Marketing
TENOR MIJO
DIVANI
Zapis o Miji iz Babine Grede
Skitajući Slavonijom, divaneći s raznoraznim ljudima, ljudikajući pod orahom s čokanjčićem rakije, drijemajući pod rastom na leniji što poput razdjeljka prolazi zelenom šumskom dolamicom na vr' Dilja- put me prije par godina nanio do Bebine Grede. Osim što je poznata po mom Bać Ivi, v'o selo je znano i po slikarici Ani Verić kao i po tome da je valjda bilo najveće selo u bivšoj državi. No, danas nećemo ni o jednom nabrojanom, već o Miji Petričeviću, bratu Aninom.
Sreo sam ga u selu prije tri godine. Slučajno. Običan čovjek, živi u selu, a možda je mogao odlutati dalje i postići puno više. No, što je to „dalje“ i „više“? Jer, Mijo je očito zadovoljan životom kojeg je proživio i živi.
- Ma, znaš, ja ti pjevam operne arije onako iz duše. Da se rasteretim, izbacim iz sebe tu njeku jaku energiju – govori Mijo Petričević (70), tenor, glumac i – poljodjelac. No, pođimo redom.
Voli Mijo život, pjesmu, konje, poljoprivredu i svoju Babinu Gredu koja je, kako predaja kaže, nastala u vrijeme velikih poplava. Sava je plavila sve do jedne grede, povišenog zemljišta u vlasništvu neke baba Kede. Kada je starim Babogrecima dosadilo to plavljenje, nasele se na toj gredi i selo dobi naziv Babina Greda. Naseljavalo je živjelo i gradilo sve dok nije postalo najvećim selom u bivšoj državi, a sada i u Hrvatskoj.
- Kad se naradim, zapjevam. Sada je to rjeđe. Godine čine svoje – priča Mijo i naglašava da najviše voli pjevati završnu ariju iz opere „Ero s onoga svijeta“ i u „Boj u boj“ iz Zrinskoga.
– I, kako to izgleda kada na traktoru zapjevaš U boj, u boj?
Mijo smijehom odgovara. Slušaju ga ptice, kukuruzi, pšenica, šumarci. Nekada, dok nije imao traktor, idući za plugom najvjerniji slušatelj bio mu je konj. Pjevao je Mijo s društvom, kao dječarac. – Kažu mi da kvarim pjesmu. Da cvrčim. U ratu sam prvi put vidio radio. I čuo pjevače koji su imali sličan glas kao ja. Ma, nisam ti tada znao da su to operni pjevači, ali bio sam sretan jer nisam samo ja cvrčao. I kažem svom društvu: Jesam vam rek'o da se tako pjeva! –smije se Mijo.
Ovoga, puta, specijalno za mene, nakon kratkotrajnog nećkanja Mijo je iz punog grla otpjevao „Završno kolo“ iz Ere s onoga svijeta. – Ma, nije k'o njekad, mora se grlo razradit – pravda se dok nas, nekolicina slušača, oduševljeno plješćemo.
- Šteta što nije školovao glas jer tko zna gdje bi mu bio kraj – glasno razmišlja jedan od slušača.
Da, no tko zna gdje bi Miji bio kraj da je nastavio i glumačku karijeru. Jer, glumio je on u Bulajićevom Velikom transportu, i koprodukciji Povratak kralja Artura gdje je glumio jednog od vitezova kralja Artura. Tu je jahao, mačevao se, čuvao legendarnog kralja. Al' pjevao nije. Kaže da je vlasnik jednog od najboljih konja «glumaca» koje je ondašnji Jadran-film imao.
– Moja kobila Olga znala je sve. Bila je tako dobra da su ju, kada je noge ozlijedila, kolima vozili na snimanje. Kaskader padne u provaliju, a ona njišti, plače za njim. Tako je dobra bila – priča sa sjetom. Tko zna, da li za Olgom ( koja je zapažene role imala i u čuvenom filmu Vinetou), glumačkim danima, mladošću i neiskorištenim prilikama ili…
Post je objavljen 10.11.2007. u 08:00 sati.