Marketing
BOLJE DA IZUMRE SELO NEGO OBIČAJI
Malo o pekmezu, svili, cijeđenju jabuka, matkanju i licitaciji
PEKMEZARI
PODVINJE -Bolje da izumre selo nego običaji- stara je narodna izreka koje se, na sreću, sve više podsjećaju i u praksu provodi sve više slavonskih mjesta. Tako u Podvinju (ondje vole reći da je Slav. Brod pored Podvinja) iz godine u godinu podsjećaju kako su nekada uzgajali dudov svilac i pekli pekmez o čemu je Slavko Kolar napisao i novelu „Šljivari“. No, nije to baš bilo u dobroj namjeri već radi osvete Josipu Staziću (rođaku esdepeovca Nenada Stazica), Podvinjcu, gradonačelniku Petrinje, sudioniku u atentatu na bana Cuvaja, zatočeniku endehazijskog zatvora, koji mu je jednom zgodom stao na žulj. No, o tome drugom prigodom.
Tako su i krajem prošloga ljeta Podvinjci svoju manifestaciju „ Svila šuška, šlingeraj se širi, a Podvinje po pekmezu i rakiji miri“ održali uz brojne nastupe folklornih društava, Krunoslava Slabinca, TS Slavonske duše… Naravno, pekla se rakija, pokazivala svila, mazao pekmez na dugačke šnite domaćeg kruha. – Mojoj diki brci od pekmeza/ diko moja ti si iz Podvinja! – pjevale su vragoljaste snaše miješajući šljivov pekmez. Baš taj, podvinjski pekmez koji se od davnina peče u velikim kotlovima, bez dodatka šećera uz dugotrajno miješanje – predmetom je zavisti Brođana koji Podvinjce prozvaše „pekmezari“. Tako im pokušavaju vratiti što su im je Podvinje početkom 18. st. bilo središtem i po sve „papire“ morali su ići u „podvinjsku kumpaniju“.
Jeste'l čuli što se dogodilo, u Podvinu pekmez zagorio! U Podvinje išo' sam kolima/ Točak zeza nemamo pekmeza! Tako kroz kroz pjesmu podsjetiše Podvinjci zbog čega ih zovu "pekmezarima". Prije 70-80 godina u nestašici kolomasti za kolske osovine, Podvinjci su svoja kola podmazivali šljivovim pekmezom. No, nevolja je nastajala kada se pekmez po vrućini razrijedio pa bi kolski kotači toliko škripali tako se škripa kola čula na daleko. I tako prozvaše Podvinjce pekmezarima,
IŽIMANJE
BERAVCI - Na istoku Brodske županije Beravčani pak njeguju starinski običaj dobivanja jabukovog soka. I ovoga puta, na 26. Ižimači po redu ( u vrijeme Domovinskog rata manifestacija nije održavana), kada je odzvonilo podne s tornja beravačke crkve Sv. Duha, krenula je gizdava povorka iz Donjeg kraja, od Lolića kuća do Etno parka gdje je smještena stara naprava za cijeđenje jabukova mošta - ižimača. Na ledini je zaigralo kolo, najveće u Slavoniji od kojeg je, možda veće samo ono u Koritni na Sv. Bartola, a ruku pod ruku našli su se mnoga folklorna društva iz Slavonije.
Bio je to uvod u glavnu atrakciju manifestacije "Ižimača 2007." Više stotina posjetitelja, nakon vrućih lepinja, nestrpljivo je očekivalo ižimanje, ( gnječenje, cijeđenje) jabuka iz naprave sastavljene od 11 hrastovih valova spojenih u krug gdje teški kameni kotač (300 kg), kojeg vuče par konja, drobi jabuke i pretvara ih u slatki mošt od kojeg nastaje jabukovo vino, a ako se cijede jabuke „divljake“ dobiva se izuzetno kvalitetan jabukov ocat Ove godine, staru napravu zamijenila je nova, tako da je ižimača koju je napravio je majstor Marijan Mumić iz Prnjavora još 1920. godine- otišla u mirovinu.
MATKANJE
SLATINA - U slatinskom prigradskom naselju Sladojevcima po 13. puta su podsjetili na jedan običaj zvan Matkanje koji je star čak 300 godina.. Matkanje je običaj sklapanja posebne vrste prijateljstva među djevojčicama, koje traje sve dok su žive, a često su takve prijateljice (matke) jedna drugoj kasnije bile i vjenčane kume.
U selu, o tom pučkom običaju, postoje zapisi još iz 1825. godine, jer su učitelji pomno zapisivali sve što se događalo. Djevojčice bi se okupile u jednoj prostranoj kući, na dvorištu, u štaglju, ili na nekom drugom prikladnom mjestu, stale bi u krug i pitale: "Tko želi biti moja matka?" Kucanjem uskrsnih jaja prijateljstvo bi se potvrđivalo. Nije poznato otkud je taj običaj došao niti otkud mu naziv, a izrazom matke označavaju se prijateljice ili sestre.
LICITACIJA
LIPIK- U naselju Gaj, nedaleko Lipika, više od 200 godina na zanimljiv način prikupljaju milodare za uređenje crkve sv Katarine i čast sv. Antuna Pustinjaka. I to – licitacijom životinja!
Tako je bilo i ove zime: vjernici su donijeli osamnaest domaćih životinja, kobasice, jaja i desetak litara rakije. Početna cijena za par kokoši bila je 40 kuna, za zeca 30, a za svinju 100 kuna,. Kao na pravoj licitaciji mještani su, vjerujući da će im otkup domaćih životinja donijeti sreću i zdravlje, dizali cijene pa je prase prodano za 300 kuna, kokoš i pijetao za 60 do 120, patke po 60, a zec za 105 kuna. Nije rijetkost da osoba koja donese domaću životinju i otkupi , jer važno je da se daruje i kupuje, sve za sreću i zdravlje do naredne licitacije.
Ovo je jedinstvena tradicija koja se prenosi već godinama s koljena na koljeno, a vjeruje se da je nastala 1804. godine nakon izgradnje crkve u Gaju.
Post je objavljen 30.12.2007. u 12:43 sati.