Marketing
MOJ PRIJATELJ MATA
Otišao je moj prijatelj Mata tamo negdje gore gdje već nekoliko godina istražuje nebeske prostore i vjerojatno luta bespućima u potrazi za novim pustolovinama. Doduše, nisam siguran da ih ondje ima pa mu je vjerojatno dosadno, ili se pak zadovoljio harfama i pjesmama anđela. Sumnjam da je zov divljine, mrak amazonskih prašuma, snjegovi Kilimajara, saharske dine, kanibali s Nove Gvineje, havajske ljepotice, nepoznata i opasna plemena Južne Amerike i Afrike, potresi Meksika, laguna senegalske rijeke Casamance i Kraljica Plave lagune… zatomila anđeoska pjesma i unijela mir u njegovo srce.. Vjerojatno, pregledava filmske vrpce i zapise sa svojih putovanja i razvrstava tisuće fotografija koje je snimio.
Iako mi je po godinama mogao biti otac ili djed, oduvijek je prema gajio neki pajdaški odnos vidjevši u meni sličnog gulanfera koji bi mogao skitariti po svijetu zajedno s njim. No, za razliku od njega moji korijeni su bili nešto dublji i nisu mi baš dopuštali da se klatarim po tim bjelosvjetskim bespućima. A, možda i zato što smo obojica Podvinjci, a između ih oduvijek postoji neka tajna veza. I tako je moj Mata Rajković, pustolov i istraživač, slijedeći putove i porive Tome Skalice, ili Požežanina Dragutina Lermana godina obilazio svijet, snimao i fotografirao.
- Čuo sam pad tijela i vrisak! Okrenuo sam se, a iza mene krokodil je komadao mog suputnika Mađara Šandora. Brzo je zaronio a voda se crvenjela od krvi. Stajao sam bespomoćno, znajući da nesretnom Šandoru ne mogu nikako pomoći. Kada ga je krokodil izbacio Mađar je već bio mrtav. To se dogodilo u nekoj močvari nedaleko jezera Viktorija i jedno je od mojih stravičnih iskustava s mojih afričkih skitnji i putovanja, a bilo je jako puno! – pričao mi je Mato Rajković, vjerojatno jedan od najvećih modernih naših pustolova, snimatelja i fotoreportera koji je prošao bespuća skoro 80-tak država.
Matu Rajkovića, rođenog u Podvinju (1922.), bivšeg domobrana kojeg je ratni vihor dotjerao i do Moskve, a u mirnodopsko vrijeme previše izraženo hrvatsko koje je prelazilo tadašnje dopuštene norme kao i pustolovni duh natjerao je da stane uz bok poznatim slavonskim istraživačima i putopiscima Požežaninu Dragutinu Lermanu i Brođaninu, morskom vuku, Tomi Skalici. Sve je započelo kada se nakon 25-godišnjeg rada u brodskoj "Elektri" otisnuo u Švicarsku. Ondje se, stjecajem raznih okolnosti učlanio u Safari klub i tako krenuo (1975.) s kamerom i fotoaparatom u pohode prašumama Azije, Afrike i Južne Amerike. Upadao u plemenske ratove, vojne pučeve u Peruu i Tajlandu, proživljavao potrese u Meksiku i Los Angelesu. S manjim i većim ekspedicijama prošao Saharu, Amazonu, Celebes, Borneo, Tajland, Burmu... Na Papui i Novoj Gvineji živio s kanibalima, a na Tahitiju upoznao ljepoticu Tamaru....Još i sad zaiskri plam kada se sjeti tih egzotičnih mjesta, a brci se razvuku u osmijeh kada priča o Meksiku i Meksikankama. Ipak, lice mu se smrkne kada se prisjeti događaja s jednog od filipinskih otoka kada su kanibali uhvatili djevojku iz drugog plemena. Nakon kamenovanja, izvadili su joj srce i pojeli ga. Putujući prašumama Amazone u jednom trenutku izgubio se u " zelenom paklu" i nakon višednevnog lutanja pronašli su naseljeno mjesto. Od osmočlane ekspedicije na cilj je stiglo samo njih troje. Najveći dio putovanja i susreta s drugim civilizacijama, od kamenog do ovoga našeg doba, Mato je sačuvao na više od 100 sati filmskog materijala i oko 7000 fotografija, a u rukopisu je knjiga koju za sada nema tko tiskati. Hoće li i kada ugledati svjetlo dana - ne zna se. Možda sada i hoće. Jer, kod nas prvo treba umrijeti, pa da se nešto shvati i prihvati.
(Za sada toliko o Mati, mom prijatelju. Možda i napišem i opišem pokoju njegovu priču, zapis, dogodovštinu s brojnih putovanja. No, prije toga moram se čuti s njim da se ne bi, na onom svijetu, slučajno naljutio. Jer, prijatelj je prijatelj, bez obzira na godine i trenutnu udaljenost.)
Post je objavljen 01.12.2007. u 13:03 sati.