Marketing
ČUVAR LJETNIKOVCA BRLIĆEVAC
Preminuo prof. Vuk Milčić unuk Ivane Brlić Mažuranić
Prof. emeritus prof. dr. sc. Vuk Milčić (87), dipl. ing. građevine preminuo je u subotu 1. ožujka u Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” u svom rodnom Slavonskom Brodu. Prof. Milčić bio je sin Aleksandra i Zore Milčić, rođ Brlić, kćeri Vatroslava Brlića i Ivane Brlić Mažuranić, a posljednje godine svog života provodio je u Slavonskom Brodu, u ljetnikovcu „Brlićevac“, gdje je njegova baka, Ivana, unuka hrvatskog bana Ivana Mažuranića, napisala najljepše priče.
- Evo ovdje, pod ovom strehom "Brlićevca" jednog je olujnog dana moja baka Ivana Brlić-Mažuranić spazila bucmastog dječačića, veselih, nasmijanih očiju kako pored drvenog bureta traži svoju mačkicu. U tom se trenutku pojavio jedan mrki čovjek koji je odmah zavikao na dječaka i počeo ga grditi što je ušao na naš posjed. Baka je znala da je to susjed remenar i opančar, a dječačić veselih očiju njegov šegrt. Tako je nastala priča o šegrtu Hlapiću i majstoru Mrkonji! – započeo je tada priču o nastanku najpoznatijeg Ivaninog djela prof. Vuk Milčić, unuk Ivane Brlić-Mažuranić i vlasnik obiteljskog ljetnikovca "Brlićevac".
Sjedili smo za stolom u sjeni „Brlićevca tog lipanjskog dana 2004. godine, okruženi hladom smokava i gorostasnog bora nakon što sam lunjajući Brodskim Brdom upao na prastari posjed ugledne brodske obitelji Brlić i, doslovce, se sudario s tim dragim čovjekom koji me je svojim izgledom neodoljivo podsjećao na Alberta Einsteina. Pričali smo o svemu, a najviše o njegovoj baki Ivani, hrvatskom Andersonu, prvoj ženi članu Hrvatske Akademije, više puta predloženoj za Nobelovu nagradu. Pričao je odmjereno, nasmijanih očiju, osmjehujući se ispod sijedih brkova. Prisjećao se Profesor dana provedenih sa svojom bakom, mnogobrojnih ljudi koji su posjećivali „Brlićevac“ utkavši u hrvatsku povijest nemjerljiv doprinos. Tu su spavali, razmjenjivali mišljenja Matija Mesić (prvi rektor Zagrebačkog Sveučilišta), fra Grga Martić, dr. Josip Stadler biskup bosanski), prof. dr. Đuro Pilar, biskup Josip Strossmayer … Pokazao mi je Tursku sobu gdje su, kao djeca, najradije boravili i spavali na minderlucima okruženi sabljama krivošijama, handžarima, kuburama… Na velikom portretu, na okviru slike Ivane Brlić Mažuranić visio je jedan moj tekst napisan još 1998. o Ivani.
–Gle! -rekoh iznenađeno. – Tu je i moj tekst.
A to ste vi pisali?- iznenadio se prof. Vuk. - Drago mi je da smo se upoznali. Vidite, nismo se ni znali, a tekst sam zalijepio jer mi se sviđa.
Nešto mi je toplo prostrujalo tijelom i odjednom sam, neskromno, boguhulno, sam sebe svrstao u djelić povijesti tog zdanja, svojevrsnog hrama hrvatske književnosti.
Još sam nekoliko puta posjetio prof. Vuka i suprugu mu Slavicu. Tu i tamo požalio se kako Grad malo ulaže u Brlićevac koji očigledno propada. Naša posla, rijetko smo znali cijeniti svoje, ono što bi mnoge druge sredine rado vidjele kao svoju baštinu. U ljetnikovac se ulagalo tek toliko da ne propadne. Sramota me bio gledati poluraspadnutu drvenu stolicu u kojoj je sjedila Ivana dok je pisala neke od svojih najljepših priča. Novaca nije bilo, ali su zato obećanja pljuštala sa svih strana. U vrijeme, one, ove i inih vlasti koje su se smjenjivale u Gradskom poglavarstvu. Prošle godine gost Milčičevih bio je i Ante Tomić. Još uvijek čekam njegov tekst o boravku u „Brlićevcu“.
Profesor je umro prije tjedan dana u brodskoj bolnici. Znao sam za to, ali sam poštivao volju obitelji da se tada ništa ne objavljuje. Poštivao sam njihovu odluku. Otišao je onako kako je i živio. Tiho i nenametljivo. Kasnije, kopkajući po njegovoj biografiji ostao sam osupnut i posramljen što sam tako malo znao o tom dragom čovjeku. Evo, sada se, sam pred sobom, pokušavam iskupiti.
Prof. Vuk Milčić rođen je u Slavonskom Brodu 30. listopada 1921. uoči sv. Wolfganga, pa mu odatle i ime. Inače, kako mi je rekao, Vuk je bilo jedno od najraširenijih hrvatskih imena, ali je prognano tijekom protureformacije, a zadržalo se tek do Drugoga svjetskog rata kod plemića i slobodnjaka. Milčići inače potječu iz Klanjca u Hrvatskom zagorju gdje su od pamtivijeka bili slobodnjaci (jobagioni). Njegov otac dr. Aleksandar Milčić došao je u Brod na Savi tijekom Prvoga svjetskog rata, nakon ranjavanja na bojišnici. Tada je u odvjetničkoj kancelariji dr. Vatroslava Brkića radio dr. Božo Iveković, njegov ujak iz Klanjca, inače brat slikara Otona Ivekovića, te upoznao i oženio Zoru, drugu kćer Vatroslava i Ivane Brlić, te ostao živjeti u tom gradu. Vuk Milčić je osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Slavonskom Brodu i Zagrebu, a diplomirao je 1948. na Građevinskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je prvi u rangu i najbolji student na posljednje dvije godine studija.
Dvije je godine proveo u domobranstvu te je imao stanku u školovanju. S diplomom inženjera raspoređen je u Jugoslavenske željeznice gdje je deset godina radio na obnovi čeličnih mostova porušenih u Drugom svjetskom ratu. Kad je prilikom osnivanja Željezare Sisak otvoren biro za projektiranje metalnih konstrukcija koje će Željezara proizvoditi, Metalprojekt, dipl. ing. Vuk Milčić postao je njegovim direktorom i glavnim projektantom. Mnoge su od tih konstrukcija bile pionirske i prve u nas, a valja još spomenuti čeličnu halu u Njemačkoj i ondašnjoj ČSSR te transportne mostove u Pakistanu. Prelaskom u Institut građevinarstva Hrvatske 1972., postao je glavni voditelj nadzora za izvođenje čeličnih konstrukcija. Najznačajniji su most preko Kupe u Sisku, Most mladosti u Zagrebu, most preko Drave u Donjem Miholjcu, krovište stadiona na Poljudu u Splitu i reaktorski spremnik u NE Krško. Bio je uključen u izradu mnogih studija te u brojne revizije projekata. Bavio se znanstvenoistraživačkim radom, a njegovi su znanstveno-stručni radovi tiskani i u nas i u inozemstvu. Tiskao je 12 samostalnih znanstvenih radova, koji su bili analiza inženjerske i projektantske prakse, te 95 znanstvenoistraživačkih radova nastalih na znanstvenim temama, u što su uključena i mentorstva za magistarske i doktorske radove.
Osim toga, od 1959. bio je na svome fakultetu u Zagrebu honorarni asistent za višu građevinsku statiku i čelične konstrukcije. Nakon 15 godina postao je šef odjela za metalne konstrukcije Građevinskog instituta u Zagrebu, a nedugo nakon toga, 1973. izabran je za izvanrednog sveučilišnog profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1981. i za svoj znanstveni rad, kao sveučilišni profesor i znanstveni savjetnik za probleme sigurnosti metalnih i čeličnih konstrukcija, nagrađen 1989. nagradom "Nikola Tesla". Osim u Zagrebu, predavao je i na fakultetima u Sarajevu i Ljubljani, a u mirovinu je otišao 1992., a od 2000. godine na Građevinskom fakultetu ima zvanje profesora emeritusa. Prof. Vuk Milčić bio je oženjen inženjerkom hortikulture Slavicom s kojom ima dva sina Nenada i Nevena te petero unučadi: Anu, Davora, Elu, Ivu i Nevenu.
Post je objavljen 07.03.2008. u 23:39 sati.
