Pregled posta

ODE CARLA, ODE VESELIN- POZDRAV IZ LIKE

Ode Carla, ode Veselin. Kao po dogovoru. Tužiteljica koja je uspjela dokazati guskoliki hrvatski navad ode za Švicarsku gdje će nastaviti diplomatsku karijeru tako dobro vježbanu nad Hrvatskom. Ne može Gospođa tek tako odbaciti crvene tepihe, osiguranja, sirene, blindirana vozila, naklone i poklone hrvatskih najviših poglavara koji su pred njom sličili na prvašiće kojima stroga gospođa učiteljica malo, malo zaprijeti: No, no…! A njima pune gaće. Mijenjaju stavove kao čarape. U Srbiji joj baš nije bilo tako ugodno, svjesna da joj lažu i mažu, a nisu se puno ni utrgli da Gospođi ukažu barem dio poštovanja kojeg je dobivala u Hrvatskoj. U gospodarskim, pa i inim, ostacima ostataka, riliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie, iliti Lijepe naše Gospođu su naprosto obasipali podatcima o Domovinskom ratu koji su sami nametali zločinački karakter obrambenog rata. Tko nam je kriv što smo se branili. Glavni informator bio joj je notorni lažljivac i smutljivac, glavonja fantomske Krajine, Savo Štrbac, kojem je tako slijepo vjerovala i na popis pobijenih uvelike stavljala žive i davno, prije rata, umrle osobe. No, baš me briga za Carlu! Ma briga me je i uvijek pomislim na nju dok čitam, gledam i slušam izvješća sa hrvatskih sudova o suđenju generalima Norcu, Ademiju i ostalima „iz hrvatske zločinačke grupe“- moj slobodni prijevod. Zločin je zločin i počinitelje treba sancionirati. No, da li po mjerilima i uzusima haškog tribunala, gdje za pojedince vrijede različita pravila i pravni konglomerat (pa biraj, što ti odgovara) nisam baš siguran.
Mislim na Gospođu kada vidim puštanje na slobodu haškog uznika, srbijanskog heroja i vukovarskog „osloboditelja“, masovnog ubojicu i ratnog zločinca, majora, tj, generala Veselina Šljivančanina. Tada se prisjetim rata i poraća. Večeras se prisjetih nekih zapisa iz Like nastalih 1993/95. godine. Izvukoh ih i, bez nekih većih pretenzija, odlučih podijeliti dojmove koje sam stekao prije 12 godina, nakon akcije (valjda oslobodilačke – ili možda zločinačke?) Maslenica. Ovoga puta neću o boravku na Velebitu, brdu sv. Vid, četničkim položajima… već dvije godine kasnije, o dolasku brodskih Ličana na oslobođeno područje Svetog Roka. Iako nema neke izravne veze sa Gospođom i Šljivančaninom ipak je i to dio hrvatske (i njihove) povijesti.
Ne zamjerite (u tekstu nisam ništa mijenjao) na mom tadašnjem raspoloženju. Nakon 5-6 godina branjenja, bježanja, napadanja, strahova… valjda je tako moralo biti. Da, Gospođi želim sve najbolje u diplomatskoj karijeri i dabogda zastupala svoju zemlju kao haške optužnice, a Veselinu neka uživa u slobodi i neka ga prate noćne vukovarske more. Baš kao i međunarodnoj zajednici kojoj se dogodio Vukovar, Srebrenica… (neću sve nabrajati jer nema mjesta), da dijeli odličja svojim vojnicima koji su svojim kukavičlukom posredno u smrt poslali tisuće i tisuće civila.

Skitnje/Zapisi iz Like

DAN SVETOG MIHOVILA U LOVINAČKOM KRAJU

LOVINAC (29.rujna 1995) - Nalaktila se starina,sjedobradi Velebit ,nad Ričice, Sveti Rok, zavirio u Lovinac čudom se čudeći toliko svijetu,svirci i pjesmi. Četiri godine tu je vladao mir mrtvih, raspletena čežnja raseljenih, nemir protjeranih. A pjesma, teško je razlučit dal' tuguje il' prkosi.Bit će da je oboje:

Što je Lika da je varenika
Što je polje,da je prosenica
Što je Zir, da je sir
Bilo bi svemu svijetu dosta!
Ječi pjesma starčevim gudurama, razvukla se lovinačkim krajem, oplela se oko Zira-toga čudnovatog brda iznikla u polju što zira na sve strane. Odbija se od gudura, vraća se nazad ka Lovincu, hita Svetom Roku, Vaganu, Ričicama ...pa sve do Gračaca. Prolijeće kroz spaljene i opljačkane kuće tražeći jednu jedinu, da zastane i odbije se nazad. Zalud. Nema ni varenike, niti prosenice.Samo Zir i ruševine.




POVRATAK

Nekoliko sati prije.Kako se autobus približavao lovinačkom kraju,tako je i nervoza njegovih putnika rasla. Sa svakim spaljenim hrvatskim selom otkidao se uzdah. Marko Matajić prepoznavao je svaku kuću, kamen.I svoju je prepoznao.Bila je nalik na sve druge - spaljena i opljačkana. U Svetom Roku, na kultnom mjestu Ličana - Vrilu mudrosti, tajac. Razbijene natpisne i ukrasne ploče, cijevi pokidane...Najviše se žesti Mile Balen. Lička kapa pala mu na zatiljak,sjedine raščupao i zašutio, pa potom uzviknuo:
- Neka! Opravit ćemo mi njega .Vidiš da voda i dalje teče!
Iza jedne ruševine vije se dim.Vratili se vlasnici, sada su u Gračacu, a tu čiste korov i sijeku mlada stabla iznikla iz nagorjelih zidova.Na drugoj strani mjesta-spaljena crkva Sv.Roka te s preostalim zidovima i srušenim zvonikom poput molitve stremi ka nebu i svojim ostajanjem prkosi i svjedoči o nekom drugom narodu koji se moli istom Bogu.
Prolazimo kroz Ričice. Slika već viđena. Tamo, ispod Razbojina, kuće Tomičića. Ondje je i kuća moga Pavline koji je 1879. sa četr'est ovčica krenuo put Slavonije, ka boljem životu i sitom želucu. Nema više Pavline, ali ostali Tomičići i nadimak "Pavlinovi" po kojem se razlikujemo od drugih Tomičića. Umro je i stari Blažić Tomičić s kojim sam se prvim susreo kada sam prije l5-tak godina lunjao tu, po Ričicama,u potrazi za korijenima. Sitan, osamdesetogodišnjak, sa dugim sijedim brčinama, i ne znajući tko sam, ispričao mi je cijelu priču o Pavlini iako je rođen 25 godina poslije Pavina odlaska. Pričao mi je Blažić kako je Pavlina otišao u Podvinje:
- Znaš,to ti je pored Slavonskog Broda - rekao je tada iako mu nisam rekao odakle dolazim . - Drugi brat je otišao u Makedoniju ali su ga ubili bugarski graničari te su mu se žena i dvije kćeri odselile u Australiju, dok je treći brat odselio za Gospić...
Da, tu je negdje i rodbinska veza sa Stjepanom Tomičićem, alias Alfonsom Dalmom, koji mi dođe kao djed (moj djed Pavo i on su bratići). Sjećam se kako je zagrebački Start u nastavcima objavljivao njegov životopis nakon što je, kao dopisnik Austrijske televizije iz Rima, atentat na Papu povezao s Bugarima i Beogradom. Naravno, ništa tu nije bilo pozitivnog, a Stipica se nije mogao braniti jer se nije smio vratiti u Jugoslaviju pošto je bio novinar u NDH-a , pa čak prema "Startu" i ratni zločinac jer je izvješćivao s ličkih ratišta te bio ataše NDH za tisak u Berlinu. Nakon rata bio je, između ostaloga i glavni urednik austrijske televizije i radija, komentator i uvodničar bečkog Der Standarda, intimus Konrada Adenaurea i...kako mi je jednom zgodom rekao pjesnik Zlatko Tomičić: - On je najugledniji Ličanin od svih Ličana! Eto,što je život. Ličani, a nikada nisu živjeli u Lici. Zlatko je rođen u Vinkovcima, Stjepan u Otočcu...
Raspitujem se za Ivana Tomičića koji je živio u Pavlinovoj kući, ali mi odgovaraju da je negdje u Gračacu. Znači, živ je. A tamo, prijeko, stoji Pavlinina kuća, spaljena ali čitavog guvna što postoji još od Napoleonovih vremena i gdje su Tomičići s konjima vršili žito.Tvrd je to soj, baš kao "Kresojin" u kojem Mile Budak za Tomičiće reče da je rijetko tko od njih umirao u krevetu. Pogibali su u šumi sjekući drva ili se boreć' s Turcima.

Kada dođeš na to polje ravno,
Naći hoćeš moje rane ljute,
Naći hoćeš mojega sokola,
Mog Ivana,moju jelu vitu
Pozdravi ga po 'iljadu puta...

Ne znam dal' i je ova žalopojka i koliko puta pjevana 1991. ali znam da je puno, puno puta otrpljena jer se za mnoge nije znalo da li su živi ili mrtvi.Pitam za Luku Pavičića iz Lovinca. Lovinac i Liku do Gospića su osvojili četnici i Luka se našao s tisućama svojih Ličana diljem Hrvatske. Tada mi je pričao kako su Lovinac i okolna mjesta u četničkom okruženju bio već dugo vremena. Imali su poneki minobacač i nešto oružja s kojim su zadržavali gradačačke i kninske četnike. Hrvatske snage pokušale su doći do njih od Gospića te su došle do Metka goneći četnike pred sobom.Vidjevši to Lovinčani su sa svoje strane krenuli u napad i četnici su se već u panici počeli povlačiti. No, uslijedilo je nekakvo primirje, naši su stali i Lovinac je ostao na milost i nemilost brojnijem i nadmoćnijem neprijatelju. Tukli su ih iz Raduča višecjevnim raketnim bacačima,bombardirali iz zrakoplova, pa čak i iz oklopnog vlaka koji je stigao iz Knina.Sve se to moglo lijepo vidjeti na beogradskoj televiziji kao i združeno napredovanje oklopnih snaga tz JA i četnika, kao i paljenje kuća. Lovinčani su se našli u teškoj situaciji jer više nije bilo mina ni za one malobrojne minobacače. Nakon dogovora za zapovjednicima obrane mjesta Smokvić, Ričice,Cerje, Sveti Rok, Palčić, Poljana Šarića, Vranik i samog Lovinca - pala je odluka o povlačenju. Počelo je u srijedu navečer s osobnim automobilima i traktorima u kojima su vožene nemoćne i stare osobe. Ispred njih išli su borci koji su pravili proboje na mjestima gdje su se četnici već uspjeli ubaciti. Probijalo se na Sveti Rok, na Babiće - pa preko šume na most Krušnica pa sve dalje do Velebita. Ondje su, kod mjesta Gonič ostavili sva vozila te se pješice uputili prema moru. S Velebita jedan put vodi u Jasenicu i Maslenici, a drugi u Starigrad i Paklenicu. U Jasenicu se nije moglo jer je već bila okupirana, tako da su sišli u Starigrad gdje su ih već čekali autobusi.




Na Vidovu brdu-najvišem vrhu Velebita prema Lovincu




Uživam na Velebitu u pogledu na Tulove stijenje


-Nakon našeg odlaska Lovinac je ostao pust.-priča Luka Pavičić. - Ostao je samo poneki starac.Kada su četnici saznali da u Lovincu nema više hrvatskih snaga, počeli su, masovno navaljivat iz Gračaca, Raduča, Metka...Ušli su i počeli pljačkati sve do čega su mogli doći. Dojučerašnji susjedi našu imovinu odvozili su kamionima...Poslije pljačke, iz vojarne u Sv.Roku stigli su tenkovi koji su sravnili crkve u Ričicama, Svetom Roku, Lovincu...kuće i sve ono što je hrvatsko. Kuća mi je imala tri spavaće sobe, kuhinju. Sve namješteno. Gospodarske zgrade, pet krava, dvoje teladi, 49 ovaca i janjaca, kobilu, ždrijepca, 50 pilića, traktor sa svim priključcima...Sve su to moji susjedi opljačkali, a potom zapalili.




Spomen poginulim Brođamima na Velebitu-Slava im

Iako su prošle četiri godine, još čujem Lukine riječi dok s Josom Pavelićem iz Vagana, ispod Budaka, gledam ono što je ostalo od njegove kuće.Samo zidine i neznatno oštećena cisterna.Čak su i dva oraha odrezana, a krošnje-kao rugalice,ostavljene u dvorištu. Obilazi Joso oko kuće i traži motornu pilu koju je skrio.Vraga, pronašli ju i možda su upravo s njom odrezali orahova debla baš kao i mlade hrastiće podno sela.
U Lovincu, treba li to posebno naglašavati, u porušenoj crkvi Sv.Mihovila, župnik lovinački vlč. Ivan Savić služi prvu misu nakon četverogodišnjeg četničkog divljanja. Misa je za sve poginule i za sve one koji nisu nakon "Oluje" dočekali povratak u rodni kraj. Tu je i glumac Ilija Ivezić te ekipa HTV-a predvođena urednikom,inače Brođaninom, Branimirom Dopuđom. - Bit ćemo na televiziji!-šapuću neki.
A u središtu Lovinca kolo.Ne ličko,već slavonsko.Nadpjevavanju nikada kraja.Vrte se janjci na ražnjevima, ljube se znani i neznani.Toga petka, na Dan Svetog Mihovila 1995. sakupili se ovdje Lovinčići, Ivezići, Krpani, Kneževići, Matajići, Baleni, Župani, Tomičići, Šarići, Pavičići, Zdunići, Mašići, Pavelići...A videći i stalno pronalazeći nove Paveliće, Marko Pavelić u kratkim stankama između ljubljenja i nazdravljanja,u jednom je trenutku zavikao:
-Ma mi Pavelići...Ma mi Pavelići otporniji smo od...Ma, otporniji smo od krumpirove zlatice!
A starina,sjedobradi Velebit, nalaktila se iznad lovinačkog kraja čudom se čudeći tolikom svijetu, svirci i pjesmi. A pjesma, teško je razlučit, dal' tuguje il' prkosi. Bit će da je oboje.
(Lovinac, rujna 1995.)


Post je objavljen 15.12.2007. u 10:53 sati.