Makadamskim drumom vojska umornih, demoraliziranih vojnika povlačila se k Višegradu. Nijemci su već zauzeli Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo. Otegla se kolona 3. Drinske brigade na putu ka crnogorskim planinama gdje je trebalo organizirati otpor. Iz sata u sat ostajala je bez vojnika koji su, prolazeći pored svojih sela,bacali oružje i bježali. Marin nije bio načisto što da uradi.
_ Marine, ja bježim-šapnu mu Jokan iz Gruda.
-Jeb'o ovu vojsku koja se stalno povlači. Vidiš da je sve gotovo. Govori se da su Talijani već zauzeli Crnu Goru, Kralj Petar i stric mu Pavle već su u Engleskoj, u Zagrebu je proglašena NDH-a… A mi smo s ovom gomilom jada koja ne zna što će ni kamo će. Nego, put pod noge čim se mrak ufati. I, ne bacaj oružje. Tko zna- značajno je Jokan.
- Ma, ima istine u tome što Jokan zbori – pomisli Marin i u tom trenu donese odluku.
Čim se smračilo, s još trojicom prijatelja oni se iskradoše iz bivaka i krenuše ka Hercegovini. Nisu više vodili računa hoće li tko vidjeti jer su na svom putu susretali skupine vojnika koje više nitko nije zvao dezerterima jer vojske kojoj su prisegli više nije bilo. Samo su se mještani raštrkanih sela zatvarali u kuće ne znajući što im donose ti naoružani ljudi u neurednim vojnim uniformama . Marin i Jokan klonili su se većih mjesta i gradova, zaobilazi ih u širokom luku jer nikada čovjek ne zna tko je u ovom bezvlašću posegnuo za vlašću. Nastojali su se držati uglavnom mjesta s hrvatskim stanovništvom jer su već načuli da okolnim krajevima hodaju naoružane skupine koje su sebe proglasile „otadžbinskom vojskom kralja Petra II“, četuju i šuruju s Talijanima. Zaobilazeći Bugojno, gazeći gustim šumama Raduše odjednom je pred njima puklo Kupreško polje. Raširilo se onako zeleno, ravno kao da ga je netko ispeglao nakon onih bosanskih planina kojima su danima hodali krijući se od ljudi i zvijeri. Sada, s Kupreških vrata pred očima im pukle kućice ko neke kockice razbacane po zelenilu prošaranom cestama i vodotocima. I, tamo na kraju, gdje se pogled već gubi, Šuicom što izvire i otječe do Duvanjskog polja. A ispod njih – Kupres. Mrk, tih samuje nad svojim selima opkoljen zelenilom i zemljom što ovdje život daje.
- .- Idemo dolje Marine. Pa kud puklo da puklo – odlučno će Jokan. – Ne mogu više pobratime. Gladan sam, prljav. Vidim tebe, a zamišljam sebe. K'o vukodlaci smo.
- Marin šutke kimnu glavom, prebaci pušku preko ramena, zakopča šinjel, obrisa cokule o nogavice hlača i lagano se uputi prašnjavom cestom što se spuštala ka Kupresu. Na ulazu u grad zaustavi ih osoran glas:
- - Stoj! Ne mrdaj.
- Marin i Jokan stadoše kao ukopani. Pred njih iskočiše dva mladića u civilnoj odjeći, s redenicima municije preko prsiju i puškama na gotovs.
- - Tko ste?
- -. Svoji – odgovori Jokan.
- - Ne pametuj, nego koji svoji. Kojem se Bogu molite i s koliko prstiju?
- - Marin i Jokan se zgledaše. U tom, krajičkom oka, na nedalekoj općinskoj zgradi Marin zamijeti crveno-bijeli-plavi barjak i brzo odgovori:
- - Sa dva prsta. I za našu Hrvatsku.
- - E, dobro je. Ma rek'o sam ti da su naši – reče onaj krupniji. – Neg', otkuda vi. Čini se, vidjevši vas, da ste se dobrano naputovali.
- - I nagladovali. I nastrahovali – odvali Jokan.
- - E, sada ste na sigurnom. Ovo je ovdi Hrvatska. Nema više Jugoslavije, ni Kralja ni Pavla, ni Milana Stojadinovića, ni Dragiše A bogami ni Puniše. Neće ni on dugo, platit će i za Stjepana i za Pavla – raspričao se onaj krupniji, zabacivši šešir na potiljak, nalaktivši se nad puškom.
- - Nego, što mi ovi pričamo, a vi morate jest i odmorit – reče i povede Jokana i Marina ka općinskoj zgradi. Prošavši kroz ulaz i kraći hodnik, pred njima se ukaza omanje dvorište sa dvadesetak ljudi u otrcanim uniformama propale Kraljevine. Jedni su iskuhavali košulje u kotlovima, drugi su prematali krvava stopala izranjavana oštrim kamenjem bosanskih vrleti, treći se brijali dok je u kutu dvorišta na stolici stajao neki mladić držeći amper vode polijevajući nekog čovječuljka koji je smiješno poskakivao u cičao kad kod bi ga mladac polio vodom.
- - E, možete se skinuti, oprati, obrijati, a za to vrijeme bit će gotov i ručak. A onda se odmorite koliko vam je volja – reče njihov pratilac ostavljajući ih s gomilom bivših vojnika.
- (nastavak slijedi)
Post je objavljen 26.05.2008. u 23:39 sati.