DivanSkitnje

četvrtak, 03.04.2008.

KAJO, MOJA KAJO

Sličice djetinjstva

Mitrovačka tamnica, ima trista samica
Svaka soba, Kajo moja, ima svoga roba..

Pjevušio je moj djed Pavo povezujući čokote i lozine mladice uz visoke kolce, plijeveći i kidajući zaperke, otklanjajući suvišno lišće koje je od sunčevih zraka zaklanjalo grozdove, ali uvijek pazeći da u tome ne pretjera. Da grozd ne ogoli.
- Svaki grozd mora imati barem pet listova koji ga hrane – govorio bi.
Iako nevelika rasta, teški bat u njegovim snažnim rukama doimalo se laganim poput perca. Ravnomjernim zamasima udarao je po kolcima, tjerajući ih dublje u zemlju kako se ne bi izvalili pod sve većim trsovima nabujalih zdravim, tamnozelenim lišćem prošaranim bordoškom juhom, smjesom galice i vapna, koja ih je štitila od plamenjače lista. I grozdovima koji su naočigled bubrili.
- Godi im sunce, nali'vaju, jer u zemlji ima još dovoljno vlage iako sunce već danima nemilosrdno prži – mumljao je zadovoljno.

- Prodaj moja Kajo vinograd i grožđe
- Plati advokata,
- Pa sa mojih ruku skidaj zarđalo gvožđe…

- Hvatao me neki čudan, nelagodni osjećaj dok je djed pjevušio sebi u bradu.
- –Kakvu Kaju on stalno spominje, kad se moja baka zove Liza?
- Bio sam ljubomoran na nepoznatu žensku o kojoj je moj djed stalno pjevušio. Uvečer, dok me je baka pregledavala da li sam se oprao na bunaru, u vodi koju je prije nagrabila, a sunce smlačilo u valovu s kojeg su konji i krave pili vodu, upitao sam:
- -Bako, tko je Kaja?
- Kaja!!!
- - Djed stalno pjeva o nekoj Kaji, tamnici, advokatima,
- Baka je za tren zastala, a onda se nasmijala.
- -Jednom ću ti pričati. Sada spavaj.
- U jutro me probudilo pijukanje pilića i kokodakanje kvočke koja je vodila desetak žućkastih, grahorastih …vuničastih pokretnih loptica koje su trčkarale dvorištem pokušavajući uhvatiti mušice. Neke su marljivo kljucale po zemlji instinktivno pokušavajući iskljuvati na tom mjestu nepostojeće gliste. Baka je sjedila u anjfortu, u hladovini, komeći mahune. Sunce je bilo visoko na nebu nemilosrdno isijavajući toplinu, pržeći već sparušenu travu i usahlu zemlju. Sjedila je na šamlici, u bijelom oplećku rukava zavrnutih iznad lakata, marame zabačene na potiljak, snažnih od sunca potamnjelih ruku. Znao sam da se ustala prije sunca i kroz kukuruz vodila Curu, našu kobilu, dok je djed sa laganim plugom preoravao zemljište i travu kako bi kukuruz bolje rastao. Radili su dok sunce nije dobilo zamah, a kada je vrućina postala neizdržljiva vratili su se kući. Moja Liza je iz polja ponijela mahune, rajčicu i papriku dok je djed u hladu šupe pregledavao plug. Cura i Riđo su u štali mirno preživali tjerajući repovima rojeve muha, baš kao i Jagoda, naša krava, koja je redovito, poput mljekare svakog jutra davala 15-ak litara mlijeka.

Kajo, moja Kajo.
Rumena ružice,
Ja zbog tebe, moja Kajo, dopadoh tamnice…

Pjevao je Pava, po ritmu kojim je čekićem nabijao ušice sjekire na novu dršku izdjeljanu od drenova drveta.
- Zadovoljan je, sve je dobro urodilo. Samo da leda ne bude – smijuljila se Liza pogledavajući me.
- Rode jesil' ogladnio, sad će baka tebi pripremiti froštuk– govorila je brišući ruke o pregaču ustajući s niske stolice.
- -Bako, al' on opet pjeva o Kaji!
- -Neka rode, neka. A tebe to brine? Ne budi lud, voli tvoj djed baku. Nema nikak'e Kaje. Ta ga pjesma podsjeća na robiju i Mitrovicu.
- - Djed bio u zatvoru?
- - Bilo je to davno. Znaš da je tvoj djed miran. Moš ga na ranu privit. Al' kad mu prekipi, čuvaj ga se. Doduše to je ritko kad, al se desi. E, pa vidiš, bilo je to prije onog rata. U našem selu bio je jedan silovit čojek kojeg su se svi bojali, zazirali i micali mu se s puta. Pogotovo kad popije. Tad bi larmo, 'odao po selu, izazivao ljude, psovao, prijetio. Svi su mu se micali s puta. Jednog pridvečerja Balota, tako su ga zvali, st'o je prid našom kućom i počeo zazivati Pavu nek izadje ako je čojek. Djed ti je bio u štali, 'ranio je krave i čistio stelju. Ja sam ih taman pomuzla. Slušali smo Balotu kako galami i psuje nam sve po redu. Od tvojih pradjedova do Pave. Djed je šutio, a ja sam znala da u njem kuva. Par puta je krenijo iz štale, al sam ga uvik uspjela smirit. Odjednom je Balota počeo nješt ružno govorit o men. Nisam uspjela ni trepnut, a Pavo je bio već na dvorištu. S vilama. Trčao je ravno na Balotu koji je stajao prid našim avlijskim vratima. Djed je tako naglo otvorio vrata koja su lupila Balotu tako da je sp'o na zemlju. Pavo je samo staj'o nad njim. I ja sam dotrčala, zazivajući ga da se vrati u dvorište. U tom se Balota diže i u njegovoj ruci sjevnu nož s kojim poleti na Pavu. Djed je samo podigo vile. Balota je spo, jauknio i počeo se previjat po prašini. Pavo je šutke pogledo mu ranu, skinio košulju, metio mu na ranu i reko nek ju drži. Uprego konje i Balotu koji je jaukao odvezo u Brod u bolnicu. Sutradan su došli žandari i odveli Pavu u Mitrovicu. Dobio je šest mjeseci robije. Ja sam prodala vinograd, platila advokata da ga što manje osudile, platila upravitelju zatvora, nekom Jefti, u Mitrovici i nakon tri mjeseca su ga pustili. A robijaši u Mitrovici su pjevali tu pjesmu. Eto, odatle ta pjesma i Kaja – završila je priču moja Liza gledajući preko trijema u polje, tamo gdje protječe Glogovica oplahujući naše zemlje.
-


http://www.youtube.com/watch?v=ldSoQaUsWsY

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv