DivanSkitnje

srijeda, 30.01.2008.

ČUKO

… Dvojica mladića u dobi od 22 i 27 godina u mjestu Davor u noći sa subote na nedjelju uhvatili su psa, hrvatskog goniča, te se nad njim iživljavali udarajući ga sjekirom. Nakon što su izmrcvarili psa, strpali su ga u vreću i bacili u Savu. Policija je brzo pronašla mladiće koji su priznali da su mučili psa koji je, kako kažu mještani, bio vrlo miroljubiv tako da ga zlostavljačima nije bilo teško namamiti… - čitao je Mrnja na glas u birtiji „Kod Oroza“.
Odloži novine, duboko huknu, onako kao kad čovjek odloži neki teret, naiskap ispi gemišt i promrsi:
-Jebo bi im ja mater da sam kojim slučajem bio ondje.
- I što bi? Upao u govna. Možda bi ih pretuko, ozlijedio, oni te tužili i odgovaro bi k'o za prave ljude – otpovrne Mata,
-E, kad vidim da netko tuče životinju, padne mi mrak. Što mogu, Taki sam i gotovo.
- Lud ko njegov đed.
-O čem se radi? K'o je lud?- upita Antiša koji se do tada nezainteresirano ljuljao na stolici iskušavajući do kojih granica seže zemljina sile teže. Kada je riječ o sili teže Antiša je tu bio fenomen zreo za naučna ispitivanja. Kada bi se pijan vraćao kući lelujao je, teturao, ali padao nije. Imao si dojam da se prihvaća za zrak. Drugog objašnjenja nije bilo.
- Ljuljaj se Antiša, ljuljaj – prosikta Mrnja
-E, živčana čojeka. Ko je, ko je lud ?– ne da se Antiša.
.- Znaš li ti Mrnja kad je tvoj đed Šava iskandžuijo nog kočijaša?
- Gled'o Mata. Gled'o – živnu Mrnja. – Jebote što sam uživo. Natovario budala puna kola cigala i tjera konja uz ono naše brdo. Konj upada jedanput, diže se, kleca nogama. Upada na prednje noge po drugi puta. A budaletina ga bičuje nom kandžijom. Gleđe to moj Šava s avlijski vrata i govori budaletini: -Odvadi malo, ne može to konj sam uzvuć. Al ovaj ne haje. Kad je konj treći puta upo i ne diže se, vlasnik ga poče tuć kandžijom. Konj leži pod rudom, njišti, pokušava se dić, al ne ide. Niz sape počela već krv teć iz razrezane kože. Odjednom moj đed Šava dotrči do kočijaša, ote mu nu kandžiju i počne ga mlatit. Čojek pokrio lice rukama, zapomaže, a moj Šava tuče li tuče: - Jebem ti mater da vidiš malo kako je konju. Boli? Jel boli, marvo jedna? – viko je Šava. Onda je spustio kandžiju i reko budaletini.: Ajde, istovarit ćemo pol kola, pa se vrati. Ovaj šuti, sluša Šavu ko dijete. A bio je bar dvadeset godina mlađi od Šave i jači. Samo kad Šava poludi, čuvaj ga se. Miran, na ranu ga moš privit. Al sve do jedne granice. Onda ga se čuvaj. Znali su to svi.
- - I, kako je završilo?- Antiša će.
- -Lipo. Istovarili zajedno pol kola, konj uzvuko lako. Vratili se, Šava pomogao ubacit drugu polovicu cigli. I ni bilo problema.
- - E, čini se da si i ti povuko na svog đeda- Mata će.
- - A, valjda.
- - Jebote – Mata će Antiši – znaš li ti kako je on natero čojeka da pred ženom laje ko čuko.
- ???
- - Kosio Mrnja travu pred kućom. Čuko bio s njim, a niz put naišo naj Joza što ga zovu Čarobnjak. Sa ženom- Kad su naišli do Mrnje čuko zalaja, a Čarobnjak će, nako s visoka, pred ženom:
- - Veži tog čuku jel bi mogo dobit metak.
- - E, da-preuze priču Mrnja. -Gledam ja u njega nako s kosom u rukama. Ne kužim što on to priča. Kad on opet: Čuješ, veži tog čuku jer bi ga mogo ubit. Jebote, ja osjetim kako mi mrak pada na oči. Stavnjiva se. Potlje mi i moja žena pričala. Došo ja pred njega i pitam ga još jednom što je reko. Vidi Čarobnjak da sam ja zakrvavio. Sto, a njegova žena počela uzmicat. Ma nisam baš lipo izgledo pogotovo s kosom u rukama. Pitam ga opet, a on šuti.
- _ Šta šutiš, mamu ti. Imaš li ti jezik?. A on i dalje šuti. Gleđem ja u njega i lipo ga pitam ima li jezik il mu ga mačka pojela.
- -Imam-propenta Čarobnjak. Ja mu opet jebem sav rod i priželjkujem da kreni na mene. Oću da ga uvridim. A on – jok. Samo stoji. E, jebem ti, kad imaš jezik, a sad šutiš i ne znaš pričat onda laj. – Laj! -viknim. On gleđe. Laj -. dreknim. Kaže žena da sam i kosu podigo. Ja se ne sjećam.
- I?-zantiželjno će Antiša.
- - Ništa, lajo čojek ko pravi čuko – ravnodušno će Mata. – I to pred ženom.
- - Tako mu i treba kad se kurči tamo di ne treba - Antiša će kimajući značajno glavom.
- - Lajo bi i ti da vidiš takog luđaka, izbečiti očiju, zelenog u licu i još s kosom u ruki. Sve dok jednom ne najebe, dok ga neko ne tuži.
- - E, jebiga. Nek me tuži. Ne mogu proti sebe. Samo, ne daj bože, da ne nanesem čojeku neko zlo. Al, reko sam. Kad vidim da netko mlati slabijeg od sebe, ljude, čukce, mačke, konje… ja poludim. I, kako kaže Mata sav se izbečim. Žuta minuta. Ništ drugo- Mrnja će pravdajući se.

nedjelja, 27.01.2008.

PRELJUBNIČKA OBLJETNICA

Usputni zapis

-Danas je godišnjica .
-Da?
-Valjalo bi proslaviti.
-Valjalo bi. Nije malo, šesnaesta po redu.
Sedamnaesta! – ispravi ga pomalo uvrijeđeno tihi ženski glas koji je polušapatom dopirao iz telefonske slušalice.
-Da, da. Mislio sam reći da je prošlo punih 16 godina – pokuša se opravdati-
- Ne slušaš, prošlo je 17, ulazimo u osamnaestu – ženski glas počeo je zvučati nervozno.
Zaboravio si?
-Ja? Nikada. Samo sam se malo zbunio. Zar je prošlo toliko vremena. Meni kao da je jučer bilo. Bože, kako vrijeme s tobom leti.
-Hoćemo se naći – ženski glas zvučao je smirenije.
-Naravno – odgovori je nervozno pogledavajući na sat. – Stara je godina, imam još obveza. Hedviga mi je dala popis stvari kojem moram još kupiti.
-Baš me briga što joj moraš kupiti. Reci kada i gdje.
-Pa… Mogli bi se naći u 12 sati u mom uredu. Sada ondje nema nikoga.
-Dogovoreno.
-Jedva čekam.
.Gustav je nervozno jednom rukom prolazio kroz već prorijeđenu kosu dok je vraćao telefonsku slušalicu u utor telefona. Samo mu je još to trebalo. Stara godina je, gužva, ceste su pune živčanih vozača i flegmatičnih vozačica koje voze kao da su same na cesti. Trgovački centri prepuni su ljudi jer čini se da svi ostavljaju nabavku za posljednju noć u ovoj godini za posljednji tren. Baš kao i on, a ima još nekih obveza. Cijeli plan mu je pao u vodu. A baš je mislio kupiti još nekoliko boca onog piva koji se prodaje u plastičnim litrenkama. I onda mirno možeš reći: Samo dok ispijem ovu bocu. Ova pakovanja od 1,5 l dušu su dala. A, jebiga, što se može. Obavit će kupovinu i obilježavanje preljubničke obljetnice o jednom trošku. Onako, na brzinu i ne osobito kvalitetno. Važna je forma.
Nervozno se ogledavao oko sebe dok je otključavao vrata ureda. Nitko od prolaznika nije obraćao pozornost. Svi su žurili za svojim poslom. Samo je jedna skupina dječaraca u pothodniku obavljala posljednje pirotehničke probe. Oduvijek su ga živcirale petarde i pitao se koji su to idioti od roditelja koji djeci kupuju petarde i zajedno ih sa sinovima bacaju prolaznicima pod noge urlajući od smijeha na panična poskakivanje, zbunjene pa potom ljutite poglede. Zatvorivši vrata, skloni se od pogleda i ulične buke. Ostavio je vrata nezaključana i ključ s unutarnje strane. To je bila već ustaljena praksa. Ona bi ušla i zaključala vrata dok bi ju on čekao u susjednoj prostoriji. Sjedio je za stolom nervozno listajući novine. A, bogati, zar je već prošlo toliko vremena – mislio je dok je prelistavao novine čiji ga sadržaj ovoga trena nije zanimao. Pa da. Bilo je uoči rata. Sva ona zbivanja, prijetnje, nije najavljivalo ništa dobroga. Zrak je postajao sve kužniji, olovniji, a ljudi sve uplašeniji. Nervozu i strahove prikrivali su sve raspojasanijim ponašanjem. Dinar je iz sata u sat gubio vrijednost. Tvrtke iz Srbije su zatvarale vrata, a najviše su profitirali oni koji su robu pokupovali na kredit. Nestalo trgovina, nestalo kredita. Ukidanjem poreza na automobile saveznoj blagajni strani automobili postali su nezamislivo dostupni. Potrošačka groznica tresla je one koji imaju i one koji nemaju. Sada su svi odjednom imali. Živjelo se sve raspojasanije. Kao da je sudnji dan.

ooo

Stajao je iznad nje dok je diktirao tekst nekog dopisa. Umjesto teksta pogled je sve više i više svraćao na njen dekolte u kojeg je, s mjesta na kojem je stajao, pogledom mogao doprijeti do samog grudnjaka. Kada se u jednom trenutku nagnula nad pisaći stroj kako bi uvukla novi papir, shvati da ona i nema grudnjaka. U dubokom izrezu bljesnu dio njenih grudi i Gustav zašuti . Pogled mu je ostao prikovan za dekolte i nije ga mogao odvojiti čak ni kada se uspravila. Čekala je da nastaviti diktirati. Kako je on šutio, ona ga pogleda.
- Sviđaju vam se moje grudi?
Gustav pocrveni, smeten njenim izravnim pitanjem. Protiv svoje volje potvrdno kimnu glavom.
-Evo, pogledajte – reče i povuče izrez majice tako da je mogao vidjeti dvije tamno smeđe uzdignute bradavice koje su naočigled bubrile. Gustav je šutio, nije mogao ništa reći samo je pogledom gutao njene velike dojke.
- Hoćete ih pipnuti? Nisu silikoni - reče dok mu je uzimala ruku i stavljala na svoje grudi. Bile su tvrde, a u isti mah nježno meke nasuprot dvjema ukrućenim bradavicama. Gustav instiktivno počne milovati grudi. Dugo nije milovao mlade grudi. Skoro je i zaboravio kako mogu biti tvrde i pohotne. Strast ga je već čvrsto obuhvatila i povratka više nije bilo. Dio bića još se opirao, bunio. Bila 20 godina mlađa od njega. Mogao joj je biti otac. No, još jednim dodirom po bradavicama strast potjera ćudoređe koje nestade poput nekog kučeta podvijena repa. Počeo je sve grozničavije pritiskati dvije krupne dojke, vrtjeti prstima po bradavicama lagano ih natežući. Usta su mu se punila pljuvačkom, a pogled postajao sve staklastiji. Nagnu se nad izrezom pokušavajući usnama dohvatiti bradavice.
- Nemoj, može netko naići – reče promuklim glasom.
Gustav smiješno zastane u pognutom stavu, na tren se ukoči, a onda se lagano ispravi i reče odlučnim glasom.
-Idemo u stan.
Ona kimnu glavom, ustade, vrati dojke u majicu i krenu prema vješalici gdje joj je bio kaput.
- Idem prvi. Ovako, može nas netko vidjeti, a moja žena i tvoj muž sigurno to ne bi razumjeli.

- - 0 0 0

U vlastiti stan ušuljao se poput tata panično pokušavajući odagnati dojam kako ga svi podsmješljivo promatraju znajući što čini. Nervozno je dohvati telefon, nazva suprugu koja je bila kod majke desetak kilometara dalje, u drugom dijelu grada i koju je trebao dovesti kući.
-Čuj, imam još nekog posla pa ću doći po tebe za dva sata.
--Ali, znaš da još moram ispeći meso i napraviti francusku salatu.
-Ma, stići ćeš, ionako smo sami – reče šaljući joj poljubac.
U tom trenutku otvore se vrata i ona skoro bešumno uđe u stan. Dok joj je pomagao skinuti kaput opet je osjetio kako ga zahvaća vrućica. Pogled na grudi koje su se slobodno njihale ispod majice izluđivao ga je. Opet rastjera i posljednje ostatke grižnje savjesti, uhvati ju za ramena, okrene k sebi, a ona spremno prihvati njegov cjelov. Jezikom je istraživao. Potrajalo je dugo. Ruku je zavukao pod majicu do dviju bijelih čvrstih lopti koje su odgovarale na svaki njegov dodir. Od silne želje počela su mu drhtati koljena, a hlače postale tijesne. Povukao ju na kauč. Spremno je prihvaćala i uzvraćala sve što joj je činio. Visoko joj je zadigao majicu pogledom gutajući grudi koje su se razlile njenim tijelom. Još uvijek ga je nešto sprječavalo da ide do kraja. Laganom joj je koljenom raširio noge. Do samim bedara. Kroz hlače i njene čarape osjetio je vrelinu. Koljenom je lagano trljao njeno međunožje dok je bjesomučno sisao duge ukrućene bradavice. Jedna ruka mu je bila pod njenim uzglavljem dok je drugom mijesio čas jednu čas drugu dojku. Ona je, zatvorenih očiju sve glasnije uzdisala, a u jednom trenutku tijelom je prošao jedan, pa još jedan grč, a iz grla se oteo glasan uzvik:
- Ooo, majko moja!
Nakon toga uslijedila su još dva trzaja koja su joj potresala cijelo tijelo. Za trenutak se zbunio. U tom, ona otvori oči, pogleda ga i reče:
- Ovakve orgazme još nisam imala… I još traju.
Gustav je šutio, ne znajući što da kaže. U tom se ona ustade, raskopča suknju i pred njim bljesnu ljepota nagosti ženskog tijela. Slijedio je njen primjer pokušavajući uvući stomak koji je već počeo pokazivati posljedice uredskog života i manjak tjelesnih aktivnosti. No, još uvijek je mogao proći i sa tih desetak kilograma viška. Odjednom mu bljesnu misao:
- Što ako je žena našla prijevoz i dođe u stan?
Njena ruka ga uhvati. Takav osjećaj nije dugo imao i misao o ženi iščeznu. Pomislio je da će eksplodirati.
- Pričekaj, idem do kupatila – reče i odšeta do kupatila.
Čekajući, Gustav još jednom baci pogled na svoje tijelo. Od svega viđenog bio je najzadovoljniji svojim spolovilom koje je stajalo poput koplja barjaka raspetog pred bitku. Vratila se brzo, a Gustav ugleda svu raskoš ženskih bedara spremnih da ga prime u sviju nutrinu. Uronio je tiho, bešumno … Imao je dojam da plovi svemirom.

0 0 0

- Kao da je jučer bilo – reče popravljajući suknju dok je Gustav gledao po prostoriji ne bi li otkrio nešto zaboravljeno, izdajničko, a što je nakon blagdana mogla pronaći spremačica ili netko od službenika.
- - Dobro pamtim onaj trenutak u tvom stanu prije 17 godina. Imala sam crveni korzet i potrošila sam te na onoj smeđoj fotelji – brbljala je prolazeći češljem kroz crnu kosu.
- – Bio si sav smotan iako ti je žena bila u Zagrebu i nitko nas nije mogao iznenaditi. Baš si bio sladak u onoj smiješnoj zelenoj trenirci – govorila je.
- Rastali su uz diskretno mahanje rukom. Gustav se, ostavši sam, pokušavao sjetiti njenog crvenog korzeta i svoje smeđe fotelje. Koliko god se naprezao nikako se nije mogao sjetiti da ju je vidio u crvenom korzetu, a niti da je ikada u svojoj sobi imao smeđu fotelju. A toga dana imao je odijelo, a zelene trenirke nije podnosio. I žena mu nije bila u Zagrebu- Bila je Stara godina. Odlazeći do automobila sve je bio uvjereniji da su oboje bili u pravu: on je obilježio 16-tu, a ona 17-tu obljetnicu preljubništva.

petak, 25.01.2008.

SJEĆANJE na Krešu Blaževića – Ostat ću mlad

Krešo: Ostat ću mlad
(27. siječnja 1958. – 19. ožujka 2007)




Evo, 27. siječnja je rođendan Kreši Blaževiću, samozatajnom glazbeniku, pripadniku generaciji koja nije moja. Nisam se družio s njim, nisam ga dobro niti poznavao i zbog toga mi je žao. Ja sam ostario, a Krešo je ostao mlad.
No, zato znam Marija Jurkovića, Glazbenika. Novinara, voditelja, glazbenog urednika i direktora programa Županijskog radija Slavonija. Fin momak. Dobitnik „Porina“ sa Zlatnim dukatima iliti Najboljim slavonskim tamburašima. Radi fantastične emisije s djecom. Smiren, u isti tren tako vispren da jednostavno ustukneš pred tom mirnoćom i razboritošću s kojom ti objašnjava i najdelikatnije stvari. Zamolio sam ga napišemo, da se i ovdje sjetimo Kreše. Odmah mi je poslao tekst kojeg sa zadovoljstvom objavljujem.
Krešimir Krešo Blažević, nezaboravni vječni mladić, bio je dobri duh hrvatske pop i rock glazbe i vjerojatno najiskreniji autor što se ikada pojavio na ovim prostorima. Kod njega zaista nije bilo "filozofije", pisao je točno o onome što je u određenom trenutku osjećao. Činio je to jasno i nedvosmisleno, a opet na izuzetno suptilan i nježan način. Vijest o njegovoj smrti, zasigurno je uzdrmala čitavu hrvatsku glazbenu scenu, a i znatno šire, s obzirom da je Blažević bio poznati i priznati autor u cijeloj bivšoj Jugoslaviji te s obzirom na činjenicu da se njegova kratka biografija nalazi i u izdanju Sveučilišta Cambridge "Who is Who in Popular Music".
Podjednako se danas za Krešom plače u Zagrebu, njegovom rodnom Slavonskom Brodu, kao i u Skopju, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu i drugim mjestima koji su imali prilike gledati njegove koncerte ili se na drugi način upoznati s njegovim umjetničkim radom. Krešo Blažević bio je sudionik "Novog vala", kulturnog pokreta s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, jednog razdoblja koje je danas, s obzirom na svojevrsnu romantiku u pristupu - potpuno nezamislivo. Štoviše, jedan je od najznačajnijih sudionika tog izuzetnoga kulturnog pokreta. Pripadnik je generacije koja se ispred Kazališne kavane (Kavkaz) i legendarne Zvečke u Masarykovoj ulici spontano družila, a čiji su akteri između ostaloga bili Branimir Johnny Štulić - frontmen Azre, Jasenko Houra (Prljavo kazalište), brojni slikari, kipari, fotografi, filmski djelatnici...
Mnogi Krešu Blaževića nazivaju hrvatskim Elvisom Costellom, no s obzirom na njegovu fascinaciju Beatlesima, bit će da se prije radi o svojevrsnom nesuđenom Johnu Lennonu hrvatske glazbe, mada bi on te kategorizacije, skroman i jednostavan kakav je bio - zasigurno sa smiješkom otklonio. Jedno je sigurno: nitko nikada nije mogao zamisliti Krešu Blaževića kao starca. Svoj vječno mladi duh zadržao je do samoga kraja. Bio je onaj isti klinac za kojega je prevladavalo uvriježeno mišljenje da je kao golobradi mladić stigao iz Slavonskog Broda "u narodnoj nošnjici, sa šunkom ispod pazuha", kako je to duhovito opisao u svojoj autobiografiji. Svojim je pjesmama odgojio nekoliko generacija mladih ljudi, a da je pritom, cijelo vrijeme bio - jedan od njih. To je odlika samo najvećih u koje Krešo nedvojbeno i spada.
Krešimir Blažević rođen je 27. siječnja 1958. godine u Slavonskom Brodu gdje je završio realnu gimnaziju i osnovnu glazbenu školu za violinu i gitaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i komparativnu književnost. Radio je sve što se u glazbi može raditi. Od 1982. intenzivno se bavi glazbom kada je osnovao vlastitu grupu Animatori te u njoj bio skladatelj, tekstopisac, pjevač i gitarist. Od 1989. godine radio je kao glazbeni urednik i organizator programa u Glazbenom klubu Kulušić, te glazbeni producent. Bio je i urednik publishinga u Croatia Recordsu. Objavio je zbirku poezije 'I jedne i druge' i knjigu pripovijedaka 'Sam u koloni'. Pisao je glazbene kritike u časopisima Vijenac, Kana i Cantus. Član je Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske glazbene unije, čiji je jedan od osnivača. Zajedno s Brankom Bogunovićem Pifom snimio je 2001. godine album 'Julija je bacila svoj krevet kroz prozor'. Autor je i prve domaće rock autobiografije 'Ostat ću mlad'.
Evo ulomka: - Rođen sam kad sam rođen, a to je bilo 27. siječnja 1958. godine. Istog dana, naravno nekoliko godina ranije, rodio se i Wolfgang Amadeus. Ta činjenica daje mogućnost za spekuliranje astrolozima bili mi oni uopće skloni ili ne. Meni samom ponekad naraste perje iz "starke" kada spomenem taj datum, ali, odgovorno tvrdim, samo ponekad. Bila je ciča zima i kažu da su pucala stabla, a seljaci su konjskim zapregama prelazili zaleđenu Savu. Toliko o čudnim okolnostima toga dana. Osim toga, ćale je ostao bez najbolje kape (francuske) jer mu je ujo Vlado izrezao džepnim nožićem. Takav je bio običaj kad se nekom rodi sin. Onda su se naroljali. -

U autobiografiji se Krešo prisjeća ludih godina, nastanka benda, života rock'n'roll zvijezde i svega što uz to navodno ide. Ona je protkana finim humorom, obojena auto ironijskim tonovima i još je jedan, itekako poticajan, dokument koji govori o novom valu. „Ostat ću mlad“ skida koprenu mitova s jednog razdoblja pričajući priču o vremenu koje je imalo svoje heroje, velike i male, a jedan od njih bio je i sam Krešo.
Koncerti održan njemu u čast u zagrebačkoj „Tvornici kulture“ i prva večer prošlogodišnjeg Festung festa u Slavonskom Brodu, posveta su jednoj velikoj i poštenoj glazbenoj karijeri.

utorak, 22.01.2008.

MASLENICA-KAŠIĆ II

MASLENICA

Na prijelazu siječnja u veljaču, 1993. vođene su nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa. U tim borbama, posebno za selo Kašić, pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade, ne žaleći svojih života obranili su Kašić, a time vjerojatno i sam Zadar .
Krajem siječnja l993. za samo tri dana završen je prvi dio akcije "Maslenica" koja je pokazala kako Hrvatska ima snažnu vojsku sposobnu da oslobodi privremeno okupirana područja. U tri dana (22.--25.siječnja) u snažnom naletu hrvatskih redarstvenih snaga i Hrvatske vojske oslobođena je cjelokupna tz."ružičasta zona" zadarskog zaleđa, područje sve do velebitskih visova Velike i Male Bobije,preko Rovanjske, Maslenice, petnaestak zadarskih sela, sve do Babin Duba iznad Sukošana, zadarska zračna luka i Novsko ždrilo. Četnici su doživjeli veliki poraz i bili su u potpunom rasulu: Obrovac je praktično već pao, bio napušten, a govorilo se kako se moglo ići sve do Knina. Odgovarajući na takva pitanja načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, svojedobno je odgovorio: - Operaciju smo uspješno izveli u dvije od tri planirane etape, treću nismo ostvarili zbog intervencije iz svijeta,pa čak i ozbiljnih prijetnji...-
Oslobađanjem velikog dijela okupiranog teritorija završen je prvi dio akcije"Maslenica",ali je sada trebalo ostvariti i onaj, ništa manje teži dio: zadržati dostignute crte jer su Srbi u međuvremenu uspjeli prikupiti velike snage i angažirati ih na crti Novigrad - Kašić. Hrvatske snage koje su sudjelovale u uspješnom prodoru bile su iscrpljene trodnevnim borbama i valjalo je angažirati svježe postrojbe koje će moći očuvati dostignuto.Odluka je pala da se na tom dijelu bojišnice rasporede dijelovi 3.gardijske brigade.

Maslenica-Kašić I

MASLENICA-KAŠIĆ II

Kota 212

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.
Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac slušao nas naslonjen na stol. Ispred njega je bila specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motore „uhvatili“ smo Arkanovu poruku upućeni četničkom štabu: - Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve (Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike).
Krenuli smo na nove položaje, Stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smiljčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.
-Jesil' živ?-s nevjericom pitaju.
Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.
- Nema municije-kažem.
-Jebeš municiju – viču. - Glavno je da si ti živ.
- Sam Bog te spasio- govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.
– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.
No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.
Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.
– Opkoljeni smo! – reče.
Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.
- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.
Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.
Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.
- Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.
Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: - Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.
- Što se dešava – zbunjeno će Debeli.
S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.
-To je Kruljac- zaurla Smrčo.
Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se u stvari dogodilo. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smiljčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.
Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.

petak, 18.01.2008.

VINKOVO

Divani; U susret Vinkovu, spomendanu sv. Vinka zaštitnika vinogradara i vinograda




Zato braćo, svi danas/zalijmo lozu oko nas/ Pokrijmo s kulinom/ pa zalijmo svu vinom/ Da se žuri brže dić' / i napuni svak' sudić /Prije neg' nam vele ić' / odakle se ne da dić'! Orila se ova pjesma diljskim obroncima, pogotovu tamo u Brodskom brdu gdje su Brlići i ostala boljestojeća gospoda imala svoje vinograde. Orila se pjesma svakoga 22. siječnja na Dan Svetoga Vinka - zaštitnika vinogradai vinogradara. Pjevala se prije stotinjak godina, pjevala, pa zastala, ali nikada nije prestala. Išlo se u vinograde, manje pjevalo, a još manje u kuline na trsove obješeno pucalo. Nije bilo baš uputno! Ondašnja se vlast mrgodila.
Vjerojatno antički bog Dioniz, ili Bakho, švalerčina i vinopija nije ni slutio -kada je opijen sokom vinove loze, u pratnji satira, menada, tijada, nimfi…- krenuo put Indije, da će reinkarnaciju doživjeti u raznim religijama pa tako i u kršćanskoj. Za razliku od antičkog boga, Sveti Vinko je utjelovljenje mukotrpnog vinogradarskog posla izrečenoj u onoj narodnoj: Vinograd ne traži gospodara već slugu! I zbog toga,pravi vinogradari žive sa svojim trsovima: maze ih, paze, hrane i njeguju. Neka samo nešto od toga ispuste vinogradi to skupo naplate. No, u jesen, kada se zreli grozdovi objese ispod širokog lista, zaboravi se sav trud i mar i čovjeku nešto bude milo u duši:
Pij to vino/ ni' ga šala dala već motika i leđa grbava! Vino pije k'o vinograd sadi/Tko ne sadi taj se vodom 'ladi!




Tko je bio Sveti Vinko? Znamo da je živio u 4.stoljeću i stradao mučeničkom smrću,u doba vladavine cara Dioklecijana koji je progonio kršćane. Bio je trezvenjak i kakve veze ima s vinogradima i vinogradarima - dandanas nije baš najjasnije. Možda zbog imena ili... No, bilo kako bilo spomendan Svetoga Vinka od davnina se štuje u ovim krajevima gdje je još rimski car Prob (276-282.) zasadio prve čokote vinske loze, a čovjek se s njom druži već 2-4 milenija.Tradicija vrijedna štovanja! Što mislite, da je netko izračunao, koliko je od tada vina proizvedeno i, naravno, popijeno?! Vjerojatno dostatna za neki novi ocean. Koliko bi tu tek plivača bilo?
Lozine kretnje su čvoraste,kljaste/polagano loza spram sunca raste

Iz blata I kiše, iz blata i pijeska/proziran grozd se na suncu ljeska
Korijenje čokota, krastavo, tvrdo/penje se žilavo na jesenje brdo
Loza se tiho i nijemo penje/o, divno je njeno slijepo htijenje
Htjeti iz blata postati čista/ko vino kad u čaši se blista (M.Krleža)




A ovo moje Podvinje u svom nazivu kazuje da je to oduvijek bio virodan kraj. Jer,Podvinje se nekada zvalo Vinica. A Vinica, što pokazuju i mnogi nazivi drugih mjesta (slovenska Vinica, makedonska Vinica, ukrajinska Vinica...) oduvijek je označavalo mjesta gdje ima vinograda, a gdje ima vinograda ima i vina. E, kako je podvinjska Vinica bila gore na brdu, a tako se zvala i drvena tvrđava koju su Turci u l6. stoljeću spalili, carica Marija Terezija je dvjestotinjak godina kasnije odlučila Podvinjce, kao i sva druga granična mjesta, spustiti dolje - malo niže i ušoriti ih. Tako više Podvinjci više nisu bili u Vinici već pod Vinicom - Podvinje.
Gdje su vinogradi, tu je vino, a gdje je vino tu je pjesma i šala. Mnoge su "mudre" misli izrečene,a neke čak i zapisane. Evo nekoliko koje odgovaraju na pitanje (neka se blogerice ne ljute) zašto je vino bolje od žene:
U vinu možeš uživati puno duže!
Vino nikada ne kasni!
Vino nikada ne boli glava
Vino smiješ dijeliti s prijateljima!
Vino si smiješ priuštiti I javno!
Vino nije ljubomorno,ako naručiš drugo vino!
Vino se neće rasplakati ako kući dođeš s još jednim vinom!
Ako promijeniš vino ne moraš plaćati alimentaciju!
Tvoje će te vino uvijek strpljivo čekati dok ti lunjaš okolo!

Eto,bilo je to nekoliko mudrih misli vinopija i neženja, a vinoljupci svoja mudrovanja ovako završiše:
Živjelo vinsko bure, živjela vinska čaša
Živjelo vino (hik!), što teče u grla naša!




Da, na kraju evo prošlogodišnjeg pisma mog prijatelja Bećara što mi ga je uputio:
E, lipi moj, evo sjedoh, uzeh pero u desnicu ruku pa ti pišem: nješt sam tužan na 'vo Vinkovo. ni, ko njekad. Prije smo išli mi muški u brdo, ložili vatre pekli kobasicu i nu lipu slaninu domaću - sapunjaru. Pili vino, pjevali i nako oblokani vraćali se u sitne sate kotrljajući se i prteći snig do kuća. A sad, sunce sja-moš u kratkim rukavima odat. Vinkovo se slavi na brodskim ulicama. Ne ti stranke dovukle u grad štagljeve, objesili kobasice na prutove, isprosili vina i onda ga velikodušno dile građanima. E, to ti je lip, fin svit koji kod kuće malo jede i pije. Nako gospodski. No, kad je mukte ne moš ih prepoznat. Oblokaju se dok kažeš keks. Još nisu ni progutali jedan komad mesa, a već traže drugi dok im se mast cidi niz bradu. Drugi su opet organizirali rezidbu loze u Glogovici, Bukovlju, Starom Petrovom Selu. A sve u želji da ih posjete novinari, snime i objave. Evo ti lipe reklame i propagande uoči ovi gradskih izbora. Tako su ti i sv. Vinka metili u svoju propagandu. Ma izludit svit za vlašću. Svi bi vladali-samo ne znaju kako. Bijo sam ti u nedilju u Kutjevu. Čuveno vino, dobri vinogradari odlikovani mnogim medaljama za vino. Lipo su uredili Trg graševine, jedini koji tako ime ima u Europi. Doveli i pridsidnika Mesića. a njem ni bilo puno teško, do rodne Orahovice ni 15 km. I tako ti došo prisednik (nisu pjevali: Iznad Kutjeva zora sviće, dobro doš'o pridsjedniče!) tiska se svit oko njega pa i ja. Odjedanput me njeko muni u rebra i veli: Dalje od pridsednika. Ma jebi se balo balavi di si ti bio 1991. kad je Mesić bio pridsednik Jugoslavije. Onda ga niko ni čuvo i mogli smo lipo divanit u Brodu i Sibinju na nim Sibinjskim žrtvama. Kasnije mi poklonio i svoje knjige i lipo se potpiso: Bećaru od Stipe. No, vidi Stipa da se nješt oko njega zagužvalo, okrene se i spazi me. - Di si Bećaru, neblaka ti tvoga - vikni Stipa, a naj se balo zableni, meti onu slušalicu u uvo i ko ćukica se povuče. - Tu sam Stpe - rekoh popravljajući jankel. - E, tebe svud. Odkud ti u Kutjevu - pita Stipa. - Ma lipi moj Stipa, čuo sam da ćeš doć pa rekoh sam sebi: Idi do Stipe i pitaj ga dokle će naj zakon od nula promila bit na snazi? - E, moj Bećaru morat ćemo ga ukinit. Mora Sanader to rišit jer je pokazao da narod ni puno trizniji - veli Stipa i pita me:-Neg što ti misliš u srpskim izborima i njiovim radikalima? -Nemam što mislit. Još mi je moja baba Liza govorila da tu kruva neće bit nikada. Njima je njiova koža uvik premala. Stalno nješ ratuju, dobiju priko nosa, umire se, primire, pa opet po starom. Valja Stipa držat oči stalno otvorite - kažem.
-Imaš pravo, složi se Stipa i na odlasku mi vikni:-Bećaru, što ti vridi Zakon o promilima i prometu kad ti nikad nisi ispod dva promila. A taki zakon nikad niko neće donit!
Im'o bi ja teb još puno toga pisat, al vako guste redove kad vidiš neće ti se dat čitat. Pa, više drugi put. Pozdravlja te ko i sve blogere u zemlji i svitu - Bećar.

utorak, 15.01.2008.

Prije 16 godina

Na današnji dan, 15. siječnja 1992. Hrvatska je međunarodno priznata. Prije godinu dana i nešto dana napisah ovu priču koju je Miljenko Jergović uvrstio među Najbolje hrvatske priče 2006.
I jedno i drugo-radi podsjećanja i sjećanja
(Dakle: opetovano)

PRIZNANJE
15. siječnja 1992.
JEKA



Tiho, skoro bešumno okupljali su se ljudi oko podvinjske mrtvačnice toga prohladnog, petnaestog dana, siječanjskog ranog poslijepodneva 1992. Umrla je baba Jeka, lička pravoslavka koja je ovdje doselila davno, toliko davno da ni sam ne znam kada. Davno prije mog rođenja. Nisam ju vidio godinama, a u sjećanju je ostala visoka, mršava žena koja je živjela u brdu, u vinogradima, sama s trsovima i godišnjim dobima. Kroz maglu dopiru sjećanja kad sam s djedom i bakom išao u pradjedovski vinograd kojeg više nema i kojeg su nasljednici, nakon raspada zadruga i ostavinskih rasprava, zamijenili za najnoviji Golf. I dok su djed i baka rezali lozu, ja sam se igrao ispod, tada mi se činilo, ogromne kruške pored još veće, dublje i mračnije šikare. Baba Jeka je imala kućicu u susjednom vinogradu i često je znala pomoći družeći se s mojima. Godine su prolazile. Nestalo je vinograda, djeda, a potom i bake. Baba Jeku nisam više viđao. Rijetko je silazila u selo. Ostala je sama.
Nevelika skupina muškarca i žena ogrnutih crnim vunenim maramama stajala je nijemo pored mrtvačnice čekajući župnika i trenutak kada će krenuti za lijesom. Smatrao sam, kao i oni, da Jeku moram ispratiti jer je s njom nestao i dio mog djetinjstva kojeg sam se, u ovom trenutku, s mukom pokušavao prisjetiti. Ostali su samo raspucani dijelovi. Tišinu groblja iznenada je proparao prasak dvaju MIG-a 21 tadašnje JNA koji su se, tu i tamo, s bosanskih aerodroma upućivali u ovaj posavski dio Hrvatske. Gomila se nijemo zgledala jer su zrakoplovi već proletjeli dok je zvuk došao do naših ušiju. Nismo se stigli ni uplašiti.
-Kao da je parada - pomislio sam.
Opet je zavladala tišina. Još teža i sumornija. Samo su prigušeni glasovi i pokoji krik vrana s obližnjih oranica i ogoljelih debala remetili gotovo svetački mir. Odjednom se gomila pokrenula, uzvrpoljila. Stigao je svećenik. Ovaj naš, katolički. Baba Jekini su bili negdje u SAO Krajini. Četvorica Komunalčevih službenika, u čizama na kojima su se vidjeli blatnjavi ostaci kopanja rake, zgužvanih crnih flekavih i očito jeftinih odijela, s kapama zabačenim na potiljak, iznijeli su kovčeg na crna kolica ukrašena vjenčićima s lažnom pozlatom, s kotačima nalik onima na biciklu. Dah im je bazdio na rakiju. Svećenik je molio nad kovčegom, a gomila je za njim ponavljala sustižući njegove riječi. Žurio se jer je još imao nekoliko pokopa. Svakodnevno su s novogradiškog ratišta pristizala tijela poginulih vojnika. Molitvu je odjednom nadglasala pucnjava iz pušaka i rafali. Štektalo je sa svih strana. S okolnih brda oglasili su se i PAM-ovi. Narod se uzvrpoljio uplašeno gledajući. Žene su se stisnule oko kovčega dok su se muškarci zbunjeno okretali tražeći mogući zaklon. Samo je svećenik nastavljao s molitvom, ne obazirući se na pucnjavu.
Nakon nekoliko minuta zbunjenosti stigla je vijest da je Hrvatska međunarodno priznata i da to, slaveći, pucaju naše postrojbe.
- Pođimo u miru! - rekao je svećenik i gomila se pokrenula. Zvono s grobljanske kapele je zazvonilo, kotači na kolicima su s vremena na vrijeme zaškripali, a pucnjava je postajala sve žešća. - Samo troše municiju. Trebat će im - promrmljao je djed u žutoj suknenoj jakni, koračajući pored mene uskim, blatnjavim puteljkom što je vijugao između grobova.

OBLACI

Iz Dnevnika 1991.

NAGOVJEŠTAJI BUDUĆNOSTI

Ispraćaj stare 1990. puno dobrih želja i očekivanja u Novoj 1991. godini. Slavonskobrodski hoteli, kafići, domovi - bili su puni raspjevanih društava, grljenja, ljubljena i nazdravljanja. U potpisu ispod fotografije nekog razdraganog društvanca u Hotelu "Park", napisao sam: 'Ko ne pjeva ,taj Slavonac nije! - reče uglas ovo društvance u Hotelu "Park", nazdravi punom čašom, za lijepe želje i kratki predah do slijedeće pjesme. Ta, pobogu, večeras je najluđa noć, noć kada se pjeva, veseli (zakratko) zaboravlja siva svakodnevica. Jer već jutro, jutro će promijeniti sve.(...) Kako ćemo plesati u 1991. vidjet ćemo,vremena ima...
Prvorođeno dijete te noći bila je Mihaela Kitanović (3 kg i 250 grama,duga 51 cm). Prve dvije novorođene bebe su djevojčice pa „znalci“ prognoziraju kako će 1991. biti "ženska godina". A te male, nježne , uspavane ljepotice nisu ni slutile što će ta i ostale četiri godine donijeti njima, njihovim roditeljima i gradu u kojem su došle na taj ružni, okrutni svijet.
Na duplerici Brodskoga lista reportaža i veliki naslov "Sretni blagdani Jugo!" O gastarbajterima koji su božićne i novogodišnje blagdane dočekuju kod svojih kuća.
Oni koji se još nisu otrijeznili od božićnih i novogodišnjih tulumarenja rastrežnjavanja 3.siječnja vijest iz Knina: Ondje je proglašena tzv. "SAO Krajina". Četiri dana kasnije, u Slavonskom Brodu su građani pravoslavne vjere obilježili javno božićne blagdane u nedovršenom zdanju velikomučenika Gregorija. Božju službu su obavljali protonamjesnik Lazar Hadžić i jerej Milorad Jović uz nazočnost predstavnika brodske vlasti.
Predsjedništvo SFRJ i dalje izdaje priopćenja, ovoga 9.siječnja "o raspuštanju oružanih sastava izvan oružanih snaga SFRJ...". Jasno je da Srbija želi upotrijebiti vojni vrh za razoružavanje hrvatskih branitelja čiji se najveći broj nalazi u pričuvnom sastavu policije.To je u tom trenutku bio jedino, prema tadašnjim zakonima, legalno uporište za legalizaciju podijeljenih kalašnjikova.
16.siječnja 1991. počela je "Pustinjska oluja". Saveznici su bombardirali Bagdad. Kako sam Sadama poistovjećivao sa Slobodanom Miloševićem, naivno mislim kako je to ujedno i upozorenje srbijanskom vođi da smanji velikosrpske težnje i pritiske na Hrvatsku. No, u Bagdadu ima i veći broj Brođana koji kao radnici "Đure Đakovića" rade na izgradnji nekih kapitalnih objekata. Doznajem da su neozlijeđeni i zdravi te osim straha nema drugih posljedica . Za koji dan očekujemo ih u Slavonskom Brodu.
Ovdje, u Slavonskom Brodu, sa zebnjom pratimo "vojne vježbe" JNA na teritoriju Hrvatske. Dan je sv.Vinka zaštitnika vinograda i vinogradara. Imamo neke naznake kako su u brodsku vojarnu pristigli specijalci. Politika i Politika expres naprosto se natječu tko će više ocrniti Hrvatsku i njenu vlast. U međuvremenu je i vojni vrh donio zapovijed kako se ne dopušta gradskim čelnicima da govore na prisegama novaka kako ne bi rekli nešto što neće biti po volji Kadijeviću i Adžiću.
25.siječnja predsjednik Tuđman je otputovao za Beograd na susret s političkim vrhom Srbije, a JNA uhićuje u Virovitici Đuru Dečaka i Antuna Habijanca. U večernjim satima pratim TV program i odjednom, zgranuto promatram film "Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj". Naprosto ne vjerujem onome što vidim i čujem. General Špegelj dogovara ubijanje obitelji oficira i... Jedan prijatelj komentira: -Namještaljka i montaža KOS-a! Želim mu vjerovati, ali takva podlost nekako sporo dopire do moje svijesti. Tek dolje,stotinjak metara niže, u podvinjskom domu gdje je dignuto nekoliko stotina "pričuvnih"policajaca shvaćam svu ozbiljnost situacije i da počinje jedno razdoblje u kojem ništa više neće biti kao prije.

subota, 12.01.2008.

ČETNIČKI KAZAMATI SMRTI

IZ DNEVNIKA 1991.
Prva razmjena zarobljenika


VELIKA KOPANICA (11.kolovoza 1991.) - Tridesetak celzijevih stupnjeva iznad ništice najavljuje pakleno vruć dan,a vrućina tjera u hladovinu motela "Zelengaj. Jedanaest je sati i 15 minuta i ništa osim pripadnika ZNG-a ne ukazuje da će se na ovom mjestu obaviti razmjena zarobljenih četnika i njihovih jataka za uhićene pripadnike legalne hrvatske vlastiti te običnih građana koje četnici drže kao taoce u "zatvorima " Borova Sela, Bobote, Dalja...
Nedaleko motela pozornost mi privlači šareni autobus jajačkih registracije, 40-tak putnika i pisanih parola koje pozivaju na mir, ljubav i suživot. Od Fikreta Musegića, vlasnika autobusa doznajem da je on organizirao Jajčane da se priključe Yutelovoj karavani mira koja se sprema posjetiti Osijek. Svi su već pomalo nervozni jer već duže vremena čekaju karavanu koja je jutros krenula iz Sarajeva i tu, pored Bosanskog Šamca, trebala ući na teritorij Hrvatske. Priča Fikret kako je u njegovom autobusu prava Jugoslavija u malom.Tu su Muslimani, Hrvati i Srbi, a žao mu što nema Roma. Slažem se, kakva je to Jugoslavija bez Roma. Neoprezno ga pitam da li je i Jajce u Grahovčevoj "krajini" što se treba "prisajediniti" onoj Babićevoj.
- Bolan,nemoj zajebavat! - skače Fikret k'o da ga je netko šilom podbo.-Kakva Krajina! Drvar jest,al' Jajce -jok! Tješim ga da sada, vjerojatno, nakon što je potpisan "istorijski sporazum srpskog i muslimanskog naroda" od strane Karadžića i Zulfirkapašića - biti drukčije. Gleda Fikret bijelo, ali odgovor prigušuje buka dugačke kolone automobila .Sirene svih mogućih zvukova, transparenti što pozivaju na mir, suživot,budućnost... Nasmijana lica vire iz automobila, ruke mašu, pjeva se.
- Kao da su sišli s neke druge planete, izvan vremena i prostora. Nek' idu u Dalj il' Miloševiću i Adžiću u Beograd! - gunđa u bradu jedan od gardista dok nevoljko odmahuje na pozdrave. - Koji normalan čovjek nije za mir,samo nek' to objasne onim monstrumima iz Dalja, Erduta, Banije, Knina...
-
ISČEKIVANJE

Iz pravca Vrpolja pristiže druga, manja kolona. Odiše sumornom stvarnošću. Pored pripadnika MUP-a, Vladimira Šeksa - predsjednika Kriznog štaba Slavonije i Baranje, osječkog gradonačelnika Zlatka Kramarića, tu su i dvije "marice" sa ukupno 10 uhićenika koji su zatečeni s oružjem i drugim nepobitnim dokazima o sudjelovanju i potpomaganju četničkih terorističkih akcija na hrvatskom tlu. Dolaze i predstavnici Međunarodne organizacije Crvenog križa s gospodom Ervinom Dislerom i Žan Fransoa Beržeom. Oni su u Hrvatskoj još od svibnja mjeseca i za to vrijeme razgovarali su s više od 300 ljudi,talaca što se nalaze po "zatvorima" Banije,Knina,Slavonije...
Podne je već prošlo, znoj se slijeva niz kralježnicu, muvamo se dvorištem. Od druge strane ni traga ni glasa. Skeptik sam kao i većina nazočnih da će "predstavnici srpskog naroda" održati zadanu riječ, baš kao što su to sinoć učinili i predstavnici tz JNA koji su odustali od prvobitnog dogovora (dva za dva) već su za dvojicu pripadnika Zbora narodne garde, koje su četnici zarobili u Mirkovcima, tražili (i dobili) trojicu svojih rezervista koji su naoružani i okićeni četničkim oznakama uhvaćeni nedaleko Županje.
Ipak, iza 14 sati iz pravca Vrpolja pristižu blještava vozila saveznog SUP-a koji sprovode oronuli kombi s desetoricom zarobljenih pripadnika MUP-a, ZNG-a i civila otetih iz vlastitih kuća, s kućnih pragova. Teška atmosfera, poput nekog golemom oblaka spušta se dok Ilija Končarević-sekretar tz "Srpskog nacionalnog vijeća za Slavoniju i Baranju i zapadni Srijem" - blagoglagoljivo pokušava objasniti Šeksu i Kramariću dvosatno zakašnjenje.Naravno, po običaju oni ne snose nikakvu krivnju, na što osječki gradonačelnik ljutito odmahuje rukom kao da želi reći: -Te sam priče već mnogo puta čuo.Volio bih znati kad ćete pokušati poštovati zadanu riječ.
Gledam oronuli kombi, bez registracijskih oznaka, skinutih naljepnica koje su govorile o vlasniku i mislim: - Kome li su ga ukrali? Kroz prašnjava stakla pogledi nevjerice i nade. Izmučena lica stegnuta bolnim grčem, razdirana željom i žudnjom da što prije izađu iz tog limenog kaveza i dođu među svoje. Netko otvara vrata i iz kombija jedan po jedan izlaze četnički zarobljenici. Ilija Končarević ih prebrojava poput stvari. U prolazu, jedan šapće: - Pazite na onu dvojicu, imaju pištolje za pojasom..
-Neka imaju-odgovaram. - Nemaju šanse!
Desetočlana kolona jadno odjevenih Hrvata, koji su prošli tko zna kakve torture po četničkim "zatvorima" vuče se ka prostorima gdje će biti obavljen liječnički pregled. Pridržavaju jedni druge, pomažu im ljudi iz osiguranja, dok gardisti škripe zubima. Iz kombija izlazi jedan atletski građen gardist.Vidi se da bio športaš. Pognut je u struku i ne može se ispraviti.Tukli su ga kundacima, telefonskim žicama, vodili na strijeljanje...Lijevo mu je oko krvavo, posljedica udarca kundakom dok je svojim tijelo štitio kolegu, mladića iz saniteta, kojeg su četnici htjeli zaklati. Njih dvojica su išli autobusom, nenaoružani i uz jamstvo vojske. No, stigli su samo do Bijelog Brda gdje su ih, na vrijeme obaviješteni četnici, izvukli iz autobusa, pretukli i odvukli u Borovo Selo. Sve je to vojska mirno promatrala ne hajući za zadanu riječ.
S mukom izgovorene rečenice zagušuju preleti ratnih zrakoplova generala Zvonka Jurjevića. Još jedna demonstracija sile i dobre obaviještenosti.
- Ovoga Albanca, vukovarskog slastičara, tukli su i tjerali pjevati srpske pjesme! - priča plavokosi sanitetlija.
- Nemoj da vređaš! ljuti se Albanac.-To su onoga Muslimana tukli sve dok nije naučio nekoliko srpskih "junačkih" pjesama. Ma, čovječe, tukli su nas svim i svačim, gdje je tko dohvatio. Jedan od četnika je hvatao neko željezo i s njim nas htio mlatiti. Strašno, strašno! Do sada se nisam bavio nekom politikom ,al' od sada ću i poginuti za ovu Hrvatsku - cijedi kroz zube Albanac koji je već 20 godina živi u Vukovaru, a kojeg su zarobili dok je kupovao rezervni dio za svoje postrojenje.
Tu je i 58-godišnji Tenjac, poduže nebrijane, sijede brade.Njega su četnici s kućnog praga odveli prvo u Bobotu pa potom u Borovo Selo gdje je ukupno proveo 41 dan. U Tenji je ostavio kuću, svinje, kozu s jarićima, perad...Pojma nema da li mu je dom čitav, a skoro mu je i svejedno jer se u Tenje više ne namjerava vraćati.
Iz MUP-ovih "marica" izlaze i četnici. Čisti, izbrijani, uredno odjeveni. U rukama im vrećice s osobnim stvarima koje su imali prilikom uhićenja.
- Pogledaj ih! - govori mupovac. - K'o manekeni, a ove naše su prilikom polaska još jednom pretukli. Nismo toliko iznenađeni njihovim izvrsnim tjelesnim stanjem, već starošću. Ako je procjena točna, stari su između 35 i 55 godina.
-Ova dvojica su umirovljeni policajci Hrvatske! - šapće mi netko iza leđa .- Uživaju hrvatsku mirovinu, stanove, a s druge strane četnicima nabavljaju oružje i idu na barikade. Gledaj kako će se ovaj Končarević s njima pozdraviti.
I stvarno, slijedi srdačan stisak ruku, grljenje, ljubljenje. Nakon toga jedan po jedan prilaze policajcu koji im u malim, platnenim vrećicama, uz priznanice, vraća novac i nakit kojeg su imali uza se prilikom hapšenja. Jedan od uhićenika prilazi zatvorskim čuvarima, rukuje se i zahvaljuje na korektnom držanju.
Onaj gardist, atleta, pognut hoda dvorištem. Govori Vladimiru Šeksu: -Još ima naših, oslobodite ih jer će ih ove zvijeri pobiti. Šeks odgovara kako Vlada poduzima sve što može i upravo je iz tih razloga pristala na ovu razmjenu. No, teško je s četnicima jer imaju desetine komandanata koji, svaki za sebe, diktira neke posebne uvjete . Pretučeni gardist ispod oka promatra četničke jatake.Na nogama mu tijesne, izderane tenisice-poput papuča navučene na bosu nogu. Hlače, koje su nekad bile bijele boje, dopiru ma malo ispod koljena...
-Ljudi moji! Znate li vi uopće kako su se naši momci borili u Dalju? Cjelokupna posada pored vodovoda je izginula braneći ga. Nitko nije pobjegao niti se predao. Policijsku postaju četnici nisu mogli zauzeti sve dok im vojska nije upomoć poslala tenk koji je granatom razorio zgradu i pobio svih 17 branitelja. Jedan od opkoljenih gardista je punih 90 minuta pružao oružani otpor. Tukli su ga bombama i tromblonima, teškim mitraljezom...sve dok ga nisu ubili. Drugi se, kada je ispucao svu municiju, predao. Išao je visoko uzdignutih ruku, a oni su ga rafalima masakrirali.Truplo na jednu,noge na drugu stranu. Pa onda ruke. Sve do smrti. Cijele obitelji civila su pobijene. Istina o Dalju će se tek čuti.
-Rekli su kako je vojska poručila da nas hrane dok imaju paštete,a onda nek' nas pobiju! - priča drugi .- Njemu je, pokazuje glavom na gardistu - jedan rezervist iz Prigrevice rekao: - Ne brini. Ovo je pancir-metak. Samo zini i nećeš ništa osjetiti.Tako su se iživljavali na nama.
- Ja sam inače dobro prošao. govori jedan Daljanin. - Uhvatili su me u mojoj kući i samo su mi nož prinosili grlu govoreći kako će me zaklati. No, kao što vidiš nisu to učinili. Spasili su me susjedi - Srbi. Ima i među njima dobrih ljudi, ljudi koji nemaju nikakve veze s tim četničkim ludilom. Ali zato su drugog zarobljenika, što ćete vidjeti ako bude razmijenjen, pokušali zaklati ali je izmaknuo glavu tako da su ga samo porezali po vratu.
-Tragove masakra prikrivaju tako što sahranjuju u masovne grobnice, a nadute ljudske leševe polijevaju benzinom i onda zapale. Naduto tijelo bude razneseno kao bombom i identifikacija je praktično nemoguća - priča drugi iz razmijenjene skupine, koji je bio u "radnoj brigadi" koja čistila zgrade,ulice i daljske sokake od mrtvih tjelesa.
Riječi teško prelaze s otečenih usana. Aktiviran je obrambeni mehanizam koji nastoji poštedjeti i sačuvati psihu, potisnuti sve užase i patnje. Gurnuti ih u noće more. Slušam te jedva čujne rečenice i hvatam samoga sebe kako i sam potiskujem te grozote ne shvaćajući niti prihvaćajući da se sve to događa na samo 50-tak kilometara odavde, na samo devet godina od 21.stoljeća.
Opet tutnje zrakoplovi, praćkom se mogu doseći. Autocestom prolazi konvoj od stotinjak teških vojnih vozila. Iz Osijeka se vraća šarena Yutelova karavana mira. Tu i tamo netko zasvira,mahne. Nisu raspoloženi kao u polasku jer su im Osječani jasno rekli da su oni za mir i suživot, a takve karavane neka organiziraju za Borovo Selo ili Beograd gdje smišljaju osvajački scenarij i planiraju masakre poput onoga u Dalju, Baniji...Da li je to buđenje Yutela i prestanak afirmativnih reportaža o "borbama srpskog naroda" i neprihvaćanja hrvatske stvarnosti.Sve dok mečka ne zaigra i pred njihovim vratima.

(Slavonski Brod,16.kolovoza 1991)

petak, 11.01.2008.

Bijesan sam, jako

.Mjesec dana pratim sapunicu oko koalicijske trgovine, usuglašavanje programa, ucjena, kupoprodajnih odnosa foteljama. Nakon svega, opet dođoh do dobro znane spoznaje da na izborima uvijek, ama baš uvijek, pobjeđuje STRANKA INTERESA. Sastavljena je plavih, žutih, crvenih, modrih, zelenoplavih, žućkastih… Važna je fotelja, upliv u zakone, zakonske akte, legaliziranje zemljišta kupljenih po bagatelnim cijenama kao oranice, oranice, šikare, a onda-gle čuda, nakon par godina bivaju proglašeni građevinskim zemljištem s potrebnom infrastrukturom izgrađenom od naših novaca. A tada ta zemljišta na cijeni dobivaju deseterostruku ili čak stostruku vrijednost. I evo novaca, kao u priči. Neću pisati o tvornicama, tvrtkama, mizernim plaćama, i natjecanja u kupovini što duljih i skupljih jahti, unikatnih automobila i ostalim sranjima.
I dok se vode „tvrdi“ pregovori da bi se zadovoljili apetiti, nagradila vjernost nužno je i podijeliti ministarstva, povećati njihov broj, opet na trošak poreznih obveznika – cijene putuju u nebo, a primanja u pakao. Vlade ima-nema, vakuum se koristi za poskupljenja koja idu kao po tekućoj vrpci. Nitko ništa ne zna, cijene su kao u Europi, a primanja bangladeška. I to je u redu. Tako smo birali i izabrali. I tako nam i treba.
No, da li smo baš tako birali ili smo prevareni. Varaju nas svaki dan, a koalicijski dogovori i sporazumi su također prijevara biračkog tijela. Ako sam ja, primjerice, glasovao za HSS-HSL onda nisam za HDZ ili SDP. No, stupanjem u koaliciju oni su mene prevarili u ime vlastitog interesa. Ili prelazak saborskih i inih zastupnika. Ako sam glasovao za listu HSP-a ( recimo) glasovao sam i za te ljude. Nisam glasovao za druge. Sada oni, gle čuda, opet vođeni višim interesima prelaze u druge stranke „jer su nezadovoljni odnosom i vođenjem svoje stranke“. Ma nemoj. Priče za malu djecu. Ili nas smatraju totalnim idiotima. Na upit koliko je dobio, što je dobio zbog promijene stranačkog dresa, jedan gradski vijećnik je odgovorio: „Mjesto pod suncem“. I nije čovjek slagao. Samo nije obrazložio što je to „Mjesto pod suncem“. Drugi kažu da je to saniranje njegove tvrtke, vraćanje dugova, posao za djecu, bližu i dalju familiju… Kažu to je oko milijun, milijunipol kuna! Očito je čovjek važan jer može promijeniti odnos snaga u Gradskom vijeću i dovesti drugu stranku na vlast koja je na izborima izrazito loše prošla. No, nije on jedini. Takvih je trgovaca glasovima birača jako puno. U normalnim državama to bi im bio labuđi pjev i nakon toga mogu reći zbogom politici. Politički mrtvaci. No, u Hrvatskoj je to način ponašanja. Čemu onda izbori? Biračko tijelo se izjasnilo, glasovalo, a krajnji učinak nakon trgovine je potpuno drugačiji. Na izborima (parlamentarnim, županijskim, gradskim, općinskim …) povjerenje dobiju jedni, a vladaju drugi. Zaplotnjački umješniji, bogatiji, i spretniji u traženju „stranačkih slabih karika“.

nedjelja, 06.01.2008.

OVDJE SE RAĐALA EUROPA!

Arheološki radovi na lokalitetu Galovo u Slavonskom Brodu, starom osam tisuća godina




SLAVONSKI BROD - Arheološki lokalitet Galovo, četiri kilometra udaljen od samog središta Slavonskog Broda, već četvrtu godinu za redom iznenađuje arheologe novim, brojnim i sve značajnijim otkrićima. Sada se već sa sigurnošću može reći da se radi o pravom "velegradu" iz mlađeg kamenog doba - najvećem na području sjeverne Hrvatske, starom oko osam tisuća godina, čiji su stanovnici živjeli u ranoj fazi starčevačke kulture. Ovo je jedino nalazište starčevačke kulture u Hrvatskoj koje se sustavno istražuje i već ta činjenica potvrđuje kako se radi o izuzetno vrijednom nalazištu (značajnijem od mnogih "razvikanijih" nalazišta), a analize iskopanih predmeta metodom ugljika C- 14 potvrđuju kako su pronađeni predmeti stari oko 5700 godina prije Krista ili ukupno oko osam tisuća godina. Što bi rekli, za sada je najstariji "Brođanin" star približno osam tisuća godina! Usporedbe radi, dosadašnje arheološke spoznaje govore kako je osječko područje naseljeno prije šest tisuća, vinkovačko pet, a zagrebačkog prije tri tisuće godina...
I ova, još uvijek nedovršena, priča započela je slučajno. Prije sedam godina, na prostorima koja koristi Ciglana Brod, pri iskopu zemlje ukazano je na ovo arheološko nalazište čiji je dio nepovratno izgubljen višegodišnjom eksploatacijom gline, a dio tvorevina ljudi mlađeg kamenog doba završio u opekama i crjepovima. Nakon dojave, Muzej brodskog Posavlja obustavio je daljnju eksploataciju, a potom je došlo do provedbe Zakona o zaštiti spomenika kulture. U prve dvije faze arheoloških iskopavanja otkrivena su dva prapovijesna lokaliteta: dio nekropole s paljevinskim grobovima iz srednjeg ili kasnog brončanog doba te niz naselja starčevačke kulture koja se protežu od Slobodnice, preko sjevernog dijela Slavonskog Broda pa sve do Velike Kopanice (Jaruga).



Na Galovu, sa iskopina i iz zemljanih slojevima arheolozi iščitavaju kako su se ljudi, nakon ledenog doba, iz obližnje Dilj-gore ili daljih planina, postupno spuštali ka savskoj dolini stvorivši više naselja o čemu svjedoče nalazi na obližnjem Igraču (južna padina Dilja), Glogovici, Zadubravlju pa i u Velikoj Kopanici ( Gođevo). Tu se radi o prijelazu između starčevačke u sopotsku kulturu sa sedam kulturnih skupina, od kasne starčevačke kulture do Srednjeg vijeka što govori o neprekinutom kontinuitetu življenja od tri tisuće godina. Ipak Galovo se izdvaja po mnogo čemu. Prije svega po njegovoj veličini, a na dosadašnjih istraženih 2000 kvadratnih metara, koja je prva i sustavno istražila dr. Kornelija Minichreiter, posebno je to što je za sada otkriven prostor gdje su ukapani mrtvi što je dosta rijetko u starčevačkoj kulturi.
- Na ovom prostoru otkrili smo obredno-ukopni prostor na kojem su ukapani samo odabrani članovi zajednice. Nije to regularna nekropola - možda su i žrtvovani što upravo istražujemo, - kaže dr. Minichreiter. No, izvan ovoga područja je naselje i otkrivena je jedna stambena zemunica veličine 10 x7 metara, dječja igračka u obliku male posude, puno keramike, kamena sjekira... Naselje se sastojalo od zemunica (ukopanih jama) koje su uglavnom imale nizove drvenih stupova koji su držali krovnu nadstrešnicu. Unutar zemunice nalaze se kao dijelovi "kućnog inventara" mnogobrojni ostaci grubljeg i finijeg keramičkog posuđa, te puno kamenih alatki jer stanovnici ovoga naselja nisu znali za metal, kao i poznate keramičke dijelove, dijelove žrtvenika, figurice životinja, kamene sjekire... Ovih dana završili smo s istraživanjem velike zemunice u kojoj je pronađeno obilje keramičkog materijala ukrašenog impresom, tj. štipanjem koji su oblikovani kao klasje žita. Otkrili smo i komade slikanog posuđa koje je bojano crvenom bojom i ima na sebi tamnije uzorke. Tu je i klinasta sjekira koja je služila za sitnije poslove, kameno koplje, dječju igračku, pršljen ili amulet što tek trebamo utvrditi, utege od gline sa tkalačkog stana... Našli smo dijelove velikih posuda koje na sebi imaju dvostruke bradavice koje su služile za provlačenje špage i te su posude, vjerojatno, visile u spremištu za hranu. Ova zemunica bila je opasana viskom ogradom i u prvobitnoj namjeni služila je za stanovanje običnim pripadnicima plemena. No, kasnije-pretpostavljamo-netko od njih postao je ili poglavar plemena ili je imao neko veće značenje unutar zajednice što dokazuje naknadno ukopavanje ove velike ograde i nadstrešnice što ukazuje na svečaniji način življenja. Južno i zapadno od ove zemunice pronašli smo još dvije koje istražujemo. Zanimljivo je da smo u jednoj od njih otkrili deset žrtvenika i dvije glinene figurice što je rijetkost da zemunice imaju kućne žrtvenike. Rijetka su inače ovakva nalazišta, ali po svemu sudeći ovdje istražujemo najveće naselje starčevačke kulture koje se prostire na nekoliko tisuća kvadratnih metara i možemo reći da se nalazimo na mjestu gdje se rađala Europa. - kaže dr. Kornelija Minichreiter.




Teško je reći koji su nalazi vrjedniji. Da li su to ostaci obrednog žrtvenika s glinenom figuricom psa, ili gruba odnosno fina bojana keramika, ili veća količina kremenih artefakata koji svjedoče da su pripadnici ove kulture izrađivali alatke baš na ovom mjestu. Pronađena su i oruđa koja su korištena kao noževi, grebala strugala, sječiva..., a sva su izrađena od kamena rožđaka (čija je tvrdoća veća od čelika!) i kvarca. Za sada taj materijal pokazuje da naselje pripada ranoj starčevačkoj kulturi, tkz. „linear A stupnju" gdje su bojani ukrasi na keramici linearni, odnosno nema spiralnih ukrasa. Brojni ostaci životinjskih kostiju svjedoče kako su stanovnici ovoga naselja započeli s prvim pripitomljavanjem životinja (ovce, koze, sitni preživači...), kao i s prvim pokušajima obrađivanja zemlje.
- Ovo su nalazi jednog kompleksa kultura iz vremena prve zemljoradnje. To su stanovnici koji su se počeli baviti zemljoradnjom i proizvodnjom lončarije i ovo je nalazište ravno onima puno "razvikanijima" u znanosti i popularnim serijama, te ga možemo staviti uz bok ( pa i ispred) istraživanjima u nekim zemljama Podunavlja u Balkanskog poluotoka, - kaže dr. Zorko Marković, vanjski suradnik Instituta.
Za sada se znanstvenici ne žele upuštati u rekonstrukciju života naselja jer su, praktično, tek na početku. No, pretpostavlja se da se život odvijao kao i u istraženom naselju nedaleko brodskog sela Zadubravlje i koje je ušlo u školske udžbenike (istodobno sa Galovom) za peti razred. U tom naselju svaka je zemunica imala drvenu ogradu, a u dvorištu su pronađeni ostaci tkalačkog stana, te žrvnjevi kojima su drobljeni plodovi. U drugom dijelu naselja otkrivene su radionice za izradu keramičkog posuđa, odnosno „ zaokužena proizvodnja" od prve do posljednje faze izrade lonaca. Tu su bile i jame za vađenje gline kao i ograda na kojoj je sušena, a malo dalje nalazile su se radne jame s pećima za pečenje glinenog posuđa. Bile su dvije vrste peći: cilindrične za veće, te manje peći izdužene u obliku cigarete u kojima se peklo finije posuđe. U jednoj zemunici pronađeno je dvije tisuće što izrađenih, što poluizrađenih kamenih alatki pa se pretpostavlja da je to bila radionica. Tako se odvijao život u naselju pored nedalekog sela Zadubravlje koje je bilo puno manje nego ovo koje sada istražuju arheolozi na Galovu i koja će, prema predviđanjima, potrajati godinama. Ovdje još nisu pronađene radionice, ali arheolozi očekuju brojna značajna iznenađenje jer su - iako je istraženo tisućuipol kvadratnih metara, praktično tek "pokucali na ulazna vrata" ovoga naselja.
Očito je ljudima iz ranog kamenog doba brodsko Posavlje odgovaralo: padine Dilj-gore protežu se skoro do same Save koja je svoje korito često mijenjala i plavila zemljište sve do samih naselja. Nakon ledenog doba ovdje je klima postaja sve ugodnija za življenje, a u određenim vremenskim razdobljima Savu su mogli prelaziti, odnosno broditi. Sava ih je hranila, plavila (ostavljala plodni mulj) i bila „ prometnica" pomoću koje su dolazili u dodir sa ljudima koji su živjeli na području današnjeg brodskog ili prekosavskog bosanskog Posavlja.

Prvi nalazi starčevačke kulture otkriveni su u Hrvatskoj prije 100 godina ali se tek u posljednjih desetak godina otkrivaju druga nalazišta (do sada su evidentirana 66 naselja), a slavonskobrodsko Galovo arheolozi svrstavaju među najveća naselja starčevačke kulture nastala u ovom dijelu Europe.

četvrtak, 03.01.2008.

KAKOVU HRVATI DJECU JEDU

I
ili: Šenoa o Trenkovim pandurima



Što to muti carski Beč?
Dođe l' kuma kuga?
Repatica duga?
O sudnjemu li danu riječ?
Nit mu prijeti turski gnjus,
Nit je blizu ljuti Prus;
Ali plaha vreva
Tužne psalme pjeva;
Građanin, seljak, velikaš,
Dršćuć šapću očenaš,
Svud je graje, vike:
Joj po naše kike!

No u jedan hip
Baš na sveti hip
Usred trga
Svemu svijetu tu na oči
Mala kvrga,
Suh krojačić munjom skoči.
Prašan, blatan, naopako,
Taj prozbori svijetu 'vako:

"Braćo, ljudi, čujte,
Onda jadikujte!
Jučer mrakom baš za poslom
U seoce izvan grada
S tovarenim iđah oslom,
Os'o naprijed, ja odzada.
Mjerim, mislim, mozgam, brojim
Što da krpam, što da skrojim;
Bum! zaori duga puška
Nakraj ceste iz grmuška,
To vam moga sivca žac
K bijesu ludi magarac!
Šibaj i ja! Al' bože!
Ne iznesoh cijele kože.
Šest me spopa ljutih šaka,
Kao tvrdo gvožđe svaka.
Jure za mnom vrazi, jure,
Doniješe me međ' pandure
Zbogom, svijete bijeli,
Igle, škare, 'ajd' na klin,
Moja duša veli:
Smiluj mi se, božji sin!
Staviše me polumrtva
U zelenu travu;
Tude ležah bijedna žrtva,
Ni da maknem glavu,
Ležah mirno,
Pa sam žmirn'o
Što ti bijesi rade;
Lijepe vam parade!

Mrka četa tude sjedi,
Sve crveni kao rak;
Žarka vatra baš u srijedi
U ponoćni liže zrak,
Od dva hvata piju lule,
Svi veliki kao kule,
Ražanj im je čačkalica,
Kao vrazi crna lica,
A pod nosom hulje mrke
Kao koplje nose brke,
Sjede - sjede - bulje oči.
Gle! tu jedan divljak skoči:
"Oj junaci, gdje su gajde?
Juh! nek teče rujno vino,
Svi u kolo, braćo, 'ajde!
Na noge se, omladino!"
Udri kolo - zemlja ječi,
Zvuče gajde - toka zveči,
Pandur pije, ijujuće,
U kolo me bocka, vuče,
"Skoči, more, igloviću!" -
Riknu jedna crven-kapa
"Jer te drukče, fini 'tiću..."
-Mene odmah pusti sapa -
"...Spržih za pečenku
Našem vođi Trenku!"

Igram kolo, pa se vijem,
Skačem bolan, pušim, pijem,
Al' su vrazi nagli
Pa se meni smagli.

Tad zaviknu velik zijan:
"Jarčeviću, laku noć!
Sada možeš kući poć,
Jer si more, kruto pijan."

Ja vam digoh odmah skut
I pod brze noge put!
Mnogo put nas Bog pokar'o
Kuga jela, Turčin har'o;
Ali Turčin, Luter*, Hus**,
Sve je prema tomu brus!

Ti Hrvati paklenovići,
Grabežljivi crventići,
U Beč isti još će doć,
Neće minut dan i noć;
Al' štoviše - čujte bijedu
Ti Hrvati djecu jedu!"

Nato cijeli Beč zajec'o:
"Avaj, djeco, mila djeco!
Jao čuste l' našu bijedu?
Ti Hrvati djecu jedu!"

II.

Mirna noćca, minu sanak.
Sunce sipa zlatni žar,
A na noge skoči danak,
Bijelog svijeta barjaktar.
Poput roja crnog mravlja
Svijet se zgrče i ustavlja,
Oknom, trijemom sav je mrav,
Dvorski trg je puncat sav.

A visoko na doksatu,
Sva u srebru i u zlatu,
Sred ohola sjedi kola
Zlatokosa, milja puna
Pramaljetna jošte kruna,
Svijetla, divna kraljica
Marija Terezija.

Sumorna je, snuždena je,
Dušmanin joj krunu grabi,
Grabi, carstvu lijepe kraje,
Njeni Nijemci već su slabi!
Tu zagrmi bubnja glas,
Čudno tutnji talambas.
Rog zaori, trublja jekne,
Pišti frula, zvonce zvekne:
Prva ide banda turska,
A za njome bistrim okom,
Smjelim čelom, snažnim krokom,
Četa stupa sad pandurska,
Čelo čete sjaj-čelenka:
"Vidiš" - viču - "Franju Trenka!"

Divan vođa, divni momci,
Čelik-duše, svjetolomci;
Pa kako ga nosi hitac,
Markov, misliš, jaše bratac,
U desnici sablja sije,
U ljevici stijeg se vije,
Stijeg hrvatski neokaljan,
Vrla četa, vođa valjan!
Smjelo kroče momci lijepi,
Zemlja dršće, ljudstvo strepi,
To su brate, to su oni,
Časnog krsta Mirmidoni!
Zavist laje: Vi divljaci!
Slava kliče: Vi junaci!

Da, barbari s kraja svijeta,
Svijetu mrski i odurni,
Ali brzi, ali žurni,
Kada vapi pravda svijeta!

Nu gle čuda! Pandur svaki
U junačkoj drži šaki
-Gdje mu duga stoji lunta - ***
Malo dijete od profunta! ****

Grmnu puška do nebesa
Da se cijeli Beč potresa,
Nagne pandur čuturicu,
Srkne vinca po kapljicu,
-Nijemci bleje, Nijemci glede-
Kako pandur dijete jede.

Nasmiješi se vođa Franjo,
Kraljici se lijepo klanj'o,
Stijeg hrvatski malo prigne,
U stremenu brz se digne
I prozbori: "Oj carice!
Bog ti vedri milo lice,
Obrekosmo brzo doći,
Sad nas evo na pomoći!
Gladni jesmo svijetla kruno,
Svijet blebeće na nas puno
Da ti Hrvat djecu jede;
Pust zato, bez uvrede,
Kad baš djecu jesti treba,
Da ta djeca budu od hljeba!"

Nasmija se svijetla kruna,
Vedra, nove nade puna:
"Prosto vama, djeco budi,
Pijte k tomu! Briga vas,
Što luđaci baju ludi,
Bolji jeste neg' vaš glas!
Sad mirujte, djeco draga,
Onda zbogom 'ajd na vraga!"

I zakliknu četa vrla
Iz sve duše, iz sveg grla:
"Živjela nam kraljica
Marija Terezija!"

Brzo glas im zaorio,
Svuda prati Trenka slava;
Ali tko je pri tom bio,
Ne boli već nikog glava.
Nijemci mole još i danas:
Osvrni se, bože, na nas,
Izbavi nas kuge, rata,
Zle godine i Hrvata!

Ali Hrvat svakog prima,
Svet je njemu svaki gost;
Svakom dijeli što got ima,
Nema mnogo, ima dost',
Dođe stranac, kuću ziđe
I napita (nahrani) svoju bijedu,
Al' ni jedan još ne viđe
Da Hrvati djecu jedu.

August Šenoa


Luter - Martin Luter
Hus - Jan Hus
lunta- puška
profunta - vojnički kruh

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,