DivanSkitnje

srijeda, 27.02.2008.

UPAD

Skromnosti moja! He, he... upadoh u Dekameron do koga me je, držeći za ruku, dovela uspravljena Delfina.

DEKAMERON

ponedjeljak, 25.02.2008.

Ukazanje

Iz ciklusa Birtija

Ulicom gužvam, korak mi nešto snen
Toranj pijano pjeva posmrtni refren.
Dok bludničim, padam u blato, ljagu
I gle! Tamo na dnu pronađoh svoju braću.
Puzeći oblakom gađam Njega u čelo
Tamo gdje stoji rog
A on se grohotom smije stavljajuć' oblog nov.
Nudi mi savez, rajski
Da u ljudski idem lov
Dat će mi moći svoje, a oko glave dobit ću aureol'
I pjevat ću, anđeoski, s visina
Po suncu i pljusku
A prijatelj rogonja
Pratit će tu molitvu mrsku
( iz ciklusa „Birtije“, napisano u jesen 1986. u 04,15 sati na klupi u brodskom parku )
000

Inspektor Clouseau:
Moj dragi prijatelj i cijenjeni Inspektor svojedobno je napisao kako me vidi, mene nevidljivog. Kroz tekstove, postove i ostale virtualne blagodati, čovjek napisa ovo: Divanskitnje - srednje četrdesete, brkovi, krupan, crnomanjast, otac dvoje djece, radi u medijima, romantik ali sa obje noge čvrsto na zemlji, plemenit, pustolov, kad bi imao novca odmah bi ga potrošio na put oko svijeta ali bi se i vratio jer je domoljub.
Dakle, ja bih trebao izgledati ovako:




DivanSkitnje
Ufff, Inspektore skoro pa točno. Osim da sam brko i crnjomanjast. Obrnuto. Svako jutro brijem se ispod kože, plavokos. I koja godina više.
I da ne bude zabune, odlučio sam se ukazati:

petak, 22.02.2008.

Panonsko more na vr' Dilja

Skitnje okolo naokolo Sovskog jezera




Za neke je bara, baruština puna mulja, trstike, šaša, kvrgavih korijena što rone po mutnoj vodi, zmijoliko izvirujući pa opet ponirući ka zemlji i hrani kako bi isisali sokove za debela, čvornata stabarja što ovdje rastu stotine godine. Za mene je to more. Široko, najšire od svih mora. Vidim tu morske nemani što milijune godina poput današnjih podmornica plivaju između brda sovljanskog kraja. Za mene je to Panonsko more. I ne bilo kakvo. Panonsko more na vr' Dilj-gore. Gore koja „dili“ Požeštinu od Posavine, granice i graničara koji su sa savskih čardaka čuvali granicu na Savi. Nema mora, nema čardaka. Onaj pretposljednji porušen je u Bosanskom Brodu tijekom 1992. Ostao samo još onaj u Županji da podsjeća na graničare što čuvahu granicu od Osmanlija i njihovih pljačkaških pohoda.
Nema više nemani. Istrunule u naftu ili okamine, Osmanlije zastale na slikama što prikazuju ljute bojeve. Nema ni čardaka. Al' ostalo Panonsko more . Bolje rečeno, ostale dvije kapi. Jedna na Paliću, a druga ovdje na vr' Dilja. Tako kažu stručnjaci. A tko sam ja da njima ne vjerujem i drukčije sudim? I tako, volim se s tim jezerom godinama. Nekad tajno, nekada javno. Volim doći u ranu jesen, leći ispod jabuku što rađa plodove koje prije nikada nigdje ne vidjeh: teške više od pola kilograma. Ime joj se ne zna. Kažu; - Ma to je stara sorta. Ima više od sto godina! Nema ih tko brati. Trunu u hladu majčine krošnje hraneći ju svojim sokovima. Dok je bilo zapušteno, u travu obraslo jezero i prastari, tada već podivljali voćnjaci, volio sam lutati između tih jabuka, šljiva, zerdalija… Sve do šume i izvora. I opet se vraćao jezeru kojeg je trstika i šaš gušio, a vlastiti mulj zatrpavao i prijetio mu izumiranjem. No, dođoše mladi ljudi, Sovljani, izmoliše i namoliše brodske i požeške vlastodršce za nešto keša, a oni svojim rukama iskopaše jarke, dovedoše vodu s obližnjih izvora, skrenuše je ka jezeru koje je već disalo na škrge. Ribe u njemu davno su leđno otplivale. Baš kao i sove po kojima je, kažu, jezero dobilo ime. I selo Sovski Dol, kilometar-dva niže jezera na putu Ruševo-Đakovo. Poribiše ga, pošumiše, iskrčiše šikare, napraviše ljuljačke, izgradiše zdence, tisuće sati utkaše u njega samo da bi mu opet udahnuli život, a ljudima dali ugodno mjesto za odmor i ladanje. Baš kao što nekada činiše brodska gospoda.




Najstariji sačuvani izlet na Sovsko jezero ostavio je dr. Ignjat Brlić, iz ugledne brodske obitelji. U „Obzoru“ od 27. srpnja 1886 napisao je kraći putopis pod naslovom „ Izlet na Sovsko jezero u Dil-gori iz Broda na Savi“. Organizator izleta bio je dr. Brlić. Tri konjske zaprege 15. srpnja 1886. s izletnicima uputilo se iz Broda preko Podvinja, pored Tomice, Rastušja, Grabarja i Podcrkavlja ( netko je napisao: Kojeg li imena! Meni ništa čudno jer je selo obilo ime po crkvi iznad sela = Podcrkavlje), prema Duboviku, Matković Maloj „ (….) Iz Matković male dođosmo u Dil izpočetka zaraso gržljavom hrastovinom, zatim gustom bukovom šumom, donekle priličnim kolnikom, al' prema kosi koja sačinjava među između brodskog okružja i požeške županije, skoro neprolaznim šikarjem, koje nam je lice, haljine, šešire deralo, ne na male neprilike i užas jakog i lijepog spola…“ Brlić zapaža čistu jezersku vodu i raslinje na rubovima jezera, procjenjujući veličinu čistog jezerskog zrcala na „oko pol jutra“.


Slavonski pisac Luka Ilić Oriovčanin u časopisu Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska“ 1884. objavljuje opis Sovskog jezera; „ Nuz najstariji požeškom županijom u Sriem vodeći put, prema jugu, leži jedno, preko 300 metara visoko, gustom šumom zarašteno brdo, u pleterničkoj gospoštini, u ruševačkoj župi, Na vrhuncu ovoga brda nahodi se preko 3600 kvadratnih metara velika, mrko-zelenom vodom napunjena šupljina poznata pod imenom Sovsko ili Soljansko jezero, te leži nad selom Soski ili Sovski dol zvanim…“ Nadalje, Ilić piše: „S krajeva je isto jezero oplitko, ali u sredini nije moguće do dna. Da je jezero veoma duboko, svjedoči što ne možeš uzicom 44,4 metra dugom dna doseći. Kada stanovnici mjeseca srpnja i kolovoza u jezero metnu lan da ga kisele, izviru iz vrela, koje je upravo pred ruševačkom župnom crkvom , dva sata od jezera, lanene glavičice ili sjeme…“
O Sovskom jezeru s tromeđe triju županija ( Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Osječko-baranjske) sačuvano je više legendi od kojih je jedna uvrštena u knjigu " Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti", a njemu nije mogao odliti niti Dragutin Tadijanović čija je pjesma o jezeru uklesana na spomen-ploču postavljenu pored zdenca.

Od pamtivijeka narod me zove
S o v s k o j e z e r o
jer se u hrastovu lišću skrivahu
od davne davnine sove
i druga ptičad noćna,
kako nam reče pjesnik.
Al’ danas je iznova granulo sunce
I ti ćeš, dragi prijatelju, ovdje u
u mojoj sjeni uvijek naći
odmor svom tijelu, svom srcu,
I htjeti ćeš da se ponovo vratiš
tišini ove vode, u ovaj šumski mir
Dragutin Tadijanović

utorak, 19.02.2008.

Obilježena 73. godina stradanja brodskih seljaka

Sjećanje na Sibinjske žrtve

Obilježena 73. obljetnica ubojstva osmorice seljaka u Sibinju 1935. godine

SLAVONSKI BROD, SIBINJ – Polaganjem vijenaca mjesnih, županijskih i stranačkih izaslanstva u Sibinju je obilježena 73. obljetnica pogibije seljaka sibinjskog kraja te Dan općine. Tada, 19. veljače 1935. jugoslavenski žandari ubili su u Sibinju osam seljaka iz obližnjih odvoračkih sela i Donjih Andrijevaca u događajima poznatijim u povijesti kao "Buna seljaka brodskog Posavlja."
Živote su izgubili: Petar Topalović, Ivo Janković, Mato Pejić, Ivo Katalinić, Đuro Štimac, Stipo Gunčević i Antun Ercegović - svi iz odvoračkih sela te Ante Perković iz Gornjih Andrijevaca. To je bilo uvod u još jedno krvoproliće na ovim prostorima. Samo dan kasnije, 20. veljače 1935. na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe koji su, kao i sibinjski seljaci, prosvjedovali protiv velikosrpskog terora na ovim hrvatskim, prostorima. Tada su na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeni: Mirko Milec, Ivan Martić i Stipo Mirković ( svi iz Ruščice), te Tomo Vargić, Ivan Borevković i Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe). U znak sjećanja na žrtvu vrbskih i ruščičkih seljaka danas (utorak) će na slavonskobrodskom Gradskom groblju biti položeni vijenci, dok će Sveta misa biti služena u crkvi Sv. Nikole u Gornjoj Vrbi.
Inače, tragičnim događajima od prije 73 godine, kada je smrtno stradalo 14 seljaka, prethodilo je uhićenje nekoliko seljaka iz Glogovice i Slatnika koji su uhićeni zbog skidanja ploča s ćiriličnim napisima te proslavom Papinog dana 17. veljače. Tada je župnik Praskić završio svoj govor sa "Živjela Hrvatska" što je okupljeno mnoštvo burno pozdravilo, a vlasti su uhitile 10 seljaka. Drugog dana započelo je okupljanje seljaka koji su krenuli za Slav. Brod kako bi prosvjedovali, ali ih je u Sibinju dočekala žandarmerija, brutalno ubila osam seljaka i više desetaka uhitila. Ista drama ponovila se dan kasnije, 20. veljače kada je na brodskom mostu zaustavljena skupina seljaka iz Vrbe i Ruščice. Tom prilikom je na Gradskom groblju ubijeno šest seljaka dok ih je više ranjeno, uhićeno i osuđeno na višegodišnje kazne zbog pokušaja rušenja režima srpske dinastije Karađorđevića.

ponedjeljak, 18.02.2008.

KOSOVARSKA

Sličice s Kosova

Davne 70-te godine. Makadam od Tivta preko Čakora i Rugovske klisure. Taunus 12M, prozvan „plava ptica“ s registracijski brojem SB 26-66, prašio je uz crnogorska i kosovarska brda. Ja, Titov omladinac, doduše još u povojima, nadobudni sljedbenik socijalizma (iako nisam pojma što to sve znači), gorljivi zagovornik bratstva i jedinstva. Pravi skojevac. Furao sam se na Beatlese obožavao frizuru Paul Mc Cartnya, Ringa i društva. Do ludila dovodeći profače u Gimnaziji koji nisu znali dal' da me istjeraju il da me zadrže. Pogotovo nakon uspostave Predsjedništva kada sam profesora Državnog uređenja SFRJ upitao da li to znači da je Srbija sada ravnopravnija jer u Predsjedništvu ima četiri člana (dva iz Srbije i po jednog iz Vojvodine i Kosova i Metohije). Nekako sam se provlačio koristeći autoritet stare, prosvjetne djelatnice koja je zahvaljujući dekretima službovala od Stojdrage (vukojebina u Žumberku na granici sa Slovenijom), do Broda.
Za upravljačem moj stari, bivši domobran zarobljen na ruskoj fronti „prevaspitan“ u pilota „Jugoslavene eskadrile“. Spušten na zemlju umirovljenjem nakon što je više puta svojim lovcem proletio ispod mostarskog mosta kako bi zadivio određene Mostarke. Izjuren iz Partije zbog neposluha. Moj stari, nekadašnji centarfor i golgeter predratnog brodskog NK Građanskog, vozio je „taunusa“ po bespućima Čakora, izlazeći iz automobila kako bi oprao stakla od debele prašine koja se u naslagama taložila po automobilu. Mrmorio je u iščekivanju spuštanja ka Peći i potrazi prenoćišta jer je do Ohrida trebalo još podosta „jahati“ i to cestama kojima asfalt ni u primisli nije bio. Pa, tada još ni Jadranska magistrala nije bila u cijelosti asfaltirana. Noć je već uvelike zahvatila Kosovo kada smo vidjeli nekakav han nedaleko Prizrena uz ostatke nekih starih iskopina. Te večeri sam saznao da je to stari grad cara Dušana.
Sjedili smo na minderlucima, stari Šiptar (odnosno Albanac) ljubazno nas je ugostio, počastio, ponudio prenoćište. Vani se spremala oluja. Počelo je sijevati, a grmljavina se pojačavala višestruko odbijajući od okolnih klisura. Moji su sa starim Kosovarom pričali. Dugo u noć. Zaspao sam. U jutro smo nastavili put prema Debru. Stari je vozio i šutio. Tek tu i tamo bi prozborio poneku. Odjednom se okrenu i reče: - Jebemti, pa ja to nisam ni mogao zamisliti. Znaš li ti da si u vrijeme Rankovića mogao ubiti Šiptara (Kosovara, Albanca) bez bojazni da bilo kome odgovaraš. Jebem ti vojsku koju sam služio.

DVADESETAK GODINA KASNIJE

Vozio sam od Ohrida i grozničavo tražio neku ININ-u crpku jer moj Fijat P nije priznavao Jugopetrolov benzin. Štucao je i vukao se poput izmorene mazge jer ti oktani nisu bili dovoljno jaki da daju živost njegovu nezajažljivom motoru. Opet, kao prije 20-ak godina u Peći ugledah ININ-u crpku. Prodavač s bijelom kapicom na glavi šutke je tankao „pea“ i ispod oka pogledavao na Brako prikolicu. Odjednom me pogleda i na srpskom s gorčinom prozbori: - Ti imaš i prikoljicu, a ja nemam što jesti. Nisam ništa odgovorio niti pitao. Platio sam, ostavio podeblju napojnicu kao da iskupljujem vlastitu savjest i brže bolje krenuo ka Rugovskoj klisuri.

nedjelja, 17.02.2008.

VETERANSKA

To moje srce
Otkucava u nutrini
Poput zidnog sata
Na kraju noći
I budi davna sranja
Dane klanja
Jauk, bijes, strah,
Ništavnost…
Dozivam ženu
Dal' majku, dragu
Ne znam
Zimska je duga noć
Bijela
Ona uz vatru bijelo platno tka
Vijesti s radija
Govore da me nema
Klatno se klati
Budi se novi dan
Sjećanja plove
Ne daj se Ines
Nestaje san
iako je nad Brestom
kišilo…
Danas je novi dan.

srijeda, 13.02.2008.

Skitnje: CRNI POTOK

Zvone crkvena zvona-leda biti neće

Prolistah malo svoju izgužvanu bilježnicu, prođoh ratne, masne stranice i dođoh do jedne na kojoj je načrčkano: Još jedno selo manje. Pa, evo što zapisah prije par godina. Stanje je isto, ako nije i gore.




CRNI POTOK - Nedaleko kote 421, na jednom od diljskih vrhova, tromeđi triju županija (Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Osječko- baranjske), ispod davno istrunulog drvenog “čardaka” (danas je izgrađen novi, betonski) s kojeg je “pucao” pogled na brodsku i bosansku Posavinu, u društvu šumara, kirijaša i lovaca - lagano je umrlo jedno selo. Odavna na pismima ne piše: Zadnja pošta Crni potok!
Posljednji Crnopotočani Tunja Vuković i Mara Mašić napustili su selo prije nekoliko godina. Dugo su živjeli sami u selu, u dvije još koliko - toliko upotrebljive kuće. Zaboravljeni od Boga i vraga. Po dokumentima, desetak godina nakon osamostaljenja, još su živjeli u SFRJ. Upozorio sam mog Podvinjca Jozu Krajnovića, tadašnjeg direktora Centra za socijalnu skrb, koji je odmah u selo poslao svoje djelatnike koji su im donijeli nove dokumente te su se njih dvoje opet našli na popisu građana Hrvatske. No, tko zna zbog kakve davne svađe nisu međusobno razgovarali, a nisu se izmirili ni na odlasku. Izluđeni samoćom i neimaštinom mir su, kao i ostali Cnnopotočani, potražili u Bukovlju, Podcrkavlju, Rastušju, Podvinju... Iza njih ostale su dvije tri neupotrebljive kuće, zidane ilovačom između “ušaka”, nepopravljenih još od potresa iz 1964. te crkvica male Gospe - koja je još davno digla ruke od svog hrama i sela. A upravo zvono s tornja ove crkve čulo se u svim selima podcrkavačkog bazena, u vrijeme gradonosnih oblaka. Tada se govorilo: - Zvone zvona crnopotočke crkve, neće biti leda!




Danas, između zaraslih vinograda, nekadašnjih šljivika, izviruju ostaci sela u kojem je još 1953. živjelo 117 ljudi u 29 kuća. Pričaju stariji kako je selo ime dobilo po vinogradima: Kažu da su u davna vremena iznad sela vinograde imale neke spahije iz Vinkovaca, a vinogradi su bili brojni i rodni toliko da je za vrijeme obilnih kiša, od zdrobljenih bobica kroz selo tekao crni potok. Tako je selo dobilo ime! Ispred crkve, na “krstopuću” igralo se i pjevalo. A onda je stigla 1964. godina i razoran potres. Ondašnje vlasti digle su ruke od sela. Izračunalo se kako je jeftinije dodijeliti Crnopotočanima zemlju u okolnim mjestima nego graditi cestu i dovoditi električnu energiju. I tako je započelo. Ostajali su samo najuporniji, oni koji su tvrdoglavo odbijali napustiti pradjedovinu. Kažu da je Crni potok stariji od Osijeka. Tako kažu, ali povjesničari tvrde kako nema podataka da je selo postojalo u Srednjem vijeku već je naseljeno dolaskom Turaka (1536.) i to najvjerojatnije od vlaških martoloza (turskih pomoćnih četa) koji su se bavili stočarstvom.






Odlaskom Turaka otišli su martolozi, a selo se prvi puta u dokumentima spominje 1687. kada su tu živjele tri obitelji: Mihe i Đure Maričića te Jakoba Filipovića. Tako bijaše nekada. Danas pustoš, blato “ do turova”. Ipak, iako više nema autohtonog pučanstva - Crni potok nije ostao bez ljudi. Baš kao što su se prije 400-ak godina vlaški martolozi bavili stočarstvom, danas je u tom poslu svoju računicu vidio Andrija Jerković rodom iz Oprisavaca, nekadašnji radnik slavonskobrodskog “Đure Đakovića”, koji je sa suprugom Evom zakupio 98 hektara zemljišta-pašarine. I sad, u improviziranim stajama pokrivenim slamom i sijenom drži 60-tak koza i 30 svinja. - Ove smo ostavili za krmače, ostale smo prodali ili upotrijebili za svoje potrebe. Ma, ‘ve jeseni prodaja je bila nikakva. Teško se živi, koliko dobijemo- toliko pojedu. Uzgajao sam bikove, htio sam i konje - al’ nema računice. Da je ima uzgajao bi i magarad! - kaše Andrija. Iako nema nit ceste, nit struje kaže kako mu nije dosadno. Posla ima na pretek. Prvo marva pa tek ljudi. Kozje mlijeko pošalje sinovima Antunu i Ivici (28) u Brod, a višak daje praščićima. - Kozje mliko nitko ne otkupljuje. Pa jeftinije mi je i zdravije prasad ranit mlikom nek’ koncentratom! - veli Andrija. Ovdje je već pet - šest godina. Ispratio je posljednje Crnopotočane i sa ženom ostao sam u selu. Sada, preko “ferja”, tu je unuka Marijana, a došao je i sin Antun- nezaposleni hrvatski branitelj i otac osmero djece. Andriju smeta što nema organiziranog otkupa: - Nemamo kom’ ponudit! Mesa imamo k’o drva, jedemo ga na silu. Pa to je zdrava hrana, marva se hrani mlikom, žirom, travom... Da je pameti mogli bi ga izvozit, a ne uvozit i strahovat od kravljeg ludila i što ti ja znam kaki sve boleština!
Smeta Andriju što propadaju sela “ priko Dilja”: Paka, Imrijevci, Sovski Dol... - Ako nemaju seljaci, nema ni država!- zaključuje. Nakon ljudikanja, pečene kobasice (dobra je) i vina- odlazimo. Moj “vozač” i vodič Mijo Lovaković (na žalost, prije nekog vremena i on je otišao orati nebeske njive) maestralno vozi traktor diljskim bespućima, a ja u prikolici - u kojoj inače vozi tovljenike, blatan od glave do pete pogledavam s visoka tu i tamo na Brod koji se u daljini nazire kroz maglu. I uživam.

petak, 08.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA IV

Još je tu./Na tvrdoj siki/Jošte leži nasukana/
Osamstoto minu ljeto/Što je mlate sa svih strana/
Što je lome i drmaju/Burni vali i oluje
Slomila se, prignula se/Na pijesku je-al još tu je!
V.Nazor: "Zvonimirova lađa"

Čim su se prvi redovi seljaka povili pod hicima, oružnici nadstražara Đure Paskaša potrčali su preko mosta pucajući i uzvikujući:.... vam majku! Hoćete slobodnu Hrvatsku! Dobit ćete al samo metke!
Na putu im se ispriječilo tijelo Tome Vargića koji je prvi poginuo. Za svaki slučaj, onako u trku, ispalili su po nekoliko metaka u Vargića, a potom su kundacima mlatili po mrtvom Stjepanu Mirkoviću. Iva Martić se pokušao spasiti bijegom u pravoslavno groblje, ali je uspio stići samo do ulaza gdje su ga stigli žandarski hici. Franjo Borevković je zalegao u šamac pored brata Vinka, no vidjevši žandare potrčao je cestom prema ulazu u groblje, ali dalje nije stigao jer je pao pogođen u glavu. Ivo Borevković je uspio dotrčati do samog grobljanskog ulaza i tu je bio ubijen. Mirko Milec je utrčao u groblje i kad je već pomislio da je spašen, pao je mecima izrešetanih leđa.
Te, 20. veljače, krve je liptala na sve strane. Zapjenjeni oružnici izbezumljeno su masakrirali umiruće. Policajac Luka Špehar, nemilosrdno je kundakom mlatio po svima koji su mu se našli na dohvatu. Od silnog mlaćenja kundak se raspao i policajac Špehar je iznenađeno stao. Zakrvavljenih očiju izbezumljeno se okretao oko sebe i kad je zapazio uhapšenog Vinka Borevkovića potrčao je prema njemu urlajući: Zini, majku ti hrvatsku, da ti ovo utjeram u usta! – pokazujući pritom na slomljeni kundak.
Psovke, jauci, barutni miris, zapomaganja i kletve parale su zrak. Jedni su bježali, drugi se visoko dignutih ruku predavali, dok su oružnici Đure Paskaša mecima i psovkama branili Karađorđevićevu Jugoslaviju. U tom trenutku među ljudska tjelesa utrčao je Tonča Resler, gora od čovjeka i od kojeg su sami policajci zazirali, vičući:
- Ne pucajte, ne ubijajte nevin svijet! – pri tome je svojim tijelom zaštito nekoliko seljaka i spasio ih sigurne pogibelji.
Dok je trajao masakr kod gradskog groblja, prema Brodu su se približavala skupina od 150 Varošaca. Nakon nekoliko stotina metara susrele su ih prve mljekarice od kojih su saznali da su ulazi u Brod blokirani. Potom su Varošci izmijenili prvotni plan i umjesto u grad krenuli za Podvinje gdje se, prema nekim procjenama okupilo između 2-4.500 tisuće seljaka iz Dubovika, Glogovice, Slatinika, Podcrkavlja, Rastušja, Grabarja, Tomice, Donje Vrbe, Vranovaca, Bukovlja, Matković Male, Oriovčića, Kindrova...
Mnogi od njih stigli su još sinoć, na prve vijesti o hapšenjima i ubojstvima u Sibinju i ujutro, 20. veljače, među njima je već ovladala nervoza jer su saznali da su svi prilazili Brodu zatvoreni od vojske i žandarmerije. U noći, 19./20. veljače, u Brod je stigao inspektor ministarstva unutrašnjih poslova Hajdukveljković, podban Hadži i inspektor zagrebačke policije dr. Josip Vragović. Podban Hadži osobno je rasporedio žandare na najvažnijim točkama sa zadatkom da ga obavještavaju o svim promjenama.
Doznavši za sve te promjene i gibanja, seljaci su u Brod poslali delegaciju na pregovore s vlastima. Delegaciju su sačinjavali: Luka Valić iz Dubovika, Ivo Salamunović i Ilija Baračević iz Glogovice, Mijo Matošić i Mato Jurić iz Gornjeg Slatinika, Đuro Rogić iz Rastušja, Franjo Pećnik iz Vranovaca, Antun Vančić, Luka Pandurić i Stjepan Vuković iz Tomice, Antun i Đuro Odobašić, Stjepan Valić, Anton Radovanović i Mato Babić iz Donje Vrbe, te Ante Abramović iz Donjeg Slatinika.
Nije prošlo dugo vremena i pregovarači su se vratili nazad ali u društvu s inspektorom Unutarnjih poslova Hajdukveljkovićem, banskim inspektorom dr. Vragovićem i kotarskim podnačelnikom Komelom.
Hajdukveljković je sa crkvenih stuba htio govoriti okupljenim seljacima koji mu to nisu omogućili, kličući dr. Mačeku, slobodnoj Hrvatskoj i protiv Kraljevine Jugoslavije. Uz to su okupljeni postajali sve agresivniji, sužavajući krug oko Hajdukveljkovića. Situacija je za predstavnike režima postajala sve opasnija, ali se u tom trenutku, na cesti što vodi iz Broda ka Podvinju, pojavila žandarmerijska patrola. Seljaci su jedni druge upozoravali na približavanje žandara, a bilo je povika da iza njih stiže još veći odred. Seljaci su se uskomešali, i njihovu zbunjenost iskoristio je banski inspektor Vragović koji je uspio doći do žandara i pod njihovom zaštitom napustiti Podvinje. No, to nije uspjelo Hajdukveljkoviću kojeg su spriječili u bježanju i priveli u općinsku zgradu. Drugi pokušaj bijega inspektora Hajdukveljkovića završio je također neslavno jer ga je u naumu spriječila jedna duga seljačka podmetnuta noga tako da je gospodin inspektor zarovao po prašini. Tada je na njega nasrnuo Marko Blažević iz Dubovika, koji bi s bajunetom proburazio inspektora ali je na vrijeme spriječen.
Po Hajdukveljkovića su nastali teški trenuci: stanovit broj seljaka zahtijevao je da se Hajdukveljković ubije, tj. objesi. Drugi su smatrali da nije vrijedno njegovim ubojstvom prljati ruke. Napokon su odlučili predati ga ženama i neka s njim učine što žele. Među ženama se nalazila i Manda Vuković iz Rastušja koja je predložila da se Hajdukveljkovića prepili! No, kako taj prijedlog nije prihvaćen Vukovićka je zamahnula sjekirom i, da je drugi nisu na vrijeme zadržali, sigurno bi ubila Hajdukveljkovića.
U međuvremenu je, iza 13 sati, po naređenju podbana Hadžija i pomoćnika komandanta žandarmerije, brigadnog generala Trnokopovića u Podvinje krenuo odred žandara da "energično, ali izbjegavajući upotrebu oružja razjuri okupljenu masu." Kada je ovaj, udruženi odred žandara i vojnika, pod komandom potpukovnika Vasića stigao u Podvinje, mogao je konstatirati da se seljaci razilaze. Dolazak žandara i vojnika spasio je Hajdukveljkoviću život, a žandarmerijske patrole razišle su se u raznim pravcima "kako bi uspostavile red i mir".


DOKUMENTI: Kako bi u što većoj mjeri optužili seljake za krvoproliće i prikazali javnosti kako su žandari i policija bili izazvani, odnosno da su morali pucati u samoobrani, organi vlasti su mrtvim seljacima stavljali u ruke noževe, sjekire... U tome su već imali iskustva jer su dan prije, u Sibinju, činili to isto i s mrtvim odvoračkim težacima.
Nakon krvavih zbivanja u Sibinju i na groblju u Slav. Brodu, brojne žandarmerijske patrole razišle su se selima u potrazi za "vinovnicima teških sukoba" kako bi ih što prije uhapsili. Nakon događanja kod gradskog groblja, broj uhapšenih seljaka povećan je uhićenicima iz Gornje Vrbe, Ruščice i Tomice. U izvještaju Kraljevske banske uprave Ministarstvu unutrašnjih poslova navedena su imena "glavnih krivaca". U prvom redu to je Petar Borevković za koga se navodi da je u njegovoj kući "održan sastanak i donesen zaključak za napad" i da je s još tri seljaka išao u Gornju Vrbu "da digne tamošnji narod". Za Antuna Brkića se također navodi da je "jedan od kolovođa" jer je s Perom Borevkovićem išao u Gornju Bebrinu s namjerom da pobuni ondašnje seljake. Kao kolovođe u spomenutim zbivanjima kod gradskog groblja označeni su Marin Balić i Mijo Brkić iz Gornje Vrbe, te Augustin Krunić iz Tomice.
20. veljače 1935. uhapšena su 23 seljaka, a nakon ispitivanja upućeni su u Zagreb, Upravi policije. O njihovom saslušanju u Slavonskom Brodu nema pismenih podataka, ali se iz liječničkih izvještaja i svjedočenja lako može zaključiti da su bili na razne načine maltretirani. Ilustracije radi, navest ćemo da je liječnik kod Filipa Juretića (iz Sibinja), pored brojnih modrica, konstatirao: "sedmo, osmo i deveto rebro slomljeno od posljedica jakih udaraca tupo-tvrdim predmetima...dok je Jozi Gunčeviću iz Grižića slomljeno deveto rebro s desne strane i da nisu sposobni za zatvor...".
No, zadržimo se još na veljači 1935. godine. Kao što je u prošlim nastavcima navedeno, brodska sela su naprosto vrila. Za središnji okup seljaka određeno je Podvinje odakle su se trebali voditi pregovori sa vlastima oko puštanja uhapšenih seljaka. Tu se, prema nekim procjenama, okupilo oko 4500 seljaka iz sela podcrkavačkog bazena, Vranovaca, Bukovlja, Varoša...., a trebali su stići i mještani Donje i Gornje Vrbe, Ruščice i još nekih prisavskih sela. No, oni su, u jutro 20. veljače 1935. promijenili odluku i umjesto za Podvinje krenuli ka Slavonskom Brodu...
U međuvremenu je, u noći 19./20. veljače, u Brodu vladala uzbuna i bezglavost. Vlasti su tražile pomoć od Vojne komande iz Broda, te se vojska u cjelokupnoj ratnoj spremi – s mitraljezima i puškama, počela ušančavati kao da je na ratištu: "Vojska i žandarmerija je čitav grad opkolila cele noći na večer 19. do 20. o.m. tako da nitko nije smeo ni mogao u grad pa ni same mlekarice" – kaže se u dopisu Ministarstva unutrašnjih poslova Upravi policije u Zagrebu.
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

- kraj –

srijeda, 06.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA III

BOGATI U SVOM SIROMAŠTVU

(Masakr seljaka iz Vrbe i Ruščice na brodskom groblju)

Tog jutra, 20. veljače 1935. od Glogovice su se vukli rijetki pramenovi magle, čineći prohladno jutro još tijeskobnijim i sumornijim. Gradski nadstražar Đuro Paskaš nervozno je gledao put groblja, kriveći vrat ne bi li pogledom zamakao iza okuke i vidio što se događa na cesti što iz Vrbe vodi ka Brodu. Hučući u promrzle prste čas je pogledavao na put, čas na sedmoricu žandara i tri gradska redarstvena stražara što su, zajedno s njim, dobili zadatak da čuvaju i sačuvaju ovaj ulaz u Brod, ako bi seljaci iz ovih sela željeli proći. Proklinjao službu i seljake u koje kao da je sam vrag ušao.
- Šta će im Hrvatska i hrvatsko kad znaju da je to najstrože zabranjeno. Isto kao i crven-bijeli-plavi! Eto sinoć su njegovi u Sibinju pobili osmoricu seljaka iz odvoračkih sela i to, umjesto da bude opomena, kao da je još više razjarilo seljake po svim selima. Čuje da se u Podvinju okupilo četir'ipol 'iljade seljaka iz okolnih sela. Iz Varoša dolaze vijesti o okupljanju Varošaca. Svi žandari i policija čuvaju prilaze Brodu, a zatražena je i pomoć vojske. Sinoć su isprobavali mitraljez. Vraga, stiže i tri hiljade Bosanaca. Most na Savi je porušen, a vojske je otkazala poslušnost i nije htjela ići u Podvinje i pucati na seljake... Seljaci iz Bickog Sela kliču: "Dolje Srbija! Živjela samostalna Hrvatska! Dolje kralj Petar drugi, balavac...- Te i slične misli vrtjele su se glavom nadstražara Paskaša. – Ta bogati, to je revolucija protiv Kralja i otadžbine. A njega hrani kralj i otadžbina i on ga mora pod svaku cijenu sačuvati.
U taj čas snenost jutra naruši žamor koji je postajao sve glasniji i ubrzo se iza okuke pojavi gomila seljaka, užurbana hoda. Žandari i policija trgnuše se, zveknuvši oružjem, natičući bajunete na puške. Gomila seljaka, vidjevši žandare i policajce zbunjeno zastade, a mrtvačka tišine zalebdi zrakom. Nadstražar Paskaš, brzim, vojničkim hodom krenu im u susret, kidajući zlokobnu tišinu muklim batom svojih cokula.
- Ljudi, vratite se nazad! U Brod ne možete ući!
- Zašto ne možemo? Idemo samo moliti sreskog načelnika da pusti uhapšene seljake! – odgovoriše iz gomile, uglas nekolicina seljaka. Potom kolona seljaka mirno krenu ka mostu nadajući se da će proći
u grad. Žandari, policajci i nadstražar Paskaš odstupište prema Glogovici, a kada kolona seljaka krenu, prvi hici proparaše jutro i redovi seljaka se poviše.
- Kraj mene, s desne strane bio je Stjepan Mirković, prisjeća0 se tih događaja Josip Jagetić iz Ruščice.
– Bili smo taman kraj ćuprije gdje je ulaz u pravoslavno groblje, kada je Stipa dobio pod livo oko. Upade na leđa – gotov! Ja zalegnem u šamac, kad okreni još žešće pucat. Mi bjež' po groblju, a meci samo sipaju po spomenicima. Nisam više ni vidio u nom strahu, ko je izginio. Da ni bilo spomenika još bi više naši ostalo tamo---
Anica Mirković je sa ostalim ženama zabrinuto gledala za mužem i suseljanima koji su žurnim hodom napustili Ruščicu i otišli u Vrbu, gdje je bilo mjesto okupljanja. Oko sedam sati začula se pucnjava iz pravca Broda.
– Žene moje, to nije šala. Tu ima i mrtvi glava – govorila je Anica okupljenim susjedama. Zabrinute žene tumarale su dvorištima ne znajući kamo da krenu, kojeg posla da se prihvate, kad je u Ruščicu utrčao Ivo Katić vičuči iz sveg glasa:
- Stipo Sčevanović (Mirković) je poginio!
- - Odmah sam krenula tamo – prisjeća se Anica. – Došla sam do
ćoška pravoslavnog groblja i vidim Stipu gdje leži na pol puta. Kad su me žandari smotrili, k meni dotrče nji trojica. Gurali su me i nisu mi dali da mu pridjem. Vikali su: Kud si ga slala u Brod? Po kavu? A mi za njeg pripremili bombone. Onda su me potjerali do vojničkog groblja, a tamo leži Ivo Borevković. Pitaju me: Koji je to? Kad sam rekla povedu me u groblje, kad tamo mrtav leži – Mirko Milec. Pobili su ih dok su bižali. U leđa! Izašli smo iz groblja, a onda je Franja Grober uzeo budak i reko žandarima : "Vozite ih, a ja idem rupe kopat. Treba šest rupa iskopati." Odvezli su ih u bolnicu, na aperaciju (obdukciju), a ja sam krenila kućama. Putem sam srela Anku Borevković, ženu poginilog Ive. Rekla sam: "Snaša Anko, baci tu maramu s glave nikad ju više nećeš na glavu metit! Tako je bilo.
0 0 0
Širokim zamasima Mirko Milec je budakom pokušavao zahvatiti što dublje, pod korijenje panjeva, potom kratkim snažnim udarcima presjeći žile koje su snagom napajale široke krošnje slavonskih divova. Nastojao je zadana izvaditi što više panjeva i stvoriti prostora plodnoj zemlji. Vlasnik zemlje plaćao je po izvađenom panju: više panjeva više novaca. Od one male "slaveksove" plaće nisu se mogla prehraniti petora dječja usta. (Veljača je gadan mjesec. Prevrtljiv. Danas toplo, pravo proljeće, a već sutradan padne snig, il mraz štipa.
Eto ima 14 godina kako je, iz rodnog Ivanca došao u Ruščicu, bježeći od neimaštine. No, ni ovdje nije bilo puno bolje. Šokac se oduvijek nerado rastajao od zemlje jer je ona jedina značila neku sigurnost.
Išao je Mirko Milec svako jutro u Slaveks (današnja Slavonija DI op. a). Bio je točan kao i ona interna pruga, po kojoj su konji vukli vagone s debelim slavonskim hrastovima na željezničku postaju nastavljajući staru marijaterezijansku politiku lifrovanja slavonskog blaga put tvornica u Peštu i Beč. Za Cara. Za Austriju. Za Ugarsku. Danas za Kralja i Otadžbinu. Carevi, kraljevi i otadžbine su se izmjenjivali, ali Milecu je stalno isto: Bogat samo u siromaštvu. Jedino što se mijenjalo bili su djeca. Svake godine kuća je postajala sve tijesnija, a djece sve više. Na leđima je već bila 46-ta i 14 je godina prošlo kako je iz rodnog Ivanca stigao u Ruščicu i Zagorje zamijenio Slavonijom..
- Ej, Mirka! – trgnu ga iz razmišljanja susjedov glas. – Ostavljaj budak, idemo za Podvinje. Opet su žandari povatali naše! U Sibinju su pobili osmoricu iz Odvoraca! Ostavljaj budak, ustala je Hrvatska!
Mirko Milec se uspravi, pogleda susjeda pa budak i promrsi nešto u bradu. Nije mu se baš išlo, a nije ni posao dovršio. Dobro, neće posao pobjeći, al selo može zamjeriti. Ipak je on doseljenik. A, ako ide selo, ide i on. Otpuhnu Milec, sagnu se i lišćem pažljivo pokri budak. Da ga čeka dok se ne vrati.
Kada je stigao u selo uvjeri se da je susjed bio u pravu: svi muškarci su bili na nogama. Potom su se uputili u Gornju Vrbu, kod škole u kuću Pere Borevkovića. Svi su bili tu: Borevkovići, Iva Martić, Mirkovići, Vargići... Seljaci su uzbuđenim prigušenim glasom razgovarali i pravili planove pohoda...Većina je bila da se ne ide u Podvinje, već pravo u grad, pred kotarsku zgradu. U ponoć su se razišli kućama...Mirko Milec, Stjepan Mirković i Ivo Martić stigli su u Ruščicu, kućama, oko tri sata. Da nešto pregrizu i odmore do polaska.
- Stipa, ne idi!, govorila je Anica Mirković svom mužu. – Znaš da si bolestan i da imaš padavicu. Neće niko zamjeriti.
- Ajde, šuti – odgovarao je Stipa između zalogaja. – Pa da potlje kažu kako je Stipa Ščevanovića kukavica! Ne i ne! Probudi me kad budu zvali. Pazi na malog i marvu dok se ne vratim natrag.
U kući dvadesetdevetogodišnjeg Ive Martića, odvijao se istovjetan razgovor, a slično je bilo i u ostalim kućama. Te noći u Ruščici se nisu gasila svjetla. U zraku je lebdjela neka neizvjesnost najavljujući opasnost, ali ju nitko nije želio prihvatiti. Dugo zatomljivani ponos ovoga puta je bio jači.
U jutro je bunovne seljake iz kreveta dizao glas seoskog kneza Ilija Mirković je požurivao zaostale. Kod crkvenog križa okupilo se 80 muškaraca koji su tiho napustili selo, zamičući put Vrbe. Ubrzo su se dvije skupine seljaka stopile i kolona od 169 žitelja dvaju sela krenula je put Broda.
Nad Ruščicom i Vrbom je svitalo i mrak je sve više ustupao mjesto prohladnom danjem svjetiljku. Liza Martićeva je mirnim tihim, ravnomjernim pokretima grabila vodu s bunara kada je tišinu jutra rastjerala pucnjava iz pravca Broda.
Ruke su stale u pola okreta, a zloslutna misao bljesnula je.
- E, al će netko zaplakati – pomislila je za sebe. Nije prošlo ni pola sata kada se selom pronio glas da je Stipa Mirković poginuo. Žene su napustile dvorišta, starci staje. Naricanje se razleglo Ruščicom. Mutni starački pogledi pratili su Anicu Mirković kako hita selom, s maramom na pola glave. Kršeći ruke i pogleda koji je odavao nevjericu i bol. Čim je Anica zamakla iza krstopuća žene, starci i pokoje sneno dijete, tiho poput utvara su se povukli nazad, iza zidova kuća. Nad selom je ostao lebdjeti prividan, zloslutni mir.
Liza Martićeva ušla je u kuću, umirujući uznemirenu djecu: dvogodišnjeg Stjepana i petogodišnju Ružu. U tom ju prenu zazivanje Joba Kukutovića: - Lizo! Lizo! Poginuo ti je Iva! Iva je gotov!
Još je nešto Jakob govorio. Otvarao je usta, ali ga Liza ništa nije čula. Sva čula blokirale su prve riječi: Iva ti je gotov! Krenula je sama, laganim hodom. Kao da je željela odgoditi susret sa stvarnošću. Putem su je pretjecali seljani Ruščice i Vrbe, jer je vijest o pokolju kod gradskog groblja poput vjetra prohujala selima.
– Kada sam došla, vidim mog Ivu gdje leži na stazi, kod pravoslavnog groblja, med dva jablana. Kum Stipo (Mirković) leži na putu raširenih ruku...-prisjećala se Liza Martić.
– Kad sam se okrenula vidila sam ge u šamcu, kraj ćuprije, leži Franja Borevković. U tom su prišli žandari i stali nas gurat vičući: - Pucat ćemo! Okrenila sam se, a kad tamo kraj vojničkog groblja leži Mirko Milec. Ujutro su izginuli, a tek navečer ih je Lenc što vozi smeće, natovario na svoja kola i odvezao u mrtvačnicu.
0 0 0
Đuro Milec (66) imao je 12 godina i, kao i svakog jutra, otišao je u školu. Bilo mu je neobično što je gospodična učiteljica, Maja Štefanović, neprestano gleda kroz prozor i ništa ih ne zapitkuje. Ispod školskog prozora započeli su promicati uplašeni seljani s kojima je učiteljica nešto kratko i nerazumljivo razgovarala. U tom se okrenu k Đuri i s podrhtavajućim glasom mu naredi da uzme stvari i hitno krene kući.
– Kada sam došao kući, plač je razdirao majku, braću i sestru. Nisam išao na groblje, Tek sutradan sam, s majkom, krenuo u bolnicu noseći očevu odjeću. Dobro se sjećam: Svi su ležali na gomili, u jednoj prostoriji, na golom betonu...Ostalo nas je petero djece...
Toga dana ubijeno je i djetinjstvo Milecovih. Đuro je otišao na zanat, a majka je ostala s četvero djece.
DOKUMENTI: Navečer, 19. veljače 1935., pošao je veći broj seljaka (kurira) u sela brodske okolice. Oni su obavještavali žitelje da se sakupe i pođu u Podvinje odakle će zajednički krenuti za Brod i osloboditi uhapšene seljake. . Još tijekom dana u Glogovici se okupilo oko 300 seljaka iz okolnih sela koji su stilgi uveče u Podvinje. Iste večeri, seljaci iz Tomice (Augustin Krunić, Luka Pandurić i Antun Valić) i Rastušja (Vlado Šulc) krenuli su kolima u Donju Vrbu i Ruščicu gdje su zatekli već okupljene i uznemirene seljake koji su obećali da će ujutro doći u Podvinje.
(Ovdje valja istaći da u vrlo kratkom vremenu sva sela sjeveroistočno i jugoistočno od Slav. Broda bila uzbunjena i da je pohod na Brod spreman iz Klakara, D. Bebrine, Brodskog Varoša, Bukovlja, Vranovaca, Bickog Sela...)
No, vratimo se dramatičnom razvoju događaja u selima Donja, Gornja Vrba i Ruščica, koji su prethodili novom krvoproliću. Ujutro, 20. veljače 1935. seljaci iz ovih sela promijenili su odluku i umjesto da dođu u Podvinje, odlučili su sami krenuti za Brod, pred kotarsku zgradu (devedesetih Auto Hrvatska, Brodski list i Radio Brod, a danas Reiffeisen banka i Županijsko državno odvjetništvo). Kada su stigli do gradskog groblja i mosta na Glogovici, zaustavila ih je žandarmerija i policija, a potom je došlo do pucnjave i na cesti je zauvijek ostalo šest seljaka..Osmorici iz Sibinja, žandari su za nepuna 24 sata, pridodali još šest golorukih, mrtvih seljaka iz Vrbe i Ruščice. Događaji kod brodskog groblja nisu jednako opisani ni u policijskim izvještajima, koji su pod svaku cijenu nastojali sakriti istinu. U dopisu Ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagrebu, tragedija je opisana ovako:
"...Kada su oni došli do groblja dočekala ih je žandarmerija i policija i neispitujući mnogo zašto seljaci u tolikoj grupi idu (150), premda su neki govorili da idu intervenisati kod sreskog načelnika, pa je ta žandarmerija i policija pucala u goloruke ljude. Na mestu su ubili trojicu, a četvrtog koji je bio teško ranjen i rekao da ga puste na miru, jer da ima dosta, na nalog žandara ubio je sa dva metka u leđa policijski podnarednik. Jednog seljaka koji je bio teško ranjen dotukli su kundakom od puške pa se navodno kundak rascijepio. Dvojicu teže ranjenih preneli su u bolnicu gdje su malo zatim izdahnuli. Tako je palo sedam (?) ljudskih života.....".
Međutim, u izvještaju Kraljevske banske uprave Ministarstvu unutrašnjih poslova, kaže se slijedeće: "...Grupa seljaka 250-300 ljudi ide iz sela Gornja Vrba, Donja Vrba i Ruščica pokretala se je cestom prema Slav. Brodu i stigla je do gradskog groblja u Brodu ľ 7h. u jutro. Ovdje je bilo poslano za odbranu ulaza u Brod gradski nadstražar Paskaš Đuro sa tri gradska redar stražar i sedam žandara. Nadstražar Đuro Paskaš videći približavanje gomile seljaka izašao je pred njih i pozvao ih po nekoliko puta da se vrata jer da se neće dozvoliti da se uđe u grad. Međutim, rulja je, i dalje nadirala uz poklike "samo napred, hura" te je iz gomile ispaljeno nekoliko metaka prema organima javne bezbednosti, našto je došlo do upotrebe oružja od strane ovih organa pri čemu je palo šest mrtvih seljaka, a dva su ranjena, a ranjena su i četiri žandarma...Dok se to odigravalo stigao je i jedan vod vojnika, koji nisu stupili u akciju..."
Kod groblja u Slavonskom Brodu poginuli su 20. veljače 1935. slijedeći seljaci: Mirko Milec, Ivan Martić i Stipo Mirković (svi iz Ruščice), te Tomo Vargić, Ivan Borevković i Franjo Borevković (svi iz Gornje Vrbe).
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

(nastavlja se)

ponedjeljak, 04.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA II

KAD TURGULJE LOME GRANE

Dok je Filip Janković bio usputan svjedok jednog vremena, sjećanje Mije Pejića (1931) na oca Matu, sadrži samo dva fragmenta: Kada je otac ubio zmiju i kada su ga, mrtvog, unijeli u sobu i kada se baka od bola onesvijestila. Dva mjeseca nakon očeve smrti majka je rodila brata kojem su nadjenuli očevo ime – Mato. Nakon toga brigu o njima preuzeo je stric koji im je često opisivao događaje iz te 1935. – Otac je imao 26 godina i oklijevao je – kao da je nešto predosjećao – ići u Sibinj. – Kad idu svi, idemo i mi, govorio je stric. Otišli su i otac je poginuo, a stric je ranjen u trbuh. Liječio se u Pleternici kod dr. Dubokovića jer nije smio ići u Brod. Na bratovljevoj sahrani nije ni bio jer se krio, a isto tako je bilo sa mnogim drugima koje su žandari tražili. Stric je dugo čuvao bratovljev kožuh u kojem je poginuo i na stražnjoj strani kožuha, kroz koji je metak prošao, bila je rupa veličine dlana što potvrđuje da su žandari pucali specijalnim mecima. Osobito je na zlu glasu bio neki žandar po imenu Redžo...Vele da je taj uživao ubijajući za razliku od drugih koji su pucali po krovovima.
Ondje gdje se Jakačina Mala spušta u dolinu i čini potkovu, u takozvanoj Jakačini Doljnjoj, duboko uvučena u voćnjak – smještena je kuća Đure Štimca, jednog od šestorice poginulih Jakačinaca 19. veljače 1935.. Jakačina Donja je odvojak koji se, kod crkve, spušta u dolinu, ostavljajući glavnu cestu koja nastavlja ka Grgurevićima, Čelikovićima...
Postrance, duboko u voćnjaku, Đuro Štimac je izgradio svoj dom. Došavši iz rodne Like, skućio se, oženio Maricom Ivanogić iz Brđana, a ubrzo potom dobio i kćer. Te, 19. veljače 1935. ležao je bolestan u postelji, kada je na vrata zakucao prvi susjed rekavši mu da je za Sibinj krenuo i "mali Erceg" (Antun Ercegović).
– A, bogati Marice idem i ja – reče Đuro i ustade sa kreveta.
– – Ne idi Đuro, bolestan si! – preklinjala je Marica, dok je dijete plakalo neshvaćajući svu tu strku i nervozne glasnije razgovore. Đuro se, ne želeći kasniti, na brzinu obukao i izašao. Marica i kćer ga više nikada živog nisu vidjele.
Predvečer su započeli stizati prvi seljaci i ranjenici. Marica i pet drugih žena zalud su probdjele cijelu noć, ali njihovi nisu dolazili. U jutro su žene krenule put Sibinja, i na mjestu zločina zatekle su sedmoricu mrtvih seljaka, ali Đurinog tijela nije bilo među njima.
- A di je moj? – pitala je.
– Ima jedan u bašči – odgovorio je žandar.
Ondje, u Juretića vrtu, ležalo je beživotno tijelo Đure Štimca. U očajanju i izgubljenosti započela je tražiti ranu jer krvi na Đuri nije bilo.
– Dobio je pod kaiš. Bio je ranjen i oni, koji su ostali živi pričaju, kako je moj Đuro tražio, preklinjao krvnike da mu pomognu. Pomogli su mu tako što su ga kundacima zatukli...
Žene i rodbina ubijenih, uplašeni i u bolu izgubljeni, okretali su oko sebe ne znajući što da rade. Nije se znalo što je vlast odlučila. Upitale su općinskog bilježnika, a on im je odgovorio:
- Iskopajte jamu i bacite ih ko pse u jamu jer drugo nisu ni zaslužili. Što su tražili, to su dobili – bio je odgovor bilježnika, predstavnika Kralja, čiju silovitost nije mogla slomiti ni ova tragedija.
- Te jeseni, 1935., vlasti su mi odvezle iz hambara sve žito, tri
krave i četiri ovce –svojedobno mi je pričala Marica Štimac. Tako je bilo i sa ostalima. No, drugima su marvu vratili, ali meni nikada. Morala sam ići sestri u Brod po kukuruz, kako bi ga na proljeće ponovno mogla zasijati. Tako se, sve do rata, ponavljalo svake godine isto: u ljeto i jesen poberem, a potom dođu žandari i u ime kralja i otadžbine sve odnesu... Nelagodno se osjećam. Gledam u magnetofon pa u dvojicu svojih pratilaca. Mrko zure u nekošenu travu, požutjelu od srpanjskog sunca. Vilične kosti igraju pod mrkom, izbrazdanom kožom. Osjećam se poput tata, jer kradem tuđe ispovijesti i obnavljam bolne uspomene. No, one su ovdje ionako utkane u svaku kuću. Ćutim i neku krivnju, jer sam i sam tako malo znao o svim stradanjima ovih ljudi s diljskih obronaka, čija sela i dan danas ostadoše po strani, a neimaština i uskraćene blagodati iole civiliziranijeg načina života prisilile su brojne obitelji na raseljavanje,
Opraštam se sa staricom Maricom. Dok šutke prolazim kroz šljivik, gazeći visoku nekošenu travu, misli mi ostaju, prokleto ostaju, kod te starice. Vrata, trošnog drvenog ulaza, zatvaraju se otegnutim cijukom. Ostavljam šljive "turgulje" što svojom obilnošću lome vlastite grane, a staračke Maričine ruke nemaju snage da pod njih podbace drvene nosače. Kroz travu se nazire bunar omeđen, starošću nagriženom ogradom i bremenita kajsija koju nema tko da obere. U svem tom propadanju, uredan vrt s nekoliko trsova "zrinjevke" i bijelog tuduma, čine neizbježan kontrast života, patnje i umiranja. Poremećena ravnoteža želje i (ne)moći. Maricu je život prisilio da ne očekuje pomoći ni od koga. Samo od svojih ruku i žuljeva. Sada, kada je breme godina zasjelo na staričina pleća, a iz ruku snaga ispijena – što sada? Pomoći niodkoga.

ČUVAR SPOMENIKA KOD SV. MIHALJA


Na vrhu Grižića, nedaleko međe slavonskobrodske i požeške komune, stražari crkvica Svetog Mihalja i spomenik "Sibinjskim žrtvama". Ovo, drugo počivalište šestorice Jakačinaca i Stjepana Gunčevića iz Grižića (A. Perković je pokopan u G. Andrijevcima) stražari na ovom obzorju podsjećajući prolaznike na "jugoslavenstvo" Karađorđevića i velikosrpske politike vladajućih krugova.
Tu, odmah do crkve i spomenika, je i kuća Ivana Gunčevića, sina Stjepanovog, koje je u trenutku pogibije ostavio ženu i petero djece. Te, 19. veljače 1935. Ivan je imao 12 godina i sjedio je u školskoj klupi.
- Kada smo mater, stric i ja došli po oca, našli smo ga pogođenog u nogu i – zaklanog – Ovdje suze ugušiše riječi, a mučnu tišinu prekida samo otkucaj sata. Još i danas po ovim selima se prepričavaju jauci ranjenog Stjepana Gunčevića kojeg su žandari zvjerski dokrajčili, prije toga zvjerski se iživljavajući.
– Kada smo otišli općinskom bilježniku (Ivanu Čeoviću) on nam je odgovorio da nam za ukop ne treba ništa već da mrtve pobacamo ko mrcine u rupu. Nakon očeve smrti nas petero djece, preuzeo je stric. Sjećam se da su ljudi po noći bježali od kuća jer su tada žandari češće patrolirali. U ovom ratu sam bio u domobranima i u Zagorju smo se predali partizanima. No, kako nismo htjeli prihvatiti ponuđeno oružje poslali su nas u logor, u Koprivnicu. Ondje se nakupilo 35 tisuća zarobljenika, a onda su nas potjerali preko Podravine, Osijeka, Zmajevca pa sve do Apatina. E, koliko ih je putem pobijeno. Nakon toga stigli smo u Novi Pazar. Zašto su nas tjerali do Novog Pazara? Pa da nas što više nestane. Nitko nije bio ni na kakvom spisku. Iljadu vamo, iljadu tamo. Nitko nije odgovarao. Na svu sreću ubrzo je stiglo naređenje da se sve domobrane pošalje kućama i tako sam ja već u rujnu 1945. godine bio kod kuće.

Nakon brojnih uhićenja, a pogotovu nakon učinjenog zločina u Sibinju, sva sela Posavske Banovine sreza Slavonski Brod bila su na nogama. Brodski srez je doslovno bio jedno golemo bure baruta čiji je fitilj polako dogorijevao. U Podvinju se, gdje je bilo zborno mjesto žitelja obližnjih mjesta, prema iskazima očevidaca okupilo oko 4,5 tisuće ljudi, koji su čekali jutro, 20. veljače, da krenu u Brod i zahtijevaju od kotarskog načelnika da pusti uhapšene seljake. (Nisu znali da su seljaci iz Oriovca, Slatinika, Sibinja, već prebačeni u Zagreb)

DOKUMENTI: Nakon krvoprolića u Sibinju, žandarima nije bilo dosta nasilja već su se počeli iživljavati nad seljacima i njihovim obiteljima. Po naređenju podbana u zagrebačku Upravu policije upućeni su uhapšeni seljaci: Antun Zulić iz Oriovca, Marko Lovinčić, Pero Lovinčić, Franjo Lovinčić, Antun Vidović, Antun Koporčić – svi iz Starog Slatinika, Đuro Šilović, Ivan Štivić, Ivan Colić, Vinko Travarević, Nikola Ibrišimović, Jozo Gunčević, Filip Juretić, Ivan Hulj, Antun Papazović i Franjo Novak - svi iz odvoračkih sela i Sibinja.
Prije nego su upućeni u Zagreb, ovi seljaci su kratko zadržani u Slavonskom Brodu i za to vrijeme bili saslušavani i mučeni. Nekima od njih su polomljena rebra, čupani brkovi... Jedan dio seljaka od žandarske torture spasio je dr. Dragan Damić, liječnik brodske bolnice, koji je neke otpremio u bolnicu u Slav. Brodu i Požegi.
Prigodom dolaska uhapšenih seljaka u Zagreb, priređene su pred željezničkom stanicom demonstracije. No, to još kao da je razjarilo "jugoslavenske" vlasti koje su u Upravi policije, nastavile s još žešćom torturom nad nemoćnim slavonskim seljacima. Odmah nakon zločina u Sibinju agencija (novinska) Avala izdala je komunike u kojem je sva krivnja bačena na seljake "koji su svojim agresivnim ponašanjem natjerali žandarmeriju da upotrijebi oružje". Ovo, na određen način ukazuje na paniku koja je zavladala među predstavnicima vlasti. Selima su krstarile patrole, a u Sibinju, Stupniku i Oriovcu koncentriran je veći broj žandara. S druge strane Brod je ostao skoro nezaštićen, jer su u žandarmerijskoj postaji ostala samo dva žandara. Zbog toga je Kotarsko načelstvo zatražilo od Komande smjesta pomoć ako bi "seljaci iz okolnih sela oko grada Broda htjeli u većim ili manjim masama da dođu u Slav. Brod, a u svrhu izvađanja nasilnih akata nad ustanovama državne vlasti..".
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

(nastavlja se)

subota, 02.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA

TUGA, BUGA I ALEKSANDAR

Sjećanje na veljaču 1935. godine kada su žandari u dva dana, u Sibinju i Slavonskom Brodu ubili 14 seljaka.

UMJESTO UVODA:
Tridesetih godina život u selima brodskog kotara bio je ispunjen ne samo proturječnostima socijalno-ekonomskog karaktera već i stalnom nacionalnom netrpeljivošću kao posljedice neriješenog "hrvatskog pitanja" (...) S jedne strane bile su pristalice HSS, koji traže razrješenje hrvatskog pitanja, dok su s druge stane velikosrpski orijentirani seljaci, članovi četničkih udruženja, koji su u osjetnoj manjini ali siloviti jer imaju zaštitu vlasti.
Ubojstvo seljaka Pavla Birtića (člana HSS) iz St. Perkovaca, krajem lipnja 1934., kojeg je ubio Petar Rusić, doseljenik i jedini pravoslavac u St. Perkovcima, bila je najava krvavih događaja. Vlasti, umjesto da poštuju zakon, opkoljavaju Stare Perkovce i hapse viđenije seljake (Đuru Kolara, Iliju Grgića, Andriju Oreškovića, Adama Kucjenića, Bartola Bošnjakovića..).
Krajem prosinca 1934. i tijekom siječnja 1935. skinute su u Duboviku, Glogovici, Podcrkavlju, Zdencima i Podvinju natpisne ploče sa školskih zgrada, zbog toga što su uz latinični imale i ćirilični natpis. Vlasti su izvršile masovna hapšenja, brutalno se iživljavajući nad seljacima (Marka Madića iz Glogovice tjerali su kilometar bosonogog po snijegu i temperaturi od minus 23 stupnja).
Naravno, sve je stvaralo masovno nezadovoljstvo Hrvata i brodski kotar je 1935. sličio na bure baruta. Fitilj je bio potpaljen i samo se čekala eksplozija. Na proslavi Papinog dana u Sibinju 17. veljače 1935. govorio je župnik Praskić iz Podcrkavlja, koji je zbog svog hrvatstva bio u stalnom sukobu sa vlastima. Govor je završen klicanjem Hrvatskoj, Mačeku i Perčecu. Razdraganu povorku je u Sibinju dočekao Mato Matošević, četnik i općinski pisar, koji je na usklike "Živjela Hrvatska" i "Dolje četnici" ispalio dva hica i potom pobjegao. Drugoga dana vlasti su uhapsile Antuna Zulića iz Oriovca, Matu Martinovića, Marka Lovinčića i Franju Lovinčića (svi iz Slatnika). Njihovo hapšenje izazvalo je veliko uznemirivanje među seljacima iz okolnih sela, te su vlasti, da smire situaciju, pustili uhapšenike. No, sutradan su ih ponovno uhapsili, a spisak proširili sa: Đurom Šilovićem, Ivanom Colićem, Nikolom Imbrišimovićem, Ivanom Štivićem, Vinkom Travarevićem i Antunom Tomcem.
Seljaci su brzo reagirali i odmah su poslali kurire u G. Andrijevce (Ivan Jhuretić), Jakačinu Malu (Stjepan Luić i Valentin Škuljević iz Sibinja), Odvorce i Krajačiće (Petra Luića iz Andrijevaca i Filipa Travarevića iz Sibinja), dok u Oriovcu seljake organiziraju Josip Miković i Ivan Erpačić. Nedugo potom seljaci iz ovih sela krenuli su put Sibinja u želji da oslobode uhapšenike...
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

TUGA KAO SUDBINA

Evo me opet u odvoračkim selima što u svem svom siromaštvu, rasipaju neku magnetsku privlačnost. Odjevene srpanjskom zelenom dolamicom, kroz koju proviruju dozrele kajsije koje malo tko nosi na tržnicu, izviruju kuće Jakačine Male, prvog sela u nizu odvoračkih sela smještenog na sljemenu Dilja što južnom stranom gleda na Savu, a sjevernom na Požeštinu.
Ovdje je povijest utisnula pečat u nekoliko generacija odvoračkih seljaka; 1935-a godina upisana je krvlju i žandarskim mecima u duše ovih ljudi. Od tada su Jakačina Mala i ostala odvoračka sela prešutno stavljena na neku posebnu listu. Te, 1935. žandari su u Sibinju, pucali u goloruke seljake Hrvate, ubili osmoricu, od toga šestoricu Jakačinaca. Najmlađi je imao 19 godina.
U Jakačini više nema živih sudionika toga pokolja kada su dum-dum meci parali tijela hrvatskih seljaka. Ostala su djeca i duboko urezana sjećanja. Ivan Janković je tada bio dijete i sjeća se kako su u Sibinj krenuli Odvorčani da oslobode uhićene seljake, pripadnike HSS-a. Krenuli su u jutro, a navečer su, nakon pokolja, u selo započeli pristizati prvi bjegunci i ranjenici, izvlačeći se iz šuma vukući se šikarama, strahujući od podivljali žandarskih potjera. Selima je odjekivao jauk jer je sa prvim bjeguncima stigla i vijest o pokolju. Žene su unezvjereno čupale kose, sa strepnjom iščekujući sinove i muževe.
Uzalud su Pejićevi, Štimčevi, Katalinići, Jankovići, Ercegovići i Topalovići izvirivali iz dvorišta i tumarali šumom – nadajući se da su ranjeni i da negdje pritajeni čekaju pomoć. Njima pomoći više nije bilo. Ostali su u Sibinju, izrešetani, dotučeni kundacima (Đuro Štimac) i zaklani (Stjepan Gunčević iz Grižića). Između šestero Jakačinaca ležala su tijela Stjepana Gunčevića iz Grižića i Ante Perkovića iz Gornjih Andrijevaca.

IZVOD IZ POLICIJSKOG IZVJEŠĆA, ILITI SLUŽBENA VERZIJA MASAKRA:
Dok su se u Sibinju okupljali seljaci, Žandarmerijska stanice telefonski je obavijestila komandira žandarmerijske čete u Slavonskom Brodu o namjeri seljaka da pođu u Brod i oslobode uhapšene drugove. Iz Broda je odmah krenuo vod žandara (11) sa majorom Cvijanovićem i kod Bartolovaca su presreli kolonu seljaka. Žandari su se razvili s strijelce. Stvorila se gužva. Prema izvještajima, tada je Filip JURETIĆ, seljak iz Sibinja, napao žandara Nikolu GRUBIĆA kojem je u pomoć priskočio kaplar Mile MILINOVIĆ. Juretić je udaren bajunetom po glavi, uhapšen i odveden u bolnicu.
Nakon rastjerivanja ove skupine seljaka, žandarske se vod uputio ka Sibinju i žandarmerijskoj stanici. U međuvremenu, u Sibinj su stigli seljaci iz brdskih sela: Krajačića, Odvoraca, Jakačina Male i Grižića (Podaci o broju seljaka su različiti. Prema jednom izvještaju taj broj se kretao oko 100, a prema drugom oko 200. Kazivanja sudionika govore da se broj seljaka kretao između 100-150). Major Cvijanović je o dolasku seljaka obavijestio kotarskog načelnika u Slavonskom Brodu (19.2. oko 14 sati) koji je naredio da se i ta skupina seljaka rastjera. Ubrzo je došlo do sukoba žandara i seljaka koji se nisu željeli razići. O tome, policijski izvještaji govore:

Smrt je zakrilila odvoračka sela. A strah se uvukao u svaku poru i sve je živo zamuklo. Ranjenici nisu smjeli ići liječniku već su rane vidali kod kuće, a po noći se sklanjali u šume bježeći ispred žandarskih patrola. Prije nekoliko godina umro je Pavo Crljen, koji je u Sibinju bio ranjen u nos, a metak mu je izašao pored uha. Imao je sreće jer je rana uspjela zacijeliti bez liječničke pomoći. Crljen je bio jedan od devetorice ranjenih, koji su se pritajili među mrtvima, koji su – iskoristivši prvu prigodu, pobjegli kroz Juretića vrt i kroz šumu – preko Babine glave – stigli u Jakačinu.
Ne dočekavši svoje ljude, žene su krenule put Sibinja, gdje su u vodi i blatu ležala njihova tijela. U rukama su imali štapove, kubure što su im žandari, mrtvima ugurali u ruke, želeći tako umanjiti svoj zločin. – Sve su to bili mirni ljudi – kaže Filip Janković i nastavlja: - Najmlađi, Antun Ercegović imao je nepunih 19 godina i iza njega je ostala samo majka. Mato Pejić je ostavio ženu i sina (Miju) a dva mjeseca nakon njegove pogibije rođen je drugi sin (Mato). A, sunca ti, svi poginuli su bili ljudi od 19 do 38 godina i svi su bili jaki i visoki ljudi. Ta, služili su u kraljevoj gardi. A srezaše iz ko ništa. Sjećam se i sprovoda: Ukapani su dva do tri dana nakon pogibije na starom odvoračkom groblju u Bilicama, kod Sv. Đurđa. Svi su bili sahranjeni u jednu raku koja je bila puna vode, tako da su jedni stajali na ljesovima, dok su drugi zagrtali...Moj otac Ivan je bio jedan od organizatora ovog pohoda, kao i stric Franjo koji je nakon toga organizirao i skupljanje hrane i odjeće za obitelji poginulih. No, nije ni on dugo. Negdje 1940. otišao je u Osijek na operaciju uha, a potom nam je stigla vijest da je u bolnici umro. Vraga umro! Ubili ga. Nisu mu zaboravili tu 1935....-
Kao i mnogi Odvorčani Filip i otac mu Ivan, prošli su križni put hrvatskih domobrana, sve tamo do Dravograda. Iz gomile zarobljenih neizvjesne sudbine izvukao ih je i time im život produžio suseljanin Antun Novak iz Gornjih Andrijevaca. Upućeni su u samoborski logor (a Jazovka nije bila daleko), kojeg su upamtili po dobrim batinama. Nedugo potom prebačeni su u kamione kojima su razvožene ljudske sudbine. Odluke su padale na raskrižjima: jama, logor, prisilan rad....Jankovićima se posrećilo i osvanuli su u Sisku. Ondje je do izražaja došla snalažljivost Jankovića starijeg: U džepu je imao krsni list kojeg je, kao propusnicu pokazao stražaru. Stražar je dugo gledao u list, a kako nije znao čitati latinično pismo, povjerovao je da je to propusnica što je Jankovićima omogućilo povratak kući. U rodnom kraju je već bilo lakše jer su ih znali kao ljude čistih ruku, ali ipak nisu mogli izbjeći šestomjesečni prisilni rad u Stupniku gdje su radili u rudniku ugljena zajedno sa zarobljenim Nijemcima...


(nastavlja se)

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,