Priča iz života
RODITELJI
Vlado K. se nervozno premještao s noge na nogu dok je u redu čekao da dođe do stola ukrašenog zastavom, fotografijom, cvijećem i tekstom koji ga obvezuje da slijedećih 12 mjeseci života bezrezervno predaje generalima.
- Proći će to - tješio se dok je zurio u poveću kvrgu na visoko ošišanom potiljku vojnika ispred sebe.
Red se sporo pomicao, a sunce produženog ljeta '91. nemilosrdno je pržilo pistom niške vojarne i ošišanim glavama budućih tenkista. S vremena na vrijeme propeo bi se na prste kako bi mahnuo roditeljima koji su nestrpljivo čekali u gomili umornih, zgužvanih ljudi na kojima se osjećao vonj noći probdjevene u truckanju željezničkim vagonima i autobusima.
- Mi smo im sada drugi roditelji! - govorio je major, gladeći rukom kicoški podrezani brk, okupljenim roditeljima koji su primali čestitke jer su se njihovi sinovi stavili na raspolaganje armiji.
-Mi smo vam sada drugi roditelji - nemilosrdno su odzvanjale majorove riječi Vladinom glavom, nadjačavajući buku avionskih motora i zrakoplova koji su ih tog lipnja 1991.vozili prema Sloveniji, u obranu granica koje su napale austrijsko-talijanske snage.Tako su im, prije nekoliko sati, rekli oficiri dok su po noći napuštali vojarnu, zbunjeni i uplašeni ukrcavajući se u utrobu vojnog zrakoplova.
U Zagrebu su zrakoplov zamijenili autobusima kojima su krenuli put slovenskih vojarni i tenkova kojima će braniti Jugoslaviju od Austrijanaca i Talijana. Osamnaestogodišnjaci, u vojnim uniformama, šutke su gledali u mrak, proparan ponekim sunčevim odbljeskom s Alpa - najave novoga dana, svatko zabavljen svojim mislima. A sivomaslinasti autobusi hitali su sve bliže frontu i smrti.
Tenkovska kolona, grmeći moćnim strojevima, čeličnim je gusjenicama lomila asfaltnu traku slovenskih cesta što vijugaju planinama i obrađenim udolinama. Iznenada su stali, jer je put bio zapriječen srušenim deblima i kamionima.
-Što je to?Zar su Austrijanci i Talijani stigli već dovde? Barikade! Zar tako ratuju agresori? - nijemim pitanjima se pogledavala tenkovska posada .Razmišljanja i nedoumice prekinula je reska zapovijed:
-Paljba!
Tenkovi su izbljuvali svoj smrtonosni sadržaj:po barikadi, šumi, poljima.Vlado K. je nasumce okretao svoj mitraljez ne znajući kamo da uputi rafal.
-Pucaj, sunce ti govnarsko! -grmio je komandirov glas i Vlado je opet pritisnuo okidač, lomeći rafalima koru s borovih debela, šaljući hice negdje put Alpa što su se plavile u jutarnjoj izmaglici. Odjednom je odjeknulo nekoliko drukčijih detonacija no što ih proizvode njihovi topovi. Opet je zavladala tišina i samo je još jeka iz daljine odgovarala i odzvanjala oštrim planinskim zrakom.Dva je tenka gutao plamen, a krici umirućih ječali su planinom dok su ih tenkisti izvlačili iz užarenih kupola. Oštar barutni dim i sladunjavo-kiselkasti miris izgorjelog ljudskog mesa drobio je želudac i dušu.Od neprijatelja ni traga ni glasa.
Zapovjednik bjesni. Tenkovska kolona se pokrenula.Ulazili su u neko malo planinsko selo .Kuće, visokih, šiljastih krovova, uredni travnjaci, rascvjetali runolist.
- Paljba!!!
Tenkovske granate ruju njegovanim travnjacima, raznose šiljasta krovišta.
-Bogati, pa mi pucamo po civilima,Slovencima!- panično urla Mithad iz Konjica.
Vladi K. više ništa nije jasno, samo se želudac još jače grči. Povraća mu se. Protiv koga on to ratuje? Kamo ih to šalju zapovjednici? U glavi bubnja:-Mi smo sada vaši drugi roditelji!
Srpanjsko sunce ugodno je grijalo ledinom banjalučke vojarne.Gol do pojasa Vlado K. pokušava potisnuti detalje "slovenskog rata", ali slike raskomadanih tijela vojnika iz druge kolone, zgarišta slovenskih kuća - poput izmaglice neprestano titraju pred očima. Osamnaestogodišnjak o djevojkama, glazbi, školi - više ne misli.Tu je samo miris, onaj miris što mu je obuzeo sva čula, miris izgorjelog ljudskog tijela, barutnog dima...Krici još uvijek odjekuju snovima. Pokušava misliti o kući.Trebao je ondje već odavno biti. Nije koristio redovan odmor; 35 dana "slovenskog nagradnog"...Misli lutaju do kuće u brodskom Posavlju, majke, oca, brata.Tu,kod brata, zastaje: javio se iz Zbora narodne garde, i z Okučana.Tako blizu,ali…
Nakon nekoliko dana stiže naredba: "niški" tenkisti kreću put Okučana. Ovoga puta brane Hrvatsku od Hrvata. Vladi K.se smračilo pred očima.
-Na brata ne idem! - krik je što se lomi iz dubine duše.
Oficir urla, hvata ga za revere, vadi pištolj, prijeti...Vladi je svejedno, u bunilu je, ali samo zna da protiv brata neće ići. I ostali tenkisti se bune.Dosta im je rata,vojske...Svoje su odslužili i hoće kući.Oficiri prijete, no ništa ne pomaže. Donose neke papire koje svi "niški" tenkisti moraju potpisati.Potpisuju svoju presudu da će nakon 30.kolovoza 1991.ako ne izvrše zapovijed, biti osuđeni na godinu dana zatvora.Svejedno im je. Isto kao i onda u Sloveniji i kao prije dva dana ovdje u Zalužanima kada su im vojni liječnici davali nekakve injekcije.
Drugoga dana u Zalužane dolaze Vladini roditelji. Izlazak koriste za bijeg. Presvlačeći se u automobilu u civilnu odjeću, Vlado jednom rukom grli majku:
-Ne brini,sve će biti u redu.-govori.
Otac, rezervni vojni starješina,zuri pred sebe dok automobil zamiče put Broda. Samo se jedna suza zakotrljala izboranim licem.
Post je objavljen 05.11.2007. u 23:35 sati.