DivanSkitnje

četvrtak, 15.11.2007.

U PREDVORJU PAKLA

Vukovar rujan/studeni 1991.


- Kako bik?-
- Dobro,samo mu ponestaje sijena.-odgovara glas s motorole.
- Dobro,šaljemo sijeno,nemoj da bude gladan! ( U prijevodu: pucamo iz topa ali nam ponestaje granata) odgovara čovjek u zelenoj vojnoj
majici i maskirnim hlačama, bucmastog liga na kojem se ističu brkovi. Nema imena. Samo: zapovjednik obrane Vukovara i nekadašnji oficir JNA. Oslovljavaju ga sa „zapovjedniče“ ili „Jastrebe“. U vukovarskom podzemlju, u tkz, atomskom skloništu telefoni i motorole ne prestaju sa zvonjavom. Stižu informacije kako u Berku ima dvoje poginulih i petero zarobljenih gardista koji su odvedeni u Negoslavce.
- Provedite zapovijed o evakuaciji pučanstva iz sela prema Iloku kako bismo spriječili divljanje srbijanskih rezervista i četnika – naređuje Jastreb zapovjednicima na terenu.
Utorak je, 17. rujna 1991. Armija, rezervisti, četnici i tko zna tko još silovito napadaju na naše položaje. Na udaru je gradsko naselje Mitnica preko koje JNA želi doći do svoje vojarne koja je u okruženju hrvatskih snaga. E, da znaju kako je bilo dana kada je vojarnu u okruženju držalo samo desetak naših vojnika. I to kada su pokušali s tenkovima izaći van. Prvog smo odmah uništili, a ostali su se vratili nazad. I više nisu izlazili. Ovoga puta napad izvana je usmjeren na položaje koje mi držimo. Krenuli su s tenkovima ali smo ih odbili. Nakon pregrupiranja nedostajalo je nekoliko naših specijalaca.
. Potražit ćemo ih-u glas rekoše Goran i Ratko.
Nedugo nakon njihova odlaska motorolom stiže dojava kako su obojica pokošeni mitraljeskim rafalom iz jedne kuće. Bez riječi, kao po zapovijedti krenusmo ih tražiti: možda su još živi, ranjeni, a na bespomoćnima četnici se se najradije iživljavaju. U najgorem, moramo izvući njihova tijela. Tutnjalo je sa svih strana. Granate su razarale kuće. I Hrvata, i Srba, i Mađara, i Slovaka…. Bez razlike. JNA nikada nije pravila raspodjelu po nacionalnoj osnovi. Pa ni ovoga puta. Šuljali smo od kuće do kuće, od zida do zida ne bi li ih negdje ugledali-
- Evo ih- povika Ladislav zamijetivši u jednom dvorištu njihova beživotna tijela. Ladislav i jedan Vukovarac razvalili su zid, upuzali u dvorište i sa sobom izvukli mrtvoga Gorana. Bilo je mirno. Kada su krenuli po Ratkovo tijelo iz kuće se oglasi strojnica i rafal pokosi vukovarskog policajca. Par sekundi doleti i ručna bomba, ali se Ladislav skokom spasio od sigurne smrti. Lica oblivenog krvlju i beživotne ruke prostrijeljene gelerima vikao je kako je sve u redu i da njemu nije ništa. Opkolili smo kuću. Šutjeli smo, ali smo znali što nam je činiti. Sličili smo vukovima koji samo čekaju mig predvodnika.
-Opkoljeni ste, predajte se!- viknuo je Šima, blijed, zgrčenih mišića, lica pretvorenog u kamen.
. - Pička vam materina ustaška, Srbin se nikada ne predaje!- urlalo je istodobno nekoliko promuklih glasova iza zidova višekatnice.
- Kurac ste vi Srbi. Vi ste samo gomila ološa!
Iz kuće odjeknuše rafali i trombloni. Zapucali smo refleksivno, ali Šima odmah obustavi vatru.
. Ne možete nam ustaše ništa! Evo, javljaju nam da su tu naši tenkovi i tada ćete bre da bežite ili ćemo vas pregaziti jednog po jednog. Trojicu smo vam već ubili, a i vas ćemo, mater li vam ustašku! Da znate da ćemo vas sve poklati! – vrištali su.
Dok su blagoglagoljivi četnici psovali, Šima je već dopuzao do katnice i uspinjao se stubištem. Nama nije dao da idemo već smo ga pokušali pokriti vatrom. U tom trenutku kroz vrata kuće netko do četnika je zakotrljao ručnu bombu prema Šimi koji je, vidjevši je, ne oklijevajući skočio s prvog kata. Nakon 2-3 sekunde bomba je eksplodirala, ali Šimi nije bilo ništa osim što je bio dobro ugruvan od pada.
Nismo čekali zapovijed. Krenuli smo prema kući u kojoj svoje tenkove nije dočekalo pet četnika.


dvorac Elzz - Mitnica - Bogdanovački put
( na ovim fotkama sam i ja, tu negdje)

OBRUČ

Obruč oko Vukovara se iz dana u dan sve više steže. Iz Srbije, unatoč dezertiranju, novače nove snage i dovlače tehniku. Putovi su svi blokirani. Ostali su još samo Bogdanovci i put kroz kukuruze. Poljski prteni put. S nestopljenjem očekujemo iz Broda Valeta i njegovo vozilo s municijom. Ovdje se svatko brine o sebi, Nema neke jedinstvene opskrbe oružjem i municijom. Iz Broda nam šalju nove ljude, povlače ranjene, odvoze mrtve. Vale dovozi oružje, a odvozi ranjenike i poginule.
Danas je stigao. Kiša stalno pada. Nakon kraćeg zadržavanja i istovara oružja i municije u kamion smještavamo četvoricu ranjenih specijalaca i dvojicu poginulih- Kiša i dalje pada. Vale i kamion odlaze. Preko Lužca. Kiša je raskvasila poljski put tako da nismo mogli svladati jedan strmi uspon.Stali smo u blatu i nismo se mogli pomaknuti. A četnici tuku iz sveg oružja. Izlazimo van; četvorica ranjenika, pratilac i medicinska sestra. Pod kišom granata guramo kombi. Na svu sreću uspjeli smo i neozlijeđeni stići u Brod. A Vale taj put sa svojim kombijem prolazi tjedno više puta. Kada je gusto skloni se u najbliži podrum dok kanonada ne utihne. Jednom je prilikom sam istovario municiju, maknuo kamion i otišao popiti kavu. Nakon nekoliko minuta granata je pogodila upravo ono mjesto gdje prije stajao kombi.
- E,i to je život!- kratko je odgovorio Vale gledajući moje pozelenjeno lice.
- Svatko umire onda kada mu je suđeno – mirno će, filozofski Vale gledajući rupu gdje je stajalo vozilo.
- Evo mog primjera: Vozio sam furgonom municiju za Vukovar i u Bogdanovcima me zaustavi garda i kaže kako nema šanse da s njim prođem putem kojeg je kiša dobrano raskvasila. Pretovarili smo municiju na traktorske prikolice i s pratnjom krenemo za Vukovar. Umalo nas naši u Vukovaru nisu pobili jer smo stigli kroz minsko polje i oni su mislili da stižu četnici.To je bilo pravo čudo i sam Bog nas je proveo kroz to minirano područje.Naravno, mi nismo imali pojma da smo se provezli kroz minsko polje. To je sudbina.– priča Vale, dok ležerno drži čačkalicu u lijevom kutu usana i od koje se ne odvaja ni tijekom najžešćih napada. Mislim da s tom čačkalicom i spava.

HRVATSKI TENKOVI U VUKOVARU

Malo je poznato i rijetko tko spominje prvu tenkovsku bitku za Vukovar koja se odigrala 19. rujna 1991. Tada je pod zapovjedništvom Stipe Vukovića, inače zapovjednika brodske specijalne policije koja je obrani Vukovara bila 45 dana na čelu s legendarnim Šimom Đamićem, pomoću tenkova izvršen proboj srpske blokade.
Prisjećajući se tih dana, Stipa Vuković kaže: - U slavonskobrodski krizni štab stigla je informacija da je Vukovar pod potpunom blokadom srpskih snaga, u okruženju, te da je onemogućen svaki protok ljudi i robe, a iz prepune vukovarske bolnice ne mogu se evakuirati ranjenici. Krizni štab je odlučio da se krene u proboj blokade, te za zapovjednika imenovao mene, a Mesuda Šabanovića za mog pomoćnika. U proboj su bile uključene tenkovska postrojba 108. brodske brigade, pješaštvo 3. brigade i Specijalna policija. Došli smo putem Cerić-Marinci do Bogdanovaca gdje je ta crta bila presječena. Tijekom dana nismo uspjeli probiti neprijateljsku crtu na samom ulazu u Vukovar ali smo u popodnevnim satima 19. rujna 1991. uspjeli sa šest tenkova M-84 i pješaštvom razbiti taj obruč i konvoj uvesti u Vukovar. Evakuirali smo ranjenike iz bolnice, rasteretili ju što je uvelike doprinijelo da se Vukovar i dalje održi - kaže Stjepan Vuković. U tom proboju brodske postrojbe imale su dva poginula vojnika, 14 ranjenih (među njima i i zapovjednici Vuković i Šabanović kojem su amputirane obje noge). No, ponovnim padom Cerića i Marinaca, srpske postrojbe su Vukovar opet blokirale, a u toj blokadi ostao je sve do svoga pada 18. studenoga 1991.

K R A J

14/18. studenog 1991. Obruč oko Vukovara se sve više steže. Obrana puca po svim šavovima. Još uvijek sam u telefonskim kontaktima s braniteljima Vukovara. Ljudi se pribojavaju najavljenog humanitarnog konvoja jer su sigurni da će Srbi izigrati plemenitu namjeru "Liječnika bez granica". Načelnik Stjepan Pole i njegovi ljudi više i ne znaju za san. Situacija je teška da teža valjda ne može biti. Sedamnaestoga studenoga Srbi su započeli opću ofenzivu na razrušeni Vukovar i njegove iscrpljene borce. Ni telefoni više ne rade. Osjećam da je to kraj. Znam da je Vukovar pao, ali naša sredstva priopćavanja još uvijek o tome šute. Na srpskoj televiziji gledam prepotentnog majora Šljivančanina gdje dijeli lekcije predstavniku međunarodnog Crvenog križa dok ranjenike iznose iz vukovarske bolnice na stratišta Ovčare ili na vukovarske ulice. Pijane horde "Dušana Silnog" urlaju gradom: - Slobodane, pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate... Duga kolona žena, djece i staraca, lica ispijenih strahom, glađu i tromjesečnim mukama, uz tenkovsku pratnju napušta rodni grad i vuče se tko zna kamo. Suze se kotrljaju prljavim licima Vukovaraca (jer i voda je u Vukovaru bila luksuz). Beogradski izvjestitelji natječu se u reportažama i razgovorima s "hrabrim oslobodiocima Vukovara". Dobro je da ih fotografiraju, snimaju, jer valjda će i to jednoga dana poslužiti kao dokaz teškog ratnog zločina protiv Grada i njegovih žitelja.
I naši su objavili da je Vukovar pao. No, znam da Mitnica još nije i da se ondje još vode borbe. Srbi se zapravo boje približiti Mitnici jer su ondje stekli mnoga gorka iskustva. Nada je potrajala nekoliko dana jer su hrvatski vojnici, uvidjevši bezizlaznost situacije pokušali proboj u čemu su mnogi i uspjeli. Na žalost, mnogi su i poginuli ili zarobljeni. Raspitujem se za poznanike i doznajem da je Stjepan Pole s ljudima uspio izići iz Vukovara, dok je njegovu obitelj izvukao jedan naš vojnik iz Šumeća. O Siniši Glavaševiću nitko ništa ne zna. Baš kao ni o Biserki Cagarić, nekadašnjoj odličnoj košarkašici slavonskobrodskog "Rade Končara". Kasnije saznajem da je s "Bisom" sve u redu i da se s obitelji nalazi na sigurnom. U tom teškom trenutku odzvanjaju mi riječi Stjepana Polea izrečene negdje u rujnu:
- Kad se ovo smiri, na miru ćemo u Vučedolu popiti pivo.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv