DivanSkitnje

nedjelja, 30.12.2007.

BOLJE DA IZUMRE SELO NEGO OBIČAJI

Malo o pekmezu, svili, cijeđenju jabuka, matkanju i licitaciji

PEKMEZARI

PODVINJE -Bolje da izumre selo nego običaji- stara je narodna izreka koje se, na sreću, sve više podsjećaju i u praksu provodi sve više slavonskih mjesta. Tako u Podvinju (ondje vole reći da je Slav. Brod pored Podvinja) iz godine u godinu podsjećaju kako su nekada uzgajali dudov svilac i pekli pekmez o čemu je Slavko Kolar napisao i novelu „Šljivari“. No, nije to baš bilo u dobroj namjeri već radi osvete Josipu Staziću (rođaku esdepeovca Nenada Stazica), Podvinjcu, gradonačelniku Petrinje, sudioniku u atentatu na bana Cuvaja, zatočeniku endehazijskog zatvora, koji mu je jednom zgodom stao na žulj. No, o tome drugom prigodom.
Tako su i krajem prošloga ljeta Podvinjci svoju manifestaciju „ Svila šuška, šlingeraj se širi, a Podvinje po pekmezu i rakiji miri“ održali uz brojne nastupe folklornih društava, Krunoslava Slabinca, TS Slavonske duše… Naravno, pekla se rakija, pokazivala svila, mazao pekmez na dugačke šnite domaćeg kruha. – Mojoj diki brci od pekmeza/ diko moja ti si iz Podvinja! – pjevale su vragoljaste snaše miješajući šljivov pekmez. Baš taj, podvinjski pekmez koji se od davnina peče u velikim kotlovima, bez dodatka šećera uz dugotrajno miješanje – predmetom je zavisti Brođana koji Podvinjce prozvaše „pekmezari“. Tako im pokušavaju vratiti što su im je Podvinje početkom 18. st. bilo središtem i po sve „papire“ morali su ići u „podvinjsku kumpaniju“.
Jeste'l čuli što se dogodilo, u Podvinu pekmez zagorio! U Podvinje išo' sam kolima/ Točak zeza nemamo pekmeza! Tako kroz kroz pjesmu podsjetiše Podvinjci zbog čega ih zovu "pekmezarima". Prije 70-80 godina u nestašici kolomasti za kolske osovine, Podvinjci su svoja kola podmazivali šljivovim pekmezom. No, nevolja je nastajala kada se pekmez po vrućini razrijedio pa bi kolski kotači toliko škripali tako se škripa kola čula na daleko. I tako prozvaše Podvinjce pekmezarima,






IŽIMANJE

BERAVCI - Na istoku Brodske županije Beravčani pak njeguju starinski običaj dobivanja jabukovog soka. I ovoga puta, na 26. Ižimači po redu ( u vrijeme Domovinskog rata manifestacija nije održavana), kada je odzvonilo podne s tornja beravačke crkve Sv. Duha, krenula je gizdava povorka iz Donjeg kraja, od Lolića kuća do Etno parka gdje je smještena stara naprava za cijeđenje jabukova mošta - ižimača. Na ledini je zaigralo kolo, najveće u Slavoniji od kojeg je, možda veće samo ono u Koritni na Sv. Bartola, a ruku pod ruku našli su se mnoga folklorna društva iz Slavonije.
Bio je to uvod u glavnu atrakciju manifestacije "Ižimača 2007." Više stotina posjetitelja, nakon vrućih lepinja, nestrpljivo je očekivalo ižimanje, ( gnječenje, cijeđenje) jabuka iz naprave sastavljene od 11 hrastovih valova spojenih u krug gdje teški kameni kotač (300 kg), kojeg vuče par konja, drobi jabuke i pretvara ih u slatki mošt od kojeg nastaje jabukovo vino, a ako se cijede jabuke „divljake“ dobiva se izuzetno kvalitetan jabukov ocat Ove godine, staru napravu zamijenila je nova, tako da je ižimača koju je napravio je majstor Marijan Mumić iz Prnjavora još 1920. godine- otišla u mirovinu.





MATKANJE

SLATINA - U slatinskom prigradskom naselju Sladojevcima po 13. puta su podsjetili na jedan običaj zvan Matkanje koji je star čak 300 godina.. Matkanje je običaj sklapanja posebne vrste prijateljstva među djevojčicama, koje traje sve dok su žive, a često su takve prijateljice (matke) jedna drugoj kasnije bile i vjenčane kume.
U selu, o tom pučkom običaju, postoje zapisi još iz 1825. godine, jer su učitelji pomno zapisivali sve što se događalo. Djevojčice bi se okupile u jednoj prostranoj kući, na dvorištu, u štaglju, ili na nekom drugom prikladnom mjestu, stale bi u krug i pitale: "Tko želi biti moja matka?" Kucanjem uskrsnih jaja prijateljstvo bi se potvrđivalo. Nije poznato otkud je taj običaj došao niti otkud mu naziv, a izrazom matke označavaju se prijateljice ili sestre.





LICITACIJA

LIPIK- U naselju Gaj, nedaleko Lipika, više od 200 godina na zanimljiv način prikupljaju milodare za uređenje crkve sv Katarine i čast sv. Antuna Pustinjaka. I to – licitacijom životinja!
Tako je bilo i ove zime: vjernici su donijeli osamnaest domaćih životinja, kobasice, jaja i desetak litara rakije. Početna cijena za par kokoši bila je 40 kuna, za zeca 30, a za svinju 100 kuna,. Kao na pravoj licitaciji mještani su, vjerujući da će im otkup domaćih životinja donijeti sreću i zdravlje, dizali cijene pa je prase prodano za 300 kuna, kokoš i pijetao za 60 do 120, patke po 60, a zec za 105 kuna. Nije rijetkost da osoba koja donese domaću životinju i otkupi , jer važno je da se daruje i kupuje, sve za sreću i zdravlje do naredne licitacije.
Ovo je jedinstvena tradicija koja se prenosi već godinama s koljena na koljeno, a vjeruje se da je nastala 1804. godine nakon izgradnje crkve u Gaju.

petak, 28.12.2007.

DANI DUDOVA,SVILE I DIVANA

Gledam sebe u zavičaju obasjanom suncem: Stojim u vinogradu, na livadi, u polju, u dvorištu i čujem glas svoga oca i majke, svih svojih…. (D.Tadijanović „Slike moga djetinjstva)

Evo ti ga vraže, odlučih napisati o mjestu i mještanima koje dobro poznajem i koji tebe još bolje poznaju. Tu nema foliranja, a kako kod napisao uvijek će netko nešto osporiti i netko neće biti zadovoljan. Istina ima previše.




Stare kronike vele da je u Podvinju 1557. osnovana župa Podvin što ukazuje i potvrđuje da je naselje nastalo ispod srednjovjekovne tvrđavice Vinica (što označava vinorodni kraj: Vinica u Ukrajini, Sloveniji, Makedoniji…). Turci su je osvojili u 16. st odmah nakon pada Broda i pogubljenja posljednjeg Berislavića, feudalnog gospodara Broda 1536. I tako su Podvinjci živjeli po brdu sve dok Turci nisu izgnani iz Slavonije, a jedna ženska (carica Marija Terezija) potjerala u nizinu i svojom zapovjedi o ušoravanju slavonskih sela i stvaranja Vojne Krajine - ušorila. Kako Podvinje tako i sva sela do Paurije. Tako i Podvinjce i dan danas zovu graničarima jer je tu bilo jedno od triju sjedišta pukovnija ( petrovaradinske, brodske i gradiške). Tako i danas Podvinjci s neskrivenom zluradošću pričaju kako su Brođani po sve papire morali ići u Podvinje koje su posjećivale i okrunjene glave kao što je car Franjo Josip kojem se brodsko izaslanstvo moralo pokloniti baš u Podvinju. Vole reći i kako svaki Brod ima kapetanski most, a kapetanski most Broda (najvećeg broda na svijetu) uvijek je bio u Podvinju. Podvinjci su u mnogo čemu „naj“. Imali su najbolje nogometaše, rukometaše, stolnotenisače, književnike (D. Tadijanović), glumce ( Mata Grković)… No, iz svega ovoga, odlučih se izdvojiti jednu svojedobno nametnu obvezu koja je s vremenom postala unosna i dobar izvor zarade, a ponovo dobiva „pravo građanstva“. To je svilogojstvo.








Tako je prije 200-ak godina Podvinje imalo dudinjake sa preko pet tisuća debala, proizvodili su svilu u svojoj svilani, sudjelovali po izložbama…Još 1801. izdana je zapovijed od tadašnjih krajiških vlasti iz Vinkovaca, da se po selima, uz kuće, sade dudova stabla. Svaka je kuća morala imati 30 stabala tako da je već 1825. brodska pukovnija imala dudinjake u 15 sela. U starim kronikama piše kako je u Podvinju na površini od dva jutra zemljišta tada raslo 5500 dudovih stabala! Taj dio Podvinja u Čavličkom kraju i danas se zna pod imenom “Dudinjak”. Nakon što bi iz čahure dudova svilca dobile svilene niti Podvinjke su od njih tkale oprave pa je tako zabilježeno kako je Marija Štević na Prvoj hrvatsko- slavonsko- dalmatinskoj izložbi u Zagrebu ( 1864.) za pokrivalo istkano od sirove svile na običnom stanu - dobila priznanje. Na istoj izložbi sudjelovala je i Jela Radovanović koja je na izložbu poslala platno od sirove svile. To su bile svilogojke koje su znale svilu s čahurica odmatati, presti i tkati ju na običnom stanu (naprava za tkanje). U Podvinju je koncem 18. stoljeća, uz znamenitu vinkovačku svilanu, također radila svilana, a ta zgrada postoji i danas i nalazi se uz staru školsku zgradu koju je pohađao i pjesnik Dragutin Tadijanović, a uz koju je vezana njegova pjesma “ Da sam ja učiteljica”. Nekadašnja svilana danas je poznata kao “kuća bilježnika Dama”, a na “vremena svile” podsjeća ploča s natpisom “... Pod vladanyem ....( vjerojatno Josipa op.a.) cesara Slavonije zemle gospodara plemenita bi ova svilana ...”


Danas u Podvinju ima tek tu i tamo pokoji dud, a sjećanje na te dane proživljavaju kroz manifestaciju „Svila šuška, šlingeraj se širi…“ kada se u rujnu mjesecu u Podvinju okupe snaše u starim nošnjama, iznesu svoje radove, radove svojih prabaka i zapjevaju stare, šokačke pjesme.

srijeda, 26.12.2007.

BIJELI BOŽIĆ BEZ VEPROVA

BIJELI BOŽIĆ

Umjesto da odem u Božićni lov kao poznati Hrvat i domoljub, ubijem 17 ili 27 divljih svinja, fotkam se s njima u krvi do koljena kao pravi kršćanin uoči najsvetijeg blagdana – ja sam odlučio Božić dočekati u krugu obitelji.
Nisam otišao ni na skijanje u talijanske Alpe, Kupres, Sloveniju ili Atlas, već sam zimski ugođaj i blagdane proveo u vinogradu. Nije glamurozno, niti ću, zahvaljujući ljudskoj gluposti zvanoj prevelika taština lansirana i odaslana na 80-tak adresa iz ureda virovitičkog gradonačelnika – doći u novine, radio i TV. No, kad bolje razmislim, ipak ja nisam toliko veliki Hrvat, ne plave mi se prsa od busanja, niti je moje društvo ono koje zimske ugođaje traži po tuđim brdima. Nas više brine poskupljenja i kako sastaviti početak i kraj mjeseca.
Evo što sam propustio:




A ovo je kako je gazdi Pavi, mom fotiću Teni, njemačkoj dogi (štenetu) Sabron, njemačkoj ovčarki Dori, te pekinezerima Medi i Hefu bilo tijekom blagdana. Na žalost ostatak društva ( ši-cu zvana Šica, pekinezerke Čupka i Bubili, te belgijsko-njemački ovčar Simba ) nije se želio družiti s nama:










Podvinje, 24/26. prosinca 2007.

nedjelja, 23.12.2007.

UMJESTO BOŽIĆNE PRIČE

Želio sam napisati jednu priču prigodnu za ove blagdane. No, onda su me neki podatci podsjetili na ratna stradanja i kako ona su ona još uvijek nazočna među nama. I to više nego mislimo. Obično se bavimo braniteljskim pravima, nepravdama, suicidima… No, zaboravljamo najmlađe. One koji su rođeni u to vrijeme i sada imaju 15-ak godina. U mnogima od njih rat je ostavio teške, možda i neizbrisive traume koje će djelomice prenijeti i na svoje obitelji, djecu.
– Ovaj opet o ratu - reći će neki. E, pa neka ako nešto može pomoći. Jer ovo je priča, podsjećanje na najmlađe, koji nisu imali pojma o ratu, o etničkim čišćenjima, nacionalnostima, politici, političarima, ratnicima, zločincima… A danas rat osjećaju trpkije, gorče nego mnogi od nas koji smo ga živjeli i proživjeli.



Tijekom Domovinskog rata samo je u Slavonskom Brodu ranjeno 107 djece, 36 ih je poginulo, od toga 28-ero iz Broda i bliže okolice. Na području županije život je izgubilo preko 600 branitelja od kojih su mnogi iza sebe ostavili djecu, a danas više od 1800 preživjelih branitelja ima probleme PTSP-a. Još tijekom ratnih djelovanja u gradu na Savi odmah je prepoznat problem najmlađih koji su se suočili ne samo s ratnim uvjetima življenja, nego i sa gubitkom najbližih, a veliki broj je i ranjen. Kroz rad Centra za dijete još 1992. a potom i 1995. kada je započeo s radom i tim za psihosocijalnu pomoć, koji je na Brodsko-posavskoj županiji pokrenut kao pilot projekt za cijelu državu - započelo se raditi s djecom. Posebna pozornost davala se upravo stradavanju djece i posljedicama koje je rat ostavio na njih. - Ono što je važno i ohrabrujuće je da smo na vrijeme uočili problem. No, sve što smo mi u Udruzi i kroz rad tima psihosocijalne pomoći uspjeli učiniti vodeći tu djecu kroz školovanje, prihvaćanje invaliditeta i života s traumom danas pada u vodu. Kada su stradali - bili su djeca, mi smo im pomogli da se koliko toliko asimiliraju u sredine u kojima su živjeli. Danas su to odrasli ljudi koji bi trebali formirati svoje obitelji, a ne mogu se niti zaposliti i ponovno padaju u teška stanja - kažu u Zajednici Udruga civilnih žrtava rata.
Sada se pojavljuje generacija djece koja je rođena neposredno pred kraja rata i nisu izravno osjetili njihove strahote, ali odrastajući uz očeve oboljele od PTSP-a i nisu pošteđeni trauma. Kroz Centar za dijete i tim PSP-a prošlo je oko 3 tisuće djece koja su nenamjerno emocionalno zlostavljana. Takva djeca imaju glavobolje, ne mogu kontrolirati mokrenje, pojavljuju im se čirevi, nesigurnost, osjećaju se na neki način obilježenima. Možda je najdrastičniji primjer posljedice rata jedan slučaj 12 godišnjeg dječaka, kojem je u ratu poginuo otac. Dječak je zbog određenih smetnji odvezen na hitnu pomoć, i dok je došao do Dječjeg odjela dobio je epi-napad. Kasnije je ustanovljeno da je zbog nakupljenog stresa dobio čir na želucu, koji je pukao, a kako je krvarenje bilo obilno te mozak ostao bez dobre cirkulacije uslijedio je epileptični napad. Jedva je spašen. Takva i još puno sličnih priča potvrđuju da su djeca poginulih branitelja i invalida, kao i djeca branitelja s raznim patnjama - u ovome trenutku, u dobu odrastanja, najveće žrtve rata.
Zanimljiv je podatak da u obiteljima u kojima je otac poginuo u Domovinskom ratu, osim u par slučajeva gdje su problemi odgojne naravi, nema težih posljedica, jer su teret očinstva preuzele majke. One su u odrastanju i sazrijevanju svoje djece podnijele najveći teret. Nažalost, stručnjaci koji s njima rade, ističu u prvom redu nebrigu državnih institucija prema problemu koji postoji i koji će još biti među nama. Jer sva istraumatizirana djeca sutra će osnovati svoje obitelji na koje će reflektirati sva svoja nezadovoljstva. Nezadovoljni su i (ne)pažnjom koja im se poklanja. Poginuli su zaboravljeni, djecu invalide polako svi zaboravljaju, a da i ne govorim s onom djecom koja nisu vidljivo ranjena. A možda je upravo te male ranjene duše i najteže zaliječiti - kazuje J. R. čija je cijela obitelj tijekom jednog topničko-tenkovskog napada na Brod teško ranjena.
Vraćajući se iz sela, toga kobnog dana 30. svibnja 1992., pažljivo birajući vrijeme ( jer su srpski topnički napadi noću jenjavali) oko 20 sati, na samo stotinjak metara od kuće ispred njihovog automobila eksplodirala je tenkovska granata. Udar je bio strahovit: u smrskanom automobilu svih četvero članova obitelji bilo je teško ranjeno. Ocu, višestrukom prvaku Jugoslavije i Hrvatske u kajaku, amputirana je podlaktica desne ruke, dok su sinovi (jedan 10 drugi 14 godina) teško ranjeni te su danima lebdjeli između u života i smrti. Starijeg sina su 42 dana praktično bolnički aparati održavali na životu. Kada su završili terapije našli su se zapravo u jednoj bezizlaznoj situaciji kada nisu znali što bi sa sobom. Sav njihov svijet je bio srušen. Tada je veliku ulogu odigrala obitelj. Njihovo zdravstveno stanje se stabiliziralo, ali su posljedice ostale. Svibanj 1992. godine ostat će urezan i u pamćenje obitelji T. - Došao sam kući s terena i sa ženom i djecom otišao do Naselja Slavonija. Ondje nas je zatekla sirena koja je označavala početak zračnog napada. Bombe, tzv. “krmače” pale su na Jelas, a iz podruma u kojem su se inače skrivala i moja djeca, poginuli su njihovi najbolji prijatelji. Kćer i sin tada su imali tri odnosno šest godina i ne sjećaju se puno tog razdoblja - priča otac Dragan. - Da ih nisam odmah nakon toga poslao u Požegu i zaokupio raznim aktivnostima pitanje je kako bi se oni osjećali. Posljedice se najviše manifestiraju kroz njihov uplašen pogled i trzanje kada se jače zalupi vratima. - kazuje otac.
U Brodu ima daleko težih i traumatičnijih priča, no gotovo nitko ne želi u javnost. - Puno puta do sada iznosili smo svoje životne tragedije, a od toga dobivali smo samo sažaljive ili pak ironične poglede susjeda - gotovo u pravilu odgovaraju svi. Nitko od njih ne želi svoju djecu, koju su uspjeli zaliječiti i naučiti živjeti s problemima, ponovno, kako kažu bespotrebno, izlagati javnosti. Oni drugi koji pak problema imaju, a riječ je sada već o odraslim ljudima, te probleme ne žele dijeliti s javnosti, koja je inače kada im je to potrebno barata njihovim slučajevima, a kada treba odraditi nešto konkretno u pravilu zataji. I tu se krug patnje nažalost zatvara, a najviše trpe oni i njihove obitelji.

OBLJETNICA

Neblaka mu, dragi moj svitu, ovoga prosinca navršila se, tj. svršila se godina dana kako sam ja svoje umotvorine počeo prosipat po ovim elektroničkim stranicama. Neću nabrajati, zbrajati svoja spisateljska dostignuća jer ona su (ili će) zlatnim slovima biti zabilježena u povjesnicama i zbog njih će vjerojatno djeca u školskim klupama dobivati jedinice ( a možda i petice) jer na pitanje: Tko je taj i taj bio? neće uglavnom imati pojma. S razlogom, ali im to uvaženi profači neće uvažavati.
Hvala na čestitkama, cvijeću, darovima.. Primam samo puse (muški da se nisu usudili-neblaka im) od ženskog, meni najdražeg svita. Zato, lipe drage blokerice, evo poklanjam vam ovu ružu iz mog vrta pod današnjim snigom i mrazom.

A svima blogerima i blogericama SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

subota, 15.12.2007.

ODE CARLA, ODE VESELIN- POZDRAV IZ LIKE

Ode Carla, ode Veselin. Kao po dogovoru. Tužiteljica koja je uspjela dokazati guskoliki hrvatski navad ode za Švicarsku gdje će nastaviti diplomatsku karijeru tako dobro vježbanu nad Hrvatskom. Ne može Gospođa tek tako odbaciti crvene tepihe, osiguranja, sirene, blindirana vozila, naklone i poklone hrvatskih najviših poglavara koji su pred njom sličili na prvašiće kojima stroga gospođa učiteljica malo, malo zaprijeti: No, no…! A njima pune gaće. Mijenjaju stavove kao čarape. U Srbiji joj baš nije bilo tako ugodno, svjesna da joj lažu i mažu, a nisu se puno ni utrgli da Gospođi ukažu barem dio poštovanja kojeg je dobivala u Hrvatskoj. U gospodarskim, pa i inim, ostacima ostataka, riliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie, iliti Lijepe naše Gospođu su naprosto obasipali podatcima o Domovinskom ratu koji su sami nametali zločinački karakter obrambenog rata. Tko nam je kriv što smo se branili. Glavni informator bio joj je notorni lažljivac i smutljivac, glavonja fantomske Krajine, Savo Štrbac, kojem je tako slijepo vjerovala i na popis pobijenih uvelike stavljala žive i davno, prije rata, umrle osobe. No, baš me briga za Carlu! Ma briga me je i uvijek pomislim na nju dok čitam, gledam i slušam izvješća sa hrvatskih sudova o suđenju generalima Norcu, Ademiju i ostalima „iz hrvatske zločinačke grupe“- moj slobodni prijevod. Zločin je zločin i počinitelje treba sancionirati. No, da li po mjerilima i uzusima haškog tribunala, gdje za pojedince vrijede različita pravila i pravni konglomerat (pa biraj, što ti odgovara) nisam baš siguran.
Mislim na Gospođu kada vidim puštanje na slobodu haškog uznika, srbijanskog heroja i vukovarskog „osloboditelja“, masovnog ubojicu i ratnog zločinca, majora, tj, generala Veselina Šljivančanina. Tada se prisjetim rata i poraća. Večeras se prisjetih nekih zapisa iz Like nastalih 1993/95. godine. Izvukoh ih i, bez nekih većih pretenzija, odlučih podijeliti dojmove koje sam stekao prije 12 godina, nakon akcije (valjda oslobodilačke – ili možda zločinačke?) Maslenica. Ovoga puta neću o boravku na Velebitu, brdu sv. Vid, četničkim položajima… već dvije godine kasnije, o dolasku brodskih Ličana na oslobođeno područje Svetog Roka. Iako nema neke izravne veze sa Gospođom i Šljivančaninom ipak je i to dio hrvatske (i njihove) povijesti.
Ne zamjerite (u tekstu nisam ništa mijenjao) na mom tadašnjem raspoloženju. Nakon 5-6 godina branjenja, bježanja, napadanja, strahova… valjda je tako moralo biti. Da, Gospođi želim sve najbolje u diplomatskoj karijeri i dabogda zastupala svoju zemlju kao haške optužnice, a Veselinu neka uživa u slobodi i neka ga prate noćne vukovarske more. Baš kao i međunarodnoj zajednici kojoj se dogodio Vukovar, Srebrenica… (neću sve nabrajati jer nema mjesta), da dijeli odličja svojim vojnicima koji su svojim kukavičlukom posredno u smrt poslali tisuće i tisuće civila.

Skitnje/Zapisi iz Like

DAN SVETOG MIHOVILA U LOVINAČKOM KRAJU

LOVINAC (29.rujna 1995) - Nalaktila se starina,sjedobradi Velebit ,nad Ričice, Sveti Rok, zavirio u Lovinac čudom se čudeći toliko svijetu,svirci i pjesmi. Četiri godine tu je vladao mir mrtvih, raspletena čežnja raseljenih, nemir protjeranih. A pjesma, teško je razlučit dal' tuguje il' prkosi.Bit će da je oboje:

Što je Lika da je varenika
Što je polje,da je prosenica
Što je Zir, da je sir
Bilo bi svemu svijetu dosta!
Ječi pjesma starčevim gudurama, razvukla se lovinačkim krajem, oplela se oko Zira-toga čudnovatog brda iznikla u polju što zira na sve strane. Odbija se od gudura, vraća se nazad ka Lovincu, hita Svetom Roku, Vaganu, Ričicama ...pa sve do Gračaca. Prolijeće kroz spaljene i opljačkane kuće tražeći jednu jedinu, da zastane i odbije se nazad. Zalud. Nema ni varenike, niti prosenice.Samo Zir i ruševine.




POVRATAK

Nekoliko sati prije.Kako se autobus približavao lovinačkom kraju,tako je i nervoza njegovih putnika rasla. Sa svakim spaljenim hrvatskim selom otkidao se uzdah. Marko Matajić prepoznavao je svaku kuću, kamen.I svoju je prepoznao.Bila je nalik na sve druge - spaljena i opljačkana. U Svetom Roku, na kultnom mjestu Ličana - Vrilu mudrosti, tajac. Razbijene natpisne i ukrasne ploče, cijevi pokidane...Najviše se žesti Mile Balen. Lička kapa pala mu na zatiljak,sjedine raščupao i zašutio, pa potom uzviknuo:
- Neka! Opravit ćemo mi njega .Vidiš da voda i dalje teče!
Iza jedne ruševine vije se dim.Vratili se vlasnici, sada su u Gračacu, a tu čiste korov i sijeku mlada stabla iznikla iz nagorjelih zidova.Na drugoj strani mjesta-spaljena crkva Sv.Roka te s preostalim zidovima i srušenim zvonikom poput molitve stremi ka nebu i svojim ostajanjem prkosi i svjedoči o nekom drugom narodu koji se moli istom Bogu.
Prolazimo kroz Ričice. Slika već viđena. Tamo, ispod Razbojina, kuće Tomičića. Ondje je i kuća moga Pavline koji je 1879. sa četr'est ovčica krenuo put Slavonije, ka boljem životu i sitom želucu. Nema više Pavline, ali ostali Tomičići i nadimak "Pavlinovi" po kojem se razlikujemo od drugih Tomičića. Umro je i stari Blažić Tomičić s kojim sam se prvim susreo kada sam prije l5-tak godina lunjao tu, po Ričicama,u potrazi za korijenima. Sitan, osamdesetogodišnjak, sa dugim sijedim brčinama, i ne znajući tko sam, ispričao mi je cijelu priču o Pavlini iako je rođen 25 godina poslije Pavina odlaska. Pričao mi je Blažić kako je Pavlina otišao u Podvinje:
- Znaš,to ti je pored Slavonskog Broda - rekao je tada iako mu nisam rekao odakle dolazim . - Drugi brat je otišao u Makedoniju ali su ga ubili bugarski graničari te su mu se žena i dvije kćeri odselile u Australiju, dok je treći brat odselio za Gospić...
Da, tu je negdje i rodbinska veza sa Stjepanom Tomičićem, alias Alfonsom Dalmom, koji mi dođe kao djed (moj djed Pavo i on su bratići). Sjećam se kako je zagrebački Start u nastavcima objavljivao njegov životopis nakon što je, kao dopisnik Austrijske televizije iz Rima, atentat na Papu povezao s Bugarima i Beogradom. Naravno, ništa tu nije bilo pozitivnog, a Stipica se nije mogao braniti jer se nije smio vratiti u Jugoslaviju pošto je bio novinar u NDH-a , pa čak prema "Startu" i ratni zločinac jer je izvješćivao s ličkih ratišta te bio ataše NDH za tisak u Berlinu. Nakon rata bio je, između ostaloga i glavni urednik austrijske televizije i radija, komentator i uvodničar bečkog Der Standarda, intimus Konrada Adenaurea i...kako mi je jednom zgodom rekao pjesnik Zlatko Tomičić: - On je najugledniji Ličanin od svih Ličana! Eto,što je život. Ličani, a nikada nisu živjeli u Lici. Zlatko je rođen u Vinkovcima, Stjepan u Otočcu...
Raspitujem se za Ivana Tomičića koji je živio u Pavlinovoj kući, ali mi odgovaraju da je negdje u Gračacu. Znači, živ je. A tamo, prijeko, stoji Pavlinina kuća, spaljena ali čitavog guvna što postoji još od Napoleonovih vremena i gdje su Tomičići s konjima vršili žito.Tvrd je to soj, baš kao "Kresojin" u kojem Mile Budak za Tomičiće reče da je rijetko tko od njih umirao u krevetu. Pogibali su u šumi sjekući drva ili se boreć' s Turcima.

Kada dođeš na to polje ravno,
Naći hoćeš moje rane ljute,
Naći hoćeš mojega sokola,
Mog Ivana,moju jelu vitu
Pozdravi ga po 'iljadu puta...

Ne znam dal' i je ova žalopojka i koliko puta pjevana 1991. ali znam da je puno, puno puta otrpljena jer se za mnoge nije znalo da li su živi ili mrtvi.Pitam za Luku Pavičića iz Lovinca. Lovinac i Liku do Gospića su osvojili četnici i Luka se našao s tisućama svojih Ličana diljem Hrvatske. Tada mi je pričao kako su Lovinac i okolna mjesta u četničkom okruženju bio već dugo vremena. Imali su poneki minobacač i nešto oružja s kojim su zadržavali gradačačke i kninske četnike. Hrvatske snage pokušale su doći do njih od Gospića te su došle do Metka goneći četnike pred sobom.Vidjevši to Lovinčani su sa svoje strane krenuli u napad i četnici su se već u panici počeli povlačiti. No, uslijedilo je nekakvo primirje, naši su stali i Lovinac je ostao na milost i nemilost brojnijem i nadmoćnijem neprijatelju. Tukli su ih iz Raduča višecjevnim raketnim bacačima,bombardirali iz zrakoplova, pa čak i iz oklopnog vlaka koji je stigao iz Knina.Sve se to moglo lijepo vidjeti na beogradskoj televiziji kao i združeno napredovanje oklopnih snaga tz JA i četnika, kao i paljenje kuća. Lovinčani su se našli u teškoj situaciji jer više nije bilo mina ni za one malobrojne minobacače. Nakon dogovora za zapovjednicima obrane mjesta Smokvić, Ričice,Cerje, Sveti Rok, Palčić, Poljana Šarića, Vranik i samog Lovinca - pala je odluka o povlačenju. Počelo je u srijedu navečer s osobnim automobilima i traktorima u kojima su vožene nemoćne i stare osobe. Ispred njih išli su borci koji su pravili proboje na mjestima gdje su se četnici već uspjeli ubaciti. Probijalo se na Sveti Rok, na Babiće - pa preko šume na most Krušnica pa sve dalje do Velebita. Ondje su, kod mjesta Gonič ostavili sva vozila te se pješice uputili prema moru. S Velebita jedan put vodi u Jasenicu i Maslenici, a drugi u Starigrad i Paklenicu. U Jasenicu se nije moglo jer je već bila okupirana, tako da su sišli u Starigrad gdje su ih već čekali autobusi.




Na Vidovu brdu-najvišem vrhu Velebita prema Lovincu




Uživam na Velebitu u pogledu na Tulove stijenje


-Nakon našeg odlaska Lovinac je ostao pust.-priča Luka Pavičić. - Ostao je samo poneki starac.Kada su četnici saznali da u Lovincu nema više hrvatskih snaga, počeli su, masovno navaljivat iz Gračaca, Raduča, Metka...Ušli su i počeli pljačkati sve do čega su mogli doći. Dojučerašnji susjedi našu imovinu odvozili su kamionima...Poslije pljačke, iz vojarne u Sv.Roku stigli su tenkovi koji su sravnili crkve u Ričicama, Svetom Roku, Lovincu...kuće i sve ono što je hrvatsko. Kuća mi je imala tri spavaće sobe, kuhinju. Sve namješteno. Gospodarske zgrade, pet krava, dvoje teladi, 49 ovaca i janjaca, kobilu, ždrijepca, 50 pilića, traktor sa svim priključcima...Sve su to moji susjedi opljačkali, a potom zapalili.




Spomen poginulim Brođamima na Velebitu-Slava im

Iako su prošle četiri godine, još čujem Lukine riječi dok s Josom Pavelićem iz Vagana, ispod Budaka, gledam ono što je ostalo od njegove kuće.Samo zidine i neznatno oštećena cisterna.Čak su i dva oraha odrezana, a krošnje-kao rugalice,ostavljene u dvorištu. Obilazi Joso oko kuće i traži motornu pilu koju je skrio.Vraga, pronašli ju i možda su upravo s njom odrezali orahova debla baš kao i mlade hrastiće podno sela.
U Lovincu, treba li to posebno naglašavati, u porušenoj crkvi Sv.Mihovila, župnik lovinački vlč. Ivan Savić služi prvu misu nakon četverogodišnjeg četničkog divljanja. Misa je za sve poginule i za sve one koji nisu nakon "Oluje" dočekali povratak u rodni kraj. Tu je i glumac Ilija Ivezić te ekipa HTV-a predvođena urednikom,inače Brođaninom, Branimirom Dopuđom. - Bit ćemo na televiziji!-šapuću neki.
A u središtu Lovinca kolo.Ne ličko,već slavonsko.Nadpjevavanju nikada kraja.Vrte se janjci na ražnjevima, ljube se znani i neznani.Toga petka, na Dan Svetog Mihovila 1995. sakupili se ovdje Lovinčići, Ivezići, Krpani, Kneževići, Matajići, Baleni, Župani, Tomičići, Šarići, Pavičići, Zdunići, Mašići, Pavelići...A videći i stalno pronalazeći nove Paveliće, Marko Pavelić u kratkim stankama između ljubljenja i nazdravljanja,u jednom je trenutku zavikao:
-Ma mi Pavelići...Ma mi Pavelići otporniji smo od...Ma, otporniji smo od krumpirove zlatice!
A starina,sjedobradi Velebit, nalaktila se iznad lovinačkog kraja čudom se čudeći tolikom svijetu, svirci i pjesmi. A pjesma, teško je razlučit, dal' tuguje il' prkosi. Bit će da je oboje.
(Lovinac, rujna 1995.)

subota, 08.12.2007.

MOJ PRIJATELJ MATA (3)

- Stani Mata, ne žuri. Evo Delfi hoće još, al' polako. Lagano
-Delfi?
- Kaže, priču po priču.
E, tako nećemo bit gotovi za dvije godine, makar svaki dan objavljivao.
- Dobro, hajdemo još ovaj nastavak-
- Za Delfi? Može ako ti kažeš. A što te zanima. Ljudožderi na Papui? Ma to bih najradije zaboravio. Rekao sam ti da sam bio nazočan kada su se vratili sa jednom djevojkom iz suparničkog plemena i hladnokrvno ju ubili i pojeli. Još i sada se zgrozim. Zatim sam bio na jednom filipinskom otočiću u selu gdje su domoroci živjeli normalno, hranili se mesom divljači, nekim travama i ništa nije odavalo da su kanibali. Sve dok mi nisu ponosno iznijeli lubanje svojih neprijatelja koje su ubili ili zarobili i –pojeli. Bogami, nije mi bilo svejedno i nisam se nikako mogao zamisliti u nekom kotlu sa začinima, da bih bio poslužen kao glavno jelo pri nekoj njihovoj svetkovini. Na sreću sve je dobro prošlo, ali je gorak okus ostao. Doduše, ja nisam vidio da su oni ikoga uhvatili ili, nedaj bože, pojeli, ali sam vidio hrpe ljudskih kostiju oko svetišta, a ratnici su oko pojasa nosali torbice od dječjih kostiju. Ako i jesu kanibali onda je to u onim vremenima kada nestane hrane i kada puki opstanak postaje upitan. Dakle, samo u krajnjoj nuždi, a onaj koga će pojesti to zna unaprijed. Obično izaberu najslabijeg. Ma, pusti ljudoždere, hajdemo o nekim drugim dojmovima.




Evo, kada sam bio na Madagaskaru tu sam se susreo sa svijetom vračeva, mistike i kulta. Preci se tu štuju toliko da je to za naše pojmove neshvatljivo. Na otoku Razana (preci) nema dana da se ne spomene umrli predak, a mjesečno se pomoću vračeva priziva njegov duh. Zbog poštivanja i zazivanja predaka groblja su tik uz selo, a posebno je zanimljiv običaj Famadihana koji se grubo može prevesti kao „promatranje mrtvaca“.
Svečanost započinje uz zvuke bubnjeva i na okupu je najšira rodbina. Na poklone donose po nekoliko kilograma riže, ribe, voća i ta hrana se mora pojesti dok traju ti dani. Na okupu se nađe i po stotinu potomaka. Prvoga dana obitelj dolazi pred grobnicu gdje su pokopane kosti. Mladi ljudi potom skidaju veliku kamenu ploču obzidanu crvenim blatom. Potom u grobnicu ulaze najstariji ljudi iz obitelji, pozdravljaju mrtvace i objašnjavaju im razloge svoje posjete. Ako je grobnica velika u njoj ima nekoliko polica s kosturima koji su poredani po starosti tako da je na najvišoj polici najstariji kostur. Svi su umotani u svilu crne boje i tako umotani podsjećaju na egipatske mumije. Ljudi iznose najstariji kostur, odmotavaju ga, a žene peru i čiste gosti i umotavaju ih u novu svilu. Najodvažnije žene čak hvataju „mumiju“ i otplešu poneki ples uz riječi hvale kako je bio pametan, odvažan, mudar te mu zahvaljuju na životu koji im je podario. Nakon toga ga vraćaju nazad uz hranu i piće da mu se nađe do slijedeće „famadihane“.
- E, jesi ga izabrao! Opet o kostima, mrtvima …
- E, bogati, tko bi tebi udovoljio. Evo o jednom izgubljenom selu u Tanzaniji. Ondje su mi pričali da postoji selo u kojem žive polumajmuni. Vodiči su se zaklinjali da je to istina. I tako sam krenuo s njima kako bi sve to provjerio. I tako stigli smo do sela kojeg nije ni na specijalkama. U prvi tren, po ulasku u selo, nisam vidio ništa neobično. Osim da je bilo pusto a to je često kada ulazimo u sela jer se ljudi obično skriju dok ne budu sigurni da im ne prijeti nikakva opasnost. Ipak uspio sam vidjeti i fotografirati nekoliko takvih bića kojima je gornji dio tijela bio ljudski, a donji podsjeća na majmunske udove. I glasali su se kao majmuni. Ništa mi nije bilo jasno tada, a ni sada. Neki kažu da je došlo do parenja s majmunima. Znanstvenici kažu da je nemoguće. Pored toga majmuna tu uopće nema. Držim da je došlo do neke degeneracije, ali takvo nešto prije ni kasnije nigdje nisam vidio.




E, dosta bi bilo. Kao što sam ti rekao, bolje vodi računa da se te moje zabilješke objave kako bi koji oni vole na taj način putovati imali što čitati. A ima se, vjeruj mi.
- - Vjerujem Mata, pa ne mogu pobrojat sve te slike. Ima ih na 'iljade, a da bi pregledao samo vrpce mog'o bi sjedit i gledat nedjelju dana. 'Fala ti i na ovom ljudikanju.

utorak, 04.12.2007.

MOJ PRIJATELJ MATA (2)

-Što je mali? Dugo te nije bilo.
- Trebam te. I nisam, Mata, više mali. Ali još uvijek nemam toliko godina koliko si imao ti kada si se odlučio na bjelosvjetske skitnje.
-E, da. Bila su vraški dobra vremena. Nego, čujem da hoćeš nešto pisati. Pa, piši.
-Jebiga, Mata, da bih sve opisao trebalo bi mi barem desetak dugih, dugih postova.
-Piši što hoćeš. '
- O Amazoni?
- E, tu mi je bilo vraški gusto. Pravi zeleni pakao. Kada me je susret s pumom, od koje sam skoro napunio gaće, odvojio od ekspedicije švicarskih liječnika, mislio sam da iz toga pakla živ neću izaći. Na sreću sam mnom je ostao vodič Oderin pa smo se kako tako snalazili u tom nepreglednom zelenilu punom otrovnih zmija i divljih životinja. Jesil' se kada susreo s anakondom? Ma nisi je ni vidio uživo. E, Podvinjac moj to je vrijeme kada možeš kenjuckat čavle, a da i ne osjetiš. Da je blizu nagovijesti ti veliki smrad, pa pucketanje grana. A ti se ukipiš, postaneš flis papir. Moj vodič ubacuje metak u cijev, ja uključujem kameru, a zmijurina gmiže prema rijeci. Duga je između osam i deset metara i debela oko 30 centimetara. Traži vidru, majmuna ili sličan obrok koji će ju smiriti tjedan dana. Ne nalazi ništa, zaranja u rijeku i nestaje. Tada te oblije ledeni znoj. Obrišeš i nastaviš dalje. Paziš na grane jer sa njih vise zmije. Rijeka je, pa ih ima više nego u dubini šume. A mi se nadamo da će nas rijeka dovesti do nekog sela, do ljudi. Da ti pričam o susretima sa zmijama, letećim gmazovima, ili „letećim vampirima“. To su ti životinjice, duge 15-ak cm, a mi ih znamo kao šišmiše. Samo što su ovi naši pravi kućni ljubimci spram onih amazonskih. Ti te napadnu kada si najumorniji, kada spavaš. Ugriz i ne osjetiš, a oni sišu krv. Ujutro se probudiš umoran, a razloga ne znaš. I da ne duljim, tako smo hraneći se biljkama i zmijama, skoro uletjeli u „ljubavno gnijezdo“ četiri anakonde.





- Zmijski grupnjak?
- Tako nešto, ali nimalo lijepo za gledanje, a još manje za sudjelovanje. Hrpa ljigavog mesa, što se kovitla u mutnoj riječnoj vodi. Tek, tu i tamo izdignuta glava s palacajućim jezikom pokaže ti o kakvim se stvorovima radi. I tako potucajući se tjedan dana kroz prašumu, kada sam već mislio da nećemo živi izići, nas dvojica smo skoro polumrtvi stigli do nekog sela iz kojeg su obavijestili brazilsku policiju koja nas je vratila nazad u civilizaciju.
- Mata, ti samo o zmijama, gušterima…A žene?
Što žene?
-Ma daj, a ona noć nedaleko Manaunasa?
-Vidi ti žutokljunca. On bi o ženama.
. Mata, ti si zaboravio.Ja sam skoro star kada si ti dao otkaz u brodskoj Elektri.
- Stvarno, e što godine prolaze, a djeca rastu. E, ako je tako, onda može. Otišao ja u jedno selo 25 km od Manaunasa napraviti neke fotke. Onako, kroz granje dolazim do sela kad tamo neka žena vješa rublje. Na sebi ima samo pregaču, a čokoladasto tijelo na suncu se bljeska. Grudi napete, a ona vješa li vješa. Trgnula se kada me je vidjela i brže bolje omota grudi nekom maramom. Kada sam ja progovorio na svom španjolskom žena prasnu u smijeh i povede me u selo. Imala je oko 40 godina, udovica, al' vraški dobrodržeća. - Bože, ne uvedi me u napast-molio sam se dok sam hodao za njom gledajući kako njiše bokovima ispod one lagane marame. Stigli so ubrzo do sela, kad tamo same žene! -E, Boga mu, ovo neće dobro završit – mislim ja. Sve same žene, kažem ti. Muški otišli u lov. Vratili su se sutradan, a ja sam moro prenoćit sam s toliko žena.
- . I?
- -Što „i“? Da ti ne bi slike podastro, gulanferu jedan.
- - Dobro, dobro, ne ljuti se. Pričaj dalje.




- - Rekao si kratko, a već si prekardašio, a ja ni zgode iz Amazonije nisam ispričao. Ako baš 'oćeš, zaviri u moje rukopise, nešto sam i tebi ostavio, pa izaberi. 'Oćeš li nešto iz prašuma Azije, Afrike i Južne Amerike. Ili s Papue gdje sam živio s „Ptičijim ljudima“ i gledao kako su kanibali uhvatili jednu djevojku iz susjednog plenema, izvadili joj srce i pojeli. E, znaš li koja je afrička zemlja najzelenija. Naravno da ne znaš. Kenija! Raj za oči. Ondje sam se susreo s pripadnicima plemena Masai koji nisu dopuštali fotografiranje. Dosjetio sam se i iz šatora izvukao neku knjigu s obiljem fotografija o Africi, a među njima su bile i fotke raznih plemena pa i njihovog. Tako su se zadubili u razgledavanje knjige da nisu ni primijetili da ih slikam. Tek kada bi sijevnula bljeskalica oni bi pogledavali u nebo misleći da sijeva. Što se smiješ, nije vic o Bosancima već zbilja o Masaima. To su ponosni, visoki ljudi, a legende kažu da su im prapreci bili vojnici rimskih legija koje su ondje zalutale i ostale. Bilo kako bilo, uglavnom drugačiji od ostalih. A i žene su im zgodne. E, da, Na Papui sam bio s „blatnjacima“. To je jedno pleme koje blatom maže svoja tijela i uglavnom žive tako umazani blatom. No, ono što me zgrozilo je način kako svojim ženama „produljuju život“. Nakon njihove smrti, izvade im utrobu, tijelo osuše na dimu i tako mumificirane drže u svojim kolibama do smrti.
- - I dalje žive u ljubavi i slozi. Jedno stalno govori, a drugo stalno šuti.
- - Ajde mali ne zajebavaj. Nemam više vremena, a ti bolje vodi računa da se te moje zabilješke, materijali, fotografije objave pa nek' narod čita i gleda. Ne mogu svi putovat.



-

subota, 01.12.2007.

MOJ PRIJATELJ MATA

Otišao je moj prijatelj Mata tamo negdje gore gdje već nekoliko godina istražuje nebeske prostore i vjerojatno luta bespućima u potrazi za novim pustolovinama. Doduše, nisam siguran da ih ondje ima pa mu je vjerojatno dosadno, ili se pak zadovoljio harfama i pjesmama anđela. Sumnjam da je zov divljine, mrak amazonskih prašuma, snjegovi Kilimajara, saharske dine, kanibali s Nove Gvineje, havajske ljepotice, nepoznata i opasna plemena Južne Amerike i Afrike, potresi Meksika, laguna senegalske rijeke Casamance i Kraljica Plave lagune… zatomila anđeoska pjesma i unijela mir u njegovo srce.. Vjerojatno, pregledava filmske vrpce i zapise sa svojih putovanja i razvrstava tisuće fotografija koje je snimio.
Iako mi je po godinama mogao biti otac ili djed, oduvijek je prema gajio neki pajdaški odnos vidjevši u meni sličnog gulanfera koji bi mogao skitariti po svijetu zajedno s njim. No, za razliku od njega moji korijeni su bili nešto dublji i nisu mi baš dopuštali da se klatarim po tim bjelosvjetskim bespućima. A, možda i zato što smo obojica Podvinjci, a između ih oduvijek postoji neka tajna veza. I tako je moj Mata Rajković, pustolov i istraživač, slijedeći putove i porive Tome Skalice, ili Požežanina Dragutina Lermana godina obilazio svijet, snimao i fotografirao.
- Čuo sam pad tijela i vrisak! Okrenuo sam se, a iza mene krokodil je komadao mog suputnika Mađara Šandora. Brzo je zaronio a voda se crvenjela od krvi. Stajao sam bespomoćno, znajući da nesretnom Šandoru ne mogu nikako pomoći. Kada ga je krokodil izbacio Mađar je već bio mrtav. To se dogodilo u nekoj močvari nedaleko jezera Viktorija i jedno je od mojih stravičnih iskustava s mojih afričkih skitnji i putovanja, a bilo je jako puno! – pričao mi je Mato Rajković, vjerojatno jedan od najvećih modernih naših pustolova, snimatelja i fotoreportera koji je prošao bespuća skoro 80-tak država.





Matu Rajkovića, rođenog u Podvinju (1922.), bivšeg domobrana kojeg je ratni vihor dotjerao i do Moskve, a u mirnodopsko vrijeme previše izraženo hrvatsko koje je prelazilo tadašnje dopuštene norme kao i pustolovni duh natjerao je da stane uz bok poznatim slavonskim istraživačima i putopiscima Požežaninu Dragutinu Lermanu i Brođaninu, morskom vuku, Tomi Skalici. Sve je započelo kada se nakon 25-godišnjeg rada u brodskoj "Elektri" otisnuo u Švicarsku. Ondje se, stjecajem raznih okolnosti učlanio u Safari klub i tako krenuo (1975.) s kamerom i fotoaparatom u pohode prašumama Azije, Afrike i Južne Amerike. Upadao u plemenske ratove, vojne pučeve u Peruu i Tajlandu, proživljavao potrese u Meksiku i Los Angelesu. S manjim i većim ekspedicijama prošao Saharu, Amazonu, Celebes, Borneo, Tajland, Burmu... Na Papui i Novoj Gvineji živio s kanibalima, a na Tahitiju upoznao ljepoticu Tamaru....Još i sad zaiskri plam kada se sjeti tih egzotičnih mjesta, a brci se razvuku u osmijeh kada priča o Meksiku i Meksikankama. Ipak, lice mu se smrkne kada se prisjeti događaja s jednog od filipinskih otoka kada su kanibali uhvatili djevojku iz drugog plemena. Nakon kamenovanja, izvadili su joj srce i pojeli ga. Putujući prašumama Amazone u jednom trenutku izgubio se u " zelenom paklu" i nakon višednevnog lutanja pronašli su naseljeno mjesto. Od osmočlane ekspedicije na cilj je stiglo samo njih troje. Najveći dio putovanja i susreta s drugim civilizacijama, od kamenog do ovoga našeg doba, Mato je sačuvao na više od 100 sati filmskog materijala i oko 7000 fotografija, a u rukopisu je knjiga koju za sada nema tko tiskati. Hoće li i kada ugledati svjetlo dana - ne zna se. Možda sada i hoće. Jer, kod nas prvo treba umrijeti, pa da se nešto shvati i prihvati.
(Za sada toliko o Mati, mom prijatelju. Možda i napišem i opišem pokoju njegovu priču, zapis, dogodovštinu s brojnih putovanja. No, prije toga moram se čuti s njim da se ne bi, na onom svijetu, slučajno naljutio. Jer, prijatelj je prijatelj, bez obzira na godine i trenutnu udaljenost.)

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,