Marketing
Samica na stanu
Bolje da izumre selo nego običaji
Kad zasvira samica na stanu
SLAVONSKI BROD/SLAVONSKI ŠAMAC – Izmiče travanj, svibanj se primiče. Veselim mu se iz više razloga, a jedan je ponovno, peto okupljanje samičara na živopisnom Plemića Stanu, 3,5 km udaljenom od Slavonskog Šamca. Bit će to prigoda vidjeti i susresti se sa starim prijateljima, samičarima (sviračima na samici- preteči tambure) iz cijele Hrvatske i da se opet čuje pjesma stara, pjesma draga –Kad zasvira samica na stanu.
Tako je samica preteča tambure, instrument pastira i prirode, uz koju se samovalo i ljubovalo- iščupana iz dvorana, udaljena od mikrofona i elektronike, ponovo vraćena prirodi, među panjeve i stabarje odakle je potekla. Tu, uz stogodišnje zgrade, bunar, krušnu peć, 3 ha zemljišta što od svoje skromne mirovine održava Franjo Vuksanović-Plemić čuvajući uspomenu na djedove i pradjedove. I samicu. Cvrkut ptica, gaganje pataka, gusaka i, gle čuda - paunova, stopa se s mirisom lepinja iz krušne peći, svirkom samice, frule, tambure, gajdi i egeda. Jer, kakav je to svirač koji ne zna svirati barem pet instrumenata! Niti proljetni pljuskovi, niti blatnjavi sokak do Plemića stana neće spriječiti Petra Štiglera (Vinkovci), Ivana Matasovića i Đuru Švaganovića iz Velike i Male Kopanice, Marinka Dekanića (Rokovci), Antu Jurčevića (Novih Mikanovaca), Ivicu Ćosića - pripovjedača iz Vrbanje, Franju Verića i Šokačku granu iz Osijeka … da i ovoga puta dođu na Plemića stan. A, bogami ni mene. E, nadam se da ću opet vidjeti gajdašicu Anitu Tomoković iz Osijeka i Andru Andrwega iz Pečuha koji su prošle godine svirajući u duetu izmamili buran pljesak, baš kao i TS Fantazija iz Šamca sa samičarem Borislavom Nikolićem, kao i pjesnikinja Katarina Jung (Petrijeci) i pripovjedači Mijo Ćosić iz Šamca i Ilija Maoduš koji je došao iz Broda.
I dok šamački učitelj Vojislav Nikolić ( i sam svirač na samici, predsjednik KUD-a Šokadija, pjesnik…) čovjek koji sakuplja baštinu, ne da joj da iscuri iz uspomena, oživljava, želeći ostaviti uspomenu mladima kako se nekada živjelo, njegov prijatelj Franjo Vuksanović-Plemić na raspolaganje gostima stavlja pradjedovski stan i salaš.
- Stan je napravljen 50-tih godina napravili ga otac i stric na tri jutra, 3,5 km od Šamca al više ne služi onom čemu je služio. Izgubio je na značaju. Sada služi za dušu i razonodu. Sava je 500 metara udaljena, tu je oko 50 jutara pašnjaka na kojima su pasle krave, konji, svinje… Dolazilo se pred Uskrs do Svih svetih. Odavde sam išao u školu. A kad trava počne žutit i zapušu ladni vjetrovi tu su ostajale samo svinje. Ljudi, krave konji… sve je to selito u selo. A svinje samo potjeraš priko utvaja i oni se same snalaze. Tud je više šikare nego šume. Al, rastova i žira uvik je bilo. Na stanu se ustajalo već u pet sati ujutro,naranili bi konje, pomuzli krave… A onda istjerane na utvaj, na pašu. Djeca dobiju šnitu masna kruva i za kravama na utvaj. Svinje nikada nisam volio čuvati jer nisu slušale. Uvik su radile po svom. Kad se stoka napasla-išlo se kući, a onda motika u ruke i na polje. Stanovi su obilovali voćem: kad dođe dud, pa sve do jeseni do šljiva. Stalno je bilo voća za kupit. Nješt se jelo, a najveći dio išo je za pečenje rakije. Na stanu smo praktično sve imali i prozvodili: meso (svinje, perad, mliko, sir, vrhnje, med, kruv iz krušne peći…) Praktično, kupovala se samo sol i šećer, a sve ostalo proizvodilo se na stanu. Imali smo 50 košnica pčela, živad za jaja. Što je bilo najgore-kajmak se slabo jeo jer je sve išlo na pijac kako bi se kupila sol, šećer…cigarete. Imali smo po dva para konja i desetak krava i teliće. Tako se živilo do polovice 70-ti godina. Kad su stari pomrli, pomrli su i stanovi.
Da, tako mi je prošle godine divanio Franjo Plemić dok smo svinjskom mašu mazali lepinju netom izvađenu iz krušne peći. I mladi luk žvakali, tek toliko da prezalogajimo dok kožica na odojku ne porumeni i postane prhka, a čobanac (iliti pastirac) ne zakuha u kotliću.
Pa potlje, nako lagano, osladimo se uz pite orahnjače i makovnjače iz kojih orah i mak naprosto cure tako da ih rukom moraš zadržavat. A ne ko ove kupovne. Trč, trč pa mak ili orah. A tamo na livadi, samičari i gajdaši imaju svoje razgove. Zvonile su samice, gudile gajde, ječale violine, odjekivale frule… Sve do debelog mraka i povratka kući. Siti i napiti, btanjavih turova, ali duše nekako ispunite, zadovolje i sretne. Sve do jutra i novog šugavog radnog dana.
Post je objavljen 27.04.2008. u 12:18 sati.