04.2008.

Priča druga: Rode



JL : Strujom ubili rode

Image Hosted by ImageShack.us

11.04.2008. u 23:37 • 29 KomentaraPrint#

srijeda, 09.04.2008.

Povratak Rodana

Divani o rodama, labudovima, lovcima

Evo, na ovom „štoku“ sve piše. Mužjak se vraća točno u dan. Može fulat sat-dva, ali vozi po redu vožnje k'o japanske željeznice – govorio je Stjepan Vokić domar u OŠ Brodski Varoš dok smo, negdje pred Badnjak, sjedili u dvorišnoj zgradi. Društvo su nam pravile roda Malena, dva mlada labuda i nekoliko gusaka.
- Svatko od njih ima svoju priču. Malenu su mi proslavio tako da nema valjda novina i TV kuća koje nisu pisale i snimale filmiće o njoj. Snimali su Mađari, Talijani, Austrijanci, sve naše Tv postaje… - kazuje Stjepan pogledavajući na Malenu koja je, smještena na najvišem mjestu u napravljenom gnijezdu, naginjala glavu čas lijevo čas desno kao da kontrolira što govori. Davno slomljeno krilo, tužna i ružna uspomena od talijanskih lovaca koji su je prije 15-ak godina u sprezi s domaćim obogaljili negdje u kobaškim utvajima - beživotno je visjelo. Dugi crveni kljun s vremena je na vrijeme zaklepetao iskazujući odobravanje na Stjepanovu besjedu. Odjednom je zalamatala drugim krilom i spustila se među labudove i guske.
- E, vidiš, ova dva mlada labuda pokupio sam jesenas na brodskim ribnjacima nakon što su im lovci pobili roditelje. Ma, što gledaš? Pucaju k'o ludi po ribnjacima gađajući sve što se kreće. Pogotovo jedan brodski tajkun što drži neku točionicu. Snimio sam ih, prijavio policiji-ali ništa. Čovjek voli pucati, ubijati. Eto, tablu br. 18 su opustjeli. Više nema ptica. Čak i ni žaba. Pripitomio sam jednu žablju obitelj, koju sam svakodnevno hranio i koja me je dočekivala na određenom mjestu. Odjednom-nema ih više. Pucali klinci. Ma, ne trebaju im ptice. Samo pucaju radi ubijanja. I tako ih ostavljaju. Od nadležnih nitko ne trza. Neće valjda da se zamjeraju. Pa to su djeca koju su očevi, hibridna gospoda, naučila na pucanje i ubijanje.
-Jebiga, Stipa, s tim pričama samo mi dižeš tlak. Barem da je nešto drugo. Nego, imaš li ti što ljepše za ispričat.
- A, što? Evo vidiš da im je dobro. Vani je zima, ovdi je toplo. Ložim im cilu zimu ovu peć koju sam zaštitio da se netko od njih ne opeče. Vidiš labudove, imaju svoj bazenčić, brčkaju se, društvo im prave ove guske. Malena gleda, čeka da im sa Save donesem ribu. E, baš sam noćas pec'o na šlepu. Smrz'o sam se k'o ona stvar. Do pol tri sam pec'o i u'vatio sam 30-40 kila ribe. Sad grize k'o luda. Evo, ovu kantu sam spremio za tebe. A i ovo stolno s Hvara nije loše. A? Grije, jel'. A ova moja roda s kojom se družim već 15 godina, polako postaje nestrpljiva jer će se njen rodan vratiti u ožujku. I, ko što sam rek'o, točno u sat.

Image Hosted by ImageShack.us


0 0 0

21. ožujka 2008. Uzalud je Stipa nastojao utjerati Malenu u zagrijanu prostoriju. Nije željela ući, već je nervozno šetala po dvorištu.
- Hajde mala, za dva dana stići će tvoj rodan. Što si se unervozila? – govorio je, nastojeći ju uvući u njeno zimsko obitavalište. Nije se dala.
Odjednom su se na nebu pojavile dvije siluete roda. Dva rodana letjela su iznad gnijezda iznad kojeg su napravila dva kruga. Nakon drugog kruga jedan se odvojio i nastavio svoj put ka zapadu, dok je drugi, kao pravi gazda, samouvjereno sletio u gnijezdo do kojeg se već pomoću „uzletne piste“ koju je Stipa naopravio, popela Malena.
- Taj susret je trebalo vidjeti. Eto, gledam to već sedam godina, ali sam i ovoga puta opet zaplakao gledajući, vidjevši, osjećajući njenu sreću. Vidiš, stigao je dva dana ranije što nikada nije činio. Očito su ove klimatske promijene utjecale i na ptice. A Malena je to znala. Vražje žensko, osjeti mužjaka kad kreće iz Afrike. – smijulji se zadovoljno Stipa.
Malena i Rodan su ponovo na okupu. Ponovo će se snubiti, ljubiti, klepetati dugim kljunovima, perje će frcati na sve strane, a na ljeto iz tri ili četiri jajeta izleći se mlade rode koje će Rodan učiti letjeti jer to Malena ne može. Bit će sretni do jeseni sve dok mužjak ponovo ne odvede mlade na jug. A Malena će ostati zimovati i tugovati u Stipinoj dvorišnoj zgradi, uz Magmu i pet šest prostornih metara drva koliko Stipa utroši na grijanje. Do idućeg proljeća.
Posljednja vijest 16. travnja 2008. Neblaka mu al se praši kod Stipe. Malena je danas snijela PETO jaje.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

09.04.2008. u 12:55 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.04.2008.

KAJO, MOJA KAJO

Sličice djetinjstva

Mitrovačka tamnica, ima trista samica
Svaka soba, Kajo moja, ima svoga roba..

Pjevušio je moj djed Pavo povezujući čokote i lozine mladice uz visoke kolce, plijeveći i kidajući zaperke, otklanjajući suvišno lišće koje je od sunčevih zraka zaklanjalo grozdove, ali uvijek pazeći da u tome ne pretjera. Da grozd ne ogoli.
- Svaki grozd mora imati barem pet listova koji ga hrane – govorio bi.
Iako nevelika rasta, teški bat u njegovim snažnim rukama doimalo se laganim poput perca. Ravnomjernim zamasima udarao je po kolcima, tjerajući ih dublje u zemlju kako se ne bi izvalili pod sve većim trsovima nabujalih zdravim, tamnozelenim lišćem prošaranim bordoškom juhom, smjesom galice i vapna, koja ih je štitila od plamenjače lista. I grozdovima koji su naočigled bubrili.
- Godi im sunce, nali'vaju, jer u zemlji ima još dovoljno vlage iako sunce već danima nemilosrdno prži – mumljao je zadovoljno.

- Prodaj moja Kajo vinograd i grožđe
- Plati advokata,
- Pa sa mojih ruku skidaj zarđalo gvožđe…

- Hvatao me neki čudan, nelagodni osjećaj dok je djed pjevušio sebi u bradu.
- –Kakvu Kaju on stalno spominje, kad se moja baka zove Liza?
- Bio sam ljubomoran na nepoznatu žensku o kojoj je moj djed stalno pjevušio. Uvečer, dok me je baka pregledavala da li sam se oprao na bunaru, u vodi koju je prije nagrabila, a sunce smlačilo u valovu s kojeg su konji i krave pili vodu, upitao sam:
- -Bako, tko je Kaja?
- Kaja!!!
- - Djed stalno pjeva o nekoj Kaji, tamnici, advokatima,
- Baka je za tren zastala, a onda se nasmijala.
- -Jednom ću ti pričati. Sada spavaj.
- U jutro me probudilo pijukanje pilića i kokodakanje kvočke koja je vodila desetak žućkastih, grahorastih …vuničastih pokretnih loptica koje su trčkarale dvorištem pokušavajući uhvatiti mušice. Neke su marljivo kljucale po zemlji instinktivno pokušavajući iskljuvati na tom mjestu nepostojeće gliste. Baka je sjedila u anjfortu, u hladovini, komeći mahune. Sunce je bilo visoko na nebu nemilosrdno isijavajući toplinu, pržeći već sparušenu travu i usahlu zemlju. Sjedila je na šamlici, u bijelom oplećku rukava zavrnutih iznad lakata, marame zabačene na potiljak, snažnih od sunca potamnjelih ruku. Znao sam da se ustala prije sunca i kroz kukuruz vodila Curu, našu kobilu, dok je djed sa laganim plugom preoravao zemljište i travu kako bi kukuruz bolje rastao. Radili su dok sunce nije dobilo zamah, a kada je vrućina postala neizdržljiva vratili su se kući. Moja Liza je iz polja ponijela mahune, rajčicu i papriku dok je djed u hladu šupe pregledavao plug. Cura i Riđo su u štali mirno preživali tjerajući repovima rojeve muha, baš kao i Jagoda, naša krava, koja je redovito, poput mljekare svakog jutra davala 15-ak litara mlijeka.

Kajo, moja Kajo.
Rumena ružice,
Ja zbog tebe, moja Kajo, dopadoh tamnice…

Pjevao je Pava, po ritmu kojim je čekićem nabijao ušice sjekire na novu dršku izdjeljanu od drenova drveta.
- Zadovoljan je, sve je dobro urodilo. Samo da leda ne bude – smijuljila se Liza pogledavajući me.
- Rode jesil' ogladnio, sad će baka tebi pripremiti froštuk– govorila je brišući ruke o pregaču ustajući s niske stolice.
- -Bako, al' on opet pjeva o Kaji!
- -Neka rode, neka. A tebe to brine? Ne budi lud, voli tvoj djed baku. Nema nikak'e Kaje. Ta ga pjesma podsjeća na robiju i Mitrovicu.
- - Djed bio u zatvoru?
- - Bilo je to davno. Znaš da je tvoj djed miran. Moš ga na ranu privit. Al' kad mu prekipi, čuvaj ga se. Doduše to je ritko kad, al se desi. E, pa vidiš, bilo je to prije onog rata. U našem selu bio je jedan silovit čojek kojeg su se svi bojali, zazirali i micali mu se s puta. Pogotovo kad popije. Tad bi larmo, 'odao po selu, izazivao ljude, psovao, prijetio. Svi su mu se micali s puta. Jednog pridvečerja Balota, tako su ga zvali, st'o je prid našom kućom i počeo zazivati Pavu nek izadje ako je čojek. Djed ti je bio u štali, 'ranio je krave i čistio stelju. Ja sam ih taman pomuzla. Slušali smo Balotu kako galami i psuje nam sve po redu. Od tvojih pradjedova do Pave. Djed je šutio, a ja sam znala da u njem kuva. Par puta je krenijo iz štale, al sam ga uvik uspjela smirit. Odjednom je Balota počeo nješt ružno govorit o men. Nisam uspjela ni trepnut, a Pavo je bio već na dvorištu. S vilama. Trčao je ravno na Balotu koji je stajao prid našim avlijskim vratima. Djed je tako naglo otvorio vrata koja su lupila Balotu tako da je sp'o na zemlju. Pavo je samo staj'o nad njim. I ja sam dotrčala, zazivajući ga da se vrati u dvorište. U tom se Balota diže i u njegovoj ruci sjevnu nož s kojim poleti na Pavu. Djed je samo podigo vile. Balota je spo, jauknio i počeo se previjat po prašini. Pavo je šutke pogledo mu ranu, skinio košulju, metio mu na ranu i reko nek ju drži. Uprego konje i Balotu koji je jaukao odvezo u Brod u bolnicu. Sutradan su došli žandari i odveli Pavu u Mitrovicu. Dobio je šest mjeseci robije. Ja sam prodala vinograd, platila advokata da ga što manje osudile, platila upravitelju zatvora, nekom Jefti, u Mitrovici i nakon tri mjeseca su ga pustili. A robijaši u Mitrovici su pjevali tu pjesmu. Eto, odatle ta pjesma i Kaja – završila je priču moja Liza gledajući preko trijema u polje, tamo gdje protječe Glogovica oplahujući naše zemlje.
-


http://www.youtube.com/watch?v=ldSoQaUsWsY

03.04.2008. u 23:15 • 38 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,