IZ DNEVNIKA 1991.
Prva razmjena zarobljenika
VELIKA KOPANICA (11.kolovoza 1991.) - Tridesetak celzijevih stupnjeva iznad ništice najavljuje pakleno vruć dan,a vrućina tjera u hladovinu motela "Zelengaj. Jedanaest je sati i 15 minuta i ništa osim pripadnika ZNG-a ne ukazuje da će se na ovom mjestu obaviti razmjena zarobljenih četnika i njihovih jataka za uhićene pripadnike legalne hrvatske vlastiti te običnih građana koje četnici drže kao taoce u "zatvorima " Borova Sela, Bobote, Dalja...
Nedaleko motela pozornost mi privlači šareni autobus jajačkih registracije, 40-tak putnika i pisanih parola koje pozivaju na mir, ljubav i suživot. Od Fikreta Musegića, vlasnika autobusa doznajem da je on organizirao Jajčane da se priključe Yutelovoj karavani mira koja se sprema posjetiti Osijek. Svi su već pomalo nervozni jer već duže vremena čekaju karavanu koja je jutros krenula iz Sarajeva i tu, pored Bosanskog Šamca, trebala ući na teritorij Hrvatske. Priča Fikret kako je u njegovom autobusu prava Jugoslavija u malom.Tu su Muslimani, Hrvati i Srbi, a žao mu što nema Roma. Slažem se, kakva je to Jugoslavija bez Roma. Neoprezno ga pitam da li je i Jajce u Grahovčevoj "krajini" što se treba "prisajediniti" onoj Babićevoj.
- Bolan,nemoj zajebavat! - skače Fikret k'o da ga je netko šilom podbo.-Kakva Krajina! Drvar jest,al' Jajce -jok! Tješim ga da sada, vjerojatno, nakon što je potpisan "istorijski sporazum srpskog i muslimanskog naroda" od strane Karadžića i Zulfirkapašića - biti drukčije. Gleda Fikret bijelo, ali odgovor prigušuje buka dugačke kolone automobila .Sirene svih mogućih zvukova, transparenti što pozivaju na mir, suživot,budućnost... Nasmijana lica vire iz automobila, ruke mašu, pjeva se.
- Kao da su sišli s neke druge planete, izvan vremena i prostora. Nek' idu u Dalj il' Miloševiću i Adžiću u Beograd! - gunđa u bradu jedan od gardista dok nevoljko odmahuje na pozdrave. - Koji normalan čovjek nije za mir,samo nek' to objasne onim monstrumima iz Dalja, Erduta, Banije, Knina...
-
ISČEKIVANJE
Iz pravca Vrpolja pristiže druga, manja kolona. Odiše sumornom stvarnošću. Pored pripadnika MUP-a, Vladimira Šeksa - predsjednika Kriznog štaba Slavonije i Baranje, osječkog gradonačelnika Zlatka Kramarića, tu su i dvije "marice" sa ukupno 10 uhićenika koji su zatečeni s oružjem i drugim nepobitnim dokazima o sudjelovanju i potpomaganju četničkih terorističkih akcija na hrvatskom tlu. Dolaze i predstavnici Međunarodne organizacije Crvenog križa s gospodom Ervinom Dislerom i Žan Fransoa Beržeom. Oni su u Hrvatskoj još od svibnja mjeseca i za to vrijeme razgovarali su s više od 300 ljudi,talaca što se nalaze po "zatvorima" Banije,Knina,Slavonije...
Podne je već prošlo, znoj se slijeva niz kralježnicu, muvamo se dvorištem. Od druge strane ni traga ni glasa. Skeptik sam kao i većina nazočnih da će "predstavnici srpskog naroda" održati zadanu riječ, baš kao što su to sinoć učinili i predstavnici tz JNA koji su odustali od prvobitnog dogovora (dva za dva) već su za dvojicu pripadnika Zbora narodne garde, koje su četnici zarobili u Mirkovcima, tražili (i dobili) trojicu svojih rezervista koji su naoružani i okićeni četničkim oznakama uhvaćeni nedaleko Županje.
Ipak, iza 14 sati iz pravca Vrpolja pristižu blještava vozila saveznog SUP-a koji sprovode oronuli kombi s desetoricom zarobljenih pripadnika MUP-a, ZNG-a i civila otetih iz vlastitih kuća, s kućnih pragova. Teška atmosfera, poput nekog golemom oblaka spušta se dok Ilija Končarević-sekretar tz "Srpskog nacionalnog vijeća za Slavoniju i Baranju i zapadni Srijem" - blagoglagoljivo pokušava objasniti Šeksu i Kramariću dvosatno zakašnjenje.Naravno, po običaju oni ne snose nikakvu krivnju, na što osječki gradonačelnik ljutito odmahuje rukom kao da želi reći: -Te sam priče već mnogo puta čuo.Volio bih znati kad ćete pokušati poštovati zadanu riječ.
Gledam oronuli kombi, bez registracijskih oznaka, skinutih naljepnica koje su govorile o vlasniku i mislim: - Kome li su ga ukrali? Kroz prašnjava stakla pogledi nevjerice i nade. Izmučena lica stegnuta bolnim grčem, razdirana željom i žudnjom da što prije izađu iz tog limenog kaveza i dođu među svoje. Netko otvara vrata i iz kombija jedan po jedan izlaze četnički zarobljenici. Ilija Končarević ih prebrojava poput stvari. U prolazu, jedan šapće: - Pazite na onu dvojicu, imaju pištolje za pojasom..
-Neka imaju-odgovaram. - Nemaju šanse!
Desetočlana kolona jadno odjevenih Hrvata, koji su prošli tko zna kakve torture po četničkim "zatvorima" vuče se ka prostorima gdje će biti obavljen liječnički pregled. Pridržavaju jedni druge, pomažu im ljudi iz osiguranja, dok gardisti škripe zubima. Iz kombija izlazi jedan atletski građen gardist.Vidi se da bio športaš. Pognut je u struku i ne može se ispraviti.Tukli su ga kundacima, telefonskim žicama, vodili na strijeljanje...Lijevo mu je oko krvavo, posljedica udarca kundakom dok je svojim tijelo štitio kolegu, mladića iz saniteta, kojeg su četnici htjeli zaklati. Njih dvojica su išli autobusom, nenaoružani i uz jamstvo vojske. No, stigli su samo do Bijelog Brda gdje su ih, na vrijeme obaviješteni četnici, izvukli iz autobusa, pretukli i odvukli u Borovo Selo. Sve je to vojska mirno promatrala ne hajući za zadanu riječ.
S mukom izgovorene rečenice zagušuju preleti ratnih zrakoplova generala Zvonka Jurjevića. Još jedna demonstracija sile i dobre obaviještenosti.
- Ovoga Albanca, vukovarskog slastičara, tukli su i tjerali pjevati srpske pjesme! - priča plavokosi sanitetlija.
- Nemoj da vređaš! ljuti se Albanac.-To su onoga Muslimana tukli sve dok nije naučio nekoliko srpskih "junačkih" pjesama. Ma, čovječe, tukli su nas svim i svačim, gdje je tko dohvatio. Jedan od četnika je hvatao neko željezo i s njim nas htio mlatiti. Strašno, strašno! Do sada se nisam bavio nekom politikom ,al' od sada ću i poginuti za ovu Hrvatsku - cijedi kroz zube Albanac koji je već 20 godina živi u Vukovaru, a kojeg su zarobili dok je kupovao rezervni dio za svoje postrojenje.
Tu je i 58-godišnji Tenjac, poduže nebrijane, sijede brade.Njega su četnici s kućnog praga odveli prvo u Bobotu pa potom u Borovo Selo gdje je ukupno proveo 41 dan. U Tenji je ostavio kuću, svinje, kozu s jarićima, perad...Pojma nema da li mu je dom čitav, a skoro mu je i svejedno jer se u Tenje više ne namjerava vraćati.
Iz MUP-ovih "marica" izlaze i četnici. Čisti, izbrijani, uredno odjeveni. U rukama im vrećice s osobnim stvarima koje su imali prilikom uhićenja.
- Pogledaj ih! - govori mupovac. - K'o manekeni, a ove naše su prilikom polaska još jednom pretukli. Nismo toliko iznenađeni njihovim izvrsnim tjelesnim stanjem, već starošću. Ako je procjena točna, stari su između 35 i 55 godina.
-Ova dvojica su umirovljeni policajci Hrvatske! - šapće mi netko iza leđa .- Uživaju hrvatsku mirovinu, stanove, a s druge strane četnicima nabavljaju oružje i idu na barikade. Gledaj kako će se ovaj Končarević s njima pozdraviti.
I stvarno, slijedi srdačan stisak ruku, grljenje, ljubljenje. Nakon toga jedan po jedan prilaze policajcu koji im u malim, platnenim vrećicama, uz priznanice, vraća novac i nakit kojeg su imali uza se prilikom hapšenja. Jedan od uhićenika prilazi zatvorskim čuvarima, rukuje se i zahvaljuje na korektnom držanju.
Onaj gardist, atleta, pognut hoda dvorištem. Govori Vladimiru Šeksu: -Još ima naših, oslobodite ih jer će ih ove zvijeri pobiti. Šeks odgovara kako Vlada poduzima sve što može i upravo je iz tih razloga pristala na ovu razmjenu. No, teško je s četnicima jer imaju desetine komandanata koji, svaki za sebe, diktira neke posebne uvjete . Pretučeni gardist ispod oka promatra četničke jatake.Na nogama mu tijesne, izderane tenisice-poput papuča navučene na bosu nogu. Hlače, koje su nekad bile bijele boje, dopiru ma malo ispod koljena...
-Ljudi moji! Znate li vi uopće kako su se naši momci borili u Dalju? Cjelokupna posada pored vodovoda je izginula braneći ga. Nitko nije pobjegao niti se predao. Policijsku postaju četnici nisu mogli zauzeti sve dok im vojska nije upomoć poslala tenk koji je granatom razorio zgradu i pobio svih 17 branitelja. Jedan od opkoljenih gardista je punih 90 minuta pružao oružani otpor. Tukli su ga bombama i tromblonima, teškim mitraljezom...sve dok ga nisu ubili. Drugi se, kada je ispucao svu municiju, predao. Išao je visoko uzdignutih ruku, a oni su ga rafalima masakrirali.Truplo na jednu,noge na drugu stranu. Pa onda ruke. Sve do smrti. Cijele obitelji civila su pobijene. Istina o Dalju će se tek čuti.
-Rekli su kako je vojska poručila da nas hrane dok imaju paštete,a onda nek' nas pobiju! - priča drugi .- Njemu je, pokazuje glavom na gardistu - jedan rezervist iz Prigrevice rekao: - Ne brini. Ovo je pancir-metak. Samo zini i nećeš ništa osjetiti.Tako su se iživljavali na nama.
- Ja sam inače dobro prošao. govori jedan Daljanin. - Uhvatili su me u mojoj kući i samo su mi nož prinosili grlu govoreći kako će me zaklati. No, kao što vidiš nisu to učinili. Spasili su me susjedi - Srbi. Ima i među njima dobrih ljudi, ljudi koji nemaju nikakve veze s tim četničkim ludilom. Ali zato su drugog zarobljenika, što ćete vidjeti ako bude razmijenjen, pokušali zaklati ali je izmaknuo glavu tako da su ga samo porezali po vratu.
-Tragove masakra prikrivaju tako što sahranjuju u masovne grobnice, a nadute ljudske leševe polijevaju benzinom i onda zapale. Naduto tijelo bude razneseno kao bombom i identifikacija je praktično nemoguća - priča drugi iz razmijenjene skupine, koji je bio u "radnoj brigadi" koja čistila zgrade,ulice i daljske sokake od mrtvih tjelesa.
Riječi teško prelaze s otečenih usana. Aktiviran je obrambeni mehanizam koji nastoji poštedjeti i sačuvati psihu, potisnuti sve užase i patnje. Gurnuti ih u noće more. Slušam te jedva čujne rečenice i hvatam samoga sebe kako i sam potiskujem te grozote ne shvaćajući niti prihvaćajući da se sve to događa na samo 50-tak kilometara odavde, na samo devet godina od 21.stoljeća.
Opet tutnje zrakoplovi, praćkom se mogu doseći. Autocestom prolazi konvoj od stotinjak teških vojnih vozila. Iz Osijeka se vraća šarena Yutelova karavana mira. Tu i tamo netko zasvira,mahne. Nisu raspoloženi kao u polasku jer su im Osječani jasno rekli da su oni za mir i suživot, a takve karavane neka organiziraju za Borovo Selo ili Beograd gdje smišljaju osvajački scenarij i planiraju masakre poput onoga u Dalju, Baniji...Da li je to buđenje Yutela i prestanak afirmativnih reportaža o "borbama srpskog naroda" i neprihvaćanja hrvatske stvarnosti.Sve dok mečka ne zaigra i pred njihovim vratima.
(Slavonski Brod,16.kolovoza 1991)
Post je objavljen 12.01.2008. u 23:47 sati.