Marketing
PRISJEĆANJE NA BLJESAK
13. obljetnica Vojno-redarstvene akcije "Bljesak"
SLAVONSKI BROD / OKUČANI - Stjepan Mesić, predsjednik RH, Ivo Sanader, predsjednik Vlade RH i Luka Bebić, predsjednik Sabora nazočiti će 1. svibnja Središnjem obilježavanju 13. obljetnice Vojno redarstvene akcije "Bljesak" u Okučanima.
Svečanost će početi polaganjem cvijeća i vijenaca kod Središnjeg križa u Spomen parku hrvatskim vitezovima. Nakon toga je predviđeno da se na prostoru Športsko rekreacijskog centra Alojzija Stepinca preživjelim sudionicima “Bljeska” i svima nazočnima obrate predstavnici državnog vrha. Svečanost u povodu 13. obljetnice "Bljeska" završiti će Svetom misom zadušnicom za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve u Domovinskom ratu koja će biti služena u Crkvi sv. Vida, Alojzija Stepinca u Okučanima.
Vojno-redarstvena akcija "Bljesak" započela je 1. svibnja 1995. u 5,30 sati, trajala je 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Hrvatski bojovnici i policajci su za vrijeme akcije oslobodili 500 četvornih kilometara do tada okupiranog teritorija, nakon čega je uspostavljen promet autocestom Zagreb-Lipovac. U akciji je sudjelovalo 7.200 policajaca i pripadnika HV-a, poginula su 42 hrvatskih branitelja, a 162 ih ranjeno. U vrijeme izvođenja akcije život je izbio i pilot Rudolf Perešin čiji su zrakoplov Srbi uspjeli pogoditi iznad rijeke Save. U svojoj nemoći, izbezumljeni haški optuženik Milan Martić, vođa pobunjenih Srba, zapovjedio je granatiranje Novske, Siska, Karlovca kao i Zagreba u kojem je poginulo šest osoba dok je 176 ranjeno. No, time borbe nisu bile završene jer je u okolici Pakraca ostalo 1500 vojnika 51. krajiške brigade sa zapovjednikom Stevom Harambašićem i tadašnjim vođom pobunjenih Srba na tom području Veljkom Džakulom. Uvidjevši da nemaju izlaza, pobunjenici su se predali 4. svibnja u 15 sati za razliku od više desetaka okorjelih zločinaca koji su nastavili sporadične borbe te se pokušali dokopati rijeke Save i bosanske granice.
U zapadnoj Slavoniji, na području pod kontrolom pobunjenih Srba, od 1992. godine do vojno-redarstvene akcije “Bljesak” poginulo je 296 osoba (200 civila, 86 pripadnika HV-a i 10 policajaca), uz 703 ranjena i 30 nestalih, a uništeno je više od 90 posto stambenih objekata.
0 0 0
SEDAMNAEST GODINA KASNIJE (kolovoz 1991. Dnevnički zapisi)
OKUČANI U VATRENOM OBRUČU
NOVA GRADIŠKA (19.kolovoza 1991.) - Ovaj pitoreskni slavonski gradić dane provodi u ratnoj psihozi. Otvorena četničko-armijska agresija i želja za stvaranjem nove fronte na potezu Daruvar-Pakrac-Okučani, kao i kilavi pokušaji proboja oklopnih jedinica banjalučkog korpusa u forsiranju muljevitog odvodnog kanala Strug, koji je ostao bez jedinog mosta, rezultirao je razmještajem dijela oklopnih snaga na potezu Okučani-Davor prema Slavonskom Kobašu, kako bi na nišanu svojih topovskih cijevi držali mirna posavska, hrvatska sela. Vjerojatno najlažljivija vojska Europe svoje namjere više ne taji.
Oko 800 žena, djece i nemoćnih iz Uskoka, Gornje i Donje Varoši, Gornjeg Bogičevca, Smrtića, Kosovca... zaštitu od združenih snaga kokardaša i sivomaslinaša potražilo je u Novoj Gradiški, dok su sve muške glave (sposobne za borbu) na položajima okrenutim prema armiji i velikosrpskim sljedbenicima.
Cesta od Nove Gradiške ka Okučanima sablasno je prazna. Samo kontrole i utvrđena mitraljeska gnijezda hrvatskih snaga. U selu Kovačevcu susrećem Mariju, rođenu Banijku koja je svoje kumove Nikolu i Maru Pipalović iz Kraljevčana vidjela ovih dana na televiziji - mrtve i zvjerski masakrirane. Tvrda Banijka oporim glasom zbori o njima, njihovoj djeci kojima je krsna kuma i nije joj jasno što je to dvoje staraca Bogu zgriješilo da budu tako zvjerski masakrirani. Istu sudbinu doživjeli su i susjedi, Ana i Nikola Šustić te Marija Turković. To su posljednje žrtve Kraljevčana, hrvatskog sela na Baniji, što je bio poseban trn u oku četničkih zulumčara. Do tada još je 17 mještana Kraljevčana odolijevalo svim napadima i nije željelo napustiti svoja vjekovna ognjišta, a najuporniji je bio Marijin brat u čijem su se podrumu posljednji žitelji Kraljevčana okupljali i noćivali. U jutro, kad su pronašli petero masakriranih susjeda, dileme više nije bilo: traktorima i motokultivatorima posljednji stanovnici Kraljevčana krenuli su u izbjeglištvo, bježeći od krvavih ruku dojučerašnjih susjeda iz okolnih sela te njihovih pomagača iz Bosne i Srbije. Iza njih je ostao dim i plamen koji je gutao dvorišne zgrade i staje. U bratovljevoj staji ostale su svinje i neodvezane krave s telićima. Kuće se pale kasnije, dok "borci 7. banijske divizije" ne pokradu sve vrjednije stvari jer "ako ne umemo da radimo, umemo da se tučemo". Egzodus posljednjih Kraljevčana potrajao je sve do Vrpolja (na Baniji) gdje su susreli borce Zbora narodne garde. Tu su morali ostaviti traktore i ono malo sirotinje što su na brzinu pokupili, jer je dalji put bio nemoguć pošto su se našli u okruženju četničkih snaga. Da bi spasili nemoćne civile, pripadnici Zbora narodne garde otvorili su vatru po četnicima, svratili na sebe svu četničku paljbu i time otvorili uski koridor prognanicima koji su, bosi i, doslovno goli, uspjeli izmaknuti put Petrinje.
U ušima još odzvanja svjedočenje s Banije (Banovine) dok sredinom ceste vozim put Okučana. Vijugam između kamiona i šlepera punih ogromnih debala slavonskih hrastova što svojom masivnošću trebaju zaustaviti možebitne nasrtaje čeličnih grdosija armije koja sebe voli nazivati jugoslavenskom. Prolazimo kroz Smrtiće, avetinjski prazno selo čiji su stanovnici, pretežno pravoslavci, iselili u Okučane - vjerojatno na vrijeme upozoreni od svojih "stratega" iz Pakraca, Daruvara, Okučana. Onaj drugi dio stanovništva, lojalan Republici Hrvatskoj, zaštitu je potražio u Novoj Gradiški. Susrećemo i pregovarače iz Nove Gradiške i Okučana koji posredovanjem potpukovnika Čeleketića pokušavaju dogovoriti razmjenu zarobljenika. Nitko od njih nije raspoložen za razgovor te samo uspijevamo saznati da će razgovori biti nastavljeni.
Ulazimo u hrvatsko selo Gornji Bogičevci u kojem također nema žena, djece i staraca, a isto je stanje u Kosovcu, selu što graniči s Okučanima. Ovdje nailazimo na Brođane, pripadnike MUP-a što ovu prvu, vatrenu crtu brane protutenkovskim minama i drugim oružjem, kao i odlučnošću da niti jedna od čeličnih grdosija potpukovnika Čeleketića ne prijeđe ovo raskrižje. Između hrvatske i četničke strane nalazi se tenk i transporter. Kažu: - Oni su tampon-zona!
Vojnik, Nišlija, prije dva dana je trebao skinuti uniformu. Sada mu je Niš dalje no ikada i veli da ga ne pitam što misli o svojim starješinama koji su ga uvalili u ovo.
MI NE ODSTUPAMO
Pripadnici jedince za posebne namjene nisu baš raspoloženi što su se morali povući iz već oslobođenih Okučana i sa Željezničke postaje. Nakon što su varkom izvukli teroriste na brisani prostor, žestokom vatrom nanijeli su im velike gubitke te se procjenjuje da među njima 25 da 3o poginulih. Najveći dio nosio je uniforme rezervnog sastava armije. Gardist Martin priča:
- U Okučanima su postavljene barikade koje smo mi trebali zauzeti. Jedan naš vod je krenuo na njih, dok smo ih mi s druge strane dotjerali do Željezničke postaje. Oko 20 sati stigla nam je zapovijed da se povučemo jer zadatak preuzimaju Zagrepčani. No, tada je stigla vojska s tenkovima i transporterima s kojih se pucalo po našim redovima i tom prilikom je ranjeno nekoliko pripadnika rezervnog sastava ZNG-a iz Nove Gradiške. Toga se dana žestoko pucalo, a teroristi su imali velike gubitke i zato su se sada primirili. Primirje još uvijek traje. Do kada će - ne znamo, ali jedno znamo: mi se sigurno nećemo povući i ne bojimo se tih petnaestak tenkova . Što se tiče mještana, oni koji su ostali, pomažu nam, a naglasit ću samo primjer jedne žene, majke devetero djece, koja je ostala u selu i tu nam pomaže, kuha...
S druge strane barikade dolazi nam kolega iz Italije. Zbunjen je, priča o izbezumljenim i nasmrt preplašenim četnicima s druge strane. Odvraća me od odlaska k njima i naglašava da su ti ljudi spremni na sve i da se on već pokajao što je tamo uopće i zalazio. Njegove riječi potvrđuju i rijetki "neutralci" koji posreduju između hrvatskih snaga i terorista. Vele da je ondje strah uistinu velik, a moral im pokušavaju podići čelnici SDS-a koji im govore kako su gardisti poklali sve Srbe od Nove Gradiške do Okučana. No, u prilog svojoj tvrdnji ne mogu navesti niti jedno ime. U isto vrijeme dok "esdeesovci" lažu svojim sunarodnjacima, gardisti njeguju i hrane nepokretnu majku i baku Nikole i Miće Mijatovića, koju su sin i unuk ostavili u kući i pobjegli na okučansku barikadu. Ivan Brindza je u Okučane dovezao obitelj Dušana Viteza, predsjednika okučanskog SDS-a, a ovaj ne dopušta četrdesetorici Hrvata (žena i djece) napustiti Okučane. U isto vrijeme bivša konobarica iz Smrtića na glavi nosi vojničku kapu i s puškom u ruci histerično vrišti kako sve Hrvate treba pobiti. O "ugroženosti" može govoriti i podatak da već spomenuti Dušan Vitez u dvorištu svoje dvokatne kuće ima mercedes i toyotu... Mještani Kosovca svjedoče kako su "Laloševi" zbrisali također za Okučane ali su u kući "zaboravili" majku i suprugu 70-godišnju staricu koju su gardisti prevezli i predali u okučanski Dom zdravlja. Prilikom pretresa kuće Branka Vasiljevića pronađena je puška "papovka" i tri uniforme rezervnog sastava armije, dok je Dušan Vitez u svom kućnom skladištu imao više desetaka dugog i kratkog oružja, optičkih nišana... Naravno, tu su i karte velike Srbije koja po okučanskim "stratezima" zahvaća i veći dio Slovenije. Ako tako nastave, nije isključeno da na sljedećoj karti neće, u okviru velike Srbije, biti ucrtan i veći dio austrijskog teritorija, s Bečom - naravno. Ovdje doznajemo da je takozvani "komandant Okučana" neki Đoko zvan UČA, zapravo učitelj iz Trnakovca.
Teroristi su pretrpjeli značajne gubitke i sada su u sigurnoj pozadini vojnih vozila. Pokušali su ta vozila koristiti kao zaklon za svoje prljave rabote, ali im je vojni zapovjednik to zabranio (potpukovnik Čeleketić, kasniji "glavnokomandujući" takozvane "vojske Krajine" koji je s te dužnosti morao odstupiti nakon vojnog debakla u akciji "Bljesak" svibnja 1995. - op. a ). Budući da je među teroristima jedan dio u vojnim uniformama, s petokrakama na kapama, zatražio sam od zapovjednika da im ne dopusti upotrebu te oznake, da bismo ih mogli razlikovati od aktivnog sastava. U protivnom se ograđujemo od svih mogućih posljedica! – kategoričan sam.
Među pripadnicima MUP-a i gardistima vlada opušteno raspoloženje kao da su na nekoj mirnodopskoj vježbi, a ne na prvoj crti bojišnice. Mir je sa samo prividan jer oni, koje mi ne vidimo, nadziru svaki neprijateljski pokret. O stanju na terenu Ladislav Ostopanj, pomoćnik zapovjednika "specijalaca" kaže: - Što se tiče vojske i nas, status je neizmijenjen. Pokušavamo uspostaviti normalan život, ali koliko ćemo u tome uspjeti, vidjet ćemo...Ovdje, na nekoliko metara od nas je uništeni minimarket i pilana oko čijih smo objekata vodili žestoke borbe s teroristima. Očekujemo nove zapovijedi.
Pristiže vojno vozilo iz kojeg izlazi potpukovnik Čeleketić koji kod policajaca i njihova zapovjednika Stjepana Vukovića pokušava provjeriti tvrdnje "komandanta" Uče kako mupovci i gardisti premiještaju snage i ubijaju pravoslavce. Mupovci preko radio-veze, pred Čeleketićem, provjeravaju te glasine i odgovor je, naravno, negativan. Zapovjednik Vuković poziva potpukovnika i suprotnu stranu da provjere i da se osobno uvjere u istinitost takvih tvrdnji. Pukovnik šalje svoju kampanjolu po "komandanta Okučana" kojem, međutim, ne pada na pamet prihvaćanje ovoga poziva ili možda i sam zna da ništa od toga što je napričao potpukovniku nije istina. Uostalom, što drugo možemo očekivati od ljudi čiji je svijet samo laž i obmana svih, pa i vlastitog srpskog naroda.
ČIJI SU OKLOPNJACI?
Nije prošlo ni desetak minuta od ovih razgovora, a od Stare Gradiške umjesto hrvatskih pristižu troja vojna borbena vozila i TAM 100. Potpukovnik Čeleketić je iznenađen ali i bespomoćan jer je to, navodno, zapovijed više komande. Policajac na raskrižju viče mitraljescu iz oklopnjaka da ne nišani u njega, jer je cijev prijeteći nisko spuštena.
- Nećeš mi valjda ti naređivat! - viče s visoka vojnik.
- Nema tu naređivanja, - odgovara mupovac, - Ali ako te mi uzmemo na nišan, neće te sve ptice pokupit!
Mitraljezac diže cijev u zrak, a oklopnjak zamiče put Okučana. Drugi oklopnjak zastaje kod nas i vozač pita:
- Je li, dal' ovi pucaju po vama?
Nakon potvrdna odgovora vozač maše glavom i psuje im majku.
- Taj je naš, - govori mupovac s američkom kacigom na glavi.
- Možda je, a možda i nije, - sumnjičav sam, - Što ako je čovjek pobrk'o strane?
Kad su vozila zamakla ka središtu Okučana, s obližnjeg brda opet se oglašava "Čejen" - kako su gardisti i mupovci prozvali četničkog snajperistu koji cijeli dan sporadičnom pucnjavom provocira. No, ovoga puta mu je snimljen položaj, gardisti uzvraćaju i smiruju terorističkog strijelca.
Mrak se uveliko prihvaća okučanskih i kosovačkih kuća, a mi još uvijek ovdje na prvoj borbenoj crti uporno čekamo najavljeni dolazak izaslanstva Predsjedništva Jugoslavije. Iako su pripreme za osiguranje gotove, policajci ne vjeruju da će Vasil Tupurkovski, Bogić Bogičević i Irfan Ajanović imati petlje doći i staviti se na četnički snajperski nišan. Nakon dvosatnog iščekivanja doznajemo putem radioveze (jer u selu telefoni ne rade) da su Bogić Bogičević, Irfan Ajanović i Stane Brovet u Novoj Gradiški gdje razgovaraju s hrvatskim izaslanstvom ( Dražen Budiša, Bosiljko Mišetić i Mišo Hlad).
Mrak je pao i mupovci nas upozoravaju da je bolje krenuti jer cesta "vrvi" od protutenkovskih mina, a nije isključena niti mogućnost četničke zasjede. Ipak su oni su samo ljudi mraka. Pažljivo vozim i "bježim" čak i od zgužvanih kutija cigareta. Tko zna. U Smrtiću nas zaustavlja patrola, a među naoružanim mještanima su i Berem Zamić - musliman i Miroslav Gubić - Hrvat. Obojica su iz Bosanske Gradiške. Gubiću su minirali kuću i lokal, a nije siguran ni gdje mu je obitelj. Čuo je da su mu to neki Kikićevi učinili. Zamiću su pak "jugoslovenski rezervisti" izrešetali kafić i kako daljnjeg života ondje nema (takvih snimki na TV Sarajevo nema) obojica su s još nekolicinom mještana došli ovdje u Hrvatsku da, kako kažu, oružjem brane demokraciju i slobodu koju im velikosrpski sljedbenici oduzimaju…
Post je objavljen 30.04.2008. u 21:58 sati.