Marketing
Trešnja
Ima jedna trešnja u mom vinogradu. Prva je među svim brodskim trešnjama, već 1. svibnja zarude sočni plodovi. Stara je 70-ak godina. Stara je, umorna, izbrazdana godinama, zimama, ljetnim vrućinama, sparinama… I jedne je godine jednostavno odlučila umrijeti. Onemoćali korijen više nije mogao crpiti sokove iz zemlje, grane su se sušile, krošnja je postaja sve manja, hladovina sve tanja. Gledao sam ju iz ljeta u ljeto kako propada, vene, nestaje. Na njoj je više bilo osušenih grana nego onih zelenih.
–Odreži ju, vidiš da se suši – govorili su mi. Nisam mogao. Previše uspomena bilo je vezano uz nju. Nije to bila obična trešnja. U njoj sam vidio svoje pradjedove, djedove gdje hladovinu traže pod njenom krošnjom, odmarajući nakon kopanja, prskanja, vezanja trsova… Gledala je kako sade vinograd. Sa dva para konja pravili su duboku brazdu. Danas bi to nazivali rigolanjem. Cijepili lozu. U prvu tablu vinograda - stolno grožđe: muškat, afusali, kraljica vinograda… U drugu tablu-vinsko grožđe: graševina, slankamenka… E tu, kod slankamenke nikada nisam bio siguran; Da li je to stolno ili vinsko grožđe. Grozd osrednje veličine, gusto zbijenih boba slađih od šećera. Danas ga rijetko ima. Pamtim ga po sladoru i gustom, ljepljivom soku.
I tako, sadili su moji cijeli dan vinograd. Kada su završili otišli su kući na objed, umorni ali sretni što je veliki posao zgotovljen. Usred objeda sa sjevera su se počeli gomilati oblaci, grmjelo je, dok su munje parale mrak koji je dan pretvorio u noć. Pljusnula je kiša, do tada neviđeni prolom oblaka. Djed i baka su, ne čekajući da se vrijeme smiri pohitali u brdo, u vinograd. Najcrnje slutnje su se ostvarile. Bujice vode sprale su zemlju i svu zasađenu lozu. Nakon nekoliko dana, kada se zemlja prosušila opet su zasadili vinograd. I on dan danas rodi i plodi. Sorte, one od prije 60 godina.
Pamti trešnja samovanja, ljubovanja, dječju ciku i viku, penjanje po njenim granama, puna usta trešanja, umrljana slatkim sokom. Prvo voće u cijelom kraju. I tatove pamti. One male, ali i one stare. Komercijalne što bi rekli, koji su pod nju dolazili s korpama. I baku moju pamti koja bi nabrane trešnje dijelila na „kitice“ i tako ih prodavala na brodskoj tržnici. Izbezumljivala je brodske „gospoje“ koje nisu djeci mogle reći „ne“ za hrpicu trešanja. E, bila je moja Liza psiholog, znala je ući u dušu. Kada bi zbrojio „kitice“ koje je prodala tada je kilogram tih trešanja bio poput zlata. Bila je nanadmašna trgovkinja. Ništa od toga nisam od nje naslijedio.
- Sruši trešnju - govorili su mi. Nisam htio. Orezao sam grane, izranjavao ju, osakatio. Hranio stajskim gnojivom, iz godine u godinu prskao, okopavao, brojio preostale grane. I gle čuda. Trešnja je odjednom odlučila živjeti. Preostale grančice postale su grane pune (prepune) cvijeta i ploda. I hladovina je sve deblja. I danas sam, frezajući vinograd sjeo pod nju dok se jedna grana nadvijala nad glavom nudeći plodove. I opet sam se vratio u dječaštvo, blatnjavih bosih nogu, lica umrljanog trešnjinim sokom, a usta punih slatkog, prvog ovogodišnjeg voća.
Post je objavljen 03.05.2008. u 23:23 sati.