Marketing
Panonsko more na vr' Dilja
Skitnje okolo naokolo Sovskog jezera
Za neke je bara, baruština puna mulja, trstike, šaša, kvrgavih korijena što rone po mutnoj vodi, zmijoliko izvirujući pa opet ponirući ka zemlji i hrani kako bi isisali sokove za debela, čvornata stabarja što ovdje rastu stotine godine. Za mene je to more. Široko, najšire od svih mora. Vidim tu morske nemani što milijune godina poput današnjih podmornica plivaju između brda sovljanskog kraja. Za mene je to Panonsko more. I ne bilo kakvo. Panonsko more na vr' Dilj-gore. Gore koja „dili“ Požeštinu od Posavine, granice i graničara koji su sa savskih čardaka čuvali granicu na Savi. Nema mora, nema čardaka. Onaj pretposljednji porušen je u Bosanskom Brodu tijekom 1992. Ostao samo još onaj u Županji da podsjeća na graničare što čuvahu granicu od Osmanlija i njihovih pljačkaških pohoda.
Nema više nemani. Istrunule u naftu ili okamine, Osmanlije zastale na slikama što prikazuju ljute bojeve. Nema ni čardaka. Al' ostalo Panonsko more . Bolje rečeno, ostale dvije kapi. Jedna na Paliću, a druga ovdje na vr' Dilja. Tako kažu stručnjaci. A tko sam ja da njima ne vjerujem i drukčije sudim? I tako, volim se s tim jezerom godinama. Nekad tajno, nekada javno. Volim doći u ranu jesen, leći ispod jabuku što rađa plodove koje prije nikada nigdje ne vidjeh: teške više od pola kilograma. Ime joj se ne zna. Kažu; - Ma to je stara sorta. Ima više od sto godina! Nema ih tko brati. Trunu u hladu majčine krošnje hraneći ju svojim sokovima. Dok je bilo zapušteno, u travu obraslo jezero i prastari, tada već podivljali voćnjaci, volio sam lutati između tih jabuka, šljiva, zerdalija… Sve do šume i izvora. I opet se vraćao jezeru kojeg je trstika i šaš gušio, a vlastiti mulj zatrpavao i prijetio mu izumiranjem. No, dođoše mladi ljudi, Sovljani, izmoliše i namoliše brodske i požeške vlastodršce za nešto keša, a oni svojim rukama iskopaše jarke, dovedoše vodu s obližnjih izvora, skrenuše je ka jezeru koje je već disalo na škrge. Ribe u njemu davno su leđno otplivale. Baš kao i sove po kojima je, kažu, jezero dobilo ime. I selo Sovski Dol, kilometar-dva niže jezera na putu Ruševo-Đakovo. Poribiše ga, pošumiše, iskrčiše šikare, napraviše ljuljačke, izgradiše zdence, tisuće sati utkaše u njega samo da bi mu opet udahnuli život, a ljudima dali ugodno mjesto za odmor i ladanje. Baš kao što nekada činiše brodska gospoda.
Najstariji sačuvani izlet na Sovsko jezero ostavio je dr. Ignjat Brlić, iz ugledne brodske obitelji. U „Obzoru“ od 27. srpnja 1886 napisao je kraći putopis pod naslovom „ Izlet na Sovsko jezero u Dil-gori iz Broda na Savi“. Organizator izleta bio je dr. Brlić. Tri konjske zaprege 15. srpnja 1886. s izletnicima uputilo se iz Broda preko Podvinja, pored Tomice, Rastušja, Grabarja i Podcrkavlja ( netko je napisao: Kojeg li imena! Meni ništa čudno jer je selo obilo ime po crkvi iznad sela = Podcrkavlje), prema Duboviku, Matković Maloj „ (….) Iz Matković male dođosmo u Dil izpočetka zaraso gržljavom hrastovinom, zatim gustom bukovom šumom, donekle priličnim kolnikom, al' prema kosi koja sačinjava među između brodskog okružja i požeške županije, skoro neprolaznim šikarjem, koje nam je lice, haljine, šešire deralo, ne na male neprilike i užas jakog i lijepog spola…“ Brlić zapaža čistu jezersku vodu i raslinje na rubovima jezera, procjenjujući veličinu čistog jezerskog zrcala na „oko pol jutra“.
Slavonski pisac Luka Ilić Oriovčanin u časopisu Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska“ 1884. objavljuje opis Sovskog jezera; „ Nuz najstariji požeškom županijom u Sriem vodeći put, prema jugu, leži jedno, preko 300 metara visoko, gustom šumom zarašteno brdo, u pleterničkoj gospoštini, u ruševačkoj župi, Na vrhuncu ovoga brda nahodi se preko 3600 kvadratnih metara velika, mrko-zelenom vodom napunjena šupljina poznata pod imenom Sovsko ili Soljansko jezero, te leži nad selom Soski ili Sovski dol zvanim…“ Nadalje, Ilić piše: „S krajeva je isto jezero oplitko, ali u sredini nije moguće do dna. Da je jezero veoma duboko, svjedoči što ne možeš uzicom 44,4 metra dugom dna doseći. Kada stanovnici mjeseca srpnja i kolovoza u jezero metnu lan da ga kisele, izviru iz vrela, koje je upravo pred ruševačkom župnom crkvom , dva sata od jezera, lanene glavičice ili sjeme…“
O Sovskom jezeru s tromeđe triju županija ( Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Osječko-baranjske) sačuvano je više legendi od kojih je jedna uvrštena u knjigu " Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti", a njemu nije mogao odliti niti Dragutin Tadijanović čija je pjesma o jezeru uklesana na spomen-ploču postavljenu pored zdenca.
Od pamtivijeka narod me zove
S o v s k o j e z e r o
jer se u hrastovu lišću skrivahu
od davne davnine sove
i druga ptičad noćna,
kako nam reče pjesnik.
Al’ danas je iznova granulo sunce
I ti ćeš, dragi prijatelju, ovdje u
u mojoj sjeni uvijek naći
odmor svom tijelu, svom srcu,
I htjeti ćeš da se ponovo vratiš
tišini ove vode, u ovaj šumski mir
Dragutin Tadijanović
Post je objavljen 22.02.2008. u 00:00 sati.