DivanSkitnje

petak, 08.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA IV

Još je tu./Na tvrdoj siki/Jošte leži nasukana/
Osamstoto minu ljeto/Što je mlate sa svih strana/
Što je lome i drmaju/Burni vali i oluje
Slomila se, prignula se/Na pijesku je-al još tu je!
V.Nazor: "Zvonimirova lađa"

Čim su se prvi redovi seljaka povili pod hicima, oružnici nadstražara Đure Paskaša potrčali su preko mosta pucajući i uzvikujući:.... vam majku! Hoćete slobodnu Hrvatsku! Dobit ćete al samo metke!
Na putu im se ispriječilo tijelo Tome Vargića koji je prvi poginuo. Za svaki slučaj, onako u trku, ispalili su po nekoliko metaka u Vargića, a potom su kundacima mlatili po mrtvom Stjepanu Mirkoviću. Iva Martić se pokušao spasiti bijegom u pravoslavno groblje, ali je uspio stići samo do ulaza gdje su ga stigli žandarski hici. Franjo Borevković je zalegao u šamac pored brata Vinka, no vidjevši žandare potrčao je cestom prema ulazu u groblje, ali dalje nije stigao jer je pao pogođen u glavu. Ivo Borevković je uspio dotrčati do samog grobljanskog ulaza i tu je bio ubijen. Mirko Milec je utrčao u groblje i kad je već pomislio da je spašen, pao je mecima izrešetanih leđa.
Te, 20. veljače, krve je liptala na sve strane. Zapjenjeni oružnici izbezumljeno su masakrirali umiruće. Policajac Luka Špehar, nemilosrdno je kundakom mlatio po svima koji su mu se našli na dohvatu. Od silnog mlaćenja kundak se raspao i policajac Špehar je iznenađeno stao. Zakrvavljenih očiju izbezumljeno se okretao oko sebe i kad je zapazio uhapšenog Vinka Borevkovića potrčao je prema njemu urlajući: Zini, majku ti hrvatsku, da ti ovo utjeram u usta! – pokazujući pritom na slomljeni kundak.
Psovke, jauci, barutni miris, zapomaganja i kletve parale su zrak. Jedni su bježali, drugi se visoko dignutih ruku predavali, dok su oružnici Đure Paskaša mecima i psovkama branili Karađorđevićevu Jugoslaviju. U tom trenutku među ljudska tjelesa utrčao je Tonča Resler, gora od čovjeka i od kojeg su sami policajci zazirali, vičući:
- Ne pucajte, ne ubijajte nevin svijet! – pri tome je svojim tijelom zaštito nekoliko seljaka i spasio ih sigurne pogibelji.
Dok je trajao masakr kod gradskog groblja, prema Brodu su se približavala skupina od 150 Varošaca. Nakon nekoliko stotina metara susrele su ih prve mljekarice od kojih su saznali da su ulazi u Brod blokirani. Potom su Varošci izmijenili prvotni plan i umjesto u grad krenuli za Podvinje gdje se, prema nekim procjenama okupilo između 2-4.500 tisuće seljaka iz Dubovika, Glogovice, Slatinika, Podcrkavlja, Rastušja, Grabarja, Tomice, Donje Vrbe, Vranovaca, Bukovlja, Matković Male, Oriovčića, Kindrova...
Mnogi od njih stigli su još sinoć, na prve vijesti o hapšenjima i ubojstvima u Sibinju i ujutro, 20. veljače, među njima je već ovladala nervoza jer su saznali da su svi prilazili Brodu zatvoreni od vojske i žandarmerije. U noći, 19./20. veljače, u Brod je stigao inspektor ministarstva unutrašnjih poslova Hajdukveljković, podban Hadži i inspektor zagrebačke policije dr. Josip Vragović. Podban Hadži osobno je rasporedio žandare na najvažnijim točkama sa zadatkom da ga obavještavaju o svim promjenama.
Doznavši za sve te promjene i gibanja, seljaci su u Brod poslali delegaciju na pregovore s vlastima. Delegaciju su sačinjavali: Luka Valić iz Dubovika, Ivo Salamunović i Ilija Baračević iz Glogovice, Mijo Matošić i Mato Jurić iz Gornjeg Slatinika, Đuro Rogić iz Rastušja, Franjo Pećnik iz Vranovaca, Antun Vančić, Luka Pandurić i Stjepan Vuković iz Tomice, Antun i Đuro Odobašić, Stjepan Valić, Anton Radovanović i Mato Babić iz Donje Vrbe, te Ante Abramović iz Donjeg Slatinika.
Nije prošlo dugo vremena i pregovarači su se vratili nazad ali u društvu s inspektorom Unutarnjih poslova Hajdukveljkovićem, banskim inspektorom dr. Vragovićem i kotarskim podnačelnikom Komelom.
Hajdukveljković je sa crkvenih stuba htio govoriti okupljenim seljacima koji mu to nisu omogućili, kličući dr. Mačeku, slobodnoj Hrvatskoj i protiv Kraljevine Jugoslavije. Uz to su okupljeni postajali sve agresivniji, sužavajući krug oko Hajdukveljkovića. Situacija je za predstavnike režima postajala sve opasnija, ali se u tom trenutku, na cesti što vodi iz Broda ka Podvinju, pojavila žandarmerijska patrola. Seljaci su jedni druge upozoravali na približavanje žandara, a bilo je povika da iza njih stiže još veći odred. Seljaci su se uskomešali, i njihovu zbunjenost iskoristio je banski inspektor Vragović koji je uspio doći do žandara i pod njihovom zaštitom napustiti Podvinje. No, to nije uspjelo Hajdukveljkoviću kojeg su spriječili u bježanju i priveli u općinsku zgradu. Drugi pokušaj bijega inspektora Hajdukveljkovića završio je također neslavno jer ga je u naumu spriječila jedna duga seljačka podmetnuta noga tako da je gospodin inspektor zarovao po prašini. Tada je na njega nasrnuo Marko Blažević iz Dubovika, koji bi s bajunetom proburazio inspektora ali je na vrijeme spriječen.
Po Hajdukveljkovića su nastali teški trenuci: stanovit broj seljaka zahtijevao je da se Hajdukveljković ubije, tj. objesi. Drugi su smatrali da nije vrijedno njegovim ubojstvom prljati ruke. Napokon su odlučili predati ga ženama i neka s njim učine što žele. Među ženama se nalazila i Manda Vuković iz Rastušja koja je predložila da se Hajdukveljkovića prepili! No, kako taj prijedlog nije prihvaćen Vukovićka je zamahnula sjekirom i, da je drugi nisu na vrijeme zadržali, sigurno bi ubila Hajdukveljkovića.
U međuvremenu je, iza 13 sati, po naređenju podbana Hadžija i pomoćnika komandanta žandarmerije, brigadnog generala Trnokopovića u Podvinje krenuo odred žandara da "energično, ali izbjegavajući upotrebu oružja razjuri okupljenu masu." Kada je ovaj, udruženi odred žandara i vojnika, pod komandom potpukovnika Vasića stigao u Podvinje, mogao je konstatirati da se seljaci razilaze. Dolazak žandara i vojnika spasio je Hajdukveljkoviću život, a žandarmerijske patrole razišle su se u raznim pravcima "kako bi uspostavile red i mir".


DOKUMENTI: Kako bi u što većoj mjeri optužili seljake za krvoproliće i prikazali javnosti kako su žandari i policija bili izazvani, odnosno da su morali pucati u samoobrani, organi vlasti su mrtvim seljacima stavljali u ruke noževe, sjekire... U tome su već imali iskustva jer su dan prije, u Sibinju, činili to isto i s mrtvim odvoračkim težacima.
Nakon krvavih zbivanja u Sibinju i na groblju u Slav. Brodu, brojne žandarmerijske patrole razišle su se selima u potrazi za "vinovnicima teških sukoba" kako bi ih što prije uhapsili. Nakon događanja kod gradskog groblja, broj uhapšenih seljaka povećan je uhićenicima iz Gornje Vrbe, Ruščice i Tomice. U izvještaju Kraljevske banske uprave Ministarstvu unutrašnjih poslova navedena su imena "glavnih krivaca". U prvom redu to je Petar Borevković za koga se navodi da je u njegovoj kući "održan sastanak i donesen zaključak za napad" i da je s još tri seljaka išao u Gornju Vrbu "da digne tamošnji narod". Za Antuna Brkića se također navodi da je "jedan od kolovođa" jer je s Perom Borevkovićem išao u Gornju Bebrinu s namjerom da pobuni ondašnje seljake. Kao kolovođe u spomenutim zbivanjima kod gradskog groblja označeni su Marin Balić i Mijo Brkić iz Gornje Vrbe, te Augustin Krunić iz Tomice.
20. veljače 1935. uhapšena su 23 seljaka, a nakon ispitivanja upućeni su u Zagreb, Upravi policije. O njihovom saslušanju u Slavonskom Brodu nema pismenih podataka, ali se iz liječničkih izvještaja i svjedočenja lako može zaključiti da su bili na razne načine maltretirani. Ilustracije radi, navest ćemo da je liječnik kod Filipa Juretića (iz Sibinja), pored brojnih modrica, konstatirao: "sedmo, osmo i deveto rebro slomljeno od posljedica jakih udaraca tupo-tvrdim predmetima...dok je Jozi Gunčeviću iz Grižića slomljeno deveto rebro s desne strane i da nisu sposobni za zatvor...".
No, zadržimo se još na veljači 1935. godine. Kao što je u prošlim nastavcima navedeno, brodska sela su naprosto vrila. Za središnji okup seljaka određeno je Podvinje odakle su se trebali voditi pregovori sa vlastima oko puštanja uhapšenih seljaka. Tu se, prema nekim procjenama, okupilo oko 4500 seljaka iz sela podcrkavačkog bazena, Vranovaca, Bukovlja, Varoša...., a trebali su stići i mještani Donje i Gornje Vrbe, Ruščice i još nekih prisavskih sela. No, oni su, u jutro 20. veljače 1935. promijenili odluku i umjesto za Podvinje krenuli ka Slavonskom Brodu...
U međuvremenu je, u noći 19./20. veljače, u Brodu vladala uzbuna i bezglavost. Vlasti su tražile pomoć od Vojne komande iz Broda, te se vojska u cjelokupnoj ratnoj spremi – s mitraljezima i puškama, počela ušančavati kao da je na ratištu: "Vojska i žandarmerija je čitav grad opkolila cele noći na večer 19. do 20. o.m. tako da nitko nije smeo ni mogao u grad pa ni same mlekarice" – kaže se u dopisu Ministarstva unutrašnjih poslova Upravi policije u Zagrebu.
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

- kraj –

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv