DivanSkitnje

četvrtak, 29.05.2008.

PIR III

Ostavši bez pratitelja, Marin i Jokan potražiše neki mirniji kutak. Nitko nije obraćao pozornost na došljake.
- .Uh – huknu Jokan šireći šinjel, raskapčajući bluzu kao da je želio doći do zraka.
- - Jebaga Marine, pomozi mi svuć cokule. K'o da su se zalijepile za noge.
- -Nije ni čudo. Nismo ih skidali pet dana- reče Marin stavljajući Jokanu nogu između svojih nogu pokušavajući svući cokolu.
- - E, jest nas naj pukovnik Perić zajebo ko zadnje budaletine. One svoje potrp'o u kamione, a nama rek'o da pješačimo jer smo na to naučili švercajući duvan. A oni njegovi su gospoda – gunđao je Marin.
- - Lakše, lakše! Oderat ćeš mi i kožu! – dreknu Jokan kada je Marin jednim trzajem pokušao svući cokulu. Nakon kraćeg vremena uspio je svući cokule, a kada je Jokan odmotao šuferice ukazaše se ranjava, otečena stopala.
- - Jebote, ne znam što je gore. U cokulama il bez njih – huktao je Jokan pokušavajući masiranjem oživjeti iznenada utrnule noge .
- - Opa, ti si se baš dobro nahodao - s čuđenjem u glasu oglasi se, pojavivši se iznenada onaj njihov krupniji pratilac.
- -Čekaj, sada ćemo mi to riješiti - reče vadeći iz torbe bocu. Prihvati Jokanova stopala te ih zali rakijom.
- - Ubi me! – dreknu Jokan poskočivši s klade, ali dalje nije mogao jer je ona ljudina čvrsto držala njegove obje noge.
- - A, peče! Mora peći, znači da je dobra. Ljuta je k'o Kuprešaci – zadovoljno je brundao u bradu dok je rakijom i dalje zalijevao Jokanove noge. Jokan se sada umirio, početna bol je prošla, a stopala više nije osjećao.
- - Tako, sad je dobro - reče ljudina zadovoljno promatrajući učinjeno.
- - Nego, ja sam Petar s Kupresa. A tko ste vas dvojica i oklen ste?
- - Iz Sovića – reče Marin.
- - Iz Sovića!-uskliknu Petar.
- - Da, iz Bobanove Drage – dodade Marin.
- - Ma, vidi, vidi. Baš iz Bobanove Drage? A da i ti nisi netko od Bobanovih?
- - Nisam, ja sam od Radanovih.
- - E, čestiti rod. Čestiti – zadovoljno glavom kimnu Petar.
- - Nego, poznaješ li ti Rafaela Bobana? Evo, čujem da se s Poglavnikom vratio iz Italije sa 186 ustaša.
- - Ne poznam, al' sam puno čuo o njem. Nije bio u Dragi još od Velebitskog ustanka 1932. , a onda je mor'o pobjeć ponovo u Italiju.
- - E, vidiš, sad je tud i dolazi 'vamo kako bi ustrojio Hrvatsku vojsku na 'vim prostorima. Zato mi sakupljamo sve prave Hrvate koji su pobjegli iz srpske vojske kako bi obranili Nezavisnu državu Hrvatsku, svoja sela, svoju nejač, svoje njive … - tu žar i zanos u pola besjede presječe Petra koji se zagrcnuvši se prihvati boce rakije kako bi opet povrati dar govora.
- - I duvan. I duvan – dodade Jokan.
- - Kaki duvan? – izbeči Petar u čudu oči.
- - Pa naš. Hercegovački, najbolji na svijetu. Aleksandar uveo monopol i natjerao nas da mu za ga bagatelu prodajemo – ljutito će Jokan.
- - Ma, dobro, nema toga više. Nije to više srpska Hercegovina, već hrvatska – ushićeno će Petar.
- - Nego, vidim da ste vi pravi ljudi i da vas ne treba puno uvjeravat. Žandari su vas mlatili, financi opeljušili, a u kućama gladna djeca. Jel' tako?
- - Tako je – uglas će Marin i Jokan.
- - E, sad je vrime da se to njima vrati. Vidim da ste vični ratovanju, poznajete sve staze po Hercegovini, imate puno toga za vraćat. I vratit ćete im. Do zadnjega.
- - Ma, dobro, znamo sve putove i javne i tajne, al kaki smo to ratnici kad do sada nismo ni metka ispalili na Švabe. Još od Doboja samo bježimo. Nismo ih ni vidjeli – reče Jokan gledajući u Marina koji je svaku njegovu riječ potvrđivao klimanjem glave.
- - To je dobro što niste pucali na Švabe. Oni su, k'o i Talijani naši saveznici. A, kako čujem, imat ćete priliku za pucanjem jer se one srpske bande okupljaju uz talijansku potporu.
- - Kako to, sad si rek'o da su Talijani naši saveznici, a podupiru četnike? – Marin će u čudu.
- - E, jebiga, to je već politika. A politika nije za nas. Ona se vodi u Zagrebu, Rimu i Berlinu. Naše je da ratujemo – nije se dao Petar.
- - Ali, mi bi kući, ostale žene i djeca. Tko zna što je s njima. Možda su od gladi i pomrli – zavapi Jokan.
- - Ići ćete vi i kući. U vojnoj, hrvatskoj odori. I donijet ćete im hrane da će se usrat od obilja – ponosno će Petar.
- - Svih devetero? – s nevjericom upita Marin.
- - Ma što devetero. Ima da se useru ne samo tvoji već i cijeli komšiluk od jela i pića. Nema više Aleksandrove Jugoslavije. Sada je ovo Hrvatska.
- Marin i Jokan šutke su promatrali Petra koji se u zanosu i vjeri o onom što zbori ispravio u svoj svojoj veličini. S druge strane Marin i Jokan činili su se sami sebi manjim od miša koji je iznenada protrčao dvorištem.
- - Kažeš, bit će hrane – prekinu tišinu Jokan.
- - E, jebiga. Što sam rekao- rekao – uvrijeđeno će Petar.
- - Pa, dobro- reče nesigurno Marin pogledavajući Jokana tražeći potporu. Jokan kimanjem glavom odgovori, a Petar zadovoljno pljesnu rukama zagrlivši ih.
- (nastavlja se)

29.05.2008. u 00:06 • 27 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.05.2008.

PIR II


Makadamskim drumom vojska umornih, demoraliziranih vojnika povlačila se k Višegradu. Nijemci su već zauzeli Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo. Otegla se kolona 3. Drinske brigade na putu ka crnogorskim planinama gdje je trebalo organizirati otpor. Iz sata u sat ostajala je bez vojnika koji su, prolazeći pored svojih sela,bacali oružje i bježali. Marin nije bio načisto što da uradi.
_ Marine, ja bježim-šapnu mu Jokan iz Gruda.
-Jeb'o ovu vojsku koja se stalno povlači. Vidiš da je sve gotovo. Govori se da su Talijani već zauzeli Crnu Goru, Kralj Petar i stric mu Pavle već su u Engleskoj, u Zagrebu je proglašena NDH-a… A mi smo s ovom gomilom jada koja ne zna što će ni kamo će. Nego, put pod noge čim se mrak ufati. I, ne bacaj oružje. Tko zna- značajno je Jokan.
- Ma, ima istine u tome što Jokan zbori – pomisli Marin i u tom trenu donese odluku.
Čim se smračilo, s još trojicom prijatelja oni se iskradoše iz bivaka i krenuše ka Hercegovini. Nisu više vodili računa hoće li tko vidjeti jer su na svom putu susretali skupine vojnika koje više nitko nije zvao dezerterima jer vojske kojoj su prisegli više nije bilo. Samo su se mještani raštrkanih sela zatvarali u kuće ne znajući što im donose ti naoružani ljudi u neurednim vojnim uniformama . Marin i Jokan klonili su se većih mjesta i gradova, zaobilazi ih u širokom luku jer nikada čovjek ne zna tko je u ovom bezvlašću posegnuo za vlašću. Nastojali su se držati uglavnom mjesta s hrvatskim stanovništvom jer su već načuli da okolnim krajevima hodaju naoružane skupine koje su sebe proglasile „otadžbinskom vojskom kralja Petra II“, četuju i šuruju s Talijanima. Zaobilazeći Bugojno, gazeći gustim šumama Raduše odjednom je pred njima puklo Kupreško polje. Raširilo se onako zeleno, ravno kao da ga je netko ispeglao nakon onih bosanskih planina kojima su danima hodali krijući se od ljudi i zvijeri. Sada, s Kupreških vrata pred očima im pukle kućice ko neke kockice razbacane po zelenilu prošaranom cestama i vodotocima. I, tamo na kraju, gdje se pogled već gubi, Šuicom što izvire i otječe do Duvanjskog polja. A ispod njih – Kupres. Mrk, tih samuje nad svojim selima opkoljen zelenilom i zemljom što ovdje život daje.
- .- Idemo dolje Marine. Pa kud puklo da puklo – odlučno će Jokan. – Ne mogu više pobratime. Gladan sam, prljav. Vidim tebe, a zamišljam sebe. K'o vukodlaci smo.
- Marin šutke kimnu glavom, prebaci pušku preko ramena, zakopča šinjel, obrisa cokule o nogavice hlača i lagano se uputi prašnjavom cestom što se spuštala ka Kupresu. Na ulazu u grad zaustavi ih osoran glas:
- - Stoj! Ne mrdaj.
- Marin i Jokan stadoše kao ukopani. Pred njih iskočiše dva mladića u civilnoj odjeći, s redenicima municije preko prsiju i puškama na gotovs.
- - Tko ste?
- -. Svoji – odgovori Jokan.
- - Ne pametuj, nego koji svoji. Kojem se Bogu molite i s koliko prstiju?
- - Marin i Jokan se zgledaše. U tom, krajičkom oka, na nedalekoj općinskoj zgradi Marin zamijeti crveno-bijeli-plavi barjak i brzo odgovori:
- - Sa dva prsta. I za našu Hrvatsku.
- - E, dobro je. Ma rek'o sam ti da su naši – reče onaj krupniji. – Neg', otkuda vi. Čini se, vidjevši vas, da ste se dobrano naputovali.
- - I nagladovali. I nastrahovali – odvali Jokan.
- - E, sada ste na sigurnom. Ovo je ovdi Hrvatska. Nema više Jugoslavije, ni Kralja ni Pavla, ni Milana Stojadinovića, ni Dragiše A bogami ni Puniše. Neće ni on dugo, platit će i za Stjepana i za Pavla – raspričao se onaj krupniji, zabacivši šešir na potiljak, nalaktivši se nad puškom.
- - Nego, što mi ovi pričamo, a vi morate jest i odmorit – reče i povede Jokana i Marina ka općinskoj zgradi. Prošavši kroz ulaz i kraći hodnik, pred njima se ukaza omanje dvorište sa dvadesetak ljudi u otrcanim uniformama propale Kraljevine. Jedni su iskuhavali košulje u kotlovima, drugi su prematali krvava stopala izranjavana oštrim kamenjem bosanskih vrleti, treći se brijali dok je u kutu dvorišta na stolici stajao neki mladić držeći amper vode polijevajući nekog čovječuljka koji je smiješno poskakivao u cičao kad kod bi ga mladac polio vodom.
- - E, možete se skinuti, oprati, obrijati, a za to vrijeme bit će gotov i ručak. A onda se odmorite koliko vam je volja – reče njihov pratilac ostavljajući ih s gomilom bivših vojnika.
- (nastavak slijedi)

26.05.2008. u 23:39 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 13.05.2008.

Pismo

Lipi i dragi svitu, dužan sam vam jedno pojašnjenje jer sam vi dana totalno konfussione. Razlog je što koristim dio prošlogodišnjeg godišnjeg odmora. A kad sam na godišnjem – to je totalna koma.
Prošle godine sam se na 'vim stranicama iskukao što mi sve događa kada sam na godišnjem: umrem pa me sv. Petar nakon vizitacije pošalje dol jer još valjda nisam sazreo, smjenjuju me, pa me onda mole da se vratim ( a ja čekam da to učine barem tri puta), završavam po bolnicama… I tako, kad sam se iskuk'o kosilica mi skine dio prsta (ma sreću nije srednji) itd. I zato sam ja totalno nesredit. Lipo funkcioniram i nije mi ništa kada radim 10-12 sati, sve vikende, blagdane kad se puca, bombe i granate padaju, kad bježim i kad idem naprid – al' godišnji odmor mi dođe gore od kuge i rata. Samo posljednji par godina firmi sam poklonio (zaboravio) 70-ak radi dana godišnjem pa sam se sad zarek'o – grmilo, padalo, glave frcale al ja od godišnjeg ne odustajem.
I tako sam ost'o kod kuće, frezo, kosio, rezao, plijevio, gnojio… Ma, prava seoska idila. Barem bi tako trebalo biti. S jedne strane zadovoljan učinjenim, a s druge strane nešto stalno rovari. Nešto si propustio, nešto nisi napravio kako valja, nešto…. Kljuca svakodnevno. Bem ti godišnji. I tako ja spokojno nervozan, kad stiže vist da su me povodom skorog obilježavanja Dana grada imenovali štitonošom Berislavića-feudalnog gospodara Broda. E, neblaka mu, to me još dodatno unervozilo jer baš na tak'e časti nisam naviko. Je, tapšali su me po ramenu tako da mi jedno rame niže od drugog, al' njeka priznanja kupili su drugi i govorili: To je i tvoje priznanje. I nosili ih svojoj kući.
I tako ja dočekam 'vaj vikend i planiram kako ću otić do Šamca i skupa „Kad zasvira samica na stanu“. No, u noći s petka na subotu četvero ljudi na raznim mjestima pogine i bude ubijeno. I to sve mladi ljudi. A godinama već svaku smrt doživljavam i proživljavam na svoj način. I taki, nikaki, odem do Šamca, malo proljudikam, vidim i odem. Al' nisam bio u stanju ništ' pametno napisat da bi vam, kako sam obećo, prenio kako je bilo. Evo zato jednog linka Kad zasvira samica na stanu da vidite kako je nud bilo. A da i čujete evo još jednog linka:
samica

I dužan sam nastavak priče. Molim vas lipo, koje zanima, bit će samo dok se malo nadođem jer priča ima istinite temelje, al ni još do kraja napisana. Dok se zbrojim jer sam konfussione!
S poštovanjem, Vaš Skitač

PS Ma ne mogu a da vud ne spomenim mog prijatelja prof. Antu Kneževića koji je napiso puno knjiga o šokačkim navadama, a posebno mi je draga ona koja kazuje o šokačkim stanovima. Inače, Ante i ja smo se upoznali 1992. kada je k'o prognanik došo u Brod i više godina smo, do njegova povratka, dobro surađivali. Evo vud jedne njegove lipe pjesme;
Ante Knežević
NEMOJ SINE, SRUŠIT' STAN

Nemoj sine srušit' stan,
ne otvaraj srcu ranu,
imam samo život jedan,
ispisan je baš na stanu.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

Kada umrem, sin moj,
sruši, prodaj sve na stanu,
koljebicu samo nemoj,
uspomene nek' ostanu.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
tan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

U koljebskom toplom gnijezdu,
prvo mliko ti si sis'o,
iz njeg gledam zadnju zvizdu,
tako nam je Bog propis'o.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

13.05.2008. u 00:26 • 31 KomentaraPrint#

petak, 09.05.2008.

PIR


Odakle si mala, pitaju me
Oooojjj…
Iz Sovića, Hercegovka prava
Ooooojjj…

Zvuk razbijene čaše odjeknu poput pucnja. Pjevači zastadoše u pola daha. Zavlada tišina. Stjepan ustane, zaljulja se nakratko, ali brzo povrati ravnotežu, uze Matinu čašu i naiskap ju ispi. Obrisa usta rukavom, praćen pogledima braće i sestara, grleno zapjeva:

Evo zore, evo dana
Oooooojjj…
Evo Jure i Bobana
Ooooojjj…
Boban zove, Jure viče…
Ooooojjj

- Stani Stjepane, ne kvari veselje – prekinu ga Ruža, najstarija među deveto braće i sestara Radan.
- - Naše veselje je, sestro, davno pokvareno. Satrto. Prokleto!
- '- Rakija iz tebe Stjepane zbori, Što ti fali? Svoj si čovjek, imaš obitelj, skućio si se, živiš bolje nego polovica nas i ovoga življa.
- - Što mi fali?! Hercegovina sestro, Hercegovina mi fali – jekne Stjepan i razbi novu čašu u betonski pod dvorišta.
- Nastade muk. Čak i Pipa prestane glodati pečenu svinjsku glavu.
- - Je, sestro. Imam sve što mi treba. Pa čak i malo više. Al' to sam krvavo platio. Potucao se po Njemačkoj od gradilišta do gradilišta. Saginjao glavu i slušao svakojaka sranja. Znao sam reći: ja voll, ja voll. Kući godinama nisam dolazio. A znaš koliko ste mi nedostajali. Svi vi. I moja Šima i Marin i…
- Tu se Stjepan zagrcnu, pogleda braću i sestre, a pogled mu zastane na Šimi i Marinu koji su sjedili u pročelju stola. Mirno, kao ikone. Stjepan nesigurno ustane dođe do njih, zagrli oca, a potom spusti glavu u Šimino krilo. Njena ruka spusti se na njegovu glavu. Staračka ruka prolazila je kroz Stjepanovu kosu kao prije pedesetak godina u Sovića Dolu. Bio je prvorođeni sin nakon dvije ženske glave. Jamstvo da će se loza Radanovih nastaviti. Tijekom godina dom Radanovih popunilo je još osmero djece. Iako to nitko nije posebno isticao, Stjepan je uvijek neko posebno mjesto u obitelji. Valjalo je ta sva usta nahraniti. Zemlja je slabo davala. Šverc duhana bio je najunosniji posao. Stari Marin raznosio je duhan sve do Bosanskog Broda izbjegavajući žandarske ophodnje. I finance. A sa žandarima se nije bilo za igrat. Ubijali su i za manje stvari. Baš kao i starog Javora kada je, naletjevši na njihovu patrolu, pokušao pobjeći. Marin si to nije mogao dopustiti. Previše je gladnih usta čekalo njegov povratak. Visok, mršav, poguren, prelazio je kilometre i kilometre s vrećom duhana na leđima skrojenom poput nekog golemog ruksaka. Imao je mušterije koje je redovito opskrbljivao. Propješačio je skoro cijelu Hercegovinu. I Bosnu. A onda je došao i rat. Onaj Drugi. Služio je Marin kod pukovnika Perića, a misli su mu bile u Sovića Dolu. Ondje jedanaestero nejači, a nevolja svakojakih.

o ( nastavlja se)

09.05.2008. u 00:30 • 14 KomentaraPrint#

subota, 03.05.2008.

Trešnja




Image Hosted by ImageShack.us


Ima jedna trešnja u mom vinogradu. Prva je među svim brodskim trešnjama, već 1. svibnja zarude sočni plodovi. Stara je 70-ak godina. Stara je, umorna, izbrazdana godinama, zimama, ljetnim vrućinama, sparinama… I jedne je godine jednostavno odlučila umrijeti. Onemoćali korijen više nije mogao crpiti sokove iz zemlje, grane su se sušile, krošnja je postaja sve manja, hladovina sve tanja. Gledao sam ju iz ljeta u ljeto kako propada, vene, nestaje. Na njoj je više bilo osušenih grana nego onih zelenih.
–Odreži ju, vidiš da se suši – govorili su mi. Nisam mogao. Previše uspomena bilo je vezano uz nju. Nije to bila obična trešnja. U njoj sam vidio svoje pradjedove, djedove gdje hladovinu traže pod njenom krošnjom, odmarajući nakon kopanja, prskanja, vezanja trsova… Gledala je kako sade vinograd. Sa dva para konja pravili su duboku brazdu. Danas bi to nazivali rigolanjem. Cijepili lozu. U prvu tablu vinograda - stolno grožđe: muškat, afusali, kraljica vinograda… U drugu tablu-vinsko grožđe: graševina, slankamenka… E tu, kod slankamenke nikada nisam bio siguran; Da li je to stolno ili vinsko grožđe. Grozd osrednje veličine, gusto zbijenih boba slađih od šećera. Danas ga rijetko ima. Pamtim ga po sladoru i gustom, ljepljivom soku.
I tako, sadili su moji cijeli dan vinograd. Kada su završili otišli su kući na objed, umorni ali sretni što je veliki posao zgotovljen. Usred objeda sa sjevera su se počeli gomilati oblaci, grmjelo je, dok su munje parale mrak koji je dan pretvorio u noć. Pljusnula je kiša, do tada neviđeni prolom oblaka. Djed i baka su, ne čekajući da se vrijeme smiri pohitali u brdo, u vinograd. Najcrnje slutnje su se ostvarile. Bujice vode sprale su zemlju i svu zasađenu lozu. Nakon nekoliko dana, kada se zemlja prosušila opet su zasadili vinograd. I on dan danas rodi i plodi. Sorte, one od prije 60 godina.
Pamti trešnja samovanja, ljubovanja, dječju ciku i viku, penjanje po njenim granama, puna usta trešanja, umrljana slatkim sokom. Prvo voće u cijelom kraju. I tatove pamti. One male, ali i one stare. Komercijalne što bi rekli, koji su pod nju dolazili s korpama. I baku moju pamti koja bi nabrane trešnje dijelila na „kitice“ i tako ih prodavala na brodskoj tržnici. Izbezumljivala je brodske „gospoje“ koje nisu djeci mogle reći „ne“ za hrpicu trešanja. E, bila je moja Liza psiholog, znala je ući u dušu. Kada bi zbrojio „kitice“ koje je prodala tada je kilogram tih trešanja bio poput zlata. Bila je nanadmašna trgovkinja. Ništa od toga nisam od nje naslijedio.
- Sruši trešnju - govorili su mi. Nisam htio. Orezao sam grane, izranjavao ju, osakatio. Hranio stajskim gnojivom, iz godine u godinu prskao, okopavao, brojio preostale grane. I gle čuda. Trešnja je odjednom odlučila živjeti. Preostale grančice postale su grane pune (prepune) cvijeta i ploda. I hladovina je sve deblja. I danas sam, frezajući vinograd sjeo pod nju dok se jedna grana nadvijala nad glavom nudeći plodove. I opet sam se vratio u dječaštvo, blatnjavih bosih nogu, lica umrljanog trešnjinim sokom, a usta punih slatkog, prvog ovogodišnjeg voća.

Image Hosted by ImageShack.us

03.05.2008. u 23:23 • 36 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,