Pregled posta

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA

TUGA, BUGA I ALEKSANDAR

Sjećanje na veljaču 1935. godine kada su žandari u dva dana, u Sibinju i Slavonskom Brodu ubili 14 seljaka.

UMJESTO UVODA:
Tridesetih godina život u selima brodskog kotara bio je ispunjen ne samo proturječnostima socijalno-ekonomskog karaktera već i stalnom nacionalnom netrpeljivošću kao posljedice neriješenog "hrvatskog pitanja" (...) S jedne strane bile su pristalice HSS, koji traže razrješenje hrvatskog pitanja, dok su s druge stane velikosrpski orijentirani seljaci, članovi četničkih udruženja, koji su u osjetnoj manjini ali siloviti jer imaju zaštitu vlasti.
Ubojstvo seljaka Pavla Birtića (člana HSS) iz St. Perkovaca, krajem lipnja 1934., kojeg je ubio Petar Rusić, doseljenik i jedini pravoslavac u St. Perkovcima, bila je najava krvavih događaja. Vlasti, umjesto da poštuju zakon, opkoljavaju Stare Perkovce i hapse viđenije seljake (Đuru Kolara, Iliju Grgića, Andriju Oreškovića, Adama Kucjenića, Bartola Bošnjakovića..).
Krajem prosinca 1934. i tijekom siječnja 1935. skinute su u Duboviku, Glogovici, Podcrkavlju, Zdencima i Podvinju natpisne ploče sa školskih zgrada, zbog toga što su uz latinični imale i ćirilični natpis. Vlasti su izvršile masovna hapšenja, brutalno se iživljavajući nad seljacima (Marka Madića iz Glogovice tjerali su kilometar bosonogog po snijegu i temperaturi od minus 23 stupnja).
Naravno, sve je stvaralo masovno nezadovoljstvo Hrvata i brodski kotar je 1935. sličio na bure baruta. Fitilj je bio potpaljen i samo se čekala eksplozija. Na proslavi Papinog dana u Sibinju 17. veljače 1935. govorio je župnik Praskić iz Podcrkavlja, koji je zbog svog hrvatstva bio u stalnom sukobu sa vlastima. Govor je završen klicanjem Hrvatskoj, Mačeku i Perčecu. Razdraganu povorku je u Sibinju dočekao Mato Matošević, četnik i općinski pisar, koji je na usklike "Živjela Hrvatska" i "Dolje četnici" ispalio dva hica i potom pobjegao. Drugoga dana vlasti su uhapsile Antuna Zulića iz Oriovca, Matu Martinovića, Marka Lovinčića i Franju Lovinčića (svi iz Slatnika). Njihovo hapšenje izazvalo je veliko uznemirivanje među seljacima iz okolnih sela, te su vlasti, da smire situaciju, pustili uhapšenike. No, sutradan su ih ponovno uhapsili, a spisak proširili sa: Đurom Šilovićem, Ivanom Colićem, Nikolom Imbrišimovićem, Ivanom Štivićem, Vinkom Travarevićem i Antunom Tomcem.
Seljaci su brzo reagirali i odmah su poslali kurire u G. Andrijevce (Ivan Jhuretić), Jakačinu Malu (Stjepan Luić i Valentin Škuljević iz Sibinja), Odvorce i Krajačiće (Petra Luića iz Andrijevaca i Filipa Travarevića iz Sibinja), dok u Oriovcu seljake organiziraju Josip Miković i Ivan Erpačić. Nedugo potom seljaci iz ovih sela krenuli su put Sibinja u želji da oslobode uhapšenike...
(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)

TUGA KAO SUDBINA

Evo me opet u odvoračkim selima što u svem svom siromaštvu, rasipaju neku magnetsku privlačnost. Odjevene srpanjskom zelenom dolamicom, kroz koju proviruju dozrele kajsije koje malo tko nosi na tržnicu, izviruju kuće Jakačine Male, prvog sela u nizu odvoračkih sela smještenog na sljemenu Dilja što južnom stranom gleda na Savu, a sjevernom na Požeštinu.
Ovdje je povijest utisnula pečat u nekoliko generacija odvoračkih seljaka; 1935-a godina upisana je krvlju i žandarskim mecima u duše ovih ljudi. Od tada su Jakačina Mala i ostala odvoračka sela prešutno stavljena na neku posebnu listu. Te, 1935. žandari su u Sibinju, pucali u goloruke seljake Hrvate, ubili osmoricu, od toga šestoricu Jakačinaca. Najmlađi je imao 19 godina.
U Jakačini više nema živih sudionika toga pokolja kada su dum-dum meci parali tijela hrvatskih seljaka. Ostala su djeca i duboko urezana sjećanja. Ivan Janković je tada bio dijete i sjeća se kako su u Sibinj krenuli Odvorčani da oslobode uhićene seljake, pripadnike HSS-a. Krenuli su u jutro, a navečer su, nakon pokolja, u selo započeli pristizati prvi bjegunci i ranjenici, izvlačeći se iz šuma vukući se šikarama, strahujući od podivljali žandarskih potjera. Selima je odjekivao jauk jer je sa prvim bjeguncima stigla i vijest o pokolju. Žene su unezvjereno čupale kose, sa strepnjom iščekujući sinove i muževe.
Uzalud su Pejićevi, Štimčevi, Katalinići, Jankovići, Ercegovići i Topalovići izvirivali iz dvorišta i tumarali šumom – nadajući se da su ranjeni i da negdje pritajeni čekaju pomoć. Njima pomoći više nije bilo. Ostali su u Sibinju, izrešetani, dotučeni kundacima (Đuro Štimac) i zaklani (Stjepan Gunčević iz Grižića). Između šestero Jakačinaca ležala su tijela Stjepana Gunčevića iz Grižića i Ante Perkovića iz Gornjih Andrijevaca.

IZVOD IZ POLICIJSKOG IZVJEŠĆA, ILITI SLUŽBENA VERZIJA MASAKRA:
Dok su se u Sibinju okupljali seljaci, Žandarmerijska stanice telefonski je obavijestila komandira žandarmerijske čete u Slavonskom Brodu o namjeri seljaka da pođu u Brod i oslobode uhapšene drugove. Iz Broda je odmah krenuo vod žandara (11) sa majorom Cvijanovićem i kod Bartolovaca su presreli kolonu seljaka. Žandari su se razvili s strijelce. Stvorila se gužva. Prema izvještajima, tada je Filip JURETIĆ, seljak iz Sibinja, napao žandara Nikolu GRUBIĆA kojem je u pomoć priskočio kaplar Mile MILINOVIĆ. Juretić je udaren bajunetom po glavi, uhapšen i odveden u bolnicu.
Nakon rastjerivanja ove skupine seljaka, žandarske se vod uputio ka Sibinju i žandarmerijskoj stanici. U međuvremenu, u Sibinj su stigli seljaci iz brdskih sela: Krajačića, Odvoraca, Jakačina Male i Grižića (Podaci o broju seljaka su različiti. Prema jednom izvještaju taj broj se kretao oko 100, a prema drugom oko 200. Kazivanja sudionika govore da se broj seljaka kretao između 100-150). Major Cvijanović je o dolasku seljaka obavijestio kotarskog načelnika u Slavonskom Brodu (19.2. oko 14 sati) koji je naredio da se i ta skupina seljaka rastjera. Ubrzo je došlo do sukoba žandara i seljaka koji se nisu željeli razići. O tome, policijski izvještaji govore:

Smrt je zakrilila odvoračka sela. A strah se uvukao u svaku poru i sve je živo zamuklo. Ranjenici nisu smjeli ići liječniku već su rane vidali kod kuće, a po noći se sklanjali u šume bježeći ispred žandarskih patrola. Prije nekoliko godina umro je Pavo Crljen, koji je u Sibinju bio ranjen u nos, a metak mu je izašao pored uha. Imao je sreće jer je rana uspjela zacijeliti bez liječničke pomoći. Crljen je bio jedan od devetorice ranjenih, koji su se pritajili među mrtvima, koji su – iskoristivši prvu prigodu, pobjegli kroz Juretića vrt i kroz šumu – preko Babine glave – stigli u Jakačinu.
Ne dočekavši svoje ljude, žene su krenule put Sibinja, gdje su u vodi i blatu ležala njihova tijela. U rukama su imali štapove, kubure što su im žandari, mrtvima ugurali u ruke, želeći tako umanjiti svoj zločin. – Sve su to bili mirni ljudi – kaže Filip Janković i nastavlja: - Najmlađi, Antun Ercegović imao je nepunih 19 godina i iza njega je ostala samo majka. Mato Pejić je ostavio ženu i sina (Miju) a dva mjeseca nakon njegove pogibije rođen je drugi sin (Mato). A, sunca ti, svi poginuli su bili ljudi od 19 do 38 godina i svi su bili jaki i visoki ljudi. Ta, služili su u kraljevoj gardi. A srezaše iz ko ništa. Sjećam se i sprovoda: Ukapani su dva do tri dana nakon pogibije na starom odvoračkom groblju u Bilicama, kod Sv. Đurđa. Svi su bili sahranjeni u jednu raku koja je bila puna vode, tako da su jedni stajali na ljesovima, dok su drugi zagrtali...Moj otac Ivan je bio jedan od organizatora ovog pohoda, kao i stric Franjo koji je nakon toga organizirao i skupljanje hrane i odjeće za obitelji poginulih. No, nije ni on dugo. Negdje 1940. otišao je u Osijek na operaciju uha, a potom nam je stigla vijest da je u bolnici umro. Vraga umro! Ubili ga. Nisu mu zaboravili tu 1935....-
Kao i mnogi Odvorčani Filip i otac mu Ivan, prošli su križni put hrvatskih domobrana, sve tamo do Dravograda. Iz gomile zarobljenih neizvjesne sudbine izvukao ih je i time im život produžio suseljanin Antun Novak iz Gornjih Andrijevaca. Upućeni su u samoborski logor (a Jazovka nije bila daleko), kojeg su upamtili po dobrim batinama. Nedugo potom prebačeni su u kamione kojima su razvožene ljudske sudbine. Odluke su padale na raskrižjima: jama, logor, prisilan rad....Jankovićima se posrećilo i osvanuli su u Sisku. Ondje je do izražaja došla snalažljivost Jankovića starijeg: U džepu je imao krsni list kojeg je, kao propusnicu pokazao stražaru. Stražar je dugo gledao u list, a kako nije znao čitati latinično pismo, povjerovao je da je to propusnica što je Jankovićima omogućilo povratak kući. U rodnom kraju je već bilo lakše jer su ih znali kao ljude čistih ruku, ali ipak nisu mogli izbjeći šestomjesečni prisilni rad u Stupniku gdje su radili u rudniku ugljena zajedno sa zarobljenim Nijemcima...


(nastavlja se)


Post je objavljen 02.02.2008. u 12:47 sati.