DivanSkitnje

ponedjeljak, 26.11.2007.

NAKURNJAK (2)

- I, kud će s njim? - upita Antiša. – Može ga gurnit slonici, žirafi il', il'… Ma, nek si ga gurne u guzicu!- nervozno lupi šakom Antiša po stolu, ogleda se oko sebe i naiskap strusi čašu gemišta.
- Koji ti je vrag? Nemoj se ti men sekirat, znamo da je tvoj „šesnaestinka“, ispaljuje dva puta mjesečno, a i to su uglavnom ćorci. A taj Afrikanac si ga slobodno može metit u guzicu. Vidi koliki je, neblaka mu. Kad mu prigusti sam sebe može naguzit – veselo će Mrnja gledajući fotografiju što ju je izvukao iz novčanika.
- Ej, ej! Koji vam je? Od nakurnjaka ste stigli do afričkih životinja i samopederluka – oglasi se Mile.
- E, je. Neg znaš li kako je najlakše izjebat kozu? - nije se dao smesti Mrnja.
Mile, Antiša i Mata zgledaše se iznenađeno. Birtaški divan izmicao je kontroli.
- - Znao sam, nemate pojma. Kozu dovedeš do vode, a ona se ukipi jer ni za živu glavu neće ući u vodu. I onako ukipitu moš' ju guzit koliko 'oćeš – veselo će Mrnja, promatrajući njihova zgranuta lica. Mile je otvorio usta, htio je nešto reći, ali mu je riječ zastala negdje u grlu, a usta je zaboravio zatvoriti.
- - Jebote Mrnja, jesil ti to radio? – s nevjericom će Mata.
- -Ma daj, kraj volikih cura i žena! Nego, to ti rade čobani u planinama. Ni koji ljudskog bića ne vide mjesecima. A, priša je priša.
- Za stolom nakratko zavlada muk.




- - Žulja li? Nakašlja se Mata, sućutno gledajući Mileta.
- - E, jebiga. Kad mirujem dobro je.
- - Nego, ja mislim da bi nakurnjak trebali uvrstiti u naj… Kako se ono zove…E, da, hrvatski brendi – pucnu prstima Mrnja sretan što se sjetio.
- - Đeš s nakurnjakom u konjak?- užasnu se Antiša.
- - Ma misli na brend. Proizvode po kojima je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu kao što je kravata, kulin, šljivovica, paška čipka…- započe nabrajati Mile.
- - E…- s olakšanjem odahnu Antiša.
- - Koliko ja znam, nakurnjak potječe neđe iz Bosne. Mislim da je tamo od Kupresa, đe su velike zime. U stara vremena ljudi nisu nosili gaća pa je puvalo po guzici i jajcima. I tako se žene dosjetiše i muškarcima počele plesti nakurnjake. Valjalo je kitu sačuvat - učeno će Mrnja.
- - Misliš zbog reprodukcije – oglasi se Mile.
- -Ma i zbog toga. Trebalo je i djecu pravit. Moš' zamislit kad snig zagruva, drvo puca od ladnoće, vatra se utrni, a kraj tebe žensko tilo. Valjalo se grijat, a pišo smrznit – nije se predavao Mrnja.
- -Men' kad se to desi ja ga metim u nešto toplo i da vidiš kako oživi – uključi se Antiša u ovu naučnu raspravu brišući rukavom jankela usta.
- - Njekad bilo sad se spominjalo – otpovrne Mrnja. A da bi nakurnjaku trebalo dat, kako se no kaže… kultno mjesto, trebalo bi. Pročit'o sam neđe da su muzeji davali grdne novce za njeka dva primjerka kako bi ih izložili i pokazali kako je narod domišljat. Možete se vi zajebavat, al to je bila nauka. To je bio ozbiljan pos'o kojeg su cure i žene tako revno radile do savršenstva. To se birala vuna, mustra, oblici kako ne bi svi bili na jedan kalup. E, a kako su pametnije od nas namjerno su plele male kako se muškarac ne bi uplašio kad bi od drage il' žene dobio neku nakurnjačinu u kojeg si mog'o nogu metit. K'o Kalčina. Odma' bi pomislio kako se njegova buduća il sadašnja žena valjala s nekim jebačem kojem bi i konj pozavidio. Pa joj se omililo i oće pokazat koliko je moj mali. 'Vako su žene plele male i uske, a muškarac je, kada bi vidijo da ga ne može ugurat il na jedvite jade navuć na svog pišu bio sav ponosan i naprosto je prštao od samozadovoljstva.
- _. Jebote, Mrnja što si ti načitan – zapanjeno će Antiša.
- E… – promrmlja skromno Mrnja i naruči još jednu ljutu.
- - Znaš Mrnja, men' se sve više dopada ta ideja da se nakurnjak registrira kao hrvatski brand – reče Mata značajno klimajući glavom.
- -I ja sam, samo nisam siguran dal' potječe iz Hrvatske? – zabrinuto će Mile.
- -E, jebiga, neće bit ni prvo ni zadnje što smo ukrali- Mrnja će.
- Ja sam za, samo pobogu nek' ga pletu od svile ili bar pamuka- zavapi Mile.
- I tako završi rasprava o nakurnjaku s jednoglasnim zaključkom da se izvidi kojoj to komisiji treba poslat dopis s prijedlogom da se nakurnjak uvrsti u listu proizvoda po kojima će Hrvatska biti prepoznatljiva u svijetu. Nakon zaključka, društvo nazdravi, kucnu se čašama i složno zapjeva;
- Alaj mi se u gaćama njiše/ futrolica od pokojnog piše!



-
- (kraj)

četvrtak, 22.11.2007.

NAKURNJAK

Mile Guravi ulazio je u birtiju „Kod Oroza“ poput kauboja: raskrečenih nogu kao da je upravo sišao s bureta kojeg je jahao nekoliko sati. Kretao se pažljivo nastojeći zadržati uspravan položaj gornjeg dijela tijela, hineći ležernost. No, pri svakom koraku vidjelo se da mu je neugodno, bolno.
Sjedajući za stol otpuhnu, a potom mahnuvši prstom pozdravi Antišu, ofucanog bekriju i švalerčinu koji bi, kad bi mu se pišo dignuo, tu i tamo uspio povaliti poneku ocvalu udovicu ili raspuštenicu. –Te se najbolje jebu. Uvijek misle da im je to posljednji put u životu - govorio je.
- A ,mora da si, po toj logici, i ti jako dobar jer nikad ne znaš hoće li ti se više dignuti. Pa kad je bal nek' je bal - podjebavao je Mrnja, električar na silasku karijere provedene prvo na drvenim a potom na betonskim stupovima dalekovoda.
I dok su se oni nadjebavali, Mata Ivšin pažljivo je promatrao Mileta Guravog koji se, čekajući konobaricu, vrpoljio na stolici i malo malo rukom češkao jaja. Nadimak Guravi nije bio u skladu s njegovim izgledom, koji bi se više mogao nazvati manekenskim. Dapače, bio u suprotnosti s njegovim stasom i držanjem koji ga je izdvajao od ostalih, njihovih tijela koja kao da je tesarska sjekira izdjeljala iz starog hrasta. Četvrtasti, nižeg rasta, širokih ramena, ruku punih žuljeva više su sličili panjevima šibanim vjetrovima i nedaćama ali još uvijek dubokih korijena kojima nikakva nepogoda nije mogla nanijeti neke štete. Nasuprot njih Mile je oduvijek bio visok, vitak, lagana hoda kojeg je zadržao i u starijim godinama. Oduvijek je imao uspjeha kod cura, koje mu naprosto nisu znale reći ne. Na jad i zavist društva. Ne mogavši mu se narugati, netko se sjetio da mu nadimak „Guravi“, kao suprotnost, najviše odgovara. –Je, je, guram ja guram, a vi?-prihvatio je Mile nadimak šeretski se smijući.
No, ovoga puta, nije bio onaj pravi, uobičajeni Mile. Šutio je za stolom, praveći grimase, nemirno pogledavajući oko sebe pazeći da izbjegne Matin pogled koji je prolazio kroz njega.
- - Mile, koji je ti je kurac ?– na kraju ne odoli Mata.
Mile je šutio, praveći se da ne čuje pitanje-. Za stolom nastade tišina, a Antiša i Mrnja pridružiše se Mati znatiželjno ga promatrajući. Vidjevši da nema kamo, Mile procijedi kroz zube;
-Nakurnjak!
???



- Što koji kurac blenete, žena kaže da je zima i isplela mi nakurnjak. Kaže da se ne pre'ladim. Isplela ga od jebene vune. Kaže najfinije, a ona draška, grebucka i kurac mi je stalno napet.
-Ko da drkaš?-blenu Mrnja.
-E, al' ne pada. Kad hodam jajca udaraju jedno o drugo, njem 'lače tisne, a ja 'odam 'ko da me neko guzio cilu noć. – frknu Mile.
- Ma proći će, kad se navikneš. A koji će ti kurac nakurnjak?-Mata će.
- Pa, rek'o sam, da se ne pre'ladi. Kaže Anđa: Što ću onda ja? Ko da je bila uskratita. A ja opet mislim što će one druge, pa reko ajde da ga probam. Ne može štetit. Al', jebi ga, grebe, a on stoji.
- Jebote, to je k'o na vijagra-ushićeno će Antiša. Neg' bil ti men njega posudio?
- ???
- -Pa, dobro, opr'o bi ja njega. Mislim, higijena bi bila na visini.
- - Jebem ti tvoju higijenu, kad si se zadnji put kup'o?
- Pa, jebiga kupaj se ti svaki dan, a po vodu moraš ić' na bunar.
- - Oklen Anđi pade na pamet taka bedastoća - znatiželjno će Mata.
- - Ma, gledala neku emisiju, vidla ženske ge pletu nakurnjake pa pomislila kako bi to i men i njoj dobro došlo.
- -I, koliko je dugačak?- Mrnja će.
- _ Šta ja znam. Jedno 20 centi.
- I, jel pun?
- Ajd u kurac- nervozno će Mile.
- - E, znaš li ti našeg Jozu Istraživača. Pustolova. On ti je bio električar, pa je onda pobjeg'o u Švicarsku i nakon toga razletio se po cilom svitu. Kupio kameru, fotoaparate, putovo, slik'o i piso. Nema mista na kugli zemaljskoj ge ni bio. Pokazivo on men' razne slike. Na jednom sam vidijio nekog Afrikanca ge nosi nakurnjak. Al? Oni to ne pletu već koriste rog bivola il njenih drugi goveda. I, lipo mete svoju spravu u taj rog, uzicama omotaju oko gole guzice te s njom i jajcima ponosno šetaju. Samo, njima on ne služi protiv 'ladnoće il' vrućine. On je njima ko futrola koja pišu drži uspravno. I, jebi ga, to je dugačko najmanje 35 cm! I, kaže Joza, da je taj rog sav ispunit. Njekima je i mal' pa moraju tražit goveda s duljim rogovima.
- - Ne baljezgaj Mrnja, jebo te Joza.
- - E, jebiga ga, nisam ni ja vjero'vo dok na 'nom njegovom projektoru nisam vidijo sliku. Skinio čojek rog, a iz njega ispala, bože mi prosti ja mislio njeka zmija, kad 'no njegova sprava. I 'nako mlohava skoro mu do koljena. I mlati li mlati.



(Iz Jozine foto arhive)

- (nastavak slijedi)

nedjelja, 18.11.2007.

Pustite me večeras

Večeras sam u Vukovaru, Dalju, Osijeku, Vinkovcima. Mirkovcima, Županji, Slavonskm Brodu, Bosanskoj Posavini, Novoj Gradiški, Banovini, .. Večeras sam sa svojim precima u Ričicama, Svetom Roku, na Velebitu, Maslenici. U Kašiću.. Večeras sam i u Škabrnji, Dubrovniku...Večeras, s upaljenim svijećama, moja duša putuje pustopoljinama hrvatskih bespuća, bitkama za opstanak njihovim. Našim.

četvrtak, 15.11.2007.

U PREDVORJU PAKLA

Vukovar rujan/studeni 1991.


- Kako bik?-
- Dobro,samo mu ponestaje sijena.-odgovara glas s motorole.
- Dobro,šaljemo sijeno,nemoj da bude gladan! ( U prijevodu: pucamo iz topa ali nam ponestaje granata) odgovara čovjek u zelenoj vojnoj
majici i maskirnim hlačama, bucmastog liga na kojem se ističu brkovi. Nema imena. Samo: zapovjednik obrane Vukovara i nekadašnji oficir JNA. Oslovljavaju ga sa „zapovjedniče“ ili „Jastrebe“. U vukovarskom podzemlju, u tkz, atomskom skloništu telefoni i motorole ne prestaju sa zvonjavom. Stižu informacije kako u Berku ima dvoje poginulih i petero zarobljenih gardista koji su odvedeni u Negoslavce.
- Provedite zapovijed o evakuaciji pučanstva iz sela prema Iloku kako bismo spriječili divljanje srbijanskih rezervista i četnika – naređuje Jastreb zapovjednicima na terenu.
Utorak je, 17. rujna 1991. Armija, rezervisti, četnici i tko zna tko još silovito napadaju na naše položaje. Na udaru je gradsko naselje Mitnica preko koje JNA želi doći do svoje vojarne koja je u okruženju hrvatskih snaga. E, da znaju kako je bilo dana kada je vojarnu u okruženju držalo samo desetak naših vojnika. I to kada su pokušali s tenkovima izaći van. Prvog smo odmah uništili, a ostali su se vratili nazad. I više nisu izlazili. Ovoga puta napad izvana je usmjeren na položaje koje mi držimo. Krenuli su s tenkovima ali smo ih odbili. Nakon pregrupiranja nedostajalo je nekoliko naših specijalaca.
. Potražit ćemo ih-u glas rekoše Goran i Ratko.
Nedugo nakon njihova odlaska motorolom stiže dojava kako su obojica pokošeni mitraljeskim rafalom iz jedne kuće. Bez riječi, kao po zapovijedti krenusmo ih tražiti: možda su još živi, ranjeni, a na bespomoćnima četnici se se najradije iživljavaju. U najgorem, moramo izvući njihova tijela. Tutnjalo je sa svih strana. Granate su razarale kuće. I Hrvata, i Srba, i Mađara, i Slovaka…. Bez razlike. JNA nikada nije pravila raspodjelu po nacionalnoj osnovi. Pa ni ovoga puta. Šuljali smo od kuće do kuće, od zida do zida ne bi li ih negdje ugledali-
- Evo ih- povika Ladislav zamijetivši u jednom dvorištu njihova beživotna tijela. Ladislav i jedan Vukovarac razvalili su zid, upuzali u dvorište i sa sobom izvukli mrtvoga Gorana. Bilo je mirno. Kada su krenuli po Ratkovo tijelo iz kuće se oglasi strojnica i rafal pokosi vukovarskog policajca. Par sekundi doleti i ručna bomba, ali se Ladislav skokom spasio od sigurne smrti. Lica oblivenog krvlju i beživotne ruke prostrijeljene gelerima vikao je kako je sve u redu i da njemu nije ništa. Opkolili smo kuću. Šutjeli smo, ali smo znali što nam je činiti. Sličili smo vukovima koji samo čekaju mig predvodnika.
-Opkoljeni ste, predajte se!- viknuo je Šima, blijed, zgrčenih mišića, lica pretvorenog u kamen.
. - Pička vam materina ustaška, Srbin se nikada ne predaje!- urlalo je istodobno nekoliko promuklih glasova iza zidova višekatnice.
- Kurac ste vi Srbi. Vi ste samo gomila ološa!
Iz kuće odjeknuše rafali i trombloni. Zapucali smo refleksivno, ali Šima odmah obustavi vatru.
. Ne možete nam ustaše ništa! Evo, javljaju nam da su tu naši tenkovi i tada ćete bre da bežite ili ćemo vas pregaziti jednog po jednog. Trojicu smo vam već ubili, a i vas ćemo, mater li vam ustašku! Da znate da ćemo vas sve poklati! – vrištali su.
Dok su blagoglagoljivi četnici psovali, Šima je već dopuzao do katnice i uspinjao se stubištem. Nama nije dao da idemo već smo ga pokušali pokriti vatrom. U tom trenutku kroz vrata kuće netko do četnika je zakotrljao ručnu bombu prema Šimi koji je, vidjevši je, ne oklijevajući skočio s prvog kata. Nakon 2-3 sekunde bomba je eksplodirala, ali Šimi nije bilo ništa osim što je bio dobro ugruvan od pada.
Nismo čekali zapovijed. Krenuli smo prema kući u kojoj svoje tenkove nije dočekalo pet četnika.


dvorac Elzz - Mitnica - Bogdanovački put
( na ovim fotkama sam i ja, tu negdje)

OBRUČ

Obruč oko Vukovara se iz dana u dan sve više steže. Iz Srbije, unatoč dezertiranju, novače nove snage i dovlače tehniku. Putovi su svi blokirani. Ostali su još samo Bogdanovci i put kroz kukuruze. Poljski prteni put. S nestopljenjem očekujemo iz Broda Valeta i njegovo vozilo s municijom. Ovdje se svatko brine o sebi, Nema neke jedinstvene opskrbe oružjem i municijom. Iz Broda nam šalju nove ljude, povlače ranjene, odvoze mrtve. Vale dovozi oružje, a odvozi ranjenike i poginule.
Danas je stigao. Kiša stalno pada. Nakon kraćeg zadržavanja i istovara oružja i municije u kamion smještavamo četvoricu ranjenih specijalaca i dvojicu poginulih- Kiša i dalje pada. Vale i kamion odlaze. Preko Lužca. Kiša je raskvasila poljski put tako da nismo mogli svladati jedan strmi uspon.Stali smo u blatu i nismo se mogli pomaknuti. A četnici tuku iz sveg oružja. Izlazimo van; četvorica ranjenika, pratilac i medicinska sestra. Pod kišom granata guramo kombi. Na svu sreću uspjeli smo i neozlijeđeni stići u Brod. A Vale taj put sa svojim kombijem prolazi tjedno više puta. Kada je gusto skloni se u najbliži podrum dok kanonada ne utihne. Jednom je prilikom sam istovario municiju, maknuo kamion i otišao popiti kavu. Nakon nekoliko minuta granata je pogodila upravo ono mjesto gdje prije stajao kombi.
- E,i to je život!- kratko je odgovorio Vale gledajući moje pozelenjeno lice.
- Svatko umire onda kada mu je suđeno – mirno će, filozofski Vale gledajući rupu gdje je stajalo vozilo.
- Evo mog primjera: Vozio sam furgonom municiju za Vukovar i u Bogdanovcima me zaustavi garda i kaže kako nema šanse da s njim prođem putem kojeg je kiša dobrano raskvasila. Pretovarili smo municiju na traktorske prikolice i s pratnjom krenemo za Vukovar. Umalo nas naši u Vukovaru nisu pobili jer smo stigli kroz minsko polje i oni su mislili da stižu četnici.To je bilo pravo čudo i sam Bog nas je proveo kroz to minirano područje.Naravno, mi nismo imali pojma da smo se provezli kroz minsko polje. To je sudbina.– priča Vale, dok ležerno drži čačkalicu u lijevom kutu usana i od koje se ne odvaja ni tijekom najžešćih napada. Mislim da s tom čačkalicom i spava.

HRVATSKI TENKOVI U VUKOVARU

Malo je poznato i rijetko tko spominje prvu tenkovsku bitku za Vukovar koja se odigrala 19. rujna 1991. Tada je pod zapovjedništvom Stipe Vukovića, inače zapovjednika brodske specijalne policije koja je obrani Vukovara bila 45 dana na čelu s legendarnim Šimom Đamićem, pomoću tenkova izvršen proboj srpske blokade.
Prisjećajući se tih dana, Stipa Vuković kaže: - U slavonskobrodski krizni štab stigla je informacija da je Vukovar pod potpunom blokadom srpskih snaga, u okruženju, te da je onemogućen svaki protok ljudi i robe, a iz prepune vukovarske bolnice ne mogu se evakuirati ranjenici. Krizni štab je odlučio da se krene u proboj blokade, te za zapovjednika imenovao mene, a Mesuda Šabanovića za mog pomoćnika. U proboj su bile uključene tenkovska postrojba 108. brodske brigade, pješaštvo 3. brigade i Specijalna policija. Došli smo putem Cerić-Marinci do Bogdanovaca gdje je ta crta bila presječena. Tijekom dana nismo uspjeli probiti neprijateljsku crtu na samom ulazu u Vukovar ali smo u popodnevnim satima 19. rujna 1991. uspjeli sa šest tenkova M-84 i pješaštvom razbiti taj obruč i konvoj uvesti u Vukovar. Evakuirali smo ranjenike iz bolnice, rasteretili ju što je uvelike doprinijelo da se Vukovar i dalje održi - kaže Stjepan Vuković. U tom proboju brodske postrojbe imale su dva poginula vojnika, 14 ranjenih (među njima i i zapovjednici Vuković i Šabanović kojem su amputirane obje noge). No, ponovnim padom Cerića i Marinaca, srpske postrojbe su Vukovar opet blokirale, a u toj blokadi ostao je sve do svoga pada 18. studenoga 1991.

K R A J

14/18. studenog 1991. Obruč oko Vukovara se sve više steže. Obrana puca po svim šavovima. Još uvijek sam u telefonskim kontaktima s braniteljima Vukovara. Ljudi se pribojavaju najavljenog humanitarnog konvoja jer su sigurni da će Srbi izigrati plemenitu namjeru "Liječnika bez granica". Načelnik Stjepan Pole i njegovi ljudi više i ne znaju za san. Situacija je teška da teža valjda ne može biti. Sedamnaestoga studenoga Srbi su započeli opću ofenzivu na razrušeni Vukovar i njegove iscrpljene borce. Ni telefoni više ne rade. Osjećam da je to kraj. Znam da je Vukovar pao, ali naša sredstva priopćavanja još uvijek o tome šute. Na srpskoj televiziji gledam prepotentnog majora Šljivančanina gdje dijeli lekcije predstavniku međunarodnog Crvenog križa dok ranjenike iznose iz vukovarske bolnice na stratišta Ovčare ili na vukovarske ulice. Pijane horde "Dušana Silnog" urlaju gradom: - Slobodane, pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate... Duga kolona žena, djece i staraca, lica ispijenih strahom, glađu i tromjesečnim mukama, uz tenkovsku pratnju napušta rodni grad i vuče se tko zna kamo. Suze se kotrljaju prljavim licima Vukovaraca (jer i voda je u Vukovaru bila luksuz). Beogradski izvjestitelji natječu se u reportažama i razgovorima s "hrabrim oslobodiocima Vukovara". Dobro je da ih fotografiraju, snimaju, jer valjda će i to jednoga dana poslužiti kao dokaz teškog ratnog zločina protiv Grada i njegovih žitelja.
I naši su objavili da je Vukovar pao. No, znam da Mitnica još nije i da se ondje još vode borbe. Srbi se zapravo boje približiti Mitnici jer su ondje stekli mnoga gorka iskustva. Nada je potrajala nekoliko dana jer su hrvatski vojnici, uvidjevši bezizlaznost situacije pokušali proboj u čemu su mnogi i uspjeli. Na žalost, mnogi su i poginuli ili zarobljeni. Raspitujem se za poznanike i doznajem da je Stjepan Pole s ljudima uspio izići iz Vukovara, dok je njegovu obitelj izvukao jedan naš vojnik iz Šumeća. O Siniši Glavaševiću nitko ništa ne zna. Baš kao ni o Biserki Cagarić, nekadašnjoj odličnoj košarkašici slavonskobrodskog "Rade Končara". Kasnije saznajem da je s "Bisom" sve u redu i da se s obitelji nalazi na sigurnom. U tom teškom trenutku odzvanjaju mi riječi Stjepana Polea izrečene negdje u rujnu:
- Kad se ovo smiri, na miru ćemo u Vučedolu popiti pivo.

subota, 10.11.2007.

TENOR MIJO

DIVANI

Zapis o Miji iz Babine Grede

Skitajući Slavonijom, divaneći s raznoraznim ljudima, ljudikajući pod orahom s čokanjčićem rakije, drijemajući pod rastom na leniji što poput razdjeljka prolazi zelenom šumskom dolamicom na vr' Dilja- put me prije par godina nanio do Bebine Grede. Osim što je poznata po mom Bać Ivi, v'o selo je znano i po slikarici Ani Verić kao i po tome da je valjda bilo najveće selo u bivšoj državi. No, danas nećemo ni o jednom nabrojanom, već o Miji Petričeviću, bratu Aninom.
Sreo sam ga u selu prije tri godine. Slučajno. Običan čovjek, živi u selu, a možda je mogao odlutati dalje i postići puno više. No, što je to „dalje“ i „više“? Jer, Mijo je očito zadovoljan životom kojeg je proživio i živi.
- Ma, znaš, ja ti pjevam operne arije onako iz duše. Da se rasteretim, izbacim iz sebe tu njeku jaku energiju – govori Mijo Petričević (70), tenor, glumac i – poljodjelac. No, pođimo redom.




Voli Mijo život, pjesmu, konje, poljoprivredu i svoju Babinu Gredu koja je, kako predaja kaže, nastala u vrijeme velikih poplava. Sava je plavila sve do jedne grede, povišenog zemljišta u vlasništvu neke baba Kede. Kada je starim Babogrecima dosadilo to plavljenje, nasele se na toj gredi i selo dobi naziv Babina Greda. Naseljavalo je živjelo i gradilo sve dok nije postalo najvećim selom u bivšoj državi, a sada i u Hrvatskoj.
- Kad se naradim, zapjevam. Sada je to rjeđe. Godine čine svoje – priča Mijo i naglašava da najviše voli pjevati završnu ariju iz opere „Ero s onoga svijeta“ i u „Boj u boj“ iz Zrinskoga.
– I, kako to izgleda kada na traktoru zapjevaš U boj, u boj?
Mijo smijehom odgovara. Slušaju ga ptice, kukuruzi, pšenica, šumarci. Nekada, dok nije imao traktor, idući za plugom najvjerniji slušatelj bio mu je konj. Pjevao je Mijo s društvom, kao dječarac. – Kažu mi da kvarim pjesmu. Da cvrčim. U ratu sam prvi put vidio radio. I čuo pjevače koji su imali sličan glas kao ja. Ma, nisam ti tada znao da su to operni pjevači, ali bio sam sretan jer nisam samo ja cvrčao. I kažem svom društvu: Jesam vam rek'o da se tako pjeva! –smije se Mijo.
Ovoga, puta, specijalno za mene, nakon kratkotrajnog nećkanja Mijo je iz punog grla otpjevao „Završno kolo“ iz Ere s onoga svijeta. – Ma, nije k'o njekad, mora se grlo razradit – pravda se dok nas, nekolicina slušača, oduševljeno plješćemo.
- Šteta što nije školovao glas jer tko zna gdje bi mu bio kraj – glasno razmišlja jedan od slušača.


Da, no tko zna gdje bi Miji bio kraj da je nastavio i glumačku karijeru. Jer, glumio je on u Bulajićevom Velikom transportu, i koprodukciji Povratak kralja Artura gdje je glumio jednog od vitezova kralja Artura. Tu je jahao, mačevao se, čuvao legendarnog kralja. Al' pjevao nije. Kaže da je vlasnik jednog od najboljih konja «glumaca» koje je ondašnji Jadran-film imao.
– Moja kobila Olga znala je sve. Bila je tako dobra da su ju, kada je noge ozlijedila, kolima vozili na snimanje. Kaskader padne u provaliju, a ona njišti, plače za njim. Tako je dobra bila – priča sa sjetom. Tko zna, da li za Olgom ( koja je zapažene role imala i u čuvenom filmu Vinetou), glumačkim danima, mladošću i neiskorištenim prilikama ili…

petak, 09.11.2007.

MALO O MANDŽUKIĆU, MALO O OLIĆU

DIVANI
Samo za športske fanove

Ivica Olić proglašen je za „naj“ igrača mjeseca u njemačkoj ligi, a Mario Mandžukić, napadač Dinama osoba je oko se vrte sve brojniji menadžeri i sve veća lova. Dobro, no što o njihovim danima, onim kada su ganjali lopte po slavonskim ledincima i pašnjacima kažu njihovi najbliži.




– Lopta, lopta i samo lopta. To je bio njegov svijet. Nakon treninga vraćao se kući i nisu ga punio zanimali izlasci i provodi – priča Mato Mandžukić o sinu Mariju. Otvoren kao i svojedobno na zelenom terenu, ne skriva ponos. „Britva", kako su ga navijači zvali dok je „kosio“ po terenima u majici BSK-a (današnje Marsonie), beskompromisan stoper ali i lucidan napadač koji je često tresao suparničke mreže i bio proglašavan najboljim igračem ondašnje II. jugo-lige, i danas u 47. godini redoviti igra nogomet. I vrijeme provodi pred Tv ekranom prateći Marieve igre. – Znaš, Mario je oduvijek volio loptu. Kada sam 1992. otišao u Ditzingen, gradić 20-ak od Stutgarta, igrati nogomet, sa mnom je došla i moja obitelj. Mali me je redovito pratio na treninge te je kao šestogodišnjak uključen u njihovu nogometnu školu. Kada sam išao na treninge, uvijek je tražio da ga poveden. Nije mi ga se uvijek vodilo, a on bi digao dreku i skrio se pod sto. I što ću, stavim ga na bicikl pa na trening. Već tada su ga svrstali u perspektivne mlade nogometaše. Igrao je Mario za vršnjake, osvajao turnire, a kada smo se 1996. vratili u Slavonski Brod nastavio je redovito trenirati u Marsonii kod Damira Ruheka. Kasnije je izmijenio više trenera ( Vlasac, Brnić…), a jedan od njih bio je i Zlatko Stepić- voditelj nogometne škole Mato Utvić. - U tom zazvoni telefon. – Za tebe je Mato - reče supruga Jelica.
- Pita neki čovjek odakle je prezime Mandžukić. Kladio se u pečenku da si Hercegovac.
– Reci da je dobio opkladu - odgovori Mato i doda:
- Mandžukići su iz Tomislav grada, a ja sam rođen u Prudu, nedaleko Bosanskog Šamca. Četiri godine sam igrao za Kozaru iz Bosanske Gradiške, a onda sam prešao u Brod i u Marsonii proveo osam godina - i tu sam i danas, u Specijalnim vozilima, strojobravar. I dok sam igrao radio sam – priča Mato.
- E, bila je to darovita generacija. Generacija 86-te. Za svako mjesto imali smo po dva igrača-kaže Stepić. – I što je zanimljivo, Mario je bio među najnižima, ali zato ga je krasila velika borbenost. Nikada se nije ustručavao pred protivnikom. Bio to seoski klub, vinkovačka Cibalija ili Osijek. Imena ga nikada nisu impresionirala. On je momak koji kaže „što na umu to na drumu“. Bez zlih namjera. To treba cijeniti, a ne kažnjavati - kaže Stepić. - Kod njega zloće nema - dodaje. - Sjećam ga se dobro kao klinca. Omiljen upravo zbog svoje otvorenosti. A uvijek, na svakoj utakmici u kutu stadiona uvijek sam vidio njegovu majku Jelicu gdje pozorno promatra svaki njegov nastup. I nikada nije komentirala. Samo je šutjela i gledala.
- Je, ali sam se grizla u sebi, strepila od svakog starta i plašila se ozljeda - kaže samozatajna Jelica. - Bili smo oduvijek normalna obitelj koja svoju djecu ničim nije opterećivala. A bilo je i razdoblja kada se teško živjelo od tri tisuće kuna Matine plaće. Trebalo je rasporediti - nećkajući se kazuje. A, majka kao majka. Nosila je dresove, kopačke. Čistila, prala, mazala do blještavog sjajila da „Mario na terenu dobro izgleda“. Bila je i oružar i savjetnik.
– Ma, kada je riječ o nogometu Mario je tu bliži s Matom. Ali kada su u pitanje neke druge stvari onda je majka tu - dodaje sa smiješkom. Ljubavne? –Pa i takve, kakav bi to momak bio kada ne bi imao cura?- smije se.


- E, znaš li kako je Mario birao u koju će srednju školu ići. Gledao je onu koja mu je najbliža tako da je završio Obrtničku, za keramičara oblagača -zlu ne trebalo - kazuje Mato. – A za broj 17 na majici znaš? - pita. - Pojma nemam - odgovaram. – Pa to sam mu ja sugerirao kada je odlazio iz Marsonie. Za Marsu je zabio 17 golova i onda sam rekao da nosi majicu s brojem 17. Taj broj je nosio u NK Zagrebu, a sada i u Dinamu. Vjerujem da je to njegov sretan broj - kaže Mato.
- Ma, mali je strašan! Mislim da je pred njim jedna fantastična budućnost. Treba puno raditi i slušati, ali on je po meni već sada dokazao da je sigurno najjači napadač u Hrvatskoj, a i jedan veliki oslonac Dinama. Uspjeh dolazi s profesionalizmom. On je mlad, najbolje su godine pred njim. On je jedan izvanredan materijal – tvrdi Josip Veber. Kada to kaže Veber, onda do ima dodatnu težinu. Bivši reprezentativac Hrvatske i Belgije, najbolji strijelac belgijskog prvenstva gdje je postigao 88 golova za Brugg, a kasnije najbolji strijelac Anderlechta.
Po svemu sudeći Mario će nastaviti nogometni niz slavonskobrodskih nogometaša u plavom poput: Blaškovića, Miljkovića, Huljića, Mirka i Vjeke Škrinjar, Edina Mujčina, Veldina Karića, Ivice Olića…

IVICA OLIĆ




Oj, Ivice, davoračko dijete, ponos svima od glave do pete... zapjeva se i danas u Davoru. - Ma, bajo, nije ti bilo ni’ jednih čestitih svatova koji nisu spjevali niz bećaraca o Ivi, - kaže stari lađar koji je svoje godine usidrio na klupčici ispred kuće. Baš kao lađe davoračke po kojima je ovo selo nadaleko bilo poznato.
- E, do ponoći sam pretraživao fotografije ne bi ga pronašao, - kaže moj vodič Mato Sudić koji je Ivici Oliću tri godine predavao povijest i zemljopis. - Kažem ti, neokarano dijete. Imao je sve petice, bio je odličan učenik i nekako svi su osjećali da će mali Ivica nešto postići u životu, - govori Mato davorački rukometni alfa i omega, a sada silom prilika i predsjednik NK Posavca gdje je Olić započeo nogometnu karijeru. Živa nogometa enciklopedija, Stjepan Marijanović, tajnik Posavca i susjed Olićevih kao iz rukava izbacuje datume, zgode i nevolje Ivičine.
- Malo tko zna da je Ivica prvi puta za seniore nastupio sa 15 godina u susjednim Sičama, na kirvaju, kada je zamijenio svog brata Marina. - Mali je odmah zabio gol,- priča Stanislav Stubarić, prvi Olićev trener. Tu su i dogovori s brodskom Marsonijom, stipendije i školovanje u slavonskobrodskoj Tehničkoj školi, put u milanski Inter i Udinese, pa potom u berlinsku Hertu. A u stranom svijetu nemaju strpljenja čekati da nogometaš stasa. Odmah traže gotovog, vrhunskog igrača. Ivica se, sa 18 godina, nakon malog Davora i Broda malo teže snalazio u tim surovim profesionalnim vodama. Igrao je za drugi sastav Herte, a u Davoru i Brodu znali su da može više. I nisu pogriješili. Vratio se u Marsoniu, posuđen je Zagrebu, postao najbolji strijelac lige, reprezentativac, Dinamovac, otišao u Rusiju, vratio se u Njemačku ligu…


No, vratimo se u Berlin. Ivica Olić očito nije gubio vrijeme igrajući za drugi sastav Herte, već je i upoznao lijepu Nataliju, Dubrovkinju po majci, koja je rođena i odrasla u Berlinu. Planula je ljubav okrunjena i sinom Antonijom. - Ehe, - smijulji se Ivan Olić, otac Ivičin i djed Antonijev. - Od sada imam razloga za dvostruko slavlje: Antonio je rođen baš na moj rođendan, 1. svibnja. Samo čekam da djed i unuk zajednički, onako po šokački proslave svoje rođendane. - Ne daj Bože, vidili smo kako to izgleda, - dobacuje susjed.
I tako, nakon trgovačke obitelji Brlić čiji ime pronesoše Andrija Torkvat te njihova snaha Ivana Brlić-Mažuranić, slavonskog prosvjetitelja Matije Antuna Relkovića, Davor - malo selo savskih lađara opet uđe, ovoga puta u nogometne enciklopedije.

ponedjeljak, 05.11.2007.

SLOVENSKI RAT

Priča iz života

RODITELJI

Vlado K. se nervozno premještao s noge na nogu dok je u redu čekao da dođe do stola ukrašenog zastavom, fotografijom, cvijećem i tekstom koji ga obvezuje da slijedećih 12 mjeseci života bezrezervno predaje generalima.
- Proći će to - tješio se dok je zurio u poveću kvrgu na visoko ošišanom potiljku vojnika ispred sebe.
Red se sporo pomicao, a sunce produženog ljeta '91. nemilosrdno je pržilo pistom niške vojarne i ošišanim glavama budućih tenkista. S vremena na vrijeme propeo bi se na prste kako bi mahnuo roditeljima koji su nestrpljivo čekali u gomili umornih, zgužvanih ljudi na kojima se osjećao vonj noći probdjevene u truckanju željezničkim vagonima i autobusima.
- Mi smo im sada drugi roditelji! - govorio je major, gladeći rukom kicoški podrezani brk, okupljenim roditeljima koji su primali čestitke jer su se njihovi sinovi stavili na raspolaganje armiji.
-Mi smo vam sada drugi roditelji - nemilosrdno su odzvanjale majorove riječi Vladinom glavom, nadjačavajući buku avionskih motora i zrakoplova koji su ih tog lipnja 1991.vozili prema Sloveniji, u obranu granica koje su napale austrijsko-talijanske snage.Tako su im, prije nekoliko sati, rekli oficiri dok su po noći napuštali vojarnu, zbunjeni i uplašeni ukrcavajući se u utrobu vojnog zrakoplova.
U Zagrebu su zrakoplov zamijenili autobusima kojima su krenuli put slovenskih vojarni i tenkova kojima će braniti Jugoslaviju od Austrijanaca i Talijana. Osamnaestogodišnjaci, u vojnim uniformama, šutke su gledali u mrak, proparan ponekim sunčevim odbljeskom s Alpa - najave novoga dana, svatko zabavljen svojim mislima. A sivomaslinasti autobusi hitali su sve bliže frontu i smrti.
Tenkovska kolona, grmeći moćnim strojevima, čeličnim je gusjenicama lomila asfaltnu traku slovenskih cesta što vijugaju planinama i obrađenim udolinama. Iznenada su stali, jer je put bio zapriječen srušenim deblima i kamionima.
-Što je to?Zar su Austrijanci i Talijani stigli već dovde? Barikade! Zar tako ratuju agresori? - nijemim pitanjima se pogledavala tenkovska posada .Razmišljanja i nedoumice prekinula je reska zapovijed:
-Paljba!
Tenkovi su izbljuvali svoj smrtonosni sadržaj:po barikadi, šumi, poljima.Vlado K. je nasumce okretao svoj mitraljez ne znajući kamo da uputi rafal.
-Pucaj, sunce ti govnarsko! -grmio je komandirov glas i Vlado je opet pritisnuo okidač, lomeći rafalima koru s borovih debela, šaljući hice negdje put Alpa što su se plavile u jutarnjoj izmaglici. Odjednom je odjeknulo nekoliko drukčijih detonacija no što ih proizvode njihovi topovi. Opet je zavladala tišina i samo je još jeka iz daljine odgovarala i odzvanjala oštrim planinskim zrakom.Dva je tenka gutao plamen, a krici umirućih ječali su planinom dok su ih tenkisti izvlačili iz užarenih kupola. Oštar barutni dim i sladunjavo-kiselkasti miris izgorjelog ljudskog mesa drobio je želudac i dušu.Od neprijatelja ni traga ni glasa.
Zapovjednik bjesni. Tenkovska kolona se pokrenula.Ulazili su u neko malo planinsko selo .Kuće, visokih, šiljastih krovova, uredni travnjaci, rascvjetali runolist.
- Paljba!!!
Tenkovske granate ruju njegovanim travnjacima, raznose šiljasta krovišta.
-Bogati, pa mi pucamo po civilima,Slovencima!- panično urla Mithad iz Konjica.
Vladi K. više ništa nije jasno, samo se želudac još jače grči. Povraća mu se. Protiv koga on to ratuje? Kamo ih to šalju zapovjednici? U glavi bubnja:-Mi smo sada vaši drugi roditelji!
Srpanjsko sunce ugodno je grijalo ledinom banjalučke vojarne.Gol do pojasa Vlado K. pokušava potisnuti detalje "slovenskog rata", ali slike raskomadanih tijela vojnika iz druge kolone, zgarišta slovenskih kuća - poput izmaglice neprestano titraju pred očima. Osamnaestogodišnjak o djevojkama, glazbi, školi - više ne misli.Tu je samo miris, onaj miris što mu je obuzeo sva čula, miris izgorjelog ljudskog tijela, barutnog dima...Krici još uvijek odjekuju snovima. Pokušava misliti o kući.Trebao je ondje već odavno biti. Nije koristio redovan odmor; 35 dana "slovenskog nagradnog"...Misli lutaju do kuće u brodskom Posavlju, majke, oca, brata.Tu,kod brata, zastaje: javio se iz Zbora narodne garde, i z Okučana.Tako blizu,ali…
Nakon nekoliko dana stiže naredba: "niški" tenkisti kreću put Okučana. Ovoga puta brane Hrvatsku od Hrvata. Vladi K.se smračilo pred očima.
-Na brata ne idem! - krik je što se lomi iz dubine duše.
Oficir urla, hvata ga za revere, vadi pištolj, prijeti...Vladi je svejedno, u bunilu je, ali samo zna da protiv brata neće ići. I ostali tenkisti se bune.Dosta im je rata,vojske...Svoje su odslužili i hoće kući.Oficiri prijete, no ništa ne pomaže. Donose neke papire koje svi "niški" tenkisti moraju potpisati.Potpisuju svoju presudu da će nakon 30.kolovoza 1991.ako ne izvrše zapovijed, biti osuđeni na godinu dana zatvora.Svejedno im je. Isto kao i onda u Sloveniji i kao prije dva dana ovdje u Zalužanima kada su im vojni liječnici davali nekakve injekcije.
Drugoga dana u Zalužane dolaze Vladini roditelji. Izlazak koriste za bijeg. Presvlačeći se u automobilu u civilnu odjeću, Vlado jednom rukom grli majku:
-Ne brini,sve će biti u redu.-govori.
Otac, rezervni vojni starješina,zuri pred sebe dok automobil zamiče put Broda. Samo se jedna suza zakotrljala izboranim licem.

subota, 03.11.2007.

MALO O IZBORIMA U V. IZBORNOJ JEDINICI

Počelo je, počelo

Evo, izborno vrijeme je (opet) započelo pa riješih s toga da im ja pokažem njihova boga. Ograničit ću se na V. izbornu jedinicu i dvije najjače stranke: HDZ i SDP, a teritorijalno na dvije (od tri) županije: Brodsko-posavsku i Požeško-slavonsku. Prema anketama HDZ bi trebao imati osam zastupnika, a SDP četiri, dok bi s područja ove dvije županije hadezeovci imali četiri (od osam), a SDP tri (od četiri) zastupnika.
Za Brođane najveće iznenađenje predstavlja lista SDP-a na kojoj nema „starih esdepeovca“ Mate Gavrana i Željka Račkog. Nitko od njih neće javno reći, ali je evidentno kako nisu baš previše sretni s kursom kojeg je izabrao novi kapetan SDP-a Zoran Milanović i tajnik Igor Dragovan (rodom Podvinjac, na znanje i ravnanje. A za nas-Podvinjce, kažu da čim prohodamo popnemo se na bure i držimo govore). No, uozbiljimo se-to se odnosi na tekst u zagradi. U Milanovićevoj strateziji glavni adut je aktualni požeški župan Zdravko Ronko koji je drugi na SDP-ovoj listi. Sadašnji požeški župan javnosti je ostao upamćen što je na prijevremenim izborima u Gradu Požegi, a potom i na razini Županije osvojio apsolutnu vlast i traži da država namiri 300 milijuna štete nastale u vrijeme njegovog prethodnika Ante Bagarića (HDZ). Pored toga, uporni Ronko je i sudom od Ministarstva financija utržio 22 milijuna kuna za prodaju zgrade Porezne uprave, a iz Šukerove blagajne (čitaj: poreznih obveznika) Požežanima se redovno isplaćuje kamata za tvrdoglavost državne birokracije. Glavna zamjeraka Ronku je autokratsko ponašanje. Politički protivnici tvrde da dan započinje i završava njegovim imenom na lokalnoj radio postaji kojoj je i predsjednik Skupštine. Zbog neprimjerenog odnosa prema medijima i pritiscima na pojedine redakcije, nedavno su reagirali i članovi županijske podružnice Hrvatskog novinarskog društva. Visoko treće mjesto pripalo je mladoj brodskoj liječnici dr. Sonji Šimunović koja je među većim „iznenađenjima“ s obzirom na njen relativno kratak angažman u SDP-u i njenu političku anonimnost. Zbog čega se Milanović odlučio za ovaj potez i bivšu predsjednicu brodskog Gradskog Foruma mladih SDP-a postavio na listu – ne zna se. Ako ovome dodamo da je glavni tajnik SDP-a, Igor Dragovan, koji je na prvom mjestu liste, rođeni Brođanin „na privremenom radu u Zagrebu“ - brodski SDP-ovci mogu biti zastupljenošću među prvih četiri na izbornoj listi.
Razloga za nezadovoljstvo nemaju niti HDZ-ovci jer među prvih osam kandidata, koliko bi prema istraživanja trebao dobiti HDZ u V. izbornoj jedinici –nalaze se četiri imena s požeškog i brodskog područja. Na listi, koju predvodi ministar, Iločanin ,Petar Čobanković, visoko drugo mjesto pripalo je brodskoj dožupanici prof. Suzani Vardić (1963.). Rođena je Brođanka i profesor hrvatskog jezika i književnosti i provjereni hadezeov kadar. Zamjenica je brodsko-posavskog župana Šime Đurđevića, kamo je došla s mjesta pročelnika za društvene djelatnosti Grada Slavonskog Broda. Za vrijeme rata bila je pripadnica 108. brigade. Treće mjesto zauzima gradonačelnik Pleternice, Franjo Lucić, koji je nakon izbornog sloma HDZ-a na prijevremenim izborima 2006. godine naslijedio Antu Bagarića na čelu ŽO HDZ-a. Prošle lokalne izbore u Pleternici dobio je apsolutnom većinom, no Lucića prati i nekoliko afera, od kojih je najveća tzv. „braniteljskih kredita“. Tužila ga je Požeška županija ( na čijem čelu je esdepeovac Zdravko Ronko – ovo samo radi znanja i ravnanja) zbog nenamjenskog trošenja 12 milijuna kredita dobivenih u kreditnoj liniji „Poduzetnik-branitelj“. Njega je župan Ronko prozvao za uspostavu paralelne vlasti u Požeškoj županiji. Na 5. mjestu je bivši okučanski načelnik i poduzetnik Mato Bilonić-Bomba, čovjek koji je stigao iz Bosanske Posavine i koji posljednjih godina „čvrstom rukom“ vodi okučanski i novogradiški HDZ. „Siguran“ sabornik (na 7. mjestu) je i pakrački gradonačelnik mr. Davor Huška (1965.), dragovoljac Domovinskog rata i član HDZ od 1990. godine. U Pakracu ga cijene zbog sustavnosti i temeljitosti u radu. Primjedbe se odnose na minus u gradskom proračunu od oko 4 milijuna kuna, što on ne poriče, ali ističe da se radi o planskom minusu, zbog sanacije ratnih razaranja. Pomalo neočekivano je da na listi nema osnivača HDZ u Brodskoj županiji, čovjeka koji je desetljećeipol kadrovirao po Županiji – Perkovčanina Zdravka Sočkovića kojem mnogi spočitavaju gospodarske rabote. Očito su Sočković i njegov intimus, šef stranke dr. Ivo Sanader procijenili da je vrijeme za predah.
No, ima i javno uvrijeđenih. Riječ je o Kobašanki Ljubici Lalić (HSS) koja nije prihvatila drugo mjesto na izbornoj listi te je njeno mjesto preuzeo Tomislav Vlaović. Prema anketama umirovljenici imaju izvjesne izglede za jedno saborsko mjesto, što bi – ako se ostvare prognoze pripalo Marku Rubilu-šefu HSU Brodsko-posavske županije, baš kao i HSP-u čiju listu predvodi Osječanin Vlado Jukić.

četvrtak, 01.11.2007.

SVISVETOVSKA

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,