Sličice s Kosova
Davne 70-te godine. Makadam od Tivta preko Čakora i Rugovske klisure. Taunus 12M, prozvan „plava ptica“ s registracijski brojem SB 26-66, prašio je uz crnogorska i kosovarska brda. Ja, Titov omladinac, doduše još u povojima, nadobudni sljedbenik socijalizma (iako nisam pojma što to sve znači), gorljivi zagovornik bratstva i jedinstva. Pravi skojevac. Furao sam se na Beatlese obožavao frizuru Paul Mc Cartnya, Ringa i društva. Do ludila dovodeći profače u Gimnaziji koji nisu znali dal' da me istjeraju il da me zadrže. Pogotovo nakon uspostave Predsjedništva kada sam profesora Državnog uređenja SFRJ upitao da li to znači da je Srbija sada ravnopravnija jer u Predsjedništvu ima četiri člana (dva iz Srbije i po jednog iz Vojvodine i Kosova i Metohije). Nekako sam se provlačio koristeći autoritet stare, prosvjetne djelatnice koja je zahvaljujući dekretima službovala od Stojdrage (vukojebina u Žumberku na granici sa Slovenijom), do Broda.
Za upravljačem moj stari, bivši domobran zarobljen na ruskoj fronti „prevaspitan“ u pilota „Jugoslavene eskadrile“. Spušten na zemlju umirovljenjem nakon što je više puta svojim lovcem proletio ispod mostarskog mosta kako bi zadivio određene Mostarke. Izjuren iz Partije zbog neposluha. Moj stari, nekadašnji centarfor i golgeter predratnog brodskog NK Građanskog, vozio je „taunusa“ po bespućima Čakora, izlazeći iz automobila kako bi oprao stakla od debele prašine koja se u naslagama taložila po automobilu. Mrmorio je u iščekivanju spuštanja ka Peći i potrazi prenoćišta jer je do Ohrida trebalo još podosta „jahati“ i to cestama kojima asfalt ni u primisli nije bio. Pa, tada još ni Jadranska magistrala nije bila u cijelosti asfaltirana. Noć je već uvelike zahvatila Kosovo kada smo vidjeli nekakav han nedaleko Prizrena uz ostatke nekih starih iskopina. Te večeri sam saznao da je to stari grad cara Dušana.
Sjedili smo na minderlucima, stari Šiptar (odnosno Albanac) ljubazno nas je ugostio, počastio, ponudio prenoćište. Vani se spremala oluja. Počelo je sijevati, a grmljavina se pojačavala višestruko odbijajući od okolnih klisura. Moji su sa starim Kosovarom pričali. Dugo u noć. Zaspao sam. U jutro smo nastavili put prema Debru. Stari je vozio i šutio. Tek tu i tamo bi prozborio poneku. Odjednom se okrenu i reče: - Jebemti, pa ja to nisam ni mogao zamisliti. Znaš li ti da si u vrijeme Rankovića mogao ubiti Šiptara (Kosovara, Albanca) bez bojazni da bilo kome odgovaraš. Jebem ti vojsku koju sam služio.
DVADESETAK GODINA KASNIJE
Vozio sam od Ohrida i grozničavo tražio neku ININ-u crpku jer moj Fijat P nije priznavao Jugopetrolov benzin. Štucao je i vukao se poput izmorene mazge jer ti oktani nisu bili dovoljno jaki da daju živost njegovu nezajažljivom motoru. Opet, kao prije 20-ak godina u Peći ugledah ININ-u crpku. Prodavač s bijelom kapicom na glavi šutke je tankao „pea“ i ispod oka pogledavao na Brako prikolicu. Odjednom me pogleda i na srpskom s gorčinom prozbori: - Ti imaš i prikoljicu, a ja nemam što jesti. Nisam ništa odgovorio niti pitao. Platio sam, ostavio podeblju napojnicu kao da iskupljujem vlastitu savjest i brže bolje krenuo ka Rugovskoj klisuri.
Post je objavljen 18.02.2008. u 14:01 sati.