Pregled posta

Čovjek koji je poštivao pse…

. ….
Ispričat ću priču o jednom čovjeku koji nema veze o uzgoju pasa, izložbama, genetici i o bilo čemu sličnom u toj domeni…..On ima veze o pisanju, svom poslu i o svim drugim klasičnim životnim obvezama. Jedan od mnogih koji se cijeli život pošteno bori da stekne kuću, auto i dječju školarinu.
Zapitat ćete se kakve veze ta priča ima onda sa uzgajivačnicom pasa?
Nikakve.
Ali ima veze sa psima i o tome kako čista ljubav prema njima može dovesti do ozbiljnog uzgoja .Taj čovjek je cijeli život radio sa ljudima i još više je zavolio pse. Uvijek ih je baš volio bez obzira na pasminu, boju, veličinu, i narav. Podrazumijeva se da ih je isto volio iako nije imao nikakve financijske dobiti od njih. Jednostavno ih je volio samo zato što su uvijek tu. I najbitnije od svega on ih je poštivao. Držao je do njih kao do utjecajnih ljudskih osoba. Zato što oni znaju sve to vratiti-uvijek je govorio…..i bio je upravu. Njegovi psi stalno razgovaraju s njim (da, razgovaraju skoro kao ljudi) točno znaju kad dolazi s posla i jedino drže do njega ma koliko voljeli druge ukućane.
Mnogi imaju sličan odnos sa psom i reći će da tu nema ništa čudno ali on je uvijek imao po 7-8 pasa kraj sebe. I jednako ih je cijenio sve od prvog do zadnjeg. A stigao je i sve ostalo- od obitelji do posla. Od trononog pekinezera i jednooke kuje do pasa spašenih sigurne smrti –sve je uvijek rado dočekivao. Tako je odgajao i svoju djecu .Da vole i poštuju životinje- kao prvo i najvažnije. Zatim sve ide ostalo: uzgoj , izložbe itd.
Da ,taj čovjek je moj otac…..Koji me dan danas uči i podsjeti da pse prvo treba voljeti a ostalo dođe sa iskustvom, vremenom a i novcem.
Ako nemate nikog sličnog u blizini sjetite se ovog članka kad nabavljate psa a posebno ako mislite kako je to samo "biznis"!
Objavljeno: 09.01.2008.
000

Šunjajući virtualnim svijetom, ulazeći i prolazeći tuđim intimama naletjeh na sinovljevu stranicu i ugledah ovo. Pročitao sam dva puta razmišljajući o kome on to piše. O ocu. U prvi tren ne mogah tu pronaći sebe jer on piše o nekom dobrom ocu. A ja… Da li sam to ja ili on priželjkuje da sam to ja?
- Budalo – reče mi žena. – Tko bi mogao biti drugi nego ti. Tko svaku večer hoda oko kuće s amperima hrane: kuhano jelo, krupne granule za veće, sitnije za manje pse i mačke, svježa voda… Da, da barem tako upola vodiš računa o meni – probudi se tipična ženska zloća.
- Ma, dobro, njih volim, a tebe… ovaj, poštujem – kažem supruzi uvjeren da sam iskazao nesvakidašnju nježnost.
- - Znaš što, to tvoje poštivanje okači onom svom mačku o rep. Vas dvojica dovukli ste toliko životinja da mogu otvoriti javnu kuhinju i samo kuhati za njih. Nekada mi se čini da svaka napuštena životinja nepogrešivo zna gdje će naći utočište. Kod nas, ma koliko se ja tome protivila.
- - Što hoćeš, da ih pobijem, odvezem 10- 20 km dalje i pustim kao što rade gospoda iz gradova. Kupe štene i kada poraste više im ne treba. Potrošili su igračku. A k tome treba platiti cijepljenje, veterinara… Najbolje ih je odvesti u vukojebinu, pustiti i neka se snalaze. Ili veterinaru na uspaljivanje, kako nježno kažu za ubijanje dojučerašnjih ljubimaca. Pa tu je pola životinja koje su trebale biti ubijene… - govorim ja sada već uvrijeđenim tonom.
- - Ma dobro, to smo već razjasnili. Pomirila sam se s tim, a ti se nemoj čuditi što te djeca vide takvim jer si im ti upravo to usadio. Uostalom, dijete je istinu napisalo.
- A, valjda je tako kako oni misle – pomislih i još dva, tri puta pročitah što je o meni napisao moj sin. I nekako se osjetih važnim i odlučih i vama predstaviti dio tih razbojnika koji svaku večer u redu stoje, mašu repovima i čekaju večeru.





Post je objavljen 02.03.2008. u 23:17 sati.