DivanSkitnje

nedjelja, 23.12.2007.

UMJESTO BOŽIĆNE PRIČE

Želio sam napisati jednu priču prigodnu za ove blagdane. No, onda su me neki podatci podsjetili na ratna stradanja i kako ona su ona još uvijek nazočna među nama. I to više nego mislimo. Obično se bavimo braniteljskim pravima, nepravdama, suicidima… No, zaboravljamo najmlađe. One koji su rođeni u to vrijeme i sada imaju 15-ak godina. U mnogima od njih rat je ostavio teške, možda i neizbrisive traume koje će djelomice prenijeti i na svoje obitelji, djecu.
– Ovaj opet o ratu - reći će neki. E, pa neka ako nešto može pomoći. Jer ovo je priča, podsjećanje na najmlađe, koji nisu imali pojma o ratu, o etničkim čišćenjima, nacionalnostima, politici, političarima, ratnicima, zločincima… A danas rat osjećaju trpkije, gorče nego mnogi od nas koji smo ga živjeli i proživjeli.



Tijekom Domovinskog rata samo je u Slavonskom Brodu ranjeno 107 djece, 36 ih je poginulo, od toga 28-ero iz Broda i bliže okolice. Na području županije život je izgubilo preko 600 branitelja od kojih su mnogi iza sebe ostavili djecu, a danas više od 1800 preživjelih branitelja ima probleme PTSP-a. Još tijekom ratnih djelovanja u gradu na Savi odmah je prepoznat problem najmlađih koji su se suočili ne samo s ratnim uvjetima življenja, nego i sa gubitkom najbližih, a veliki broj je i ranjen. Kroz rad Centra za dijete još 1992. a potom i 1995. kada je započeo s radom i tim za psihosocijalnu pomoć, koji je na Brodsko-posavskoj županiji pokrenut kao pilot projekt za cijelu državu - započelo se raditi s djecom. Posebna pozornost davala se upravo stradavanju djece i posljedicama koje je rat ostavio na njih. - Ono što je važno i ohrabrujuće je da smo na vrijeme uočili problem. No, sve što smo mi u Udruzi i kroz rad tima psihosocijalne pomoći uspjeli učiniti vodeći tu djecu kroz školovanje, prihvaćanje invaliditeta i života s traumom danas pada u vodu. Kada su stradali - bili su djeca, mi smo im pomogli da se koliko toliko asimiliraju u sredine u kojima su živjeli. Danas su to odrasli ljudi koji bi trebali formirati svoje obitelji, a ne mogu se niti zaposliti i ponovno padaju u teška stanja - kažu u Zajednici Udruga civilnih žrtava rata.
Sada se pojavljuje generacija djece koja je rođena neposredno pred kraja rata i nisu izravno osjetili njihove strahote, ali odrastajući uz očeve oboljele od PTSP-a i nisu pošteđeni trauma. Kroz Centar za dijete i tim PSP-a prošlo je oko 3 tisuće djece koja su nenamjerno emocionalno zlostavljana. Takva djeca imaju glavobolje, ne mogu kontrolirati mokrenje, pojavljuju im se čirevi, nesigurnost, osjećaju se na neki način obilježenima. Možda je najdrastičniji primjer posljedice rata jedan slučaj 12 godišnjeg dječaka, kojem je u ratu poginuo otac. Dječak je zbog određenih smetnji odvezen na hitnu pomoć, i dok je došao do Dječjeg odjela dobio je epi-napad. Kasnije je ustanovljeno da je zbog nakupljenog stresa dobio čir na želucu, koji je pukao, a kako je krvarenje bilo obilno te mozak ostao bez dobre cirkulacije uslijedio je epileptični napad. Jedva je spašen. Takva i još puno sličnih priča potvrđuju da su djeca poginulih branitelja i invalida, kao i djeca branitelja s raznim patnjama - u ovome trenutku, u dobu odrastanja, najveće žrtve rata.
Zanimljiv je podatak da u obiteljima u kojima je otac poginuo u Domovinskom ratu, osim u par slučajeva gdje su problemi odgojne naravi, nema težih posljedica, jer su teret očinstva preuzele majke. One su u odrastanju i sazrijevanju svoje djece podnijele najveći teret. Nažalost, stručnjaci koji s njima rade, ističu u prvom redu nebrigu državnih institucija prema problemu koji postoji i koji će još biti među nama. Jer sva istraumatizirana djeca sutra će osnovati svoje obitelji na koje će reflektirati sva svoja nezadovoljstva. Nezadovoljni su i (ne)pažnjom koja im se poklanja. Poginuli su zaboravljeni, djecu invalide polako svi zaboravljaju, a da i ne govorim s onom djecom koja nisu vidljivo ranjena. A možda je upravo te male ranjene duše i najteže zaliječiti - kazuje J. R. čija je cijela obitelj tijekom jednog topničko-tenkovskog napada na Brod teško ranjena.
Vraćajući se iz sela, toga kobnog dana 30. svibnja 1992., pažljivo birajući vrijeme ( jer su srpski topnički napadi noću jenjavali) oko 20 sati, na samo stotinjak metara od kuće ispred njihovog automobila eksplodirala je tenkovska granata. Udar je bio strahovit: u smrskanom automobilu svih četvero članova obitelji bilo je teško ranjeno. Ocu, višestrukom prvaku Jugoslavije i Hrvatske u kajaku, amputirana je podlaktica desne ruke, dok su sinovi (jedan 10 drugi 14 godina) teško ranjeni te su danima lebdjeli između u života i smrti. Starijeg sina su 42 dana praktično bolnički aparati održavali na životu. Kada su završili terapije našli su se zapravo u jednoj bezizlaznoj situaciji kada nisu znali što bi sa sobom. Sav njihov svijet je bio srušen. Tada je veliku ulogu odigrala obitelj. Njihovo zdravstveno stanje se stabiliziralo, ali su posljedice ostale. Svibanj 1992. godine ostat će urezan i u pamćenje obitelji T. - Došao sam kući s terena i sa ženom i djecom otišao do Naselja Slavonija. Ondje nas je zatekla sirena koja je označavala početak zračnog napada. Bombe, tzv. “krmače” pale su na Jelas, a iz podruma u kojem su se inače skrivala i moja djeca, poginuli su njihovi najbolji prijatelji. Kćer i sin tada su imali tri odnosno šest godina i ne sjećaju se puno tog razdoblja - priča otac Dragan. - Da ih nisam odmah nakon toga poslao u Požegu i zaokupio raznim aktivnostima pitanje je kako bi se oni osjećali. Posljedice se najviše manifestiraju kroz njihov uplašen pogled i trzanje kada se jače zalupi vratima. - kazuje otac.
U Brodu ima daleko težih i traumatičnijih priča, no gotovo nitko ne želi u javnost. - Puno puta do sada iznosili smo svoje životne tragedije, a od toga dobivali smo samo sažaljive ili pak ironične poglede susjeda - gotovo u pravilu odgovaraju svi. Nitko od njih ne želi svoju djecu, koju su uspjeli zaliječiti i naučiti živjeti s problemima, ponovno, kako kažu bespotrebno, izlagati javnosti. Oni drugi koji pak problema imaju, a riječ je sada već o odraslim ljudima, te probleme ne žele dijeliti s javnosti, koja je inače kada im je to potrebno barata njihovim slučajevima, a kada treba odraditi nešto konkretno u pravilu zataji. I tu se krug patnje nažalost zatvara, a najviše trpe oni i njihove obitelji.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv