DivanSkitnje

nedjelja, 30.03.2008.

Nagradno pitanje

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost
E, cijenjenje blogerice i blogeri, prijatelji i neprijatelji! Evo pruža Vam se jedinstvena, neponovljiva prilika da osvojite jednu od dvije vrijedne nagrade. Trebate samo pročitati što piše na ovom fragmentu glagoljaškog natpisa koji se nalazi uklesan na portalu crkve sv. Marije Snježne u Belgradu (Grižani, pored Crikvenice) i saznat ćete (oni koji ne znaju) prezime Divana i Skitača, primorsko-ličkog Šokca.
Prve dvije ravnopravne nagrade su: Boravak u gostima kod Kenguura i njegov fantastični roštilj u Njemačkoj (doduše on to još i ne zna), a slijedeća nagrada je pravljenje i kušanje čvaraka, kobasica i ostalih specijaliteta od friških gicana akademika Fizikalca iz Vrpolja (pored Slav. Broda). Doduše niti on to još ne zna, ali će, siguran sam biti (ne)ugodno iznenađen. Nema veze, vi samo pročitajte i napišite, a za sve ostalo pobrinut će se moj cijenjeni Baća Iva koji će sve to pretočiti u stihove (iako niti on to još uvijek ne zna).
Kako bi vam olakšao odgovor, osnova je pater familias s nastavcima „ev“ , a u Dalmaciji „in“ (nekadašnji kapetan NK Hajduka), a skinuo sam tekst sa službenih stranica Općine Novi.
Image Hosted by ImageShack.us


Na uskom potezu između plodne doline i krša, smješteno je naselje Belgrad. Godine 1462. naselje je darovano crikveničkim pavlinima, a 1463. u njemu i u susjednim Grižanama smjestio se kaptol Modruško-krbavske biskupije. Povijesni podaci sežu do početka XIX. st., te je jedno od rijetkih ruralnih naselja Hrvatskog Primorja kojem se može pratiti povijesni tijek.
U zapadnom dijelu naselja bile su kuće kanonika vinodolskog Kaptola do konca XV. stoljeća, a istočni dio naselja bio je "kmetovski" pa djeluje kao podgrađe zapadnog dijela. Ispred kuća prolazi cesta kojom se stiže do griške gradine, koju puk zove Belgrad. U selu su ruševine stare crkvice i više glagoljskih natpisa.
Crkva Sv. Marije Snježne nalazi se na visoravni iznad Belgrada. Odmah iznad ulaza u crkvu, u koju se ulazi kroz zvonik, nalazi se poduži glagoljski natpis koji govori o gradnji i graditeljima crkve. Iz glagoljskog natpisa vidi se da je gradnju crkve naručio pop Mikula ________, a svetište crkve izgradio je Baštjan Brinker, kao i "ostala dobra braća i pomoćnici ove svete matere crkve ki pomogoše trudom i blagom svojim".
Crkva je 1640. dograđena i produžena te joj je svetište usmjereno na sjevernu stranu, a bivše svetište je ostalo kao kapela desno od ulaza. Pred crkvom je istodobno podignut zvonik s dvojnim prozorima na dva kata. Stara kapela iz 1611. godine ugrađena je u novu crkvu. Oltar crkve potječe s konca XVIII. st. Pod podom crkve su grobnice uglednih ljudi ovog kraja.
Stanovnici Belgrada su se raselili pa je naselje danas pusto.
Ovo ja dopisujem: Crikvenica je inače u početku bila samo luka mještana Belgrada.
Počnite: sad!
Image Hosted by ImageShack.us


30.03.2008. u 23:16 • 51 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.03.2008.

ZLOČIN JE ZLOČIN- naš ili vaš

Aršini pravde ili:Zločin i kazna(e)

Image Hosted by ImageShack.us


PAKRAC/Lipik - Posljednja uhićenja u svezi "slučaja Marino Selo" uznemirila su Pakračane i Lipičane, jedne od najvećih stradalnika Domovinskog rata, koji nose teške traume što se vidi pri svakom pokušaju razgovora o događajima od prije 17 godina. Ratne traume i ožiljci još su svježi, duboko urezani u psihu ljudi. Reagirajući na obznanjivanje uhićenja šestorice tadašnjih pripadnika Vojne policije pri 76. samostalnom bataljunu ZNG-a zbog sumnje za ubojstva 17 srpskih civila u okolici Pakraca, Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakraca i Lipika uputila je priopćenje u kojem najoštrije osuđuju napise medija koji navode kako su hrvatski branitelji, koji se u ovom trenutku nalaze u istražnom zatvoru u Požegi, počinili cijeli niz kaznenih djela iz domena ratnih zločina... Uz to, navodi se u priopćenju, da se iznose podatci do kojih se došlo samo autorima znanim metodama, te na taj način unaprijed osudili hrvatske branitelje. Nadalje, zbog tvrdnje da su podatci iz zahtjeva za provođenje istrage, članovi Koordinacije tvrde da je "prekršeno načelo tajnosti istražnog postupka upravo od institucije koja je u naravi zadužena za osiguranje tajnosti... što je, pak, vršenje pritiska na pravosuđe…“
Vijest o uhićenju šest Hrvata pod sumnjom da su počinili ratni zločin u mjestu Ribnjaci kod Pakraca, potvrdio je i predsjednik Županijskog suda u Požegi Branimir Miljević.


ŽDO je protiv prvookrivljenog D.K. rođ 1966. i drugookrivljenog D.Š. rođ 1967. podnijelo istražni zahtjev da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Temeljem zahtjeva istražni sudac Nenad Vlašić odredio je za njih pritvor i to je rješenja postalo pravomoćno“, izjavio je Branimir Miljević, dodavši kako je potom ŽDO proširilo istražni zahtjev o počinjenju istog kaznenog djela za još četiri osobe; P.V. rođ 1946; D.P. rođ 1967; Ž.T rođ. 1967 i A.I. rođ. 1972. godine te su i oni pritvoreni ali rješenja nisu postala pravomoćna. Prvi i drugi okrivljenik se terete po zapovjednoj odgovornosti, dok se četvorica naknadno pritvorenih terete da su neposredni izvršitelji zločina. Prema saznanjima suda postoji osnovana sumnja da je prvoosumnjičenik u studenom i prosincu 1991. godine tijekom obrane šireg područja Pakraca od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. JNA u prostorijama Ribarske kolibe u mjestu Ribnjaci kod Marina Sela kao osnivač i stvarni zapovjednik Voda vojne policije; protivno odredbama međunarodnih konvencija; a saznavši da u dva sela civili srpske nacionalnosti skrivaju oružje, naredio akciju pretrage kuća, oduzimanje oružja i da je jednom pripadniku Voda naredio da s grupom pripadnika uhiti i dovede u improvizirani zatvor radi ispitivanja srpske civile, a da nije upoznao pripadnike Voda o odrednicama međunarodnih konvencija, pa je pri tome dopustio da za sada nepoznati pripadnici Voda muče zatočene civile, fizički i psihički ih zlostavljaju uslijed čega je 17-ero civila preminulo a petero ih je preživjelo. Neslužbeno doznajemo da je tijekom dosadašnjeg istražnog postupka saslušano tristotinjak svjedoka te da će ispitivanja biti nastavljena uz provođenje vještačenja.


0 0 0

Na pakračkim ulicama malo tko želi govoriti. Pa i oni koji se anonimno odluče za šturu izjavu kažu da za zločine zločinci moraju odgovarati, međutim, pitaju se, zašto se otvaranjem slučaja Poljana ignorira logor Bučje, što smatraju da je tendenciozno i prema žrtvama, braniteljima i ratnim stradalnicima ovog kraja.
Slično je i u Marinom Selu, odnosno Ribnjacima gdje su navodni zločini počinjeni. U desetak nastanjenih kuća muk. Nitko ne želi komentirati događaje od prije 17 godina, a kamoli stati pred objektive. Ipak, dvoje staraca u prolazu kažu: -Ma, kakvi logori! U svojih 68 godina života logora ovdje nisam vidio – reče jedan mještanin dok je drugi samo promrmljao: - Htjeli su granicu do Ilove što su napisali i potpisali, a mi smo bili odsječeni. I to je sve. No, kada je riječ o Marinom Selu, tada uvijek zavlada tišina koji eto vlada već 17 godina.
O Marinom Selu svoje će reći hrvatski sudovi No, na sam spomen imena ovoga sela Pakračani i Lipičani odgovaraju protupitanjem: A što je s logorom Bučje? Logor Bučje - nikada rasvijetljen, nikada procesuiran, a inicijatori i počinitelji genocida nad hrvatskim narodom ovog kraja se i dalje nesmetano i mirno šeću ulicama Pakraca, Lipika, Zagreba. - Logor Bučje kod Pakraca je nastao kao dio smišljenog i organiziranog zločinačkog plana paradržavne tvorevine na području Pakraca i Lipika. On ima svoje idejne tvorce, organizatore, izvršitelje i zločince koji su činili ubojstva, batinjanja, mučenja, ponižavanja i izgladnjivanja civila i zbog toga krivci moraju odgovarati. Ako u hrvatskom pravosuđu postoje "predmeti" Pakračka Poljana, Lora, Osijek, Gospić, "Oluja" i drugi, onda zbog više od 300 logoraša logora Bučje sa svim traumama i životnim poremećajima, zbog dvoje ubijenih i 20 civila koji se vode kao nestali, mora biti otvoren i "predmet Pakrac", s posebnim spisom "logor Bučje", rekao je Zvonimir Miler, također zatočenik logora Bučje i član Udruge hrvatske policije - branitelja Pakraca i Lipika. - Miroslav Ivančić, dopredsjednik Udruge ističe da je 2000. godine pakračka UHVIDRA podnijela Županijskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba za organizaciju logora i zločine nad civilnim stanovništvom. Sveobuhvatna kaznena prijava, koja, kako nam je rečeno, još nije došla na red, sadržava i zločine nad civilima i masovne grobnice u Donjem Čagliću, pakračkim vinogradima, Pakracu, Lipiku i Batinjanima, ali i brojne terorističke akcije usmjerene protiv građana i policajaca uoči rata te granatiranje Pakraca i Lipika kada su ovi gradovi gotovo sravnjeni sa zemljom. - Zgroženi smo, jer ne možemo shvatiti da se prvo sudi hrvatskim braniteljima, dok se zločinci, odgovorni za Bučje slobodno šeću - rekao je Ivančić, pitajući se zbog čega se osumnjičeni nisu mogli braniti sa slobode, jer i 17 godina nakon rata su u Pakracu i nisu ga napuštali.
- Ogorčen je i Zvonko Brkašić (71) iz Pakraca, zatočenik koji je u logorima Bučje i Stara Gradiška proveo 99 dana, a nakon tortura, izgladnjivanja i mučenja razmijenjen u siječnju 1991. godine: - Osuđujem sve zločine, ali četničke je zločine trebalo već riješiti. Mi smo sa svima razgovarali i svima pisali, ali očito je da je nekome, a čini mi se mnogima, u interesu da se šuti o četničkim zločinima. Pa mi znamo tko je ratni zločinac, a ne smijemo reći, on je tu, među nama, dok se s druge strane bez suda na križ pribijaju naši branitelji".

0 0 0

Večernji list, 1995. nakon akcije „Bljesak“:

Zapovjedniku Nikoli Ivkanecu predali su se, s 1500 vojnika, zapovjednik 51. krajiške brigade Stevo Harambašić i vođa pobunjenika Veljko Džakula, kojemu je, kao civilu Ivkanec stavio lisice.

Image Hosted by ImageShack.us


“Zašto lisice”, čudio se vođa pobunjenih Srba na pakračkom području Veljko Džakula nakon što ga je Nikola Ivkanac, tada zapovjednik policijske postaje u Pakracu, zajedno sa zapovjednikom 51. krajiške brigade potpukovnikom Stevom Harambašićem, nakon predaje, uhitio 4. svibnja 1995. u 15 sati.
Nakon što mu je Ivkanac objasnio pravila uhićenja, Džakula je mirno i bez otpora pružio ruke te su “škljocnule” lisice. Bio je to kraj Džakulina “šefovanja” u zapadnoj Slavoniji i Pakracu, na čijem je području od 1992. godine do vojno-redarstvene akcije “Bljesak” poginulo 296 osoba (200 civila, 86 pripadnika HV-a i 10 policajaca), uz 703 ranjena i 30 nestalih te više od 90 posto uništenih objekata.
Međutim, ono što se poslije događalo s Veljkom Džakulom i Stevom Harambašićem izazvalo je u hrvatskoj javnosti ogorčenje jer se Harambašić, nakon što je završila istraga, uz pomoć Međunarodnog Crvenog križa vratio obitelji u Banju Luku. I Džakula je prošao bez optužnice. Za njega je 22. lipnja 1995. godine s “više razine”, dok je još bio pod istragom, stigla zapovijed da mu se izda putovnica te drugi dokumenti.

Image Hosted by ImageShack.us


Mjesto četničkog logora Bučje
Image Hosted by ImageShack.us

Zatočenici logora Bučje čekaju na razmjenu

27.03.2008. u 12:46 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 25.03.2008.

Riba čudovište ili Kako je dr. Ante uništio mit koji to još nije postao

Ribetina

Image Hosted by ImageShack.us


Tko kaže da u Savi ne žive čudnovata, što više, čudovišna stvorenja. Ribočuvari su uoči Uskrsa bili zgranuti, kao gromom pogođeni, kada su u jednom od tajnih pohoda zaskočili ribokradicu koji je, vidjevši ih, dao petama vjetar ostavivši bogatu lovinu od nekih 4 do 5 kg kvalitetne savske ribe koja na tržištu može dostići cijenu od čak stotinjak kuna.
Zadovoljni što je lovina ostala, lovočuvari nisu progonili ribokradicu već su ribu iz mreže počeli bacati u Savu. No, odjednom se pred njima ukazalo čudovište od 47 cm duljine i 1,5 kg težine. Tako je čudovišno izgledalo da su nekima od njih zatresle gaće ispod visokih gumenih čizama. Odmah su se bacili na nesretno čudovište i nakon podulje borbe uspjeli ga svladati i staviti pod kontrolu. Odmah su počeli vijećati kako bi odgonetnuli o kakvoj se ribetini radi. Imala je velika usta, buljaste oči, peraje, krljušti ali i bodlje. Po pravila službe ribetina je fotkana, a fotografije su poslane nekim medijima koji to odmah honoriraju, a neke su završile i u Institutu. Nitko nije znao odgovora. Vijećali su mudri starci koji 50 i više godina pecaju po Savi, barama i kišnim lokvama, ali odgovora nitko nije znao. Netko je mislio da je riba dopliva od Krškog gdje je, uslijed nuklearnog zračenja i otpada mutirala i da je to očigledna slovenska podvala. Drugi su se kleli da je to sigurno mješanac šarana i bodljikave žice. No, nitko se nije sjetio da pozove mog prijatelja Franca iz Sesveta, blogera, poznatog lovca na sisate ribe, koji bi sigurno znao odgovor na pitanje koje je uzbudilo brodsku ribičku javnost.
Nakon dvije neprospavane noći, u Brod je Grubišnog Polja stigao moj prijatelj (inače Podvinjac-zar je to potrebno naglašavati?), prof. dr.sci. Ante Delić, autor više znanstvenih djela o prirodi. Ante, nekadašnja spojka (ili vezni igrač, kao mali Modrić u Dinamu) podvinjskog NK Borca, znanstvenik koji već 30-ak godina plovi znanstvenim vodama, odmah je, ne trepnuvši odgovorio kako je riječ je o autohtonoj vrsti iz roda podusta (Chondrostoma nasus) porodica šaranki, koja je inače autohtona riba u rijeci Savi.
Razočarenje je bilo golemo. Gledali smo s nevjericom u Antu.
-Što se čudiš. Nismo li Glogovicom hodali i korpama ispod podvodnih panjeva lovili ribu – kaže Ante, rukom zatvarajući moja od silna razočarenja otvorena usta.
- Da, pored ribe u korpu smo znali utjerati i pokoju zmiju – odgovorio sam nakon nekoliko trenutaka kada sam se uspio sabrati.
- I bježati k'o da nas vragovi tjeraju – dobaci Ante.
Ostali nas nisu slušali, već su razgledavali smrznutu ribu i njene bodlje. Neki su pokunjeno šutjeli, neki s nevjericom vrtjeli glavom ne vjerujući prof. dr. sci. Anti.
- Ali ove bodlje, to još u riba u svojih 50 godina ribičije nisam vidio – nije se predavao ribič Mijo.
- Riječ je o autohtonoj vrsti iz roda podusta (Chondrostoma nasus) porodica šaranki, koja je inače autohtona riba u rijeci Savi. Bodlje po ribi su tzv. Biserasti organi koji izrastaju u vrijeme mrijesta kao posljedica djelovanja spolnih hormona u nekih mužjaka šaranki kao što su šaran, mrena, deverika Biserasti organi (bodlje) nastaju na glavi i bočnim dijelovima tijela i proizvod su orožalog epitela, odnosno površinskog dijela kože ribe. Iako su, "bodlje" karakteristika mužjaka, moguće je da se pojave i kod ženki. Njihova veličina, oblik i boja karakteristične su i razlikuju se od vrste riba. No, najčešće su žućkaste i bijele bodlje, kao što je bio slučaj i kod ribe uhvaćene u rijeci Savi. – strpljivo je educirao ribiče Ante Delić.
- I nije čudovište? – Antiša će.
- Nije.
- E, jebiga, propade nam senzacija. A baš smo mogli imati turističku atrakciju – razočarano će Antiša.
- Nešto kao Nesi?
-E, baš tako- doda netko dok smo Ante i ja odlazili na piće kako bi se prisjetili momačkih dana, kupanja na Glogovici, Burumu kod Žanića mlina, sunčanja na autoputu i zapisivanja registracijskih pločica vozila ( nešto kao H-8) jer je tada svakih pola sata autocestom Bratstvo-jedinstvo prolazilo po jedno vozilo. Naravno, pričali smo i našem Borcu kojem ime prvo promijeniše u Hrvatski Borac, pa kada sam upitao neće li to biti nezgodno kada u novinama osvane naslov: Hrvatski Borac potučen do nogu, Debakl Hrvatskog Borca… ipak promijeniše naziv u NK Podvinje. Ribu više nismo spominjali.


Image Hosted by ImageShack.us

25.03.2008. u 10:49 • 25 KomentaraPrint#

petak, 21.03.2008.

USKRS, JAJA I ŠIBE

USKRS

Najveći kršćanski blagdan, svetkovina Uskrsa kada se slavi uskrsnuće sina Božjeg, pobjeda svijetla nad tamom, duboko je ukorijenjenja u brodskom Posavlju, Slavoniji , odnosno Hrvatskoj.

Ne želim pisati o ovom blagdanu, jer će to sigurno učiniti mnogi, na uobičajen način, već navesti mali dio manjih poznatim običajima, koje nosi u sebi ovaj blagdan.

KLAKAR - Već više od sto godina mještani Klakara u brodskom Posavlju čuvaju i njeguju uskrsni običaj nazvan šibarina. Događa se na Veliki petak, a simbolizira šibanje Isusa i njegovu muku. Na Veliki petak oko 10 sati bude Križni put, pa propovijed. Poslije propovijedi velečasni navijesti da je -šibarina. Onda djeca priđu k oltaru, i šibama udaraju ili po oltaru ili klupici. A to su šibe napravljene od posebnog pasikovog drveta, k`o prst debljine i šarane različitim šarama.Za šaranje šiba zaduženi su djedovi i očevi koji nožićem gule koru i "proizvode" svakojake šare za svoju djecu i unučiće. Ako se ne slome u "udaranju", šibe se na kraju izlome i svatko komadić ponese kući. Stave se u luk, da se ne ucrva, ili u cvijeće ili kao spomen na taj događaj. Nekada je pripreme za Šibarinu bile još detaljnije nego što je danas, a i sam je običaj bio pomalo drugačiji:
- Pa to se cilo vrime spremaš za tu šibarinu. Još kad sam ja bila dite. Iz Bebrine , onda ni bilo ni auta, nego na kolima bi vozili bake i nas đecu. Prije Križnog puta se ispeče kruh i peretak i to poneseš u crkvu i budeš cili dan u crkve. U crkvi je bilo puno upaljenih svića. Kad se te sviće pogase, e, onda velečasni ima pridiku i on udari knjigom o oltar. Onda đeca udaraju sa šibama po gredici jer je onda bila gredica. Nemamo spoznaja da se ova zanimljivi običaj očuvao i u drugim selima –kazuju Klakarci

Image Hosted by ImageShack.us


Bojanje jaja, pisanica, to je već prava umjetnost. Tu se mašta razigra, a tehnika ima bezbroj.

DONJI ANDRIJEVCI - Marica Leović, domaćica iz Donjih Andrijevaca jedna je od brojnih “majstorica” ukrašavanja jaja, koja se tim hobijem neumorno bavi već punih pet godina i već je po tome postala najpoznatija u svom selu: - Uz pomoć svoje kćeri Ane, operem jaja u toploj vodi, potom specijalnom iglom s jedne strane jajeta probušim veću rupicu a s druge strane manju. Zatim ispuhivanjem iz ljuske izvučem bjelanjak i žumanjak, a nakon toga bojim temperama razne motive. Na kraju, kad se boja osuši, lakiram jaja običnim lakom za parket. Sav sadržaj iz ljuske jaja Marica pak iskoristi za pravljenje domaćeg tijesta. Ova vrijedna domaćica po “tijestu preko brda”, posebne tehnike namotavanja sirovog umiješanog tijesta preko igle i “brda” za tkanje. Tim se načinom, dobije spiralni oblik tjestenine, za koji bi rijetko tko mogao i pomisliti da je rukotvorina.

PODVINJE - Dva tjedna prije Uskrsa, u Podvinje, domu Anice Živković, podvinjske folklorašice i kolekcionarke etno rukotvorina, neobično je šaroliko. U gotovo svakome kutku izložene su uskrsne pisanica i figurice. Od Marinja do kraja ožujka Anica je vlastitim rukama kako kaže, za svoju dušu, izradila gotovo 200 najrazličitijih šaranih jaja: kokošjih, nojevih, guščjih, prepeličinih… - Ustajem svakoga dana u pola pet, jutro je moje vrijeme za najmaštovitije ideje koje voskom i bojom pretvaram u motive na ljusku ispuhanih jaja. Obično su to cvjetni motivi, povezani s folklorom, narodnim nošnjama, tako da jaja "odijevam" i u nošnju te slažem jedinstvene figure lutki - opisuje gospođa Anica svoje pisanice. Inače, prilično skupu boju za pisanice ("...to je moja kozmetika", kaže Anica,) nabavlja u Brodu, u Zagrebu, a pošalju joj i bližnji iz Njemačke. Ove je godine prvi put radila i na nojevim jajima. Jedno je dobila na poklon, a četiri je kupila. Na jednoj polovini nojevog jaja, bojom je utisnula čak 978 točkica kojima je "istetovirala" konture. Vođena motom "Šarano jaje od srca se daje", u svoju je ovogodišnju kolekciju pisanica uvrstila i one na kojima je voskom i bojom ispisala prigodne deseterce. Inspirirana pošalicama povezanim uz aktualnosti oko ptičje gripe, na jajetu je ispisala:
"Moja koka ne boji se gripe / dok ju gazi oroz čiča Stipe!"ili "Potukli se pilići u gajbi/jedan drugom psuju inkubator!"
Anica Živković kaže kako ju izrada pisanica za Uskrs, pisanje deseteraca i skupljanje starih etno predmeta, fotografija i, naravno folklor, duhovno ispunjava.


Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

OSIJEK - Svojedobno je Mirko Heffer iz Osijeka predstavio Brođanima djelić svoje jedinstvene i bogate zbirke koja sadrži preko tri tisuće šaranih uskrsnih jaja, pisanica, pengulica, slikanica. Prava jaja, ljuske ispuhanih jaja, jaja od kamena, drveta, keramike, ukrašena desecima raznih slikarskih tehnika i nebrojeno raznovrsnim motivima pokazuju s koliko se ljubavi u mnogim, a najviše slavenskim zemljama prilazi šaranju jajeta, bez kojega je Uskrs nezamisliv.

SLATINA - Više od tisuću jaja oslikao je Ivo Puškarić, Slatinčanin koji je svojim sugrađanima i ove godine ponudio pisanice s najrazličitijim motivima, od maštovitih čipkastih šara do hrvatskoga grba. - To je obiteljska tradicija koju pamtim još iz djetinjstva u Bosni. Ljudi me pitaju imam li kakve šablone, ali sve je to ručni rad, govori Puškarić. Zbog iznimne ljepote pisanica koje pravi, ostvario je suradnju s Pučkim otvorenim učilištem, koje podržava sve aktivnosti povezane s tradicijom. Tako su i njegove pisanice predstavljene na izložbi obrtničke tradicije i rukotvorstva slatinskoga kraja. - Oslikavanje pisanica je slatinska tradicija u koju se Puškarićevo dugogodišnje iskustvo izvrsno uklapa i koju uspješno nastavlja. Umijeće i preciznost kojima on to radi su zadivljujuće je, a tehnika kojom se služi Puškarić slična je onoj koju od davnina koriste žene iz Borika nedaleko od Mikleuša. Među Puškarićevim pisanicama ne možete naći dvije jednake, svaka je unikat.

VIROVITICA - Virovitičko-podravska županija jedna je od sedam hrvatskih županija koje su se prošle godine predstavile na Izložbi uskrsnih pisanica u dubrovačkoj Palači Sponza.
Zlata Lauš iz Pitomače, Dubravka Sabolić iz Virovitice, Cecilija Mihoković i Štefica Karafa iz Sladojevaca predstavile su tradicionalnu izradu pisanica struganjem, kukičanjem, opletanjem vunicom, preslikavanjem biljaka i umatanjem u tkaninu.

Image Hosted by ImageShack.us


Čestit Vam Uskrs, dragi moji!

21.03.2008. u 11:06 • 38 KomentaraPrint#

petak, 14.03.2008.

MARTIN I MARTA

DEKAMERON



Svitalo je. Svijetlost se šuljala kroz prljave zavjese razbijajući tamu koja se još skrivala po nevelikoj sobi. Martin je ležao na leđima, tupo zureći u stropne grede pokušavajući razaznati pukotine između pljesnivih greda koje je vlaga godinama nagrizala. Malter je poodavno otpao i grede su se poput ogromnih, oglodanih kostiju neke pretpotopne životinje nadvijale nad njim.
-Dobro je da su hrastove, inače bi već strunule od vlage. Morat ću popraviti krov – mislio je Martin svjestan da to već govori godinama. Povraćalo mu se. Ljutito se prevrne i rukom počne pipkati po zemljanom podu tražeći bocu s rakijom.
- Zar si već budan?- pospano promrmlja žena pored njega.
Martin iznenađeno zastane u potrazi za rakijom, lagano se okrene na bok i ugleda Martu, guzatu šlajfericu koju je sinoć pokupio u Gradu „Kod Oroza“ i nagovorio da krene s njim. Nakon trećeg pića nije ju trebao puno nagovarati. Prije polaska popili su još nekoliko „putnih“. Kroz Grad su hodali skoro normalno, no kada su se počeli penjati uz brdo Marta je počela dahtati poput danferice. Malo, malo je zastajkivala, brisala znoj s lica, psovala i nerazumljivo plela polupijanim jezikom. Martin zastane, skine kapu, rukavom obrisa znoj s čela i okrene se kako bi vidio gdje je Marta. Bila je desetak metara iza njega, glave nagnute naprijed, hvatajući se za mlade izbojke šljiva kako bi si olakšala penjanje. Stenjala je, a stražnjica joj nije slijedila tijelo već ju je vukla nazad niz padinu. Gledajući ju onako pognutu, nemoćnu, znojnu, Martinu bljesnu u očima. Zabaci šljepu na potiljak, spusti se do Marte koja, vidjeviši ga, razvuče usta u osmijeh otkrivajući žućkaste zube i rupe među njima.
- Dobro za pušenje. Ne može ugrist - pomisli Martin.
Došavši do nje, obiđe je i, onako presavijenoj, podiže suknju. Marta ga prvo iznenađeno pogleda, a potom se krotko spusti na koljena prepuštajući se njegovim rukama. Na nebu je žutio pun mjesec. Posrebrene krošnje rascvjetanih trešanja i ranih šljiva sličile su golemim, bijelim prsima zrele žene dok je veliki žuti pauk nebom pleo svoju mrežu u kojoj su iskrile prve zvijezde. Martin je dahtao nosa uronjenih u goleme Martine dojke, slineći po grudima dok se ona tiho hihotala. Odjednom zastane, podiže glavu i oslušnu. Još je netko dahtao nedaleko njih. Martin napregne oči, dok je Marta ležala na travi, razodjevena, blesavo se smijuljeći, nudeći bjelinu svoga tijela mjesecu i zvijezdama. Lagano ustade, te krenu prema mjestu odakle je dopiralo dahtanje. U mraku ugleda siluetu psa kako glođe tko zna čiju kost. Martin odahnu, potraži neku granu i baci ju na psa koji uplašeno pobježe.
- Jebo te gazda – huknu ljutito za psom i vrati se Marti koja je još uvijek ležala na travi.
- Hajde, ustaj – nervozno reče, popravljajući hlače.
- E, jebiga Martine. Vučeš me uz ovo brdo, jebeš al' nedojebeš i sad hoćeš da još trčim za tobom. Hajdemo nastaviti – mazno će Marta.
- Nemam volje. Kad dođemo kući, onda ćemo. Noć je pred nama.
Marta se nevoljko ustade, zakopča bluzu, popravi suknju i šutke krenu za Martinom koji je krupnim koracima grabio uz brijeg. Uskoro se pred njima ukaza šuma uz koju je stajala omalena kuća, stan njegove bake i djeda. Nekada je tu provodio ljetne mjesece. Dok su baka i djed bili živi bila je to u bijelo oličena kuća, s ogradom koju je njegov djed svake godine obnavljao, popravljao, bojao. Baš kao i kuću. Bio je to pravi raj za malog Martina. Šuma, ptice, a po golemim orasima trčkarale su vjeverice vješto se prebacujući s grane na granu, s drveta na drvo. Bilo je tu peradi, svinja i nezaobilazni pas čuvar koji je dojavljivao dolazak znanih i neznanih. Sada, nakon smrti bake i djeda, kuća je na očigled propadala.Tu više nikoga nije bilo. Pas je uginuo, perad je nestala, a i vjeverice kao su se klonile tog mjesta koje je sve više obuhvaćala šikara i mlado raslinje. Martin je vrijeme provodio u nadničarenju i pijenju. Kod gazda je jeo, pio po birtijama, a kući dolazio na konak i triježnjenje.
-
Promatrao je Martu koja je sanjivo pokušavala razvući usta u osmijeh. U polumraku mu se učinilo da mu se podrugljivo kesi jer mu te noći ništa nije polazilo za rukom. Ma koliko god je nastojao –nije išlo, makar mu ga je ona halapljivo gurala u svoje vlažno međunožje dok se njegov mali neposlušno klatio nemoćan za uspravljanje. Penjao se Martin po Marti nastojeći svoje mršavo tijelo održati na njenoj pogolemoj površini koja se ljuljala tako žestoko da je u jednom trenutku pomislio kako bi mu dobro došla električarska oprema. Ona s kojom se vežu kada se penju na drvene stupove. Kako je Marta postaja sve žešća, Martin je postao sve slabiji, nemoćniji, kopnio je iz minute u minutu. U jednom trenutku Marta zastade s ljuljanjem.
- - Pa dobro gdje si?
- Martin rukom potraži spolovilo ali osim neke sićušne, smotane, zamrle stvarčice ništa drugo nije mogao napipati. Huknu ljutito, prevrnu se na drugu stranu, nategnu iz boce i okrene joj leđa
- - Što je, gotovo?
- - Jebi se!
- - Bi, al očito da nema s kim – nezadovoljno promrmlja Marta okrećući se na drugu stranu.
- Zavlada tišina. Buljio je u strop. Kroz mrak ništa nije vidio. Mislima se vrati u to gradsko prijepodne. U općinskom Katastru susreo je Aniku. Bila je njegova do prije godinu dana.
- Godinu dana? Bože kao da prošla vječnost. – iznenadi se.
Još pamti to šugavo jutro kada se probudio na ovom istom krevetu. Uzalud se pokušavao pridići. Cijela soba se vrtjela, a u glavi bubnjalo. Zaudaralo je po rakiji.
- Anika, daj bocu!
Pojavila se tiho. Doslovce, uplovila je u sobu.Onako mršava, iscijeđena radom i životom s njim sličila je sjeni. U jednoj ruci držala je dopola ispijenu bocu rakije, dok joj se za suknju držala njihova dvogodišnja kćer Liza. Širom razrogačenih očiju u kojima se zrcalio strah, promatrala je oca. Anika lagano spusti bocu na zemljani pod, odmaknu se dva koraka i jedva čujnim ali odlučnim glasom prozbori.
- Martine biraj: Rakija ili nas dvije!
Tupo je zurio u Aniku i Lizu. U glavi mu je bubnjalo, a mozak se raspadao. Danje svjetlo probadalo ga je poput igala.
- Navuci zavjese – reče i dohvatio bocu.
Anika i Liza nepomično su stajale. Vani zalaja pas. Žena postaja još nekoliko trenutaka, a onda odlučno uze za ruku Lizu i krenu ka vratima. Na pragu zastane trenutak kao da razmišlja. Ili se oprašta. Okrenu se, pogleda ga još jednom i tiho reče:
- Zbogom Martine.
Buljio je u okvir vratiju koja su poput goleme slike uokvirivala odlazak žene i kćeri. Anika, odjevena u svoju najuščuvaniju haljinu, u onu ljetno, nebesko plavu haljinu u kojoj ju je upoznao. U desnoj ruci držala je kofer, a lijevom na grudima pridržava malu Lizu.
- Pa, pa Žućko – mahala je psu koji je žalosno cvilio.
Martin je osjećao kako se alkohol širi njegovim krvotokom. Punio je svaku poru, svaku stanicu njegova organizma. Glava mu je još više onemoćala, ali mučnina je nestala. Nije imao snage vratiti bocu na pod. Lagano je raširio prste i prazna boca mu se sa prsa skotrlja pod pazuh. Zaspao je čvrsto ju zagrlivši.


Ovo je moj 100-ti post. Čestitam DivanSkitnje. Tvoj Broco.

14.03.2008. u 11:00 • 31 KomentaraPrint#

subota, 08.03.2008.

Sabornici naši svakdašnji

Umjesto komentara:SUTRA.hr


itd...

08.03.2008. u 10:15 • 17 KomentaraPrint#

petak, 07.03.2008.

ČUVAR LJETNIKOVCA BRLIĆEVAC

Preminuo prof. Vuk Milčić unuk Ivane Brlić Mažuranić

Prof. emeritus prof. dr. sc. Vuk Milčić (87), dipl. ing. građevine preminuo je u subotu 1. ožujka u Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” u svom rodnom Slavonskom Brodu. Prof. Milčić bio je sin Aleksandra i Zore Milčić, rođ Brlić, kćeri Vatroslava Brlića i Ivane Brlić Mažuranić, a posljednje godine svog života provodio je u Slavonskom Brodu, u ljetnikovcu „Brlićevac“, gdje je njegova baka, Ivana, unuka hrvatskog bana Ivana Mažuranića, napisala najljepše priče.

Image Hosted by ImageShack.us


- Evo ovdje, pod ovom strehom "Brlićevca" jednog je olujnog dana moja baka Ivana Brlić-Mažuranić spazila bucmastog dječačića, veselih, nasmijanih očiju kako pored drvenog bureta traži svoju mačkicu. U tom se trenutku pojavio jedan mrki čovjek koji je odmah zavikao na dječaka i počeo ga grditi što je ušao na naš posjed. Baka je znala da je to susjed remenar i opančar, a dječačić veselih očiju njegov šegrt. Tako je nastala priča o šegrtu Hlapiću i majstoru Mrkonji! – započeo je tada priču o nastanku najpoznatijeg Ivaninog djela prof. Vuk Milčić, unuk Ivane Brlić-Mažuranić i vlasnik obiteljskog ljetnikovca "Brlićevac".

Image Hosted by ImageShack.us

Sjedili smo za stolom u sjeni „Brlićevca tog lipanjskog dana 2004. godine, okruženi hladom smokava i gorostasnog bora nakon što sam lunjajući Brodskim Brdom upao na prastari posjed ugledne brodske obitelji Brlić i, doslovce, se sudario s tim dragim čovjekom koji me je svojim izgledom neodoljivo podsjećao na Alberta Einsteina. Pričali smo o svemu, a najviše o njegovoj baki Ivani, hrvatskom Andersonu, prvoj ženi članu Hrvatske Akademije, više puta predloženoj za Nobelovu nagradu. Pričao je odmjereno, nasmijanih očiju, osmjehujući se ispod sijedih brkova. Prisjećao se Profesor dana provedenih sa svojom bakom, mnogobrojnih ljudi koji su posjećivali „Brlićevac“ utkavši u hrvatsku povijest nemjerljiv doprinos. Tu su spavali, razmjenjivali mišljenja Matija Mesić (prvi rektor Zagrebačkog Sveučilišta), fra Grga Martić, dr. Josip Stadler biskup bosanski), prof. dr. Đuro Pilar, biskup Josip Strossmayer … Pokazao mi je Tursku sobu gdje su, kao djeca, najradije boravili i spavali na minderlucima okruženi sabljama krivošijama, handžarima, kuburama… Na velikom portretu, na okviru slike Ivane Brlić Mažuranić visio je jedan moj tekst napisan još 1998. o Ivani.
–Gle! -rekoh iznenađeno. – Tu je i moj tekst.
A to ste vi pisali?- iznenadio se prof. Vuk. - Drago mi je da smo se upoznali. Vidite, nismo se ni znali, a tekst sam zalijepio jer mi se sviđa.
Nešto mi je toplo prostrujalo tijelom i odjednom sam, neskromno, boguhulno, sam sebe svrstao u djelić povijesti tog zdanja, svojevrsnog hrama hrvatske književnosti.

Image Hosted by ImageShack.us


Još sam nekoliko puta posjetio prof. Vuka i suprugu mu Slavicu. Tu i tamo požalio se kako Grad malo ulaže u Brlićevac koji očigledno propada. Naša posla, rijetko smo znali cijeniti svoje, ono što bi mnoge druge sredine rado vidjele kao svoju baštinu. U ljetnikovac se ulagalo tek toliko da ne propadne. Sramota me bio gledati poluraspadnutu drvenu stolicu u kojoj je sjedila Ivana dok je pisala neke od svojih najljepših priča. Novaca nije bilo, ali su zato obećanja pljuštala sa svih strana. U vrijeme, one, ove i inih vlasti koje su se smjenjivale u Gradskom poglavarstvu. Prošle godine gost Milčičevih bio je i Ante Tomić. Još uvijek čekam njegov tekst o boravku u „Brlićevcu“.

Profesor je umro prije tjedan dana u brodskoj bolnici. Znao sam za to, ali sam poštivao volju obitelji da se tada ništa ne objavljuje. Poštivao sam njihovu odluku. Otišao je onako kako je i živio. Tiho i nenametljivo. Kasnije, kopkajući po njegovoj biografiji ostao sam osupnut i posramljen što sam tako malo znao o tom dragom čovjeku. Evo, sada se, sam pred sobom, pokušavam iskupiti.

Prof. Vuk Milčić rođen je u Slavonskom Brodu 30. listopada 1921. uoči sv. Wolfganga, pa mu odatle i ime. Inače, kako mi je rekao, Vuk je bilo jedno od najraširenijih hrvatskih imena, ali je prognano tijekom protureformacije, a zadržalo se tek do Drugoga svjetskog rata kod plemića i slobodnjaka. Milčići inače potječu iz Klanjca u Hrvatskom zagorju gdje su od pamtivijeka bili slobodnjaci (jobagioni). Njegov otac dr. Aleksandar Milčić došao je u Brod na Savi tijekom Prvoga svjetskog rata, nakon ranjavanja na bojišnici. Tada je u odvjetničkoj kancelariji dr. Vatroslava Brkića radio dr. Božo Iveković, njegov ujak iz Klanjca, inače brat slikara Otona Ivekovića, te upoznao i oženio Zoru, drugu kćer Vatroslava i Ivane Brlić, te ostao živjeti u tom gradu. Vuk Milčić je osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Slavonskom Brodu i Zagrebu, a diplomirao je 1948. na Građevinskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je prvi u rangu i najbolji student na posljednje dvije godine studija.
Dvije je godine proveo u domobranstvu te je imao stanku u školovanju. S diplomom inženjera raspoređen je u Jugoslavenske željeznice gdje je deset godina radio na obnovi čeličnih mostova porušenih u Drugom svjetskom ratu. Kad je prilikom osnivanja Željezare Sisak otvoren biro za projektiranje metalnih konstrukcija koje će Željezara proizvoditi, Metalprojekt, dipl. ing. Vuk Milčić postao je njegovim direktorom i glavnim projektantom. Mnoge su od tih konstrukcija bile pionirske i prve u nas, a valja još spomenuti čeličnu halu u Njemačkoj i ondašnjoj ČSSR te transportne mostove u Pakistanu. Prelaskom u Institut građevinarstva Hrvatske 1972., postao je glavni voditelj nadzora za izvođenje čeličnih konstrukcija. Najznačajniji su most preko Kupe u Sisku, Most mladosti u Zagrebu, most preko Drave u Donjem Miholjcu, krovište stadiona na Poljudu u Splitu i reaktorski spremnik u NE Krško. Bio je uključen u izradu mnogih studija te u brojne revizije projekata. Bavio se znanstvenoistraživačkim radom, a njegovi su znanstveno-stručni radovi tiskani i u nas i u inozemstvu. Tiskao je 12 samostalnih znanstvenih radova, koji su bili analiza inženjerske i projektantske prakse, te 95 znanstvenoistraživačkih radova nastalih na znanstvenim temama, u što su uključena i mentorstva za magistarske i doktorske radove.
Osim toga, od 1959. bio je na svome fakultetu u Zagrebu honorarni asistent za višu građevinsku statiku i čelične konstrukcije. Nakon 15 godina postao je šef odjela za metalne konstrukcije Građevinskog instituta u Zagrebu, a nedugo nakon toga, 1973. izabran je za izvanrednog sveučilišnog profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1981. i za svoj znanstveni rad, kao sveučilišni profesor i znanstveni savjetnik za probleme sigurnosti metalnih i čeličnih konstrukcija, nagrađen 1989. nagradom "Nikola Tesla". Osim u Zagrebu, predavao je i na fakultetima u Sarajevu i Ljubljani, a u mirovinu je otišao 1992., a od 2000. godine na Građevinskom fakultetu ima zvanje profesora emeritusa. Prof. Vuk Milčić bio je oženjen inženjerkom hortikulture Slavicom s kojom ima dva sina Nenada i Nevena te petero unučadi: Anu, Davora, Elu, Ivu i Nevenu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


07.03.2008. u 23:39 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.03.2008.

RAT PRIJE RATA U BIH

Dnevnik jedne ludosti
(Na današnji dan, 3. ožujka 1992.)

Krajem veljače i početkom ožujka bosanski Srbi su sve nervozniji. Provokacije su sve češće tako da je 29.veljače na Slavonski Brod iz Liješća na Slavonski Brod ispaljeno šest minobacačkih projektila. Navodno, gađan je savski most, ali je promašen tako da su granate pale na područje grada. Ozlijeđenih i veće materijalne štete nije bilo. Sam početak ožujka 1992. nagovijestio je bosansku dramu.
Trećeg ožujka 1992. počele su odjekivati snažne detonacije na bosanskobrodskoj strani. Telefonom doznajemo da se radi o napadu takozvanih snaga "srpske opštine Bosanski Brod" na Bosanski Brod. Zbog mjera opreza u 18 sati prekinuta je nastava u svim brodskim školama.
Oko 15,30 su se čuli prvi rafali, a već u l5,40 pucnjava je postala intenzivnija, čuju se i prve detonacije iz smjera Bosanskog Broda. Napadnuti su policajci bosanskobrodskog MUP-a koji su osiguravali bosansku stranu savskoga mosta. Srpski su ekstremisti napali i policijsku postaju, a budući da policajci prema zapovijedi nisu smjeli odgovarati - morali su se povući. Tako su napadači stigli do raskrižja Doboj-Derventa te na njega postavili, kao barikadu, cisternu punu benzina. U međuvremenu policajcima su u pomoć počeli pristizati naoružani Hrvati i Muslimani te su napadači uličnim borbama zaustavljeni u daljnjem napredovanju prema središtu Bosanskog Broda.
Iza 19 sati preko Radio Bosanskog Broda govori i Miro Radovanović, predsjednik općinskog SDS-a te naređuje bezuvjetni prekid vatre i najavljuje pregovore u zgradi bosanskobrodske Skupštine općine. Iz Bosanskog Broda javljaju da srpski pregovarači traže da se "ispuni pet uslova": vraćanje na posao 700 otpuštenih radnika koji su radili u Slavonskom Brodu (zaboravljajući da je i više tisuća Brođana izgubilo posao); nesmetan prolazak građanima srpske nacionalnosti kroz hrvatsku carinu; osiguranje savskoga mosta; stvaranje tampon-zone od najmanje 500 metara koja bi razdvajala pobunjene Srbe od policajaca; te osnivanje radne skupine koja bi trebala pregovarati sa slavonskobrodskim čelnicima...
Na sjednici je odmah imenovana ta radna skupina koju su činili predsjednik SO Mirko Jelinić te predstavnici bosanskobrodskih stranaka (Bjelošević-SDS, Anđelić-HDZ i Huskić SDS).
No, neposredno nakon pregovora na jednoj od barikada ranjen je predsjednik bosanskobrodskog Izvršnog vijeća Mihajlo Sremac, dok je Miro Radovanović uhićen jer nisu imali policijsku pratnju. Obojica su ubrzo pušteni i Sremac je prevezen u derventsku bolnicu, a ulične borbe su se ponovo rasplamsale. Vijesti koje pristižu govore da je nekoliko osoba ranjeno, a vjerojatno ima i poginulih.
U međuvremenu su mještani Novog Sela, Koraća, Sijekovca i Gornjih Koliba spriječili dolazak snaga JA što je srpske ekstremiste dovelo u nepovoljan položaj te su preko Mire Radovanovića zatražili prekid vatre i nove pregovore. Taktika je znana - dobivanje na vremenu. Nakon pregovora povučene su barikade s obje strane, a u Bosanski Brod su došli i predstavnici bosanskohercegovačke vlade Jerko Doko i Simeunović koji odlaze na srpsku stranu i u Liješću dogovaraju nove mirovne uvjete. No, mi s ove strane Save, poučeni dosadašnjim iskustvima, nismo baš u potpunosti sigurni da će taj dogovor donijeti mira Bosanskom Brodu. U međuvremenu je tijekom noći na slavonsku stranu pristiglo 1.140 izbjeglica, većinom žena i djece. U uličnim borbama u Bosanskom Brodu teško su oštećene dvije obiteljske kuće, Robna kuća Beograd, ljekarna, a teško je oštećen i Trg Maršala Tita. Nakon neprospavanih 48 sati napokon odlazim kući. U Slavonskom Brodu je mirno.
Iz dnevnika

5.ožujka 1992. - Mirno je u oba Broda. Iz smjera Nove Gradiške čuju se detonacije. Djeca idu u škole i vrtiće. U Bosanskom Brodu su uklonjene barikade, ali u večernjim satima počeli su djelovati snajperisti. Jedan je uhićen.
6.-l5.ožujka - Ako ne računamo povremene detonacije iz smjera Nove Gradiške te stalne prelete srpskih zrakoplova i helikoptera, može se reći da je na području slavonskobrodske općine mirno.
15.ožujka - Sat iza ponoći ponovo se aktivirala bosanskobrodska bojišnica jer su četnici pod okriljem mraka pokušali probiti obrambene crte u Bosanskom Brodu. Svi napadi su, kako mi kaže predsjednik bosanskobrodskog Kriznog štaba Ivan Brizić, odbijeni. Tijekom noći zamijećeno je veće iseljavanje građana srpske nacionalnosti iz Liješća prema Podnovlju, a Hrvati iz Bosanskog Broda ponovo prelaze na slavonsku stranu. Nešto se opet sprema.
16.ožujka 1992. - Ponedjeljak. Bosanski Srbi, među kojima ima i "beloorlovaca", puščanom su vatrom napali pogrebnu povorku koja je posljednji put ispraćala mladog Asima Mujezinovića te su ljudi spas morali potražiti iza spomenika. Prema izvješćima napad su počinili rezervisti JA koji su krvavo orgijanje nastavili minobacačkom vatrom tako da je na groblju ranjeno pet osoba među kojima ima žene i djece. Tijekom poslijepodneva borbe su se prošire i na cijeli grad, a granate su padale i po samom krugu Rafinerije nafte. Na Slavonski Brod pale su tri mine i to u blizini Hladnjače i Silosa ali posljedica nije bilo.
17.ožujka 1992. - Objavljeni su Zaključci takozvanog "Kriznog štaba srpske Skupštine opštine" u osam točaka. Čitajući te "zaključke" pitam se tko su ti ljudi što upućuju neprikrivene pozive na daljnje prolijevanje krvi, a prijete i dizanjem u zrak Rafinerije nafte. U tekstu, kojeg je potpisao Miro Radovanović, navodi se kako će "srpski teritorijalci u zrak dići i brodski most - najveće zlo za Srbe u Bosanskom Brodu..."
Danas je Japan priznao Republiku Hrvatsku. Japanci su 49. zemlja koja je službeno priznala postojanje neovisne Republike Hrvatske.
Idući dani protječu u stalnim preletima srpskih zrakoplova kako s hrvatske tako i s bosanske obale Save. U Slavonski Brod i dalje stižu prognanici iz okupiranih hrvatskih krajeva (156 prognanika iz Tompojevaca i Šarengrada
22.ožujka 1992. - Prvi dani proljeća su počeli s kišom. Jučer je u nazočnosti predsjednika Tuđmana u brodogradilištu Kraljevica na svoju prvu plovidbu ispraćena raketna topovnjača "Kralj Petar Krešimir IV.".
Vijesti koje dolaze iz Bosanskog Broda nisu ohrabrujuće. Ovaj grad postupno ulazi u okruženje srpskih jedinica koje sebe vole nazivati "jugoslavenskima", a provedba takvih scenarija u dlaku nalikuje onim već viđenima u Hrvatskoj. Pitanje je samo kad će jugo-vojska krenuti u "oslobađanje" Bosanskog Broda od Hrvata, Muslimana i onih Srba koji ne žele biti moneta za potkusurivanje. Petnaest tenkova koji su jučer krenuli iz Dervente raspoređeno je u Liješću i Vinskoj. Uvodim stanje pojačanog dežurstva.
23.ožujka 1992. - Krizni štab samozvane "Srpske opštine Liješće" i Miro Radovanović su opozvali neke svoje zapovijedi pa se čini da dolazi do razilaženja u samom vodstvu SDS-a na one koji žele rat i one koji bi ipak živjeli zajedno. Ubrzo, iza 22 sata, i te slabašne dileme su razriješene. Iz Liješća stiže odgovor koja je struja jača: S područja Bosanskog polja minobacačima su napadnute benzinska crpka i klaonica. Tri su osobe ozlijeđene, a borbe su trajale sve do jutarnjih sati. Slavonski Brod je djelomice zamračen jer je streljivo upućivano i na našu stranu. U radijskom programu vapaj Srpkinje iz Bosanskog Broda, Jovanke Cimerman, koja poziva Miru Radovanovića i Dušana Kostadinovića na razum i mir.

S novogradiškog ratišta stižu vijesti o borbama, a napadnuta je i sama Nova Gradiška u kojoj je u 17 sati i 25 minuta opetovana opća opasnost. Stradala su dva hrvatska vojnika s brodskoga područja.

ONI SU SVOJE PROKOCKALI

24. ožujka 1992. - Sinoćnje se borbe u Bosanskom Brodu pojačavaju. Uključuje se i teže oružje. Beloorlovci, četnici s Ozrena, zajedno sa bosanskobrodskim Srbima su oko 22 sata i 15 minuta krenuli u rušilački pohod na Bosanski Brod. Prodore su pokušali ostvariti kod Kričanova i na samom bosanskobrodskom raskrižju. Oko dva sata iza ponoći izravno je pogođena zgrada iz koje je emitiran program Radio Bosanskog Broda te je susjedna radijska postaja ušutkana. Hrvatski Radio Brod preuzima obvezu informiranja za oba grada. Emitiraju se izjave i priopćenja bosanskobrodskog Kriznog štaba. Grad i njegovi branitelji proživljavaju teške trenutke, Srbi pucaju iz topova i devet tenkova ukopanih u Vinskoj i Liješću. Ipak, branitelji odbijaju sve napade te oslobađaju dio područja koje je bilo pod četničkom kontrolom. Nakon doživljenih gubitaka u 7,30 Srbi su zatražili primirje. No, ono je bilo kratkotrajno jer su već s prvim sutonom počeli novi napadi, najprije minobacačkom vatrom iz Liješća, da bi oko ponoći iz šume iza Stadionske ulice počeli napadati i tenkovi. Do ponoći je na Bosanski Brod palo 200 granata, jedan je branitelj poginuo, dok su dvojica ranjena. Deset stambenih objekata je zapaljeno i razrušeno. U isto vrijeme na slavonskobrodsku stranu pale su dvije granate od kojih nitko nije ozlijeđen.


SLAVONSKI BROD, OPĆA OPASNOST!

25. ožujka 1992. U ranim jutarnjim satima, oko dva iza ponoći, Slavonski Brod je kompletno zamračen. Sat vremena kasnije, iz slavonskobrodskog Centra za motrenje me izvješćuju da je u Slavonski Šamac prispjela skupina od 110 prognanika iz Šarengrada. Egzodus Vukovaraca se nastavlja. U Bosanskom Brodu borbe se nastavljaju, a granate počinju padati i po Slavonskom Brodu, po Ulici Kralja Petra Krešimira IV., Jelasu... Predlažem da se da znak opće opasnosti. U 05,17 sati sirena je označila znak opće opasnosti za grad Slavonski Brod i prigradska naselja!
koji će trajati punih pet godina.
U Bosanskom Brodu 500-ak metara dalje, borbe su u punom jeku. Jedna je osoba poginula, a deset ranjeno. Grad tuku minobacačima iz Unke te tenkovima i topovima smještenim u Liješću. Tijekom dana u Zbjegu i Migalovcima prihvaćeno je oko 400 izbjeglica s područja bosanskobrodske općine koji su smješteni u Bebrini i okolnim selima.

U L I Č N E B O R B E

26. ožujka 1992. Unatoč snažnim srpskim napadima branitelji Bosanskog Broda su oslobodili Srednjoškolski centar "Fric Pavlik" i Stadionsku ulicu. Nakon poraza četnici su se primirili. Zato su na našem području počeli djelovati snajperisti, ali su ih spriječile djelotvorne akcije naših oružanih snaga. Zbog opasnosti su zatvorene škole i dječji vrtići, a budući da nema uvjeta za rad, još od jučer na posao ne idu ni radnici u radnim organizacijama - osim u poduzećima koja su od vitalnog značaja za funkcioniranje gradskoga krvotoka. Na bosanskoj strani, iza 18 sati, počeo je minobacački napad na Sijekovac iz Liješća. Nove izbjeglice, Hrvati i Muslimani, stižu u Slavonski Brod.

27. ožujka 1992. Ne stišavaju se borbe oko Bosanskog Broda. Pogođena je i gradska trafostanica te je grad ostao bez struje. Pogođena je i Rafinerija nafte u čijem krugu bukti požar, a na slavonskobrodsku stranu palo je desetak granata i jedna je osoba ozlijeđena. Nešto poslije 17 sati iz Sarajeva dolazi najavljeno izaslanstvo bosanske vlade u kojem su Franjo Boras, Fikret Abdić i Biljana Plavšić. Nakon razgovora u Kriznom štabu odlaze za Derventu, a na licu mjesta mogli su se uvjeriti u žestinu borbi jer ni prilikom njihova boravka mine nisu prestajale padati po Bosanskom Brodu. Toga petka oglašena je u Slavonskom Brodu zračna opasnost (15,43) ali borbenog djelovanja neprijateljskih zrakoplova nije bilo.
Tijekom dana Slavonski je Brod zapljusnuo val izbjeglica. Prema nekim podacima u grad je stiglo oko 6 tisuća osoba koji se raspoređuju i po privatnim kućama.


IZBJEGLICE

Nakon pet dana umor me svladao. Odlazim kući gdje zatječem izbjeglice iz Gornjih Koliba. Uplašeni su i ne pričaju puno. A ni ja nisam raspoložen za duge razgovore. Nakon tuširanja padam u dubok san. No, valjda zbog živaca, budim se nakon sat vremena, uključujem radio.
28. ožujka 1992. Subota je započela novim napadima na Bosanski Brod (1,45), a iz bosanskobrodskog Centra za motrenje dojavljuju da se žestoke borbe vode u Novom Selu, Kolibama i Kričanovu gdje ima poginulih i ranjenih. U Slavonskom Brodu je mirno, trgovine su otvorene i rade neke javne službe. Imamo dojave kako je iz Tuzle krenulo trideset tenkova i pedeset oklopljenih vozila te neidentificiran broj vojnih kamiona. Oko 15 sati stiže nam vijest da je vojna kolona barikadama zaustavljena na prilazima Derventi te su skrenuli prema Modriči. Pola sata kasnije dio kolone se razmješta u Podnovlju, a dio odlazi prema Donjim Vrelima i Bosanskom Šamcu (Crkvina i Škarić).
29. ožujka 1992. Nedjelja je. Kazaljke na satu pomaknuli smo sat unaprijed. U ovakvim trenucima to stvarno ništa ne znači. Vlada nekakvo prijeteće zatišje. Iz Bosne se čuju povremene detonacije i pucnjava, ali s obzirom na to kako je bilo, može se reći da je sada mirno. Stalno dolaze vijesti o pokretima oklopnih jedinica takozvane JA i četničkih formacija. Vodi se psihološki rat. Izbjeglice, u nešto manjem broju, i dalje pristižu na područje brodske općine. No, već 2. travnja kod Slavonskog Dubočca prešlo je u Hrvatsku 1.300 novih izbjeglica koji su u čamcima prelazili Savu. Slika tih žena, djece i staraca podsjećala je na poznate nam prizore iz Dalja.
3. travnja 1992. Ponovljen je znak opće opasnosti za Slavonski Brod (8,57) na kojeg je palo 80 granata od čega je više stambenih objekata oštećeno. Na tri objekta izbili su požari ali su vatrogasci hrabrom i pravodobnom intervencijom, ne osvrćući se na pogibelj, požare lokalizirali. U tim napadima jedna je osoba ranjena, a opet su se oglasili i snajperisti. Krizni štab Slavonskog Broda opet je donio odluku o zatvaranju šamačkog mosta za željeznički promet:


I S T I N A


4. travnja 1992. Prijepodne se koristi za popravljanje šteta nastalih prethodnog dana, a normalizira se i opskrba grada. No, već oko podne (12,15) opetovan je znak opće opasnosti zbog jakog topničkog napada iz Bosne, tako da je do 15 sati na Slavonski Brod palo oko 80 granata. Jedna osoba je povrijeđena, a materijalne štete su velike. U susjednom gradu opet gori Rafinerija nafte, a stižu i glasine kako će Bosanski Brod biti sravnjen sa zemljom. U Slavonski Brod stiglo je novih 729 izbjeglica iz Bosne.

5. travnja 1992. Bosna se napokon suočila s istinom. Ogoljelom, zbačenih maski "mirotvoraca" srbijanskih voždova s kojima su posljednju godinu dana prilično uspješno obmanjivali bosansko pučanstvo. Nakon razaranja Bosanskog Broda, pokolja Muslimana u Bjeljini, neuspjelog scenarija osvajanja Kupresa, na red je došao i glavni grad Bosne i Hercegovine. Devetero mrtvih i višestruko veći broj ranjenih, golorukih Sarajlija - što ih pobiše i raniše njihovi "ugroženi" sugrađani. Televizijski sastanak predsjednika Alije Izetbegovića, srbijanskog đenerala Kukanjca i direktora RTV Sarajevo Nenada Pejića završio je uobičajenim "momentalnim prekidom vatre u cijeloj BIH". Krasno, hvala Bogu - rekli bismo u normalnim uvjetima i s normalnim ljudima. No, što s tim kad ovdje ništa nije normalno. Baš se danas navršilo osam dana od takozvanog "Derventskog primirja", a sami smo svjedoci kako ono poštuje...
U bosanskobrodskoj općini dojučerašnja četnička uporišta u Gornjoj i Doljnjoj Barici od noćas to više nisu. Četnički napad na Koraće je potpuno razbijen, a dojave iz Liješća govore kako ondje vlada postupno rasulo. Ipak, zločinci ne odustaju.
Na Slavonski Brod palo je osam granata pri čemu su oštećeni električni vodovi na Jelasu te jedan stambeni objekt. Iz Liješća je sedam tenkova premješteno prema Koraćama po kojima četnici pucaju i iz VBR-ova ... Iz Sarajeva priopćavaju kako je započeo rat za Bosnu i Herecegovinu.


03.03.2008. u 23:31 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.03.2008.

Čovjek koji je poštivao pse…

. ….
Ispričat ću priču o jednom čovjeku koji nema veze o uzgoju pasa, izložbama, genetici i o bilo čemu sličnom u toj domeni…..On ima veze o pisanju, svom poslu i o svim drugim klasičnim životnim obvezama. Jedan od mnogih koji se cijeli život pošteno bori da stekne kuću, auto i dječju školarinu.
Zapitat ćete se kakve veze ta priča ima onda sa uzgajivačnicom pasa?
Nikakve.
Ali ima veze sa psima i o tome kako čista ljubav prema njima može dovesti do ozbiljnog uzgoja .Taj čovjek je cijeli život radio sa ljudima i još više je zavolio pse. Uvijek ih je baš volio bez obzira na pasminu, boju, veličinu, i narav. Podrazumijeva se da ih je isto volio iako nije imao nikakve financijske dobiti od njih. Jednostavno ih je volio samo zato što su uvijek tu. I najbitnije od svega on ih je poštivao. Držao je do njih kao do utjecajnih ljudskih osoba. Zato što oni znaju sve to vratiti-uvijek je govorio…..i bio je upravu. Njegovi psi stalno razgovaraju s njim (da, razgovaraju skoro kao ljudi) točno znaju kad dolazi s posla i jedino drže do njega ma koliko voljeli druge ukućane.
Mnogi imaju sličan odnos sa psom i reći će da tu nema ništa čudno ali on je uvijek imao po 7-8 pasa kraj sebe. I jednako ih je cijenio sve od prvog do zadnjeg. A stigao je i sve ostalo- od obitelji do posla. Od trononog pekinezera i jednooke kuje do pasa spašenih sigurne smrti –sve je uvijek rado dočekivao. Tako je odgajao i svoju djecu .Da vole i poštuju životinje- kao prvo i najvažnije. Zatim sve ide ostalo: uzgoj , izložbe itd.
Da ,taj čovjek je moj otac…..Koji me dan danas uči i podsjeti da pse prvo treba voljeti a ostalo dođe sa iskustvom, vremenom a i novcem.
Ako nemate nikog sličnog u blizini sjetite se ovog članka kad nabavljate psa a posebno ako mislite kako je to samo "biznis"!
Objavljeno: 09.01.2008.
000

Šunjajući virtualnim svijetom, ulazeći i prolazeći tuđim intimama naletjeh na sinovljevu stranicu i ugledah ovo. Pročitao sam dva puta razmišljajući o kome on to piše. O ocu. U prvi tren ne mogah tu pronaći sebe jer on piše o nekom dobrom ocu. A ja… Da li sam to ja ili on priželjkuje da sam to ja?
- Budalo – reče mi žena. – Tko bi mogao biti drugi nego ti. Tko svaku večer hoda oko kuće s amperima hrane: kuhano jelo, krupne granule za veće, sitnije za manje pse i mačke, svježa voda… Da, da barem tako upola vodiš računa o meni – probudi se tipična ženska zloća.
- Ma, dobro, njih volim, a tebe… ovaj, poštujem – kažem supruzi uvjeren da sam iskazao nesvakidašnju nježnost.
- - Znaš što, to tvoje poštivanje okači onom svom mačku o rep. Vas dvojica dovukli ste toliko životinja da mogu otvoriti javnu kuhinju i samo kuhati za njih. Nekada mi se čini da svaka napuštena životinja nepogrešivo zna gdje će naći utočište. Kod nas, ma koliko se ja tome protivila.
- - Što hoćeš, da ih pobijem, odvezem 10- 20 km dalje i pustim kao što rade gospoda iz gradova. Kupe štene i kada poraste više im ne treba. Potrošili su igračku. A k tome treba platiti cijepljenje, veterinara… Najbolje ih je odvesti u vukojebinu, pustiti i neka se snalaze. Ili veterinaru na uspaljivanje, kako nježno kažu za ubijanje dojučerašnjih ljubimaca. Pa tu je pola životinja koje su trebale biti ubijene… - govorim ja sada već uvrijeđenim tonom.
- - Ma dobro, to smo već razjasnili. Pomirila sam se s tim, a ti se nemoj čuditi što te djeca vide takvim jer si im ti upravo to usadio. Uostalom, dijete je istinu napisalo.
- A, valjda je tako kako oni misle – pomislih i još dva, tri puta pročitah što je o meni napisao moj sin. I nekako se osjetih važnim i odlučih i vama predstaviti dio tih razbojnika koji svaku večer u redu stoje, mašu repovima i čekaju večeru.

Free Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us

02.03.2008. u 23:17 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,