Odakle si mala, pitaju me
Oooojjj…
Iz Sovića, Hercegovka prava
Ooooojjj…
Zvuk razbijene čaše odjeknu poput pucnja. Pjevači zastadoše u pola daha. Zavlada tišina. Stjepan ustane, zaljulja se nakratko, ali brzo povrati ravnotežu, uze Matinu čašu i naiskap ju ispi. Obrisa usta rukavom, praćen pogledima braće i sestara, grleno zapjeva:
Evo zore, evo dana
Oooooojjj…
Evo Jure i Bobana
Ooooojjj…
Boban zove, Jure viče…
Ooooojjj
- Stani Stjepane, ne kvari veselje – prekinu ga Ruža, najstarija među deveto braće i sestara Radan.
- - Naše veselje je, sestro, davno pokvareno. Satrto. Prokleto!
- '- Rakija iz tebe Stjepane zbori, Što ti fali? Svoj si čovjek, imaš obitelj, skućio si se, živiš bolje nego polovica nas i ovoga življa.
- - Što mi fali?! Hercegovina sestro, Hercegovina mi fali – jekne Stjepan i razbi novu čašu u betonski pod dvorišta.
- Nastade muk. Čak i Pipa prestane glodati pečenu svinjsku glavu.
- - Je, sestro. Imam sve što mi treba. Pa čak i malo više. Al' to sam krvavo platio. Potucao se po Njemačkoj od gradilišta do gradilišta. Saginjao glavu i slušao svakojaka sranja. Znao sam reći: ja voll, ja voll. Kući godinama nisam dolazio. A znaš koliko ste mi nedostajali. Svi vi. I moja Šima i Marin i…
- Tu se Stjepan zagrcnu, pogleda braću i sestre, a pogled mu zastane na Šimi i Marinu koji su sjedili u pročelju stola. Mirno, kao ikone. Stjepan nesigurno ustane dođe do njih, zagrli oca, a potom spusti glavu u Šimino krilo. Njena ruka spusti se na njegovu glavu. Staračka ruka prolazila je kroz Stjepanovu kosu kao prije pedesetak godina u Sovića Dolu. Bio je prvorođeni sin nakon dvije ženske glave. Jamstvo da će se loza Radanovih nastaviti. Tijekom godina dom Radanovih popunilo je još osmero djece. Iako to nitko nije posebno isticao, Stjepan je uvijek neko posebno mjesto u obitelji. Valjalo je ta sva usta nahraniti. Zemlja je slabo davala. Šverc duhana bio je najunosniji posao. Stari Marin raznosio je duhan sve do Bosanskog Broda izbjegavajući žandarske ophodnje. I finance. A sa žandarima se nije bilo za igrat. Ubijali su i za manje stvari. Baš kao i starog Javora kada je, naletjevši na njihovu patrolu, pokušao pobjeći. Marin si to nije mogao dopustiti. Previše je gladnih usta čekalo njegov povratak. Visok, mršav, poguren, prelazio je kilometre i kilometre s vrećom duhana na leđima skrojenom poput nekog golemog ruksaka. Imao je mušterije koje je redovito opskrbljivao. Propješačio je skoro cijelu Hercegovinu. I Bosnu. A onda je došao i rat. Onaj Drugi. Služio je Marin kod pukovnika Perića, a misli su mu bile u Sovića Dolu. Ondje jedanaestero nejači, a nevolja svakojakih.
o ( nastavlja se)
Post je objavljen 09.05.2008. u 00:30 sati.