BOGATI U SVOM SIROMAŠTVU
(Masakr seljaka iz Vrbe i Ruščice na brodskom groblju)
Tog jutra, 20. veljače 1935. od Glogovice su se vukli rijetki pramenovi magle, čineći prohladno jutro još tijeskobnijim i sumornijim. Gradski nadstražar Đuro Paskaš nervozno je gledao put groblja, kriveći vrat ne bi li pogledom zamakao iza okuke i vidio što se događa na cesti što iz Vrbe vodi ka Brodu. Hučući u promrzle prste čas je pogledavao na put, čas na sedmoricu žandara i tri gradska redarstvena stražara što su, zajedno s njim, dobili zadatak da čuvaju i sačuvaju ovaj ulaz u Brod, ako bi seljaci iz ovih sela željeli proći. Proklinjao službu i seljake u koje kao da je sam vrag ušao.
- Šta će im Hrvatska i hrvatsko kad znaju da je to najstrože zabranjeno. Isto kao i crven-bijeli-plavi! Eto sinoć su njegovi u Sibinju pobili osmoricu seljaka iz odvoračkih sela i to, umjesto da bude opomena, kao da je još više razjarilo seljake po svim selima. Čuje da se u Podvinju okupilo četir'ipol 'iljade seljaka iz okolnih sela. Iz Varoša dolaze vijesti o okupljanju Varošaca. Svi žandari i policija čuvaju prilaze Brodu, a zatražena je i pomoć vojske. Sinoć su isprobavali mitraljez. Vraga, stiže i tri hiljade Bosanaca. Most na Savi je porušen, a vojske je otkazala poslušnost i nije htjela ići u Podvinje i pucati na seljake... Seljaci iz Bickog Sela kliču: "Dolje Srbija! Živjela samostalna Hrvatska! Dolje kralj Petar drugi, balavac...- Te i slične misli vrtjele su se glavom nadstražara Paskaša. – Ta bogati, to je revolucija protiv Kralja i otadžbine. A njega hrani kralj i otadžbina i on ga mora pod svaku cijenu sačuvati.
U taj čas snenost jutra naruši žamor koji je postajao sve glasniji i ubrzo se iza okuke pojavi gomila seljaka, užurbana hoda. Žandari i policija trgnuše se, zveknuvši oružjem, natičući bajunete na puške. Gomila seljaka, vidjevši žandare i policajce zbunjeno zastade, a mrtvačka tišine zalebdi zrakom. Nadstražar Paskaš, brzim, vojničkim hodom krenu im u susret, kidajući zlokobnu tišinu muklim batom svojih cokula.
- Ljudi, vratite se nazad! U Brod ne možete ući!
- Zašto ne možemo? Idemo samo moliti sreskog načelnika da pusti uhapšene seljake! – odgovoriše iz gomile, uglas nekolicina seljaka. Potom kolona seljaka mirno krenu ka mostu nadajući se da će proći
u grad. Žandari, policajci i nadstražar Paskaš odstupište prema Glogovici, a kada kolona seljaka krenu, prvi hici proparaše jutro i redovi seljaka se poviše.
- Kraj mene, s desne strane bio je Stjepan Mirković, prisjeća0 se tih događaja Josip Jagetić iz Ruščice.
– Bili smo taman kraj ćuprije gdje je ulaz u pravoslavno groblje, kada je Stipa dobio pod livo oko. Upade na leđa – gotov! Ja zalegnem u šamac, kad okreni još žešće pucat. Mi bjež' po groblju, a meci samo sipaju po spomenicima. Nisam više ni vidio u nom strahu, ko je izginio. Da ni bilo spomenika još bi više naši ostalo tamo---
Anica Mirković je sa ostalim ženama zabrinuto gledala za mužem i suseljanima koji su žurnim hodom napustili Ruščicu i otišli u Vrbu, gdje je bilo mjesto okupljanja. Oko sedam sati začula se pucnjava iz pravca Broda.
– Žene moje, to nije šala. Tu ima i mrtvi glava – govorila je Anica okupljenim susjedama. Zabrinute žene tumarale su dvorištima ne znajući kamo da krenu, kojeg posla da se prihvate, kad je u Ruščicu utrčao Ivo Katić vičuči iz sveg glasa:
- Stipo Sčevanović (Mirković) je poginio!
- - Odmah sam krenula tamo – prisjeća se Anica. – Došla sam do
ćoška pravoslavnog groblja i vidim Stipu gdje leži na pol puta. Kad su me žandari smotrili, k meni dotrče nji trojica. Gurali su me i nisu mi dali da mu pridjem. Vikali su: Kud si ga slala u Brod? Po kavu? A mi za njeg pripremili bombone. Onda su me potjerali do vojničkog groblja, a tamo leži Ivo Borevković. Pitaju me: Koji je to? Kad sam rekla povedu me u groblje, kad tamo mrtav leži – Mirko Milec. Pobili su ih dok su bižali. U leđa! Izašli smo iz groblja, a onda je Franja Grober uzeo budak i reko žandarima : "Vozite ih, a ja idem rupe kopat. Treba šest rupa iskopati." Odvezli su ih u bolnicu, na aperaciju (obdukciju), a ja sam krenila kućama. Putem sam srela Anku Borevković, ženu poginilog Ive. Rekla sam: "Snaša Anko, baci tu maramu s glave nikad ju više nećeš na glavu metit! Tako je bilo.
0 0 0
Širokim zamasima Mirko Milec je budakom pokušavao zahvatiti što dublje, pod korijenje panjeva, potom kratkim snažnim udarcima presjeći žile koje su snagom napajale široke krošnje slavonskih divova. Nastojao je zadana izvaditi što više panjeva i stvoriti prostora plodnoj zemlji. Vlasnik zemlje plaćao je po izvađenom panju: više panjeva više novaca. Od one male "slaveksove" plaće nisu se mogla prehraniti petora dječja usta. (Veljača je gadan mjesec. Prevrtljiv. Danas toplo, pravo proljeće, a već sutradan padne snig, il mraz štipa.
Eto ima 14 godina kako je, iz rodnog Ivanca došao u Ruščicu, bježeći od neimaštine. No, ni ovdje nije bilo puno bolje. Šokac se oduvijek nerado rastajao od zemlje jer je ona jedina značila neku sigurnost.
Išao je Mirko Milec svako jutro u Slaveks (današnja Slavonija DI op. a). Bio je točan kao i ona interna pruga, po kojoj su konji vukli vagone s debelim slavonskim hrastovima na željezničku postaju nastavljajući staru marijaterezijansku politiku lifrovanja slavonskog blaga put tvornica u Peštu i Beč. Za Cara. Za Austriju. Za Ugarsku. Danas za Kralja i Otadžbinu. Carevi, kraljevi i otadžbine su se izmjenjivali, ali Milecu je stalno isto: Bogat samo u siromaštvu. Jedino što se mijenjalo bili su djeca. Svake godine kuća je postajala sve tijesnija, a djece sve više. Na leđima je već bila 46-ta i 14 je godina prošlo kako je iz rodnog Ivanca stigao u Ruščicu i Zagorje zamijenio Slavonijom..
- Ej, Mirka! – trgnu ga iz razmišljanja susjedov glas. – Ostavljaj budak, idemo za Podvinje. Opet su žandari povatali naše! U Sibinju su pobili osmoricu iz Odvoraca! Ostavljaj budak, ustala je Hrvatska!
Mirko Milec se uspravi, pogleda susjeda pa budak i promrsi nešto u bradu. Nije mu se baš išlo, a nije ni posao dovršio. Dobro, neće posao pobjeći, al selo može zamjeriti. Ipak je on doseljenik. A, ako ide selo, ide i on. Otpuhnu Milec, sagnu se i lišćem pažljivo pokri budak. Da ga čeka dok se ne vrati.
Kada je stigao u selo uvjeri se da je susjed bio u pravu: svi muškarci su bili na nogama. Potom su se uputili u Gornju Vrbu, kod škole u kuću Pere Borevkovića. Svi su bili tu: Borevkovići, Iva Martić, Mirkovići, Vargići... Seljaci su uzbuđenim prigušenim glasom razgovarali i pravili planove pohoda...Većina je bila da se ne ide u Podvinje, već pravo u grad, pred kotarsku zgradu. U ponoć su se razišli kućama...Mirko Milec, Stjepan Mirković i Ivo Martić stigli su u Ruščicu, kućama, oko tri sata. Da nešto pregrizu i odmore do polaska.
- Stipa, ne idi!, govorila je Anica Mirković svom mužu. – Znaš da si bolestan i da imaš padavicu. Neće niko zamjeriti.
- Ajde, šuti – odgovarao je Stipa između zalogaja. – Pa da potlje kažu kako je Stipa Ščevanovića kukavica! Ne i ne! Probudi me kad budu zvali. Pazi na malog i marvu dok se ne vratim natrag.
U kući dvadesetdevetogodišnjeg Ive Martića, odvijao se istovjetan razgovor, a slično je bilo i u ostalim kućama. Te noći u Ruščici se nisu gasila svjetla. U zraku je lebdjela neka neizvjesnost najavljujući opasnost, ali ju nitko nije želio prihvatiti. Dugo zatomljivani ponos ovoga puta je bio jači.
U jutro je bunovne seljake iz kreveta dizao glas seoskog kneza Ilija Mirković je požurivao zaostale. Kod crkvenog križa okupilo se 80 muškaraca koji su tiho napustili selo, zamičući put Vrbe. Ubrzo su se dvije skupine seljaka stopile i kolona od 169 žitelja dvaju sela krenula je put Broda.
Nad Ruščicom i Vrbom je svitalo i mrak je sve više ustupao mjesto prohladnom danjem svjetiljku. Liza Martićeva je mirnim tihim, ravnomjernim pokretima grabila vodu s bunara kada je tišinu jutra rastjerala pucnjava iz pravca Broda.
Ruke su stale u pola okreta, a zloslutna misao bljesnula je.
- E, al će netko zaplakati – pomislila je za sebe. Nije prošlo ni pola sata kada se selom pronio glas da je Stipa Mirković poginuo. Žene su napustile dvorišta, starci staje. Naricanje se razleglo Ruščicom. Mutni starački pogledi pratili su Anicu Mirković kako hita selom, s maramom na pola glave. Kršeći ruke i pogleda koji je odavao nevjericu i bol. Čim je Anica zamakla iza krstopuća žene, starci i pokoje sneno dijete, tiho poput utvara su se povukli nazad, iza zidova kuća. Nad selom je ostao lebdjeti prividan, zloslutni mir.
Liza Martićeva ušla je u kuću, umirujući uznemirenu djecu: dvogodišnjeg Stjepana i petogodišnju Ružu. U tom ju prenu zazivanje Joba Kukutovića: - Lizo! Lizo! Poginuo ti je Iva! Iva je gotov!
Još je nešto Jakob govorio. Otvarao je usta, ali ga Liza ništa nije čula. Sva čula blokirale su prve riječi: Iva ti je gotov! Krenula je sama, laganim hodom. Kao da je željela odgoditi susret sa stvarnošću. Putem su je pretjecali seljani Ruščice i Vrbe, jer je vijest o pokolju kod gradskog groblja poput vjetra prohujala selima.
– Kada sam došla, vidim mog Ivu gdje leži na stazi, kod pravoslavnog groblja, med dva jablana. Kum Stipo (Mirković) leži na putu raširenih ruku...-prisjećala se Liza Martić.
– Kad sam se okrenula vidila sam ge u šamcu, kraj ćuprije, leži Franja Borevković. U tom su prišli žandari i stali nas gurat vičući: - Pucat ćemo! Okrenila sam se, a kad tamo kraj vojničkog groblja leži Mirko Milec. Ujutro su izginuli, a tek navečer ih je Lenc što vozi smeće, natovario na svoja kola i odvezao u mrtvačnicu.
0 0 0
Đuro Milec (66) imao je 12 godina i, kao i svakog jutra, otišao je u školu. Bilo mu je neobično što je gospodična učiteljica, Maja Štefanović, neprestano gleda kroz prozor i ništa ih ne zapitkuje. Ispod školskog prozora započeli su promicati uplašeni seljani s kojima je učiteljica nešto kratko i nerazumljivo razgovarala. U tom se okrenu k Đuri i s podrhtavajućim glasom mu naredi da uzme stvari i hitno krene kući.
– Kada sam došao kući, plač je razdirao majku, braću i sestru. Nisam išao na groblje, Tek sutradan sam, s majkom, krenuo u bolnicu noseći očevu odjeću. Dobro se sjećam: Svi su ležali na gomili, u jednoj prostoriji, na golom betonu...Ostalo nas je petero djece...
Toga dana ubijeno je i djetinjstvo Milecovih. Đuro je otišao na zanat, a majka je ostala s četvero djece.
DOKUMENTI: Navečer, 19. veljače 1935., pošao je veći broj seljaka (kurira) u sela brodske okolice. Oni su obavještavali žitelje da se sakupe i pođu u Podvinje odakle će zajednički krenuti za Brod i osloboditi uhapšene seljake. . Još tijekom dana u Glogovici se okupilo oko 300 seljaka iz okolnih sela koji su stilgi uveče u Podvinje. Iste večeri, seljaci iz Tomice (Augustin Krunić, Luka Pandurić i Antun Valić) i Rastušja (Vlado Šulc) krenuli su kolima u Donju Vrbu i Ruščicu gdje su zatekli već okupljene i uznemirene seljake koji su obećali da će ujutro doći u Podvinje.
(Ovdje valja istaći da u vrlo kratkom vremenu sva sela sjeveroistočno i jugoistočno od Slav. Broda bila uzbunjena i da je pohod na Brod spreman iz Klakara, D. Bebrine, Brodskog Varoša, Bukovlja, Vranovaca, Bickog Sela...)
No, vratimo se dramatičnom razvoju događaja u selima Donja, Gornja Vrba i Ruščica, koji su prethodili novom krvoproliću. Ujutro, 20. veljače 1935. seljaci iz ovih sela promijenili su odluku i umjesto da dođu u Podvinje, odlučili su sami krenuti za Brod, pred kotarsku zgradu (devedesetih Auto Hrvatska, Brodski list i Radio Brod, a danas Reiffeisen banka i Županijsko državno odvjetništvo). Kada su stigli do gradskog groblja i mosta na Glogovici, zaustavila ih je žandarmerija i policija, a potom je došlo do pucnjave i na cesti je zauvijek ostalo šest seljaka..Osmorici iz Sibinja, žandari su za nepuna 24 sata, pridodali još šest golorukih, mrtvih seljaka iz Vrbe i Ruščice. Događaji kod brodskog groblja nisu jednako opisani ni u policijskim izvještajima, koji su pod svaku cijenu nastojali sakriti istinu. U dopisu Ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagrebu, tragedija je opisana ovako:
"...Kada su oni došli do groblja dočekala ih je žandarmerija i policija i neispitujući mnogo zašto seljaci u tolikoj grupi idu (150), premda su neki govorili da idu intervenisati kod sreskog načelnika, pa je ta žandarmerija i policija pucala u goloruke ljude. Na mestu su ubili trojicu, a četvrtog koji je bio teško ranjen i rekao da ga puste na miru, jer da ima dosta, na nalog žandara ubio je sa dva metka u leđa policijski podnarednik. Jednog seljaka koji je bio teško ranjen dotukli su kundakom od puške pa se navodno kundak rascijepio. Dvojicu teže ranjenih preneli su u bolnicu gdje su malo zatim izdahnuli. Tako je palo sedam (?) ljudskih života.....".
Međutim, u izvještaju Kraljevske banske uprave Ministarstvu unutrašnjih poslova, kaže se slijedeće: "...Grupa seljaka 250-300 ljudi ide iz sela Gornja Vrba, Donja Vrba i Ruščica pokretala se je cestom prema Slav. Brodu i stigla je do gradskog groblja u Brodu ľ 7h. u jutro. Ovdje je bilo poslano za odbranu ulaza u Brod gradski nadstražar Paskaš Đuro sa tri gradska redar stražar i sedam žandara. Nadstražar Đuro Paskaš videći približavanje gomile seljaka izašao je pred njih i pozvao ih po nekoliko puta da se vrata jer da se neće dozvoliti da se uđe u grad. Međutim, rulja je, i dalje nadirala uz poklike "samo napred, hura" te je iz gomile ispaljeno nekoliko metaka prema organima javne bezbednosti, našto je došlo do upotrebe oružja od strane ovih organa pri čemu je palo šest mrtvih seljaka, a dva su ranjena, a ranjena su i četiri žandarma...Dok se to odigravalo stigao je i jedan vod vojnika, koji nisu stupili u akciju..."
Kod groblja u Slavonskom Brodu poginuli su 20. veljače 1935. slijedeći seljaci: Mirko Milec, Ivan Martić i Stipo Mirković (svi iz Ruščice), te Tomo Vargić, Ivan Borevković i Franjo Borevković (svi iz Gornje Vrbe).
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)
(nastavlja se)
Post je objavljen 06.02.2008. u 14:46 sati.