|
|
| < | rujan, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Napad:
Katolička Crkva izmiješala je pravi apostolski nauk s poganskim religijama! Umjesto da njeguju Biblijsko Kršćanstvo lišeno bilo kakvih poganstava, Katolici su svojim postupcima izgubili pravovjernost, i ustvari su jednaki kao pogani!
Katolička obrana:
"Ideja zavjere" da su Katolici tijekom stoljeća izmiješali apostolski nauk s poganstvom ima više "senzacionalističku" prirodu od apologetske. Svaka radikalnija zajednica, da ne upotrijebimo riječ "sekta", u svojoj anti-Katoličkoj propagandi ima barem nekoliko senzacionalističkih objava gdje je Rim napravio miješavinu poganstva i prave vjere. Kao što je već navedeno, ovakve optužbe više imaju zadatak biti šokantne nego osnovane. Upućene su u prvome redu Katolicima koji ne poznaju svoj nauk ( i koji će se preobratiti na vjeru "kritičara" ) ali i vjernicima takvih zajednica da bi im se otežalo prihvaćanje Katolicizma kakav jest, i još ih dublje zakopalo u jednoumlje. U konačnici, poanta je da radi spornih praksi Katolici uopće ne štuju Boga, već božanstva vjera iz koje se te prakse stižu. Katolici tako postaju pogani, a da ni sami ne znaju. Ako se žele maknuti iz tog svijeta zavjere, vjernici moraju napustiti Crkvu i pridružiti se Biblijskom Kršćanstvu ( koje se, naravno, nalazi u Crkvi koja je optužbu i osmislila ).
Možda najbolji primjer ovakvih sugestija je malena knjižica "Katolička Biblija ima odgovor" koju je napisala obitelj Kapor, a tiska je vjerska zajednica "Riječ Života". I sam naziv ove anti-katoličke propagande sugerira navedenu taktiku. Doslovce rečeno: "dragi Katolici, pročitajte u vlastitim Biblijama što je vjera apostola, a zatim usporedite svoj nauk s njima, te se uvjerite da nije jednak." Naravno, knjižica je prepuna apsurdnih navoda koji nemaju veze niti s Biblijskom vjerom, niti s naukom Katoličke Crkve.
Većina ovih i sličnih navoda dolazi iz istog "sveska knjiga". Radi se o knjigama Lorainea Boettnera, Alexandra Hislopa ,Ralpha Woodrowa i stripovima Jacka Chicka, poznatih anti-Katoličkih pisaca čiji su radovi jako cijenjeni u fundamentalističkim krugovima, ali ne i akademskim. Naime, njihova je literatura prepuna teških apsurdnosti ( Hislop i Chick sugeriraju da su Egipćani pisali latinicom, a na hijeroglifima- proučite ovdje. ) koje mogu zavesti manje upućene, ali nikako ljude koji otvorena i objektivna srca proučavaju svijet.
U konačnici, mnoge su optužbe teške kontradikcije s Biblijskim spisima. Primjerice, svojedobno je bio prilično popularan argument da je papinska nosiljka poganska praksa, i znak obožavanja pape. Da je ovo jasan pokazatelj nepoznavanja Biblijskog nauka i vlastitog zanesenjaštva nalazimo u Starom Zavjetu gdje su pravovjerni kraljevi imali nosiljke, i Sveto Pismo ih je smatralo Božjim darom ( dokaz ). Slični su primjeri sugestije o Katoličkom obožavanju sunca ( pročitajte repliku ) i da je prekrižiti se grijeh ( Naučite zašto nije ).
Dapače, ove su se optužbe vratila protestantskim fundamentalistima. Velik broj njihovih vjernika prelazi u zajednicu Jehovinih Svjedoka, koji naznačuju da riječ "križ" u Bibliji zapravo znači "stup", te da je Isus , umjesto raspeća, doživio vješanje na stup. Preko ove ideje, Jehovini Svjedoci su počeli tiskati materijale koji pokazuju primjenu križa u poganskim religijama, sugerirajući da ih je protestantizam preuzeo i time napravio tešku grešku. Ali da ovo nije točno, i da je Isus bio raspet, možete pročitati u ovom tekstu.
Ali ovaj tekst se neće baviti poganstvom u Katoličkoj Crkvi ( za ovo će se pisati zasebni postovi za svaku optužbu ). Ovaj tekst uputit će čitaoca na poganske prakse u Reformiranim Crkvama. Cilj je teksta jasno ukazati na licemjernu prirodu optužbi za poganske prakse od strane ovih zajednica, jer u isto vrijeme prepuni su vlastitih asimilacija poganskih praksi koje bi im, po logici argumenata koje navode, relativizirali pravovjernost.
1)Kravate
Možda zvuči čudno, ali ništa manje od čestih optužbi da Katolički kler ima haljine koje liče na haljine poganskih kulteva. Umjesto tih haljina, pastori u ovim zajednicama dolaze na susrete odjeveni u odijela s kravatama, sugerirajući pristojan ali "civilan" izgled. Ali kravate su bile odjevni predmet poganskih Slavena (u prvome redu, tada poganskih Hrvata) koje su u jednom periodu čak bile i oznaka čina u njihovim vojskama. Drugim riječima, tko nosi kravatu na Subotnjem/Nedjeljnom susretu, na sebi nosi predmet kojeg su u prošlosti nosile vojske pogana koje su širile mnogoboštvene religije. Katolički svećenici, s druge strane, imaju haljine po uzoru na svećenstvo Starog Zavjeta ( Levitonski Zakonik 14:4, Knjiga Brojeva 19:6 ).
2) Upotreba latinice
Objektivna je činjenica da reformirane zajednice tiskaju svoja Sveta Pisma, i uglavnom ih tiskaju na latinici. Ipak, latinica se razvila iz poganskih mističnih simbola koji su imali jaku primjenu u poganskim obredima. Ovo je vrlo lako provjeriti- prvo slovo latinične abecede, "A", zapravo je u originalu bio simbol boga jarca koji se tijekom stoljeća okrenuo naglavačke. Navedeno je božanstvo bilo toliko važno u tim poganskim narodima da su mu posvetili prvo slovo svoje abecede, što je ostalo i danas. Da li ovo utječe na pravovjernost Svetog Pisma? Da li se narušilo nešto time što se ovo pismo asimiliralo u kulturu i očistilo od svojih poganskih dimenzija? I u konačnici- ako je odgovor "da"- tad su vjernici ovih zajednica dužni prestati tiskati Biblije na latinici, dapače, dužni su naučiti novi alfabet, mada će biti teško naći jedan bez utjecaja takvih simbola.
3) Vjenčani prsteni
Običaj u mnogim vjerskim zajednicama jest razmjena prstenja na rukama tijekom slavlja svadbe. Naravno, nigdje u Bibliji ne nalazimo ovu praksu. Ovo je asimilacija rimske poganske religije. Ali u vjenčanju imamo još jedan poganski obred- tzv. "medeni mjesec", romantično putovanje vjenčanog para nakon sklapanja braka. Ime ovog običaja dolazi od njegovih poganskih korijenja iz babilonske religije. Naime, mjesec dana nakon sklapanja braka, očevi mladenki morali su isplatiti muževima svojih kćeri par tegli meda.
4) Kazalište i filmovi
Kazalište, a preko njega i film, razvili su se iz poganskih festivala starih Grka. Ovaj narod vjerovao je da kazališne predstave pročišćuju dušu, te da ohrabruju pokornost njihovim božanstvima. Primjerice, riječ "tragedija" potječe od grčke riječi "tragos", koja znači jarac, česta tema tamošnjih kulteva. Prva Crkva žestoko se protivila kazalištu, iako je kasnije asimilacijom priznala njenu neutralnost. Ali ako asimilacija ne postoji, što sugeriraju napadači na Katoličku vjeru, tad su dužni prestati s odlaskom u kazalište i gledanjem televizije.
5) Kalendarska primjena
Da budemo iskreni, kalendari općenito potječu od astroloških istražitelja, koji su uglavnom bili poganski mistici. Astrolozi su utvrdili objektivne činjenice o Zemljinoj rotaciji i revoluciji tražeći znakove na nebu, i njihov je doprinos astronomiji neupitan. Ipak, ostaje pitanje mogu li radikalnije zajednice išta zamjerati Katolicizmu, a u isto se vrijeme ravnajući prema kalendaru poganskih mistika. Da je ovo točno, govore anglizirani nazivi mjeseca- januar je mjesec nazvan prema poganskom božanstvu Janusu, a mart je, s druge strane, posvećen bogu rata Marsu. U svijetu radikalnih interpretacija poganskog, korištenje kalendara doslovce je poštovanje poganskih božanstava.
Tekst spominje tek par poganskih praksi koje su naša svakodnevica- u vjerskom i svjetovnom smislu. Vjerojatno ih se može naći još mnogo, ali u svakom slučaju, nitko Katolike ne može optuživati za poganske korijene bez da prije sam ne pobjegne od poganskih praksi asimiliranih u vjeru. Osobe koje subotom ili nedjeljom slave Isusov dan odjevene u kravate, čine mnogo veći propust od Katoličkog klera koji je u haljinama propisanima Starim Zavjetom. Da li ovo znači da daju poštovanje poganskim utjecajima? Katolici takvu optužbu nikad neće izreći. Nikome ništa ne zamjeraju, znajući je glava Crkve- Isus Krist- koji čuva Svoju Crkvu od pravih sila poganstva ( Evanđelje po Mateju 16:18 ).
Napad:
Apokrifi, knjige Deuterokanona koje Katolici imaju u Bibliji ali ne i Protestanti, nigdje nisu citirani u Novom Zavjetu!
Odgovor:
U 16. stoljeću radi doktrinalnih razloga Protestanti su izbacili pojedine dijelove Biblije da bi dobili Sveto Pismo koje neće biti protivno nekim njihovim učenjima. Jedno od njih bilo je i učenje o nepostojanju Čistilišta, a koje se spominje u knjigama Makabejaca. Radi toga različite agresivne denominacije uče da u Novome Zavjetu nema citiranja tih knjiga i time žele sugerirati da apostoli nisu vjerovali u kanoničnost tih Spisa. Te zajednice ove spise nazivaju "Apokrifima".
Logika ide ovim smjerom: ako apostoli uistinu nikad nisu pozvali niti na jednu knjigu Deuterokanona ( "Apokrifa" ) te knjige nisu kanonske. Ali što ako su te vjerske zajednice u krivu i apostoli citiraju Deuterokanon? Tada slobodno mogu raspustiti svoju denominaciju- sigurno nemaju Bibliju koju koriste apostoli. Citiranjem Deuterokanona, Novi Zavjet bi se spojio s Katoličkim vjerovanjem i dobili bi vrlo realan "Biblijski dokaz" da su Protestanti oduzeli Svetom Pismu knjige koje su apostoli smatrali kanonskima.
U čemu je riječ? Provjerimo citat:
31 Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode. 32 I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, 33 koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, 34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. 35 Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće.
Poslanica Pavla Hebrejima 11:32
U Protestantskoj Bibliji, niti jedan heroj Starog Zavjeta ne umire u muci, odbivši slobodu, radi boljeg Uskrsnuća. Pavao ovdje poziva na 2 Knjigu Makabejaca. Provjerimo ovaj citat:
1Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. 2 Jedan od njih progovori u njihovo ime: "Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!" 3 Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi. 4 Kad ih užariše, zapovjedi da se, naočigled ostale braće i majke, odreže jezik onomu koji je u njihovo ime govorio, da mu se s glave oguli koža i odsijeku udovi. 5 Osakativši ga posvema, zapovjedi da ga još živa primaknu vatri i prže na tavi. Dok se para s tave širila nadaleko, drugi se uzajamno poticali s majkom da junački umru. 7 Kad je prvi tako preminuo, dovedoše drugoga na mučenje. Pošto su mu s glave ogulili kožu s kosom, upitaše ga: "Hoćeš li jesti svinjetine prije nego ti ud po ud izmučimo tijelo?" 8 On odgovori jezikom svojih otaca: "Neću!" Zato su i njega podvrgli mučenju kao i prvog. 9 Izdišući reče: "Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni." 10 Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. 11 Junački reče: "Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti." 12 I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke. 13 Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. 14 Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: "Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnuća na život!" 15 Zatim dovedoše petoga i stadoše ga mučiti. 16 On upilji oči u kralja i reče: "Iako si smrtan, imaš vlast nad ljudima i radiš što hoćeš. Ali ne misli da je Bog naš narod ostavio! 17 Samo čekaj, već ćeš vidjeti njegovu veliku moć: mučit će on tebe i tvoje sjeme!" 18 Poslije toga doveli su šestoga, koji pred smrt reče: "Ne zavaravaj se ludo; mi ovo trpimo zbog sebe jer smo sagriješili protiv svog Boga, i odatle nam sva ova strahota. 19 Ali nemoj misliti da ćeš izbjeći kazni ti koji se drsko boriš protiv Boga." 20 Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. 21 Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. 22 Govorila im je: "Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. 23 Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima." 24 Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja. 25 Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život. 26 Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina. 27 Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: "Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. 28 Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod. 29 Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!" 30 Tek što je svoje dorekla, mladić reče: "Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona što ga našim ocima dade Mojsije. 31 A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj. 32 Mi trpimo zbog svojih grijeha. 33 Pa ako se živi Gospodin na trenutak na nas i razgnjevio, da nas pokara i pouči, on će se opet i pomiriti sa svojim slugama. 34 A ti, bezbožniče, od svih ljudi najpoganiji, ludo se ne uznosi i ne uljuljavaj se ispraznim nadama dižući ruku protiv sinova Neba, 35 jer još nisi izbjegao sudu Boga Svevladara, Svevida. 36 Naša braća, pretrpjevši sada muku prolaznu za život neprolazni, pala su za Božji Savez, a ti ćeš već na sudu Božjemu primiti pravednu kaznu za svoju oholost. 37 Ja sa svojom braćom za zakone otaca i tijelo i dušu rado predajem i molim Boga da se našem narodu naskoro smiluje, a tebe mukama i bičevima prinudi da priznaš da je on Bog jedini. 38 Neka se napokon na meni i na mojoj braći zaustavi srdžba Boga Svevladara kojom se s pravom oborio na naš narod." 39 Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu. 40 Tako je i ovaj preminuo a da se nije okaljao, pun pouzdanja u Gospodina. 41 Posljednja je, poslije svojih sinova, umrla majka.
2 Knjiga Makabejaca 7:1- 7:41
Pavao ovdje jasno poziva na 2 Knjigu Makabejaca, ali zašto su tu knjigu Reformatori izbacili iz kanona Biblije? Radi ovog citata u istoj knjizi:
(38) Sabravši vojsku, Juda se uputi u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, ondje se prema običaju očistiše i proslaviše subotu. (39) Sutradan su došli Judini ljudi - jer je već bio posljednji čas - da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. (40) Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. (41) Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. (42) Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. (43) Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. (44) Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. (45) K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.
2 Knjiga Makabejaca 12:38 - 12:45
Ako su Židovi imali molitve za oprost mrtvih, znači da su postojali grijesi koji su se opraštali nakon smrti. Ako je čovjek spašen, nema potrebe da se moli za njegovo spasenje. Ako je čovjek propao, suvišno je moliti za ljude u paklu. Dakle, mora postojati treće "mjesto", gdje se duše čiste.
Zanimljivo je i da je plemeniti Juda naredio da se prinese žrtva okajnica za grijehe preminulih i Biblija govori da je takvo što pohvalno djelo. U tom citatu padaju kritike Katolicizmu da se plaćaju mise zadužnice za preminule.
Zaključak: Novi Zavjet citira apokrife koji spominju Čistilište i molitve za mrtve. Da Pavao nije vjerovao u kanoničnost tih Biblijskih Knjiga, sigurno bi uzeo neki drugi primjer za dokazivanje svojeg stava.
Citirajući 2 Knjigu Makabejaca, uvjerili smo se i da Pavao vjeruje u postojanje Čistilišta te u ispravnost i istinitost molitvi za mrtve. Tko napada Katolike na ovome pitanju, treba raspraviti svoje stavove s apostolom Svetim Pavlom, koji je vjerovao u Kanoničnost Biblije koju je izmijenio Martin Luther.
Napad:
Umjesto da slušaju Bibliju koja veli da smo spašeni vjerom, Katolici uče da se spašavamo djelima!
Katolička obrana:
Da bismo odgovorili na ovaj napad, potrebno je prije svega ponoviti gradivo zašto ljudi moraju biti "spašeni". Naime, radi nepoznavanja pojedinih Biblijskih učenja, mnogi vjernici ne razumiju što uopće gornji napad zamjera i što se navodi kao Katoličko učenje koje ispada protu-Biblijsko.
Ukratko, Adam i Eva učinili su prvi grijeh uzimajući plod sa stabla života. Tako su sebi nanijeli duhovnu ranu koja se reflektirala i na njihove potomke- ostatak čovječanstva. Ova "duhovna rana" naziva se u Katoličkoj teologiji "Istočni grijeh", i da ne duljimo, radi se o grešnoj prirodi svakog čovjeka. Svaka osoba na ovome svijetu griješi, uključujući svece, jer su potomci Adama i Eve. Osobe koji priču o Adamu i Evi ne smatraju istinitim izvještajem, već metaforičkom pričom, jednako tako priznaju da je kroz tu metaforu objavljena grešna priroda svih ljudi, tako da što se tiče tog pitanja svejedno je koju interpretaciju navodimo.
Da bi ljudi živjeli u zajedništvu s Bogom, grešnost mora nestati. U Starom Zavjetu, Bog je ljudima ostavio "Zakon", sustav pravila i rituala koji su ljude čistili od grijeha, mada im je grijehe opraštao i van tih rituala ( primjerice, preko anđela ( Izaija 6:5, detalji ovdje i proroka ( 2 Samuelova 12:13 ) ). Dolaskom Isusa Krista, Zakon je ukinut, jer ga je Isus ispunio kao Mesija. Osoba koja bi povjerovala u Isusa Krista, očistila bi se od svojih grijeha.
Biblija nas uči da je Isus, kao Bog i čovjek, umro na križu i ujedinio Boga i čovjeka tim činom. Svi koji povjeruju u Isusa, grešnost svoje ljudskosti nose na križ gdje nestaje. Radi ovog objektivnog Biblijskog nauka, pojedini ljudi otišli su korak dalje u svojem doživljavanju spasenja i izveli zaključak da je dovoljno povjerovati u Isusa da bi svi grijesi bili oprošteni.
Kao posljedica tog razumijevanja Isusove žrtve, došlo se do zaključka da vaša zla djela ne ranjavaju vašu dušu. Ako nekog ubijete, a vjerujete u Isusa, ne morate se brinuti- Isus je uništio grijeh vašeg zlodjela na križu.Zapravo, možete čak i nastaviti ubijati svoje neprijatelje- završit ćete u Raju budući da je Isus umro za vaše grijehe.
Kad su pravedni Katolici digli glas protiv ovog nauka, njegovi su pratitelji izmislili prilično apsurdno učenje i počeli ga uvaljivati kao "Katolički nauk". Prema toj apsurdnoj ideji, Katolici uče da se ljudi mogu spasiti dobrim djelima. Katolici uče, prema tim teorijama, da grešnost Adama i Eve koje imaju svi ljudi svijeta, čovjek može obrisati tako što preda kapute u Caritas ili podijeli čokoladu s prijateljima.
Kad biste propitali pratitelje gornje teorije, i zatražili ih da malo detaljnije objasne što to točno Katolici uče, trebalo bi tek par minuta i doveli biste ih u tešku situaciju. Učenje koje navode kao Katoličko toliko je kontradiktorno i apsurdno da nitko otvorena srca ne može držati da bi itko takve stvari mogao vjerovati. Naime, ako dobra djela spašavaju, tad Isus uopće nije trebao umrijeti. Dapače, Zakon nije trebao biti donešen. Teorija bi doslovce podrazumijevala da netko ne vjeruje u 4000 godina Abrahamske religije, ali priznaje da je istinita ( jer Katolici vjeruju da je Isus spasitelj svijeta ).
Zaboravite sve navode koji Katolike optužuju da se misle spasiti djelima. I da svojim učenjima umanjuju Isusovu žrtvu. Katolici vjeruju da smo spašeni žrtvom Isusa Krista na križu koja nas čisti od grijeha ako u Njega vjerujemo- ali unutar vjere spada i vršenje dobrih djela ( ovo je pravi nauk Crkve- da vjera i djelo jedno drugo ne isključuju, već ispunjavaju ). Ovo znači da Isus uistinu briše sve grijehe, prošle, sadašnje, buduće ako povjerujete u Njegovu žrtvu na križu- ali ovo ne znači da iskaz vjere nužno znači zajedništvo s Bogom.
Apostol nas Jakov uči:
17 Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.
Jakovljeva Poslanica 2:17
Drugim riječima, ako vjerujete u Isusa, a nemate djela, kao da i ne vjerujete u Isusa. Isus nije Svojom žrtvom ustanovio nekakvu "Nebesku službu" kojoj ćete reći da vam je žao za grijehe, i dobiti potvrdu kao na šalteru u banci. Isus je Svojom žrtvom ustanovio dar koji je besplatan, ali koji od primatelja traži vjerodostojnost njegova povjerenja. Ako ubijate, može li se reći za vas da vjerujete istinski u Isusa? Ili još veći paradoks: možete li zamisliti da povjerujete u Isusa, a zatim postanete ateist i progonitelj Crkve? Postoje ljudi koji bi rekli da čak i tad idete u Raj, jer ste Isusa prihvatili jednom, a Njegova je žrtva jača od svih vaših grijeha ( jer niti jedno djelo ne može ukinuti milost koju ste primili kad ste , jednom, prihvatili Isusa ).
Uvijek imajte na umu da Katolici vjeruju da smo uistinu spašeni vjerom, ali da ta vjera podrazumijeva življenje u Kristu. Tko nema djela, njegova ga vjera neće spasiti, ne zato što Bog nije milosrdan, već što je čovjek odbio biti instrumentom Božje milosti.
Biblijski citati za ovu vjeru? Naravno!
Isus veli da neće svatko tko njega smatra "Gospodinom" biti spašen, već onaj koji će vršiti volju Boga na nebesima. Jer mnogi će na Sudnjem Danu govoriti da su vjerovali i činili čuda radi svoje vjere, ali Isus će ih nazvati neznancima i bezakonicima:
(21) "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. (22) Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' (23) Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'"
Evanđelje po Mateju 7:21-7:23
Isus govori da spasenje ovisi o našoj vjerodostojnosti kao vjernika. Bilo je Kršćana koji su zadobili spasenje tako što su izdržali sve prepreke i osude, ali spasenje su dobili tek nakon što su izdražali te patnje. Nisu bili spašeni "prije patnji" već nakon što su dali potvrdu svojoj vjeri, i odgovarali Božjom milošću svojim životom. Pročitajmo o tome ovdje:
18 Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. 19 Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. 20 Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!" 21 "Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. 22 Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.
Evanđelje po Mateju 10:18-10:22
Sveto Pismo jasno nas uči da će na Sudnjem Danu Isus gledati naša djela kao dokaz vjere. Uzmite u obzir u idućem citatu da ljudi koji idu u pakao Isusa nazivaju "Gospodinom", dakle znaju tko je On i nema razloga ne smatrati da ga nisu držali svojim Spasiteljem:
(31) "Kad Sin Čovjećji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. (32) I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. (33) Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva." (34) "Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! (35) Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; (36) gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.'" (37) "Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? (38) Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? (39) Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' (40) A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'" (41) "Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! (42) Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; (43) stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'" (44) "Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' (45) Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'" (46) "I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni."
Evanđelje po Mateju 25:31-25:46
Isusova propovijed jasno nas upoznava što se dešava s ljudima koji nemaju djela, već samo vjeru u Njega.
(46) "Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? (47) Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: (48) sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. (49) A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika."
Evanđelje po Luki 6:46-6:49
Pavao nas uči da su izvršitelji Božjeg nauma pravedni, ne oni koji tek slušaju....
(13) Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego - izvršitelji će Zakona biti opravdani.
Poslanica Rimljanima 2:13
Apostol nas Jakov uči da je vjera bez djela uzaludna....
14 Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? 15 Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16 pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17 Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. 18 Inače, mogao bi tko reći: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19 Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću." 20 Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? 21 Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? 22 Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila 23 te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. 24 Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. 25 Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? 26 kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.
Jakovljeva Poslanica 2:14-2:26
Napadaju li vas da se mislite opravdati svojim djelima pred Bogom kao Katolik, poručite svojim napadačima da bi takva vjera bila apsurdna i da je nemate. Ne dozvolite drugim ljudima da budu posrednici odnosa Boga i vas, i bez ikakva straha i bez ikakva dvoumljenja pozovite da se svaki pravovjeran Katolik spašava Isusom i Njegovom Žrtvom. Vi ste spašeni Isusom, ne svojim djelima- vaša su djela dobrote tek dio vjere koju vam je darovao Bog. Ne primiti svoju zadaću kao Kršćanin bilo bi ignoriranje Isusova nauka, i apsurdna vjera.
Spašeni ste vjerom, čiji su dio i djela. I ne dajte se smesti. Napadači moraju izmišljati svoje "Katoličke dogme" jer nisu u stanju suprotstaviti se pravima. Budite vjerni- po milosti, u djelima.
Protivnička strana iznijela je interpretaciju da pred Šaulom ne nalazimo Samuela, već demona. Tu interpretaciju bazira na pet argumenata, koji će se sada replicirati....
Prvo, zanemaruje jasno učenje Svetog pisma o čovjekovoj naravi i naravi smrti, što smo već temeljito ispitali. Biblijsko holističko gledište o čovjekovoj naravi poznaje samo prestanak života cijele umrle osobe i zato ne dopušta svjesno postojanje bestjelesnih duša.
Formiranje ovakvih argumenata nije konstruktivno, jer cijenjena druga strana se ne poziva na Sveto Pismo, već na svoju interpretaciju Svetog Pisma ( i pokušava ostaviti dojam da se radi o istom izvoru ). U Bibliji na mnogo mjesta nalazimo duše preminulih, ali svako ovo mjesto druga strana interpretira kao metaforički govor, ili na neki drugi način pokušava zanijekati doslovnost tih dijelova Svetog Pisma.
Ovo često puta zna napraviti "zatvoreni krug" nedokazanih argumenata.
Primjerice, kad protivnici pokušavaju osporiti da su mrtvi svjesni sebe nakon smrti u Otkrivenju 6:9 poziva se na činjenicu da je takvo što nemoguće jer nigdje u Bibliji ne piše da su mrtvi svjesni sebe- recimo, u slučaju Samuelova post-smrtnog dolaska, radi se o demonu, ne o mrtvacu koji je svjestan sebe.
Ali objektivna je činjenica da Biblija napominje da se pred Šaulom nalazi Samuel, ne demon, a da su pred Bogom u Otkrivenju mučenici. Činjenica da većina drugih Kršćanskih zajednica ( uključujući Katoličku Crkvu ) vjeruje da pred Šaulom stoji Samuel, a da su pred Bogom mučenici svjesni sebe nakon smrti, kao da nije trebala biti predana čitaocu.
U svakom slučaju, zamjerka nema osnovu u objektivnim činjenicama. Katolička interpretacija Svetog Pisma jasno govori o realnosti duše nakon smrti. Adventisti i Jehovini Svjedoci mogu tvrditi da u njihovoj interpretaciji Biblije nema takvih mjesta, ali nitko nije dužan prihvatiti "prvu zamjerku" kao da je bazirana na nečem objektivnom i opće prihvaćenom u Kršćanstvu.
Drugo, zanemaruje svečano upozorenje da se ne obraćamo na "zazivače
duhova" (Lev 19,31; Iz 8,19), što je bilo prijestup kažnjiv smrću (Lev 20,6.27). U stvari sam Šaul je poginuo zato što se "nije držao Jahvine zapovijedi… već je pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Jahvu" (1 Ljet 10,13.14). Razlog što je za konzultiranje "zazivača duhova" bila predviđena smrtna kazna bio je što su to bili "zli duhovi" ili pali anđeli koji su glumili umrle. Takav običaj bi na kraju doveo do toga da se ljudi klanjanju đavlu mjesto Bogu. Teško da bi Bog propisao smrtnu kaznu za komuniciranje s duhovima dragih pokojnika, kad bi takvi duhovi postojali i kad bi takva komunikacija bila moguća. Nema moralnog razloga da Bog po cijenu smrtne kazne proglasi nezakonitim čovjekovu želju da komunicira s pokojnicima koje je volio. Problem je u tome što je takvo komuniciranje nemoguće, jer su mrtvi bez svijesti i ne komuniciraju sa živima. Svaka komunikacija do koje dolazi nije s duhom umrle osobe, već sa zlim duhovima. Ovo nalazimo nagoviješteno i u izjavi medija: "Vidim nešto božansko [elohim] što se diže iz zemlje." (1 Sam 28,13) Riječ elohim u množini u Bibliji se rabi ne samo za pravog Boga nego i za lažne bogove (Post 35,2; Izl 12,12; 20,3). Ono što je medij vidio bio je lažni bog ili zao duh koji je oponašao Samuela.
Čudan slijed pravilnih zaključaka odjednom nestaje kad se u argumentaciju uvede ideja da je nemoguće zazivati mrtve, jer nisu svjesni sebe nakon smrti. Ovo je prilično naivna taktika: navode se mnoge istinske i Biblijski opravdane vjere glede vračara, ali fundamentalna poanta ostaje bez ikakve Biblijske argumentacije. Kao kad bismo pisali "Adam i Eva su bili u Edenskom vrtu, ali danas nisu svjesni sebe jer su umrli". Istina prvih navoda ne dovodi nas do zaključaka kasnijih.
Sveto Pismo na par mjesta upozorava na zabranu zazivanja mrtvih, ali ne spominju se demoni koji glume preminule u takvim ritualima. Objektivan čitatelj priznati će da, kad bi nekakav demon glumio Samuela pred Šaulom, takvo što pisalo u Svetom Pismu. Ali Biblija jasno, i bez ikakve sumnje, čak niti ne sugerira da pred Šaulom stoji itko drugi osim Samuela. Tijekom ovog razgovora, više se puta replike Samuela objašnjavaju riječima "Samuel upita" ili "Samuel odvrati", a tako vrlo konktetno imenovanje ide u korist Katoličke interpretacije, dapače- prilično umanjuje svaku drugu.
Navedeni se citat može objasniti i ovako: komunikacija s mrtvima je moguća, ali je zabranjena. Pred Šaulom je Samuel, svjestan sebe, ali prizvan nelegalnom metodom. Treba shvatiti da jedino Bog može uspostaviti legalan kontakt živih i mrtvih, primjerice kad Ivan vidi mrtve u već navedenom citatu Otkrivenja, ili kad pravovjerni Židovi rade žrtve za mrtve u 2 Knjizi Makabejaca 12:38 - 12:45 koje nema u "Reformiranim Biblijama".
Mada će i mnogi Katolički stručnjaci napomenuti da je kontakt s mrtvima često puta kontakt s zlim bićima koji ih glume, ništa u Knjizi Samuelovoj ne ide u prilog da se takvo što desilo u El-Doru.
Iako Sveto Pismo uistinu navodi izjavu vračare o dolasku nečeg "božanskog", kritičari Katoličke Crkve u prejakim su kontradikcijama da bi dugo imali smislenu poziciju. Šaul traži od vračare da mu prizove Samuela, ali ako dolazi poganski bog, vračara će prva reći da se ne radi o heroju vjere kojeg Šaul traži. Postoji još apsurdnija interpretacija: da je vračara pod kontrolom zlih sila. Ali ako je tako, tad i ona namjerava prevariti Šaula, i ne bi rekla da dolazi pogansko božanstvo, već bi najavila dolazak Samuela. Bez obzira koju interpretaciju protivnici koriste, imaju poteškoća s istom.
Katolici izjavu vračare ne promatraju kroz idolopoklonički kontekst. Iako je opasnost od idola i drugih bogova uvijek bila navedena u Svetom Pismu, Biblija često koristi prilično "jaku" retoriku koja se mora shvatiti u svojem kontekstu . Primjerice, Isus podsjeća da je Bog ljude nazvao bogovima ( Evanđelje po Ivanu 10:34 ). Katolička interpretacija je da je vračara koristila istovjetan način govora opisujući Samuelovu pojavu. Razumijevanje ovog citata navodi nas da vračara nije pod nikakvim utjecajem, kao što niti duh kojeg je prizvala nije zao. Drugim riječima, vračara Samuela naziva "božanskim" jer izgleda silno.
Treće, takvo tumačenje pretpostavlja da bi Gospod progovorio Šaulu
preko medija, što je inače bilo zabranjeno po cijenu smrtne kazne, nakon što je odbio komunicirati sa Šaulom putem zakonitih sredstava (1 Sam 28,6). Poruka od Samuela, koji govori kao prorok, neizravno bi bila poruka od Boga. No Biblija izričito tvrdi da je Gospod odbio javljati se Šaulu (r. 6).
Ponovo se pokušava na temelju zabrane kontakta s mrtvima preko medija ostaviti dojam da je taj kontakt nemoguć. Ali nakon toga imamo možda i najrazumniji argument u ovoj diskusiji. Bog se uistinu nije namjeravao javiti Šaulu. Ali što protivnici Katoličke Crkve ignoriraju jest činjenica da je Samuel Šaulu objasnio uzaludnost svojeg prizivanja, budući da je već sve objavio dok je bio živ. Drugim riječima, Samuel nije donio novu "objavu", već ponovio staru. Jedine novosti bile su skorašnji kraj Šaula i odmetnutog naroda, ali ovo nije nužno bilo dano u proročkom tonu, već više kao dijeljenje informacija. Jednako tako treba uzeti u obzir da Bog možda, baš u inat Šaulovoj neposlušnosti, objavljuje svoje planove preko duha.
Sama činjenica da je sve rečeno na kraju bilo i obistinjeno dokaz su da je pred Šaulom Samuel, svjestan sebe nakon smrti. Da se radilo o demonu, ispalo bi da ta zla bića mogu objavljivati Božje planove. Naravno, takvo što bilo bi nemoguće. Ako ne radi Božje volje da demoni nemaju saznanja o Njegovim planovima, tad se moramo zapitati i kakve koristi bi imao demon koji bi otkrio Šaulu Božji plan od svojeg čina.
Četvrto, zanemaruje veliku teškoću pretpostavke da se duh pokojnika mogao pojaviti kao "starac, ogrnut plaštem" (r. 14). Da su duhovi umrlih bestjelesne duše, svakako ne bi trebali biti ogrnuti odjećom.
Biblijski izvještaj vrlo je jasan, i nema nikakvih poteškoća. Iako je objektivna činjenica da duhovi imaju svojevrsnu "bestjelesnost", s druge strane karakterizira ih svojevrsni materijalni prikaz. Detalje o ovom stanju ne posjedujemo, ali dane informacije iz Svetog Pisma dovoljne su da potuku protivničku zamjerku. Recimo, mučenicima na Nebu koje su pobili zlikovci, dana je haljina ( Otkrivenje 6:9-6:12 ). Dakle, iako su duhovi, imaju "materijalnu" prirodu slično kao što duh Samuela ima plašt.
Par redova kasnije, nalazimo sličan slučaj "odjevenih duhova" ( Otkrivenje 7:9-7:15 ).
Peto, zanemaruje posljedice sumornog proročanstva: "Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom." (r. 19) Gdje je trebalo doći do sastanka kralja i simulatora Samuela? Kad bi to bilo istina, to bi značilo da Božji proroci i otpali kraljevi poslije smrti dijele isto prebivalište. To se protivi popularnom vjerovanju da smrću spašeni odlaze na nebo, a nespašeni silaze u šeol – pakao. Osim toga, da je Samuel bio na nebu, duh koji je oponašao Samuela rekao bi: "Zašto si me dozvao odozgo?" No on je rekao: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" (r. 15) Je li se mjesto spašenih tijekom vremena preselilo iz šeola pod zemljom na nebo iznad zemlje? Razmatranja kao ova pružaju razloga da povjerujemo kako seansa u En Doru ni na koji način ne potkrepljuje ideju svjesnog postojanja bestjelesne duše poslije smrti. Očito je da sa Šaulom nije razgovarao Samuelov duh. Najvjerojatnije je to bio demon koji je oponašao mrtvog Samuela, kako se to događa u mnogim seansama danas. Sveto pismo otkriva da Sotona i njegovi anđeli imaju sposobnost mijenjanja izgleda i komuniciranja s ljudskim bićima (vidi Mt 4,1-11; 2 Kor 11,13.14). Priča o Samuelu koji se u En Doru pojavio kao "duh" jako malo govori o svjesnom postojanju poslije smrti, ali mnogo toga otkriva o lukavim Sotoninim prijevarama. Ona pokazuje da je Sotona vrlo uspješan u promicanju laži: "Ne, nećete umrijeti!" korištenjem sofisticiranih sredstava kao što je utjelovljenje mrtvih pomoću svojih zlih duhova.
"Peta zamjerka" zapravo je mnoštvo malenih, i prilično naivnih sugestija. Prvo je pitanje koje glasi: "Gdje bi se Samuel i Šaul trebali susresti? U Raju ili u paklu?" Sugestija je da jedan i drugi ne mogu biti na istom mjestu, jer Šaul je otpao kralj i čini se da ne bi trebao biti u Raju. Ali ovo nije teško za replicirati, jer Samuel je jednostavno mogao govoriti sa stajališta mrtve osobe. Na kraju krajeva, Biblija nas uči da je moguć kontakt Raja i pakla ( Evanđelje po Luki 16:23 ). Ipak, ovo nije posrijedi- jer već slijedi drugo pot-pitanje: otkud dolazi Samuel "odozdol" ako je na Nebu.
Paradoksalno, odmah se zaključuje da ovaj duh ne može biti Samuel, već demon koji dolazi "odozdol iz pakla", koji samo (uzimajući Samuelov oblik ) vara Šaula. Prije nego odgovorimo na pitanje "odozdolnog", proučiti ćemo svu klimavost ove interpretacije. Naime, ako je demon upotrijebio svoju moć da izgleda poput Samuela, postavlja se pitanje da li je toliko zaboravan da se mora i ponašati poput Samuela! Zar bi demon uistinu napravio tako smiješnu grešku i, uzevši oblik Biblijskog heroja, predstavio sebe kao da dolazi iz pakla? Sigurno da ne- takva banalna greška sigurno mu se ne bi desila. Osim toga, ako je on takvo što i napravio, zar korisnici ove argumentacije ne misle da bi Šaul shvatio o kome se radi?
Nadalje, unutar protivničke argumentacije navodi se da je demon sve ovo napravio da zavara Šaula. Ali pitanje je: gdje navodni demon ovdje vara Šaula? Što mu govori što se neće desiti? Sve što duh objavljuje Šaulu, obistini se ( Šaul i njegovi sinovi pogibaju ). Nigdje nema nikakve varke.
I da stvar bude još gora za denominacije koje tvrde da duša nije svjesna sebe nakon smrti, nalazimo da je Šaulovo umiranje duh objavio riječima "Sutra ćeš sa svojim sinovima biti samnom". Ovo znači da će Šaul u svakom slučaju biti svjestan sebe nakon smrti- bilo u društvu svjesnih duhova, bilo u društvu demona pored kojih će biti svjestan.
Biblija je jasna: pred Šaulom je Samuel, svjestan sebe u duhovnom obliku, poslije smrti. Ideja da se radi o demonu ne samo da nema nikakvu osnovu Svetog Pisma, već za sobom povlači prevelike kontradikcije. Samuel "odozdol" naziva grob (Šeol), svijet mrtvih. U kakvom je stanju bio u tom svijetu ,nije nam opisano u Svetom Pismu, ali je evidentno da je bio svjestan- te da je Katolicizam Crkva koja nosi Biblijski opravdan nauk .
Napad:
Idući Biblijski citat Katolici koriste da dokažu da je duša svjesna sebe nakon smrti:
4 Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šunema, Šaul skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. 5 Kad Šaul ugleda filistejski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. 6 Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka. 7 Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše: "Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove." 8 Tada se Šaul preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. I dođe noću k onoj ženi i reče joj: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi mi onoga koga ti reknem." 9 A žena mu odgovori: "Ta ti znaš što je učinio Šaul i kako je istrijebio iz zemlje zazivače duhova i vračeve. Zašto postavljaš zamke mome životu da me pogubiš?" 10 A Šaul joj se zakle Jahvom govoreći: "Tako mi živog Jahve, nećeš biti ništa kriva za ovo!" 11 Tada žena zapita: "Koga da ti dozovem?" A on odgovori: "Dozovi mi Samuela!" 12 Kad žena ugleda Samuela, povika iza glasa, a onda reče Šaulu: "Zašto si me prevario? Ta ti si Šaul!" 13 A kralj joj odvrati: "Ne boj se! Nego što vidiš?" A žena odgovori Šaulu: "Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje." 14 Šaul je upita: "Kakva je obličja?" A ona odgovori: "Izlazi starac, ogrnut plaštem." Tada Šaul spozna da je to Samuel, pa pade licem do zemlje i pokloni se. 15 Samuel upita Šaula: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" A Šaul odgovori: "U velikoj sam nevolji jer su Filistejci zavojštili na me, a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snima. Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim." 16 A Samuel odvrati: "Zašto mene pitaš kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem? 17 Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene: istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku, Davidu, 17 18) jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku: stoga ti je Jahve danas ovako učinio. 19 Jahve će predati, zajedno s tobom, i Izraela u filistejske ruke. Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom, a i tabor izraelski Jahve će predati u filistejske ruke." 20 Šaul se užasnu i pade na zemlju kako je dug. Spopade ga silan strah od Samuelovih riječi. I ponestade mu snage, jer nije ništa jeo cijeli dan i cijelu noć.
1 Samuelova 28:4-28:20
Iako ovo nema veze iz idućih razloga....
Prvo, zanemaruje jasno učenje Svetog pisma o čovjekovoj naravi i naravi smrti, što smo već temeljito ispitali. Biblijsko holističko gledište o čovjekovoj naravi poznaje samo prestanak života cijele umrle osobe i zato ne dopušta svjesno postojanje bestjelesnih duša.
Drugo, zanemaruje svečano upozorenje da se ne obraćamo na "zazivače
duhova" (Lev 19,31; Iz 8,19), što je bilo prijestup kažnjiv smrću (Lev 20,6.27). U stvari sam Šaul je poginuo zato što se "nije držao Jahvine zapovijedi… već je pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Jahvu" (1 Ljet 10,13.14). Razlog što je za konzultiranje "zazivača duhova" bila predviđena smrtna kazna bio je što su to bili "zli duhovi" ili pali anđeli koji su glumili umrle. Takav običaj bi na kraju doveo do toga da se ljudi klanjanju đavlu mjesto Bogu. Teško da bi Bog propisao smrtnu kaznu za komuniciranje s duhovima dragih pokojnika, kad bi takvi duhovi postojali i kad bi takva komunikacija bila moguća. Nema moralnog razloga da Bog po cijenu smrtne kazne proglasi nezakonitim čovjekovu želju da komunicira s pokojnicima koje je volio. Problem je u tome što je takvo komuniciranje nemoguće, jer su mrtvi bez svijesti i ne komuniciraju sa živima. Svaka komunikacija do koje dolazi nije s duhom umrle osobe, već sa zlim duhovima. Ovo nalazimo nagoviješteno i u izjavi medija: "Vidim nešto božansko [elohim] što se diže iz zemlje." (1 Sam 28,13) Riječ elohim u množini u Bibliji se rabi ne samo za pravog Boga nego i za lažne bogove (Post 35,2; Izl 12,12; 20,3). Ono što je medij vidio bio je lažni bog ili zao duh koji je oponašao Samuela.
Treće, takvo tumačenje pretpostavlja da bi Gospod progovorio Šaulu preko medija, što je inače bilo zabranjeno po cijenu smrtne kazne, nakon što je odbio komunicirati sa Šaulom putem zakonitih sredstava (1 Sam 28,6). Poruka od Samuela, koji govori kao prorok, neizravno bi bila poruka od Boga. No Biblija izričito tvrdi da je Gospod odbio javljati se Šaulu (r. 6).
Četvrto, zanemaruje veliku teškoću pretpostavke da se duh pokojnika mogao pojaviti kao "starac, ogrnut plaštem" (r. 14). Da su duhovi umrlih bestjelesne duše, svakako ne bi trebali biti ogrnuti odjećom.
Peto, zanemaruje posljedice sumornog proročanstva: "Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom." (r. 19) Gdje je trebalo doći do sastanka kralja i simulatora Samuela? Kad bi to bilo istina, to bi značilo da Božji proroci i otpali kraljevi poslije smrti dijele isto prebivalište. To se protivi popularnom vjerovanju da smrću spašeni odlaze na nebo, a nespašeni silaze u šeol – pakao. Osim toga, da je Samuel bio na nebu, duh koji je oponašao Samuela rekao bi: "Zašto si me dozvao odozgo?" No on je rekao: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" (r. 15) Je li se mjesto spašenih tijekom vremena preselilo iz šeola pod zemljom na nebo iznad zemlje? Razmatranja kao ova pružaju razloga da povjerujemo kako seansa u En Doru ni na koji način ne potkrepljuje ideju svjesnog postojanja bestjelesne duše poslije smrti. Očito je da sa Šaulom nije razgovarao Samuelov duh. Najvjerojatnije je to bio demon koji je oponašao mrtvog Samuela, kako se to događa u mnogim seansama danas. Sveto pismo otkriva da Sotona i njegovi anđeli imaju sposobnost mijenjanja izgleda i komuniciranja s ljudskim bićima (vidi Mt 4,1-11; 2 Kor 11,13.14). Priča o Samuelu koji se u En Doru pojavio kao "duh" jako malo govori o svjesnom postojanju poslije smrti, ali mnogo toga otkriva o lukavim Sotoninim prijevarama. Ona pokazuje da je Sotona vrlo uspješan u promicanju laži: "Ne, nećete umrijeti!" korištenjem sofisticiranih sredstava kao što je utjelovljenje mrtvih pomoću svojih zlih duhova.
Katolički odgovor:
Gornji argument traži sustavno objašnjenje. Da ne bismo zamorili čitatelja, odgovorit ćemo u više navrata.
Prvo maleni uvod, da objasnimo točno o čemu se ovdje radi. Vjerske zajednice koje uče da duša nakon smrti ne postoji u svjesnom obliku, već "spava" nesvjesna sebe nakon smrti nalaze se u prilično nezavidnom položaju. Te denominacije, od kojih su najpoznatiji Adventisti Sedmog Dana i Jehovini Svjedoci, tvrde da mrtvi nisu svjesni sebe- radi čega Katoličku vjeru o svecima na Nebu koji mole za ljude na zemlji, te mise zadušnice koje olakšavaju stanje preminulih u Čistilištu smatraju poganskim vjerama. Mnogi navodi iz njihovih knjiga optužuju ove Katoličke prakse, ali iskusniji će Katolički apologeti reći da tim "bombastičnim" izjavama o poganskoj Crkvi Rima pokušavaju prikriti svoje vlastite slabosti- kojih ima na pretek.
Da skratimo, svaki put kad se u Svetom Pismu pojavi mrtvac svjestan sebe nakon smrti, ove denominacije njihove pojave objašnjavaju na krajnje plitak i apsurdan način. Najpopularnije interpretacije su da se radi o "metaforama", te da Biblijski pisci na tim mjestima nisu doslovno htjeli navesti svjesnog mrtvaca nakon smrti, već da su se poslužili umjetničkim sredstvima da prikažu svoj stav i svoju argumentaciju. Naravno, ovo objašnjenje je apsurdno, jer metafore se uvijek baziraju na realnim odnosima unutar kojih vežu motive. Da mrtvi nisu svjesni sebe nakon smrti, pisci Biblije nikad ne bi takvo što koristili da bi napravili poantu.
Interpretacija Knjige Samuelove kojom se bavimo u ovom postu jedna je od najkontroverznijih. Šaul, obeshrabren činjenicama u ratnoj situaciji, traži savjet Boga kojeg je prije odbacio. Budući da ne dobiva odgovor, traži pomoć zazivačice mrtvih, koja mu iz groba podiže Samuela, svjesnog sebe nakon što je umro, te svjestan što ljudi na zemlji čine i rade. Samuel mu objašnjava da ga uzaludno diže iz groba, jer da mu može samo ponoviti što je već rekao dok je bio živ. Bog će kazniti Šaula za njegove grijehe, i k tome će čitav Izrael biti kažnjen. Iako je nedvojbena činjenica da je Samuel prizvan nelegalnom metodom, od vračare koja čini grijeh komunicirajući s mrtvima, ovo ne utječe na činjenicu da je Samuel svjestan sebe nakon smrti. Pozivajući na nelegalnost obreda komunikacije, protivnici Katolicizma ignoriraju dvoznačnost Biblijskog teksta: da, iako je obred nelegalan, ovo ne mijenja činjenicu da je Samuel svjestan sebe nakon smrti unutar tog obreda. Bježeći od tih argumenata, ove vjerske zajednice idu u izuzetno čudnu interpretaciju teksta: pred Šaulom, zapravo, uopće ne stoji Samuel, već demon koji ga pokušava zavarati.
Ova interpretacija još je besmislenija kad čitamo navode koji je objašnjavaju. Iako ćemo u ovom postu zasebno objasniti svaku od pet gornjih "obrani" takve interpretacije, dovoljno je da se u ovom trenu zapitamo samo nad nekima. Primjerice, cilj svake od tih pet "zamjerki" jest dokazati da demon, imajući Samuelov oblik, pokušava zavarati Šaula. Što nitko nikad nije kvalitetno odgovorio od cijenjenih protivnika jest: u čemu je varka? Ako je demon uzeo oblik Samuela, što on to govori Šaulu da ga zavara? Što želi da Šaul povjeruje, a nije istina? Naime, sve što je duh koji se pojavio u El-Doru navjestio, desilo se- Šaul je poginuo a Izrael je bio okupiran- i sve se desilo pod Božjom voljom. Prema navedenoj interpretaciji, demon je jednostavno uzeo oblik Samuela i objavio Šaulu Božju volju (!) te ga negdje "prevario" ( mada nikom nije jasno gdje i u kojem kontekstu ).
Katolički argumenti još više dolaze do izražaja kad se upozori na ogromne kontradiktornosti u nekim Biblijskim citatima koji se koriste od strane protivnika. Ideje da vračarica veli "dolazi nešto božansko" znači nešto u poganskom kontekstu ( pogansko božanstvo ) su apsurd, jer ako je vračarica demonska sluga koja želi prevariti Šaula, tim bi riječima objasnila da pred njime nije Samuel već demon i sama sebi raskrinkala prijevaru. Još je bolji argument ideja da riječi "dolazim odozdol" koje veli duh sugeriraju dolazak iz pakla. Možete li zamisliti jezivog demona, koji želi glumiti da je Samuel, da se tako zabuni? Da veli "Ja sam Samuel, dolazim iz pakla?" Ako demon, kojeg na žalost svijeta prate epiteti lukavog i promišljenog zatirača života, pokušava Šaula prevariti, sigurno neće reći otkud uistinu dolazi. Ovo su sve dokazi površnosti i plošnosti takvih interpretacija.
U idućem ćemo postu objasniti "pet zamjerki" koje su se uputile. Dotad, dovoljno je inzistirati na vrlo objektivnoj činjenici: Biblija veli na tom mjestu da je pred Šaulom zaista Samuel. Da se radi o demonu, Sveto bi Pismo ovo navelo. Ali takvo što nije slučaj. Budite sigurni i konkretni- Biblija spominje Samuela na tom mjestu, kao što Biblijsku priču iz El-Dora spominju Deuterokanonske knjige ( koje su izbačene iz Reformiranih zajednica iako ih citiraju apostoli)....
20 A kad je usnuo, proreče još jednom i objavi kralju njegov kraj. I ispod zemlje podignu svoj glas proročki da izbriše opačinu s naroda.
Sirah 46:20
Napad:
Katolici svoju vjeru o postojanju duše nakon smrti baziraju na 1 Petrovoj 3:18 gdje Isus navodno propovjeda duhovima u tamnici. Ali tamo piše da je Isus zapravo propovjedao ljudima na zemlji koji su bili neposlušni u doba Noe! Nigdje ne piše da je Isus tamo bio van tijela i da je išao svjesnim dušama nakon smrti! Zapravo, Isus je propovjedao zlim duhovima na zemlji!
Katolička obrana:
Vrlo jednostavno, provjerimo ovaj citat i uvjerimo se u potpunu nemogućnost takve interpretacije:
(18) Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu - ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. (19) U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici (20) koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom.
1 Petrova 3:18 - 1 Petrova 3:20
Kao što jasno vidimo, Petar u svojoj Biblijskoj poruci jasno napominje da je Isus "ubijen u tijelu a oživljen u duhu". Taj citat je vrlo važan, jer je Isus uskrsnuo tijelom, dakle jedino vrijeme kad je bio "oživljen u duhu" bilo je tijekom tri dana u kojima je tijelo bilo u grobu ( od smrti na križu do Uskrsnuća ).
Tijekom tog perioda, Petar veli, Isus je "u duhu" otišao propovjedati nepokornim duhovima iz doba Noe. Ovo remeti teoriju pojedinih denominacija da duša nakon smrti "spava" tj. nije svjesna sebe jer prema njima Isus nije bio svjestan Sebe tri dana u grobu, niti postoje duhovi mrtvih ljudi iz doba Noe kojima bi se moglo propovjedati.
Zato pokušavaju interpretirati taj Biblijski citat kao da se odnosi na prijašnji događaj- da je Isus u doba Noe propovjedao tim duhovima, koji su zapravo demoni. Ovakva interpretacija jednostavno nema nikakvu osnovu u Biblijskom citatu. Ako provjerimo gornji tekst, jedina interpretacija jest da su duhovi bili nepokorni u doba Noe, nigdje ne piše da je Isus propovjedao svijetom u to doba tim duhovima. Bog je uistinu pozivao na obraćenje, ipak, nigdje ne piše da je Isus tjelesno išao svijetom u doba Noe kao što to čini u Novom Zavjetu.
Trebamo uzeti u obzir da je Isus tim duhovima "ubijen u tijelu ali oživljen u duhu otišao u tamnicu". Dakle nije im propovjedao u doba Noe, jer u to doba još nije bio ubijen.
Isus propovjeda u Novom Zavjetu duhovima ljudi koji su bili nepokorni u Starom Zavjetu, ne propovjeda stotinama godina prije svoje Muke i Uskrsnuća kada su ti ljudi nepokorni, jer Biblija tvrdi da je Isus "ubijen u tijelu" dok propovjeda- a umro je u Novom , ne Starom Zavjetu. Svi koji tvrde drukčije morali bi uzeti u obzir tu činjenicu. Nažalost, mnogi ignoriraju Petrovo objašnjenje da Isus u tamnicu odlazi ubijen u tijelu, ali oživljen u duhu. Stoga imaju problema u ovim interpretacijama.
Isus zapravo posjećuje ljude koji su uistinu bili nepokorni za svoga života ( u Noinom dobu ). Ti ljudi su svjesne duše koje su zatočene u nekakvoj tamnici. Vrlo zanimljivo: ti duhovi nisu u Raju, jer u Raju nema tamnica već vlada sloboda ( Ivan 8:32 ) ali nisu niti u paklu, jer ih Isus spašava, a osobama u paklu spasenja nema. Gdje su tada ti duhovi?
Dok postoje različite interpretacije, nema nikakvih razloga da se navedeni citat ne smatra dokazom postojanja Čistilišta u Bibliji. Dok Biblija na mnogim mjestima govori o svjesnim dušama nakon smrti, ove duše su u specifičnom statusu: u "tamnici" su.
1 Petrova 3:18 jedan je od snažnijih dokaza da duše idu iz tijela nakon smrti. U tome mu se pridružuju Biblijski citati poput 1 Kraljevi 17:22 gdje Bog oživljava dijete na molitvu Ilije tako što mu vrati dušu u tijelo, te 2 Samuelova 1:9 gdje Šaul na samrti moli da ga ubiju jer mu je duša još uvijek u ranjenom tijelu.
Time smo dokazali da 1 Petrova 3:18 jasno govori o Isusu koji propovjeda mrtvima, svjesnima sebe, i donosi im Radosnu Vijest Boga Oca Svemogućega. Petar još u istom Pismu veli, dajući do znanja da je mrtvima dovedeno Evanđelje Svetih:
(5) Polagat će oni račun Onomu tko je već spreman suditi žive i mrtve. (6) Zato je i mrtvima naviješteno evanđelje da osuđeni doduše po ljudsku, u tijelu, žive po Božju - u duhu.
1 Petrova 4:5.
Ako je Evanđelje propovjedano mrtvima, tko im ga je propovjedao ako su mrtvi nesvjesni? Ako nisu nesvjesni, zar nije logično da je propovjed držao Isus, jer se tako tvrdi samo par redova prije ( 1 Petrova 3:18 ) ?
A Pavao tvrdi da je Krist i umro i oživio da bude gospodar nad mrtvima i živima:
9 Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.
Rimljanima 14:9
Napad:
Katolička Crkva nema nikakvu osnovu u Mateju 25:41 da je pakao vječan. Biblija tamo govori da zli ljudi idu u muku , ali ta muka neće trajati vječno već "aionios"- "u okvirenom razdoblju" na Grčkom, a razdoblje je 1000 godišnji milenij u kojem je bačen đavo i njegovi demoni u Bezdan!
Katolička obrana:
Što Matej zapisuje?
(40) A kralj ( Isus ) će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'" (41) "Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! (42) Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; (43) stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'" (44) "Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' (45) Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'" (46) "I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni."
Evanđelje po Mateju 25:40- Evanđelje po Mateju 25:46
Podcrtali smo riječi "vječno" jer su one prijevod riječi "aionion".
Ideja da ne postoji vječna muka u paklu jedna je od najčudnijih i najzbunjujućih teoloških zamisli s kojom se susreću Katolički apologetici. Zbunjujuća je jer Biblija barem deset puta tvrdi da je pakao vječan i da će zli zauvijek biti u njemu, i teško je uopće razumijeti na čemu ljudi koji drže taj stav baziraju svoje argumente. Budući da zagovornici ove teorije imaju gomilu problema s desetinama Biblijskih citata koji im se suprotstavljaju, pokušavaju raspravu podignuti na "viši nivo" i pozivati se na prijevode s grčkog koji bi zaokrenuli situaciju i, da bude još gore, dokazali njihovo stajalište. Matej 25:46 u kojem Isus pravednike vodi u vječni život, a nepravedne sudi u vječnu muku vjerojatno je najveći dokaz protiv takvog vjerovanja i nije čudno što ga pokušavaju izmijeniti.
Sporna riječ "aionios" u sebi sadržava riječ "aion" i nastavak "ios" koje bismo mogli prevesti kao "razdoblje" i "trajanje". Cijenjeni protivnici tvrde da ta složenica znači "traje kroz razdoblje" a da je sporno razdoblje period od 1000 godina koji se spominje u Otkrivenju 20:2 u kojem Isus baca đavla i demone u Bezdan. Jedna od mogućih interpretacija jest da Isus sudi đavlu i demonima, a ne ljudima u Mateju 25:46, ali ona je žestoko u kontradikciji s prethodnim Matejem 25:32 koji jasno govori da su pred Isusom narodi svijeta. Druga interpretacija je da su zli ljudi bačeni zajedno s demonima u pakao, ali i tu nalazimo na probleme. Denominacije koje tvrde da vječni pakao ne postoji jednako tako ne vjeruju u svjesnost duše nakon smrti- ali fundamentalna greška koju rade jest da Otkrivenje 20:7 tvrdi da će đavo biti pušten nakon 1000 godina da zavodi narode nakon čega će doći i do velike borbe u blizini Svetog grada. Stvar je prilično jednostavna: ako narodi još postoje van "Bezdana" tada su duše nepravednih svjesne sebe nakon smrti.
Riječ "aionion" može biti složenica koja označava viječnost. "U beskonačno razdoblje". U Hrvatskom jeziku postoji riječ koja funkcionira po istom sistemu: "zauvijek". U sebi ima riječ "vijek", što je konkretno razdoblje ( primjerice 100 godina ), ali riječ "zauvijek" označava beskonačno razdoblje.
Osobe koje "aionion" prevode s "traje kroz (jedno) razdoblje" doslovce bi hrvatsku riječ "zauvijek" prevele kao "period od barem 100 godina" prema tom logičkom sustavu.
Dakle, koji je prijevod "aionion"? Prevodi se ne kao ograničeno vrijeme kroz jednu vremensku epohu ili razdoblje već kao vječnost.
Da je takav prijevod točan, dokazuje Sveto Pismo koje riječ "aionion" jasno koristi na mnogim mjestima koja se jednostavno ne mogu ograničiti na jedno razdoblje, već na vječnost. U idućim Biblijskim citatima boldana riječ je u originalnom tekstu "aionion". Ako još držite da "aionion" nije riječ za vječnost, svaku boldanu riječ "vječnost" u idućim Biblijskim citatima zamijenite s "ograničenim vremenom". Biti će vam jasno da takav prijevod ne može funkcionirati.
Bog veli da će Njegov Savez biti vječan s Izraelskim sinovima. Da li je Taj Savez vječan ili ima svoje vremensko ograničenje?
(24) I sluga moj David bit će im kralj i svima će im biti jedan pastir. Živjet će po mojim zakonima, čuvajući i vršeći moje naredbe. (25) Boravit će u zemlji koju dadoh sluzi svome Jakovu, u kojoj življahu oci vaši: u njoj će stanovati oni i njihovi sinovi, i sinovi sinova njihovih dovijeka. I moj sluga David bit će im knez dovijeka. (26) Sklopit ću s njima savez mira; bit će to Savez vječan s njima. Utvrdit ću ih i razmnožiti i postavit ću Svetište svoje zauvijek među njih.
Ezekijel 37:24 - 37:26
Pavao govori da je duhovno vječno, a tjelesno privremeno. Može li se ta igra riječi shvatiti ako "aionion" ne znači vječno?
(16) Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. (17) Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (18) jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.
2 Korićanima 4:16 - 4:18
Biblija veli da je Isus Svojom Krvlju ušao u Svetinju i našao otkupljenje. Ali ako "aionion" ne znači vječno, tada otkupljenje nije vječno i mi ćemo za neko vrijeme opet biti u našim grijesima.
(11) Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru - nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja - (12) i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje. (13) Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, (14) koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!
Hebrejima 9:11-9:14
Ako je Isus besmrtan, zar nema vječnu vlast? Kad će Isus izgubiti vlast, ako je besmrtan a njegova vlast nije vječna?
(15) Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, (16) koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.
1 Timoteju 6:15- 6:16
Da li imamo život vječni, ili samo traje u nekom razdoblju?
(14) I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji (15) da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. (16) Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Evanđelje po Ivanu 3:14 - 3:16
Da li je Dom na Nebesima vječan ili traje samo u jednom razdoblju?
#5Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.
2 Korićanima 5:1
Duh Sveti je vječan!
(13) Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, (14) koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!
Hebrejima 9:13- 9:14
Što je aionion, ako ne "vječno" kad opisuje Kristovo Kraljevstvo?
(11) Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.
2 Petrova 1:11
Znači li "aionion" uvijek zauvijek? Ne, ovisno o kontekstu: primjerice u Rimljanima 16:25 koristi ga se da bi se opisala "drevna vremena". Međutim, ovdje se ne radi o kvantitativnom kontekstu, već kvalitativnom. I van Biblijskih stranica ima sličnih jezičnih konstrukcija: "putovali smo cijelu vječnost" može reći osoba koja je putovala dva sata umjesto sat vremena radi gužve na cesti. U svakom slučaju, Rimljanima 16:25 sigurno ne misli na period u kojem će Isus baciti đavla i demone u Bezdan.
Koji je zaključak? Ne može se sakriti grad koji svijetli na gori! Matej 25:41 govori da je pakao vječan, i svi koji tvrde suprotno moraju svoju vjeru opravdati negdje drugdje ali ne u Svetom Pismu. U Njemu, pakao je vječna kazna za ljude koji namjerno čine zlo i drže se svojih sebičnih prohtjeva.
Da je pakao vječan, dokazati ćemo i u idućim postevima u kojima ćemo odgovarati na pitanja u vezi Šeola, Podzemlja, crva koji ne ginu i "druge smrti".
Napad:
Biblija uči da je svaki grijeh smrtan ( Jakovljeva 2:10, Rimljanima 3:23 ) , a Katolička Crkva veli da postoje i grijesi "koji nisu na smrt". Zar niste protiv Biblije ovdje?
Katolički odgovor:
Sukladno Svetom Pismu, Katolička Crkva vjeruje da postoje dvije "razine grijeha" koje se razlikuju svojim kontekstom i svojom veličinom. Postoje laki grijesi, ljudske slabosti- kao kad nekog slučajno udarite u gužvi i iz neke sramežljivosti ne velite "oprostite". Druga vrsta su teži, poput ubojstva ili provale u kuću.
Da li smo protiv Biblije u ovome slučaju? Sigurno ne, Sveto Pismo jasno brani vjeru Katolika:
16 Vidi li tko brata svojega gdje čini grijeh koji nije na smrt, neka ište i dat će mu život - onima koji čine grijeh što nije na smrt. Ima grijeh što je na smrt; za nj ne velim da moli. 17 Svaka je nepravda grijeh. A postoji grijeh koji nije na smrt. 18 Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče.
1 Ivanova 5:16
U ovom citatu, koji se zapravo bavi molitvom vjernika za grešnike nalazimo jasnu diobu kojom apostol Ivan dijeli grijehe. Postoji grijeh "koji je na smrt i za njega se ne moli" ( 1 Ivan 5:16 ) te postoji "grijeh koji nije na smrt" za kojeg se moli (1 Ivan 5:17 ).
Ivan ovdje prilično jasno brani Katoličko stajalište. "Svaka je nepravda grijeh"- veli-"Ali postoji grijeh koji nije smrtan". Što se tiče grijeha "koji je smrtan, za kojeg se ne moli"- Ivan ovdje sigurno ne tvrdi da vjernik ne bi trebao moliti Boga za oproštenje grijeha grešnika, već nalaže da grešnik sam treba tražiti oproštenje. Naime, dok laki grijesi ne utječu na duhovnu prirodu čovjeka, grešnik u teškom grijehu svojevoljno ostaje u njemu i potrebno je njegovo osobno obraćenje, ne vjernikova molitva.
U gornjem primjeru, ako slučajno udarite nekog u gužvi, niste sagriješili na smrt. Posebno ako se ispričate. Jadan čovjek kojeg ste udarili može moliti Boga za oprost vašeg grijeha, i iako se radi o prekršaju, niste učinili veliku štetu ili velik propust. Sve će biti u redu. Dok i taj grijeh možete u Sakramentu Ispovijedi priznati, ne prilazite mu skrupulozno- niste učinili težak prekršaj. S druge strane, osoba koja radi provale u kuće i ima namjeru nastaviti tako činiti nije se pokajala za svoje grijehe i uzaludno je moliti Boga da mu taj grijeh oprosti. Ta osoba svojevoljno nastavlja griješiti i radi svoje tvrdoglavosti ne želi prihvatiti Božji oprost. Tek kad ta osoba pristupi pokori, tada molitve za nju imaju zdravo-razumskog smisla.
Sad, ostaje nam da provjerimo citate koje je cijenjena protivnička strana navela da brane njihovu teoriju:
(10) Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. (11) Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. (12) Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. (13) Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom.
Jakovljeva Poslanica 2:10 - 2:13
Ovdje se uopće ne brani teorija da je svaki grijeh smrtan i da ne postoje razine grijeha. Poruka ovog Biblijskog citata jest da čovjek koji posrne u Jednom Stavku Božjeg Zakona, prekršio je cijelokupan Zakon. Ako kradete, ali ne ubijate- kršite Zakon bez obzira što ne ubijate. Niti zemaljski zakoni nisu daleko od takvog načina djelovanja: ako kradete, a ne ubijate- ići ćete u zatvor zato što ste prekršili zakon kada ste ukrali, nećete se izvući od pravedne kazne zato što nikad nikog niste ubili. Nitko ovdje ne govori o tome da ne postoji grijeh koji nije na smrt, takvo što bilo bi u kontradikciji s 1 Ivanovom Poslanicom 5:17.
(21) Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, (22) pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! (23) Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; (24) opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.
Rimljanima 3:21-3:24
Na ovome mjestu ne treba dugo objašnjenje. Biblijski citat jednostavno govori o tome da su svi ljudi svijeta po svojoj prirodi grešnici i trebaju besplatno spasenje Isusa Krista, nigdje ne veli išta suprotno teološkom nauku Katoličke Crkve. Da svi ljudi trebaju spasenje od svojih grijeha, i lakih i smrtnih, činjenica je unutar Katoličke teologije već 2000 godina.
Ali u čemu je zapravo poanta ovog napada? Kritičari Katoličke Crkve pokušavaju u svojim redovima ostaviti dojam da Katolici drže da nam ne treba Isus za oprost lakih grijeha. Postojanjem grijeha "koji nisu smrtni" pokušava se doći do zaključka da nam radi njih Isus nije potreban i da njih možemo "urediti sami". Na taj način i mnoge nepodučene Katolike pokušavaju preobratiti na svoje denominacije. Ali takav stav je netočan. Katolička Crkva jasno uči da je oprost svih grijeha dao Isus na križu, svaki čovjek ima grešnost koju mora priznati i koju mora prihvatiti držeći se Isusa. Dok laki grijesi nisu nešto što može naštetiti našem odnosu s Bogom ( ako smrtni grijesi imaju lijek, gdje neće laki? ) podsjećaju nas da smo grešni i slabi, željni utjehe i milosti Boga koji nas je takvima stvorio upravo da na našim slabostima pokazuje svoju moć i svoj beskrajni oprost:
Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.
Rimljanima 11:32
Napad:
Rimljani kojima Pavao piše nisu Kršćani, već pogani kojima Pavao piše da će osnovati kod njih Crkvu.
Obrana:
Ovo je jedan od lošijih argumenata koji želi Pavla predstaviti kao osnivača Crkve u Rimu, ne Petra. Prema ovoj teoriji, Pavao piše nepoznatim poganima da će doći kod njih osnovati Kršćansku vjeru.
Argumentacija je prilično zbunjujuća, čak i osobama koje nisu iskusne u apologetici. Biblijski citat....
(13) Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam
Pavlova Poslanica Rimljanima 11:13
.... kao drži da su Rimljani pogani jer ih tako Pavao naziva. Ako ste možda primjetili da nema točke na kraju citata, u pravu ste. Iako nam ostatak i nije nužan da razumijemo Pavlovu poruku ( jer sebe naziva "apostolom pogana" ) dovršimo rečenicu da shvatimo zašto su je cijenjeni protivnici prekinuli na polovici. Dapače, citirati ćemo i par redova prije i kasnije, da shvatimo o čemu Pavao priča....
(11) Pitam dakle: jesu li posrnuli da propadnu? Nipošto! Naprotiv: po njihovu posrtaju spasenje poganima da se tako oni, Židovi, izazovu na ljubomor. (12) Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj? (13) Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam (14) ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. (15) Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?
Pavlova Poslanica Rimljanima 11:11-11:15
Zapravo, Pavao govori o Židovima koji su odbili Isusa i zato Ga prihvaćaju poganski narodi. Budući da pogani primaju Isusa Krista, primaju Duha Svetoga radi kojeg bi i Židovi trebali prihvatiti Krista kao spasitelja ( zato su "izazvani na ljubomor" ). U ovom smislu, Rimljani nisu pogani kao religija već kao nacija.
Apostol Pavao sebe naziva "apostolom pogana" ne zato što širi pogansku religiju već zato što navješćuje Isusa Krista poganskim narodima. Židovi, koji su do ispunjenja Isusa Krista bili pravovjerni, imaju drukčiju prirodu od pogana- lakše im je prići Isusu radi njihove prve vjere ( Pavlova Poslanica Rimljanima 11:24 ).
Ako vaši protivnici i dalje tvrde da je Pavao slao Poslanicu poganima, a ne Crkvi Isusa Krista koju je osnovao Petar, pitajte ih za ove citate i kojoj vjeri pripada Pavao Apostol ako tvrdi da Rimljani imaju vjeru kao i on-
Ponajprije zahvaljujem Bogu mojemu po Isusu Kristu za sve vas: što se vaša vjera navješćuje po svem svijetu.
Rimljanima 1:8
Jer čeznem vidjeti vas da vam predam nešto dara duhovnoga te se ojačate, zapravo - da se zajedno s vama ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom.
Rimljanima 1:11
Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem. Bog mira sa svima vama! Amen.
Rimljanima 15:30
Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih.
Rimljanima 16:17
Postoje mnogi slični primjeri kojima pojedini religijski predvodnici drže svoje vjernike zatočene u neznanju. U nemogućnosti direktnog sukoba s Katoličkim apologeticima, izmišljaju nepostojeće govore biskupa Strossmayera i tvrde da praktički svaki dijelić Katoličke teologije , doktrine, prakse i vjere vuče neki korijen iz poganstva.
U znanju da je lakše povjerovati kvalitetno smišljenoj laži nego jednostavnoj istini, ovi ljudi oslanjaju se na činjenicu da većina vjernika ne proučava niti Bibliju niti povijest. Dok je jasno da za Kršćanstvo ne treba biti doktor teologije niti imati diplomu povijesnih studija ( jer je Biblija napisana u doba kada je većina ljudi bila nepismena ) dovoljno je u povijesnoj čitanci naći nešto iz poganske kulture što barem sliči na Katoličko vjerovanje i objaviti kao nešto senzacionalno i ljudi će takvom stavu povjerovati.
Što Katolički apologetik može odgovoriti na ovo pitanje? Možda jednostavno pustiti da Biblija Sama za Sebe govori....
Biblija tvrdi da je Salomon bio nošen u nosiljci od svoga naroda:
(7) Gle, to je nosiljka Salomonova, oko nje šezdeset kršnih momaka između najkršnijih u Izraelu. (8) Svi su vični mačevima, za rat su izvježbani, svakome je sablja o boku zbog opasnosti noćnih. (9) Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga. (10) Stupove je napravio od srebra, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ukrašeno ljubavlju kćeri jeruzalemskih. (11) Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona pod dijademom kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.
Pjesma Nad Pjesmama 3:7 - Pjesma Nad Pjesmama 3:11
Kralj Salomon bio je heroj Starog Zavjeta. Iako je imao svoje grijehe, nemoguće je tvrditi da je sam sebe smatrao idolom niti božanstvom jer Bog ga Je volio te mu podario mudrost ( 1 Kraljevima 3:10 ) čemu potvrdu daje i Novi Zavjet ( Luka 11:31, Matej 12:42 ).
Osobe koje tvrde da je nositi u nosiljci osobu čin idolopoklonstva u izuzetno su teškoj kontradikciji s Božjom Riječi. Sama Pjesma nad Pjesmama 3:7 koristi tu nosiljku kao simbol nečeg divnog i dojmljivog, ne poganskog i zlog.
U ovome slučaju možda je suvišno objašnjavati sličnosti Pape danas i egipatskih faraona-božanstava. Nošnja na nosiljci je jednostavno bio univerzalan način na koji su narodi u prošlosti častili svoje poglavare. Slično kao što su i Kršćanski i poganski kraljevi imali žezlo, tako su se nosili u nosiljkama. Ako ne vjerujete Evanđelju, ostati ćete u svojim usmenim predajama.
Ali neka laži pojedinih religijskih zajednica budu put prema vašem dopiranju do istine! Ako pripadate vjerskoj zajednici koja vam je predala slike Pape na nosiljci i koja je tvrdila da je u pitanju poganska praksa- zapitajte se ima li smisla u njihovim izjavama koje su tako žestoko protiv Biblije? Zar Kršćanima treba laž i neistina da bi širile Božju Radosnu Vijest- Evanđelje? Zapitajte se znate li pravu vjeru Katolika i zašto vam je vaše vodstvo uskratilo pristup istoj. Informirajte se o Katolicima iz službenih Katoličkih izvora i ne dopustite da budete pod manipulacijom svojeg vodstva. Katolici ne smatraju Mariju drugim posrednikom pored Isusa Krista niti drže da je Papa drugi bog.
I zapitajte se vrlo jednostavno- ako je Katolička Crkva zla, zašto se šire neistine o njoj? Ako đavo stoji iza Katolicizma, zašto protivnici Katolicizma ne nalaze opravdanje u svojim napadima na Katolike u Bibliji? Zašto Biblija prokazuje njihove napade kao laži i neistine, a brani Katoličke stavove na svakoj stranici Biblije ( a posebno one stranice koje se ne čitaju tijekom susreta jer opravdavaju vjeru Katolika )? Zar treba ostati u takvoj Crkvi, i kome se prikloniti ako ne onoj koju su laži i napale?
Ako ne vjerujete ovom blogu- vjerujte Bibliji koja govori da je nosiljka Biblijska praksa.
Ovaj napad baziran je na pretpostavci da svako klečanje pred nekom osobom automatski znači adoraciju iste. Prema toj interpretaciji, vjernici koji kleče pred Papom smatraju Papu bogom i čine idolopoklonstvo.
Da je takva pretpostavka netočna, dokazuje Stari, ali i Novi Zavjet. U Starome se Zavjetu se na mnogo mjesta prati sustavno klečanje pred Božjim prorocima, kao što i Božji proroci kleče pred važnim osobama ističući im čast. Gornje Biblijske citate objasniti ćemo kasnije, ali u istom ovom postu. Zasad dokažimo da kleknuti pred drugo stvorenje nije, prema Božjoj Riječi, automatski idolopoklonstvo:
Prorok Natan kleči pred Davidom, i naziva ga svojim gospodarem:
(23) Javiše kralju: "Ovdje je prorok Natan." On uđe kralju i pade ničice pred njim. (24) Natan reče: "Gospodaru moj i kralju, jesi li ti odredio: 'Adonija će kraljevati poslije mene i sjedit će na mome prijestolju?' (25) Jer evo danas je sišao i naklao volova, ugojene teladi i ovaca za žrtvu i pozvao je sve sinove kraljeve, vojskovođe i svećenika Ebjatara; eno ih gdje jedu i piju s njim i kliču: 'Živio kralj Adonija!' (26) Ali mene, tvoga slugu, svećenika Sadoka, a ni Benaju, sina Jojadina, ni tvoga slugu Salomona nije pozvao. (27) Zar se to dogodilo s voljom gospodara moga kralja, a da nisi obavijestio svoga vjernog sluge tko će biti nasljednik na prijestolju gospodara moga kralja?"
1 Kraljevi 1:23 - 1:27
Prije toga, pred Davidom kleči Bat-Šeba, majka Salomona:
(15) Bat-Šeba ode kralju u odaje - a on je bio vrlo star i Abišaga Šunamka služila mu. (16) Pokloni mu se Bat-Šeba i pade ničice pred kraljem, a kralj upita: "Što želiš?" (17) Ona mu odgovori: "Gospodaru, ti si se zakleo službenici svojoj Jahvom, Bogom svojim: 'Tvoj sin Salomon kraljevat će poslije mene, on će sjesti na moje prijestolje.'
1 Kraljevi 1:15- 1:17
Pred kraljem Salomonom kleči Adonija:
(51) Javiše Salomonu: "Gle, Adonija se uplašio kralja Salomona i eno se drži za rogove žrtvenika govoreći: 'Neka mi se danas kralj Salomon zakune da neće sluge svoga mačem pogubiti.'" (52) Salomon reče nato: "Ako se pokaže poštenim čovjekom, neće mu ni vlas s glave pasti na zemlju; a nađe li se u zlu, poginut će." (53) Tada zapovjedi Salomon da ga odmaknu od žrtvenika; on dođe i pade ničice pred Salomonom, koji mu reče: "Pođi svome domu!"
1 Kraljevi 1:51 - 1:53
Pred Ilijom kleči Obadija:
(7) I kad je Obadija bio na putu, eto mu u susret Ilije; poznavši ga, pade ničice i reče: "Jesi li to ti, gospodaru Ilija!" (8) On mu odgovori: "Ja sam! Idi i reci svome gospodaru: 'Evo Ilije!'"
1 Kraljevi 18:7 - 1 Kraljevi 18:8
Ornan se pred Davida baca licem do zemlje:
(21) Uto dođe David do Ornana, a on, pogledavši i opazivši Davida, dođe s gumna i pokloni se Davidu licem do zemlje.
1 Ljetopisa 21:21
Danijelu se pod noge baca Nabukodonozor, slaveći Danijelovog Boga:
(46) Nato kralj Nabukodonozor pade ničice i pokloni se pred Danielom. Naredi da mu prinesu dar i kad. (47) I reče kralj Danielu: "Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu." (48) Kralj uzvisi Daniela i dariva ga mnogim blistavim darovima. Postavi ga upraviteljem sve pokrajine babilonske i starješinom svih mudraca babilonskih. (49) Daniel zamoli kralja da odredi za upravitelje pokrajine babilonske Šadraka, Mešaka i Abed Nega, a Daniel ostade na kraljevu dvoru.
Knjiga proroka Danijela 2:46- 2:49
David, pak, kleči pred Šaulom:
(9) Zatim ustade David, iziđe iz pećine i vikne za Šaulom: "Gospodaru kralju!" A kad se Šaul obazre, David se baci ničice na zemlju i pokloni mu se
1 Samuelova 24:9
Što je s Novim Zavjetom?
Isus veli anđelu u Filadelfiji da će, radi anđelove vjernosti, prisiliti njegove neprijatelje da mu se poklone do nogu:
(7) I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti: (8) Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena. (9) Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine - koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu - evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. (10) Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari.
Otkrivenje 3:7 - 3:10
David, Salomon, Danijel, Prorok Natan, Ilija- sve su to osobe iz Biblije koje su stvorenja, a ne bogovi- a ipak su dozvoljavali klečanje pred sobom ili su klečali pred drugima. Svi su bili miljenici Boga, i reći da su od sebe ili drugih radili idole bilo bi u direktnoj kontradikciji s Božjom Riječi!
Zašto tada Petar ne da klečanje pred sobom u Djelima Apostolskim 10:25? U skladu s knjigama Starog Zavjeta, čovjek po imenu Kornelije ( koji kleči pred Petrom ) ne smatra ga bogom samim klečanjem. Takvo što bilo bi i besmisleno- Korneliju je Bog prije rekao da je Petar čovjek, a ne nekakvo božanstvo ( Djela Apostolska 10: 3 ). Kleknuvši pred Petra, Kornelije ga nije nazvao bogom, već pridodavao čast koju je Petar odbio u svojoj skromnosti. Sasvim sigurno Kornelije nije smatrao klečanje činom adoracije, ali i poštovanje koje je predao svojim klečanjem Petar je odbio.
S druge strane anđeo viče na Ivana u Otkrivenju da ne kleči pred njime jer je Ivan u dojmu kojeg je dobio promatranjem Slave Gospodnje krivo shvatio anđela. Promotrimo cijeli citat:
(9) I reče mi: "Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!" I reče mi: "Ove su riječi istinite, Božje." (10) Padoh mu pred noge da mu se poklonim. A on će mi: "Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!" Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proročki.
Otkrivenje 19:9- Otkrivenje 19:10
Anđeo je rekao da su riječi koje govori Božje riječi, na što je Ivan pao na zemlju misleći da je anđeo sam Bog. Anđeo ga je ispravio, tvrdeći da je ipak samo Božji sluga koji govori Božje Riječi ( proroštva ) kojeg imaju i svi koji nose svjedočanstvo Isusovo. Drugim riječima, anđeo je rekao "Prorokujem i govorim Božje, ali nisam Bog zato što govorim Božje Riječi, kao što ni ti nisi niti braća tvoja koja imate svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni radi Riječi koje čuješ, ne meni."
Drugim riječima, Ivan se bacio pred anđela u adoraciji, i zato je bio ispravljen. Nije kleknuo pred anđela u štovanju, već u vjeri da je anđeo bog. Anđeo ga je ispravio. Da je Otkrivenje jasno protiv toga da se klečanje pred nekim smatra obožavanjem dokaz je u Otkrivenju 3:7 gdje Isus veli anđelu u Filadelfiji da će njegovi neprijatelji biti prisiljeni pokloniti mu se i upoznati da ga Bog ljubi.
Kleknuti pred papu možemo ako znamo gdje počinje a gdje završava njegova osoba- on je stvorenje i niže biće, pred Papom se baca na koljena jednako kao što su se bacali proroci u Starom Zavjetu jedni pred drugima.
Napad:
Katolici su iz Biblije izbacili 37. redak u 8. glavi Djela Apostolskih!!!!
(35) Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. (36) Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: "Evo vode! Što priječi da se krstim?" (37) # (38) Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. (39) A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom, (40) a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.
Djela Apostolska 8:35-8:40
A redak glasi ovako:
(37) Filip pak odvrati:"Ako vjeruješ
od svega srca, možeš.On odgovori i reče:"Vjerujem da
je Isus Krist Sin Božji!"
Katolici su ovo izbacili iz Biblije jer podrazumijeva vjeru prije Krštenja- a Katolici krste djecu dok su još mala, i budući da im ovaj citat smeta odlučili su ga izbaciti iz Svetog Pisma.
Katolička obrana:
Neočekivano popularan argument, iako više govori o načinu razmišljanja pojedinih zajednica s radikalnim predznakom nego što zadaje nekakav apologetski izazov. U ovakvim se slučajevima prvo treba zapitati što uistinu želi reći- da je Crkva iz Biblije izbacila redak koji je smetao. Ali kad biste pitali ove zajednice ima li još mjesta u Bibliji koja nisu u skladu s Katoličkom Crkvom, naveli bi tisuće "mjesta". Zašto bi Crkva, ako je već htjela mijenjati Sveto Pismo da ide na njenu ruku, promijenila samo jedno mjesto? Zašto ne tisuće?
S druge strane, što prilično prestraši zagovornike ovog argumenta, jest činjenica da i u nekim Protestantskim Biblijama taj redak ne postoji. Znači li to da su i ti Protestanti izbacili iz Biblije taj citat?
Da ne duljimo, zajednice koje koriste ovakav argument zapravo površno pristupaju Svetom Pismu i povijesti Biblije. O čemu se zapravo radi? Biblija koju danas imamo zapravo je kopija starih papirusa koji su služili ranim Kršćanima. Budući da nije bilo tiskarskog stroja, većim dijelom povijesti su se ovi zapisi ručno prepisivali. Postojala je velika mogućnost pogreške pri prepisivanju- a jedna greška bi se umnožila u drugom prijepisu. Da bi imali što kvalitetniju Bibliju, suvremeni teolozi su se okrenuli arheologiji. Tražile su se iskopine Crkvi prvih Kršćana, u kojima se često puta mogao naći primjerak neke Biblijske knjige. Sve do prije nekoliko stoljeća, nije bio iskopan primjerak Djela Apostolskih koji je sadržavao 37 redak 8. poglavlja.
Da li su Djela Apostolska 8:37 nadodana ili oduzeta prije više stotina godina, ne zna se. I nije toliko važno, jer navedeni citat ne doprinosi zbunjenosti teologa, osobito ne Katoličkih koji znaju da je Isus "djeci" namijenio Kraljevsko Nebesko ( Evanđelje po Luki 18:16, Evanđelje po Marku 10:14, Evanđelje po Mateju 19:14 ) a samim tim, niti Krštenje djece ne bi trebao biti problem.
Važno je ipak napomenuti da ovaj Biblijski citat nitko nije oduzeo iz Biblije radi teoloških poteškoća. Ljudi koji zastupaju taj stav, boje se objektivnih činjenica i nadaju se da ih nećete provjeriti.
Napad:
Katolici nemaju ispravno krštenje! Umjesto da kršteniku glavu potope pod vodu, Katolici vodom poliju glavu!
Katolička obrana:
Ovaj napad služi da diskreditira sakrament Krštenja u Katoličkoj Crkvi. Mnoge vjerske zajednice tvrde da sakrament Krštenja izgleda tako da se primatelju sakramenta tijelo totalno potopi u vodi, a ne kao što Katolici rade da se vodom polije tek glava. Radi ovog tvrde da ako ste Katolik, nikad niste primili pravo Krštenje.
Problem je što Katolici imaju oba načina krštenja u svojim Crkvama- iako se rijetko kad izvodi krštenje uranjanjem, mnoge Crkve usvojile su ovaj način Krštenja koji je jednako tako priznat kao i polijevanjem. Ovo zbunjuje protivnike, ali ne i Katolike.
Za razumijevanje ovih pitanja trebamo proučiti grčki prijevod Novog Zavjeta. Riječ "baptizo" koristi se da objasni što se radi s osobom koja prima Krštenje. Ova riječ može značiti "uranjanje" ali i "polijevanje" ( dakle upravo kako se radi u Katoličkoj Crkvi ). Primjerice, u Evanđelju po Luki 11:38 vidimo da su farizeji zamjerili Isusu što nije oprao ( baptizo ) Svoje Ruke prije jela. Naravno, ruke se ne peru tako što ćete ih prljave uroniti u vodu jer će nakon nekog vremena voda biti prljava i prali biste ruke uzalud. Ruke se peru tako što ih polijete s vodom da prljavština padne s njih.
Kad je Isus rekao apostolima da će biti kršteni Duhom Svetim ( Djela Apostolska 1:4-1:5 ) nije rekao da će se uroniti u Duh Sveti. Upravo suprotno- Biblija nam jasno govori da je Duh Sveti sliven na apostole ( provjerite Djela Apostolska 2:17-2:18 i Djela Apostolska 2:33 ).
Uz ovo, zdrav razum nam govori da ne možete imati ekskluzivno krštenje uranjanjem tijela u vodu. Djela Apostolska 2:41 govore nam da je 3000 ljudi primilo sakrament nakon Petrove propovijedi. Uranjanje 3000 ljudi u vodene zalihe pustinjskog grada baš i nije nešto što bi ostatak populacije dozvolio. Krštenje je napravljeno polijevanjem po glavi budući da za to nije potrebno imati toliko zaliha. Jednako tako, na koji bi način mogli krstiti pogane po pustinjama? Da zaronite tijelo jednom čovjeku trebaju vam litre, a u pustinji je svaka kap dragocjena.
Na kraju, arheološki dokazi idu u korist Katoličke Crkve. Krstionica koja se pronašla u samom Nazaretu, a datira iz II. vijeka premala je da bi se u nju potopio čovjek.
Koncept gdje jedna osoba oprašta grijehe drugoj poznat je još iz Staroga Zavjeta gdje anđeo Izaiji oprašta ritualom doticanja usana žarom grijeh.
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!" Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten." Tad čuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko će nam poći?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!"
Izaija 6:5
Dok mnogi ostaju zbunjeni ovim "posredovanjem" i proglašavanjem grijeha oproštenim od strane jednog serafina, Katolicima je potpuno jasno što je anđeo napravio- po dopuštenju Boga izveo je ritual nad Izaijom kojim je uništio njegove grijehe i čist od grijeha, Izaija je mogao obratiti se Bogu. Da li je anđeo nekakav medijator, posrednik između Boga i čovjeka, u ovom slučaju Izaije? Ne. Anđeo sigurno nema sam od sebe tu moć- ona mu je bila dana. Jednako tako i Katolički svećenici ispovijedaju narod.
Reći da je Katolički svećenik nekakav posrednik Boga i ljudi u prvome je redu netočno , a pomalo i uvredljivo prema Bogu jer se uopće spominje da bi netko od običnih ljudi bio od "posrednika" spasenja.Ovdje treba dodati da Izaiju njegova vjera ( koju je zasigurno imao kao Božji prorok ) nije očistila od grijeha.
Židovi Isusovih vremena znali su Izaijinu priču. Znali su da mnogi njihovi opsjednuti i bolesni radi svojih grijeha traže Boga spasenje- i mnogi su ga dobivali. Ali najveća radost je došla kada su shvatili da Isus, Bogočovjek, oprašta grijehe. Evanđelist Matej zapisuje njihov zanos....
I ušavši u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu: "Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!" A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: "Ovaj huli!" Prozrevši njihove misli, Isus reče: "Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi'? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" Tada reče uzetomu: "Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!" I on usta te ode kući. Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.
Matej 9:1
Isus ovdje rasvjetljuje da On ima vlast opraštati grijehe, a interesantno je da Matej opisuje radost ljudi koji su tamo bili tako što daju slavu Bogu koju takvu vlast daje ljudima.
Budući da je Matej znao da Isus nije samo čovjek, vrlo je vjerojatno da je time sugerirao kasniju Isusovu autorizaciju apostolima da opraštaju grijehe.
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: "Mir vama!" To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."
Ivan 20:19
Apostoli su tako dobili autorizaciju da opraštaju grijehe- ali jednako tako da ih i zadrže ako bi smatrali grešnika nepokornim. Ovdje se ne radi o nekakvom blagoslovu za širenje Evanđelja ( jer što bi značio tada " kojima zadržite grijehe, zadržani su im." ? ) .
Inače, gornji citat iz Biblije jedan je od najvećih uništavatelja protestantske Sola Fide teorije- naime ako je vjera ta koja spašava i čisti od grijeha, kakvu moć imaju apostoli da opraštaju grijehe?
Treba shvatiti da apostoli nisu, kao ni anđeo u Starome Zavjetu, opraštali grijehe sami od sebe. Jednako kao i Katolički svećenici- samo proglašavaju grijeh oproštenim od Boga. Naime i sam Isus govori o tome On djeluje Sam od Sebe kroz pojedince....
Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao."
Ivan 13:20
Naravno, "onaj kojeg se šalje" nije posrednik između Boga i ljudi već Isusov sluga kojeg je On i odabrao da donese Evanđelje ljudima.
Sličan autoritet ima i Petar kojeg Isus postavi kao Stijenu svoje Crkve jer je prvi priznao njegovo Mesijanstvo ( nazvao ga je Kefa, na aramejskom "Stijena" )
Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
Matej 16:15
Da li je prva Crkva opraštala grijehe? Što kaže Biblija?
Svakako- prva Crkva opraštala je grijehe sakramentalno i čovjek je morao tražiti Crkvene starješine da ga očiste od grijeha. Dok je naravno, čovjek u vjeri mogao moliti Boga za boljitak svojih patnji, postojali su grijesi za koje je trebala Crkva- ne kao posrednik u spasenju, već kao Božja sluškinja koja provodi Njegove želje i zapovijedi . Pavao vrlo jasno priča o tome....
Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se.
Jakovljeva 5:13
Inače, ovdje se zapravo spominje sakrament bolesničkog pomazanja koji se prakticira u Rimo-Katoličkoj Crkvi, a drukčiji je od Ispovijedi. Ipak, ovime Pavao jasno govori da Crkva ima rituale kojima oprašta grijehe ( tj. ispravimo se- proglašava grijehe oproštenim )
Treba uzeti u obzir da Pavao vrlo jasno nije bio protestant "ovdje"- on jasno upućuje da će se grijeh oprostiti nakon rituala pomazanja uljem iza kojeg će Bog podići prijestupnika i oprostiti mu grijehe ( sugerirajući dakle da vjera kako je shvaćaju Protestanti nije dovoljna za oproštenje grijeha. )
ZAKLJUČAK:
Isus je jedini posrednik Boga i čovjeka, te u skladu s time odlučio je Pastir da njegove ovce mogu opraštati grijehe- kako je zapisano i u Bibliji i u Apostolskoj Tradiciji.
Sada, sutra, do kraja svijeta i do kraja svega.
Napad:
Da je Katolicizam došao iz poganstva, nalazimo u mitri (papinsko/biskupskoj kapi). Nekada su svećenici poganskog boga-ribe Dagona imali isti ukras za glavu.
Katolički odgovor:
Argument izvorno potječe iz knjge Ralpha Woodrowa "Misteriozna Babilonska Religija", koja pokušava povezati Katolicizam s arhajskim poganskim religijama (i stvoriti teoriju da je on proizašao iz njih, a ne od Isusa Krista). Iako je knjiga više puta bila povučena iz prodaje radi apsurdnih navoda radi neistinitih tvrdnji, pojedini njeni argumenti još uvijek su u optjecaju.
Na gornji argument odgovor nije težak. Mitre pape i biskupa mijenjale su svoj dizajn kroz stoljeća.
Obzirom da je evidentno kako mitra nije u prošlosti imala oblik koji se može usporediti s dagonskim, objektivna je istina da nije niti proizašla iz njega.
Treba napomenuti da ljudi koji zamjeraju ovakve stvari Katolicima imaju problema s vlastitom vjerodostojnošću. Dok mitra nema nikakve veze s poganštinom, mnoge stvari u svakodnevici niti ne skrivaju svoju izravnu vezu s nekadašnjim poganskim svijetom. Primjerice, smije li se Biblija, kao Sveta Knjiga, pisati latinicom, koja je prepuna poganskih simbola?
Jedna zanimljiva sfera ovakvih napada je da osobe koje ih odašilju često puta ne znaju mnogo o Bibliji, ali se prave kao da znaju jako mnogo o Katoličkim vjerovanjima. Mnogi su kritičari Katoličke Crkve napisali poprilično debele knjige o poganskom podrijetlu Katolicizma, mada je na kraju ispalo da su "poganske prakse" ustvari Biblijske.
Čest napad je optužba da su Katolici preuzeli motiv sunca unutar svoje umjetnosti od idolopokloničkih religija starog Egipta. Preko te ideje zapravo se zastupa teorija da Katolici nisu uopće Kršćani, već nekakvi potomci egipatskih obožavatelja božanstva Ra. Kad Katolik ide u Crkvu punu kipova sunca, on se zapravo uopće ne moli Bogu Kršćana, već nekakvom demonu. Ali teorija se brzo razvodnjava pod udarcima Svetog Pisma.
Nerijetko se Katolike prozivalo da , noseći Papu u nosiljci, čine idolopoklonstvo starih naroda koji su tako veličali svoje careve. Sveto Pismo zadalo je takvim optužbama žestok udarac u citatu Pjesmi Nad Pjesmama 3:7 - Pjesmi Nad Pjesmama 3:11, gdje se jasno spominje Salomonova nosiljka. Tako je Biblijska praksa kojom su Židovi iskazivali respekt, ali ne i obožavanje Salomona- opravdala Katolike, a kritičare posramila jer su legitimniu praksu nazvali zlom.
Identičnu situaciju imamo i ovdje. Sunce je stvoreno od Boga, i kao donosioc dana i topline često puta se koristi da bi se opisala Božja slava.
Isus je , u Zaharijinom blagoslovu i proroštvu nad svojim djetetom, Ivanom Krstiteljem, nazvan "suncem"
76 A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, 77 da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, 78 darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine 79 da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."
Evanđelje po Luki 1:76-1:79
Sunce nije pogansko božanstvo, već je u službi Boga da donosi svijetlo i zlima i dobrima, iskazujući Božju ljubav i strpljivost.
43 "Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44 A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45 da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.
Evanđelje po Mateju 5:43-5:45
Biblija govori da je Isusovo lice zasjalo poput Sunca ( otkud nekom pada na pamet da sunce smatra zlim nakon ove činjenice? )
17Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2 i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.
Evanđelje po Mateju 17:1-17:2
(12) Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, (13) a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; (14) glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; (15)noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; (16) u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi.
Otkrivenje 1:12-1:16
Biblija i Mariju veže s motivom sunca, u pozitivnom kontekstu:
2I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.
Otkrivenje 12:1
U Starome Zavjetu, Sunce je simbolika pravde
A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama, i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu.
Malahija 3:20
Te blaga....
A Izraelcima si dao ognjen stup da im bude vođom na stazama neznanim, blago sunce na njihovu časnom putovanju.
Knjiga Mudrosti 18:3
Sunce je simbol radi Božjeg stvaranja....
Kad se sunce pomalja, izlazeći objavljuje: "Divno je i čudesno djelo Svevišnjeg!"
Sirah 43:2
Zaključak? Nemajte straha, i budite mudri. Sveto Pismo koristi sunce kao pozitivnu, i svrsishodan motiv radosti Božjeg stvaranja. Ako Biblija koristi sunce kao izvor za svoje metafore, i umjetnost može. Koristeći sunce kao motiv u Katoličkoj umjetnosti, ne poziva se na obožavanje solsticija ili božanstva drugih naroda- već na Božju ljepotu i uživanje u Božjem stvaranju- a sunce je uistinu krasan motiv- zato ga i Biblija često puta koristi.
Vjerska zajednica Jehovinih Svjedoka tvrdi da je Isus Krist ustvari arkaneđo Mihael, koji se na zemlji jednostavno pojavio kao Isus Krist. Da bi dali potvrdu ovim tvrdnjama, citiraju različita mjesta u Bibliji. Mnoga od njih su prilično razvučena po objektivnim interpretacijama. Da bi tome doskočili, Jehovini Svjedoci tiskaju svoje prijevode Biblije s naglaskom da mjesta njihove argumentacije budu naglašeno prevedena na korist njihove interpretacije.
Jehovini Svjedoci tvrde da riječ arkanđeo ( anđeo u najvišoj hijerarhiji ) nema plural u čitavoj Bibliji, i tvrda da ta činjenica znači da postoji samo jedan. S tim na pameti, Biblijski citat....
(16) Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, (17) a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. (18) Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!
Prva Poslanica Solunjanima 4:16-4:18
...."glas arkanđelov" stavlja u kontekst da ga ima Isus Krist. Drugim riječima, Isus će na zapovijed Boga Oca dignuti "svoj" glas.
Niti jedna druga zajednica nema ovu interpretaciju, jednostavno tvrde- kao i Katolici- da su riječi "na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje" opisi slavnog dana Suda. Na zapovijed Božju, Isus Krist će doći na zemlju u pratnji svojih anđela ( koji će klicati ) izvršavajući Božji poziv "trubljom" tj. juriš na zlo u ovome svijetu. Drugim riječima, "glas arkanđelov" je glas Isusove pratnje.
Često puta će u ovom trenu Jehovini Svjedoci tvrditi da u Bibliji nema nigdje množine od riječi "arkanđeo" tako da se i na ovom mjestu mora sugerirati da postoji samo jedan arkanđeo. Katolici vade grčki prijevod Biblije i pokažu da je u Prvoj Poslanici Solunjanima 4:16 upotrebljen neodređeni član koji sugerira da postoji više tih bića, ali samo jedno se uz Isusa javlja svojim glasom. Tada je korisno pokazati Jehovinim Svjedocima njihov prijevod Evanđelja po Ivanu 1:1 gdje su u svojim Biblijama preveli da " U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše bog" ( posljednja riječ napisana malim slovom ). Naime, u grčkom prijevodu je za posljednju riječ napisan određeni član, tako da mora pisati "Riječ bijaše Bog" ( velikim slovom- jer zna se na kojeg Boga mislimo ).
Zašto je ovo važno? Jehovini Svjedoci su u kontradikciji svojih prijevoda. Ako tvrde da je u 1 Solunjanima 4:16 određen član, tada mora biti i u Evanđelju po Ivanu 1:1. Drugim riječima, ako je Isus Krist arkanđeo u 1 Solunjanima, tada je i Bog u Evanđelju po Ivanu 1:1. S druge strane, ako je neodređen član u Ivanovom Evanđelju ( potrebno da bi Isus bio "manji bog" ) , tada znači da postoji više arkanđela u Prvoj Solunjanima.
Nažalost, izolacija koju Jehovini Svjedoci rade svojim vjernicima je težak udarac za njihovu vjerodostojnost. Ideja da su Katolici demoni kod njihovih vjernika dovodi do toga da se boje uopće s njima pričati- a kamoli raspravljati o vjeri. Radi toga uopće niti ne slušaju Katoličke apologete, ne opravdavajući svoju vjeru ( u izravnom konfliktu s Biblijom 1 Petrova 3:15 ) i, žalosno, ne vjeruju Svetom Pismu koje diže prst na njihove pogreške. Da je tako, dokazuje i argument o Raspravi nad Mojsijevim tijelom Mihaela i demona na koju niti jedan pripadnik njihove vjere neće dati odgovor- od "laika" do urednika časopisa "Kula Stražara".
Napad:
Ne treba nam vodstvo Crkve u čitanju Biblije. Duh Sveti djeluje na čitatelja da razumije Biblijsku Poruku.
Obrana:
Razjasniti ćemo prirodu ovog vjerovanja prije nego što navedemo Biblijske citate koji dokazuju da je ovakvo vjerovanje netočno.
Mnoge denominacije imaju takozvane "Biblijske škole" ili sastanke na kojima se istražuje Biblija. Ljudi prije nego što krenu u proučavanje, zamole Boga da ih vodi u istraživanju i radi toga misle da Duh Sveti djeluje na njih dok proučavaju Bibliju i radi čega ne mogu pogriješiti. Ovo nikako nije netočno, ali postavlja se pitanje da li Bibliju treba na taj način čitati i je li Božji plan bio da ljudi dolaze do religijskih spoznaja kroz čitanje Pisma.
S povijesnog stajališta, slabo vjerojatno. Biblijski kanon sastavljen je gotovo 400 godina nakon Isusova Uskrsnuća, što znači da Kršćani nisu mogli proučavati Sveto Pismo "kod kuće" skoro pa prvu četvrtinu povijesti Crkve. Da stvar bude gora, kanon kojeg proučavaju vjernici iz zajednica pod utjecajem Reformacije nije isti kanon kojeg su koristili apostoli. U 16. stoljeću Protestanti su izbacili Deuterokanon iz Biblije, kojeg i sami apostoli citiraju i koji je bio dijelom Svetog Pisma tisućljeće i pol prije Luthera. Kad tome uzmemo u obzir da ljudi do prije 200 godina većinom nisu znali čitati, dolazimo do još većih kontradikcija s Božjom Objavom. Jedini ljudi koji su znali čitati do tog doba bili su intelektualci koji su imali novac za obrazovanje. Ali Isus govori da je Bog objavio Svoju Riječ malima, a sakrio od umnih ( Evanđelje po Luki 10:21 ). Ljudi koji tvrde da je Biblija jedini izvor vjere, i koji još k tome objašnjava Svojem čitaocu na koji Ga se način treba interpretirati, doslove tvrde da siromasi i neuki ljudi nisu mogli prići tom izvoru istine više od tisuću godina nakon Isusovog Uskrsnuća i Isusove pobjede nad zlom u svijetu.
Uz ovo, možda najbolji dokaz da Biblija ne funkcionira po ovom principu je sam Protestantizam. Naime, ako Duh Sveti govori čitaocu Biblije na koji način Je treba čitati, zašto je Duh Sveti objavio netočne interpretacije nekim denominacijama? Razmislimo: ako Baptist i Adventist zamole Boga da ih vodi u proučavanju Biblije, zašto jedan tvrdi da je pakao vječan, a drugi da se takvo što uopće niti ne pojavljuje u Svetom Pismu? Zašto je Duh Sveti jednom rekao da u Bibliji piše da pakao postoji, dok drugi takvo što smatra nebiblijskim vjerovanjem? Zar bi Duh Sveti, na iskrenu molitvu vjernika, odgovorio krivo i zavarao ga? Sigurno ne- i Biblija takvo što jasno govori ( Evanđelje po Luki 11:11, 1 Timoteju 2:3- 1 Timoteju 2:4 ). Ujedno, zbunjujuće je što mnogi od vjernika koji imaju ovakvo vjerovanje zamjeraju Katolicima doktrinu o "nepogrešivosti Pape". Iako zvuči čudno čak i Protestantima koji takvo što vjeruju, sami su sebe proglasili nepogrešivim dok čitaju Bibliju i priznali da je takav status moguć. Naravno, pitanje je tko ima autoritet za takvu vjeru nasljednik "Stijene" ili bilo koji vjernik koji proučava Sveto Pismo. Biblija je na strani Katolika. ( Evanđelje po Ivanu 1:42, Evanđelje po Mateju 16:18 ). Autoritet je dan ljudima koji služe Boga kao provoditelji Njegove Riječi- i koji su uostalom i formirali kanon u četvrtom stoljeću.
Ali krenimo s Biblijskim citatima. Za razliku od ovog vjerovanja, Katolici prate Biblijsku poruku da čitatelj Biblije mora biti obrazovan u nauku Crkve. Samo u skladu s Crkvom koja je stup istine ( 1 Timoteju 3:14- 1 Timoteju 3:15 ) čitatelj može interpretirati Sveto Pismo na izgradnju i u ispravnom kontekstu.
U Prvoj Poslanici Timoteju, Pavao govori da njegov učenik ne bi smio zaboraviti na poučavanje ljudi jer tako spašava i sebe i ljude koji ga slušaju ( 1 Timoteju 4:16 ). Ovo je ujedno i dokaz da Sola Fide ne funkcionira- Pavao govori da će Timotej biti spašen čineći djela u vjeri ( poučavanje vjernika ) , ne tvrdi da je već spašen zato što vjeruje.
Pavao govori da su starješine koji uz širenje Božje Riječi istu i poučavaju vrijedni dvostruke časti ( 1 Timoteju 5:17 ). Ako vjernici mogu sami proučavati Bibliju, što znači da ih starješine moraju poučavati?
U svojoj Drugoj Poslanici Timoteju, Pavao govori da će Timotej u snazi i vjeri podučavati ljude Apostolskoj Tradiciji koju je čuo ( ne pročitao )- 2 Timoteju 2:1- 2 Timoteju 2:2 . Budući da mnoge Tradicije nisu zapisane u kanonu- na koji će način čitaoci Biblije doći do njih? Kasnije, Pavao govori da Timoteju ostane čvrsto u pouci koju je primio od svojih učitelja u Kristu ( 2 Timoteju 3:14-2 Timoteju 3:15 ) i da se prisjeća nauka. Ali ako je Timotej vjeru bazirao samo na Pismu, zašto se mora sjećati čemu su ga naučili? Zašto samo ne pročita u Pismu?
Efežani su se jednako tako morali prisjetiti što ih je Crkva poučila o Kristu ( Poslanica Efežanima 4:20- Poslanica Efežanima 4:24 ) a Solunjani su bili ojačani Pavlovim savjetom da se drže Pismenih i Usmenih nauka Crkve ( 2 Solunjanima 2:15 ). Hebreje Pavao upozorava da su već odavna trebali postati učitelji, a ne držati se na početničkom stupnju poznavanja Božjeg Kazivanja( Hebrejima 5:12 ). Ali ako je čovjek dok čita Bibliju nepogrešiv, tko može govoriti o početničkom stupnju? Zar Duh Sveti neće samo tako reći istinu Svojem vjerniku? I Kološani su obrazovani od Crkve u iščitavanju Pisma , ne čitaju Ga bez Crkvenog nauka i dolaze do savršenstva u Kristu ( Kološanima 1:28 ), uz ovo treba napomenuti da su isti i nakon Krista još poučavani od Crkve ( zašto bi ih trebalo poučavati, ako im Duh Sveti govori na koji način treba čitati Bibliju- Kološanima 2:6- Kološanima 2:7 ). Rimljani moraju biti oprezni jer se šire nauci koji nisu us skladu s Crkvenim naukom ( Poslanica Rimljanima 16:17 ).
Luka piše Teofilu da je napisao Evanđelje koje će mu pomoći da se osvjedoči u ono što je poučen ( dakle, Teofil je primio vjerovanje Usmenim putem prije Pismenog - Evanđelje po Luki 1:1- Evanđelje po Luki 1:4 ).
Isus je tužan jer su Židovi bili kao ovce bez pastira koji ih ne poučava ( Evanđelje po Marku 6:34 ). Ali Židovi su imali Stari Zavjet, zašto iz Tih Knjiga nisu mogli spoznati da je Isus Mesija, već je ovo bilo dano tek Petru odozgora ( Evanđelje po Mateju 16:17 ) ? Možemo jedino valjda reći da Bog takvo što nije želio.
Židov Apolon je, prema Bibliji, upućen u Pisma ( Djela Apostolska 18:24 ). Što ovo znači? Duh Sveti bi prema navedenoj teoriji sve trebao uputiti u Pisma , ali Biblija govori da je posebno Apolon bio upućen.
Isus govori da je svaki pismoznanac upućen u Kraljevstvo Nebesko mudar čovjek ( Evanđelje po Mateju 13:52 ). Znači li ovo da ima ljudi koji poznaju Pismo ali nisu upućeni u Kraljevstvo Nebesko?
Treba uzeti u obzir da Duh Sveti nije objavio Isusa Etiopljaninu dok je čitao Sveto Pismo. Naprotiv, naredio je Filipu da ga poduči ( dakle, Duh Sveti djeluje preko Crkve, ne isključivo preko Svetog Pisma )- Djela Apostolska 8:25-Djela Apostolska 8:40 ).
Na kraju, što se dešava s ljudima koji nisu poučeni u Crkvenom nauku a ipak interpretiraju Pisma? Petar govori da ti ljudi ne razumiju Pisma i iskrivljuju Ih svojim naucima jer nisu u skladu s poukom. Ovo ti ljudi čine sebi na propast ( 2 Petrova 3:16 ).
Dakle, treba jasno naznačiti jednu stvar. Biblija je knjiga koja uistinu može inspirirati svojeg čitatelja da postane Kršćaninom. Ali dok je Duh Sveti pored pisca Svetog Pisma i čuva ga od greške, gornji citati dokaz su da Duh Sveti nije pored čitatelja. Ovo ne znači da Duh Sveti ne želi ili ne može tako djelovati- već da Je Bog odlučio na drugi način komunicirati s vjernicima. Voljeti i cijeniti Bibliju znači staviti je na pravo mjesto u nauku- u skladu s Crkvenim poukama još iz doba Apostola.
Inače, ako cijenjeni protivnici ne žele odustati od svojeg uvjerenja da Duh Sveti djeluje na njih dok čitaju Bibliju, Katolici su ohrabreni da provjere ovu tvrdnju ( 1 Solunjanima 5:21- 1 Solunjanima 5:22 ). Upitajte svoje protivnike gdje u Starom Zavjetu piše o raspravi nad Mojsijevim tijelom Mihaela i demona. Ako je Duh Sveti na strani protivnika, neće mu biti teško navesti glavu i redak ovog citata. Budući da takvo mjesto ne postoji, jer je navedena priča Apostolska Tradicija, protivnik će se morati zapitati nije li malo preuveličao dijelove svojeg vjerovanja. Biblija ipak govori da se držimo Usmenih Predaja ( 1 Korićanima 11:2 ).
Kao prvo, treba jasno i konstruktivno objasniti što cijenjeni protivnici pokušavaju. Budući da većina vjerskih zajednica drži da Euharistija nije Pravo Tijelo i Prava Krv Isusa Krista kao što Katolici vjeruju ( o tome će biti riječi u narednim postovima ) pokušavaju napasti tu Katoličku vjersku sferu ovim logičkim redosljedom: Ako se na Katoličkim misama pojavljuje prava žrtva Isusa Krista, tada se žrtvuje ponovo i u neskladu je s Hebrejima 6:4.
Ali napad krivo interpretira Katoličku vjeru. Dok je Isus Krist uistinu prisutan u punini pod slikom kruha i vina, ta Žrtva nije neka nova Žrtva, ne radi se o tome da se Isus još jednom žrtvuje za Svoje vjernike. Katolička teologija uči -ne- da je pristupanje Sakramentu Euharistije pristup novoj žrtvi- već novom daru Iste Žrtve na križu koja je bila prije 2000 godina!
Kao što znamo, Bog nije ovisan o vremenu niti prostoru. Kao Svemoguće Biće prisutan Je u svakom vremenskom periodu na svakom mjestu koje Je kao Stvaratelj napravio. U skladu s time, moguće je pristupiti Euharistiji jer Bog nije vezan za naše "vrijeme" već je Euharistija kao "Dar s Neba" prisutna na svim mjestima u svim vremenima. Nije potrebno žrtvovati se ponovo danas, jer Bog donosi svoj dar s Golgote prije 2000 godina.
Dapače, Hebrejima 6:4 uopće ne spominje Euharistiju u kontekstu o kojem govorimo. Taj citat tvrdi da osobe koje su prihvatile Isusa, pa napustile Kršćanstvo, ponovo razapinju Isusa i njima nema obraćenja. Konstrukcija rečenice je takva da jasno napominje da se obraćenik može vratiti u vjeru, jer tad više "ne razapinje Isusa" već prihvaća "da se Isus razapeo za njega" ali o tome ćemo govoriti u drugom postu.
Ideja da Katolici žrtvuju Isusa na svakoj svojoj misi isponova jedna je od teških optužbi koja nema nikakvu osnovu niti u Bibliji, niti u Katekizmu Katoličke Crkve. Ne nasjedajte na nju, a ako ste napustili Katolicizam radi takvog uvjerenja imajte barem otvoreno srce priznati da ste bili u krivu. Ako vaši sadašnji religijski dušebrižnici i dalje drže da Katolici rade stalno nove žrtve Isusa, smatrajte se upoznatim s time da takav stav nije Katoličko učenje. U razgovoru s Bogom raspravite taj paradoks, a svi molimo da stignemo k Njemu i Njegovom Sinu koji žive u Istini Duha Svetoga zajedno s Njima....
Kao prvo, Biblija je formirana 395 na Koncilu u Hippu, dakle skoro pa 100 godina nakon što napadači tvrde. Nitko nije mogao "dodati" Bibliji jer Biblije nije niti bilo na način na koji je danas imamo, već su svijetom kružila odvojena Evanđelja od kojih su mnoga bila gnostičkog porijekla. Ipak, pojedini teolozi su i ta Evanđelja koristili, vjerojatno jer su gnostički citati iz tih Evanđelja po njima mogli imati interpretaciju koja nije bila u sukobu s Kristovim naukom. I danas se prilično dvoji o autentičnosti Evanđelja po Tomi, ali tu ćemo raspravu rezervirati za poseban post koji će dokazati da Sola Scriptura niti teoretski niti praktično nije mogla postojati prvih 395 godina Kršćanstva ( gotovo četvrtinu povijesti Kršćanstva kao religije ).
Nadalje, reći da je znak križa kojeg vjernici na sebi rade nešto dodano Kršćanstvu 300 A.D. je povijesni apsurd, koji dolazi od Boettnerove knjige "Rimo-Katolicizam". Da to dokažemo, citirati ćemo Tertulijana koji ga opisuje skoro stoljeće prije....
Na svakom našem putovanju i pri svakom našem pokretu ulaska ili izlaska, tijekom skidanja obuće, tijekom pranja, za stolom, tijekom paljenja svijeća, tijekom ležanja te sjedenja, što bilo da nas zaokuplja, mi Kršćani na svojim čelima radimo znak križa.
Tertulijan, De Corona Militis, 211. A.D.
U čemu je zapravo problem? Kritičari ove prakse, koje ima mnogo i van Katolicizma, drže da je dodana budući da se nigdje ne spominje
u Bibliji. Napadači su takozvani "Biblijski fundamentalisti", osobe koje radikalno tvrde da je Biblija jedini izvor vjere koji se mora doslovno shvaćati i ne dodavati ništa u svoj vjerski život što se u Bibliji ne spominje.
Kršćanstvo je u 2000 godina razvijalo svoju duhovnost na različite načine. Razvoj nije isto što i neskladno dodavanje korijenima jer korijen i služi tome da se razvije. U Bibliji apostoli nisu radili znakove križa na sebi ili drugima, ali osnovno je pitanje koji grijeh se čini kada se napravi znak križa referirajući na križ na kojem je bio raspet Isus ( Efežanima 2:16 ) uz govor "U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga" ( Matej 28:19 ).
Čovjek bi trebao uzeti u obzir da znak križa kojim se obilježava tijelo ima itekako Biblijsku osnovu. U Ezekijelu imamo vrlo jasan poziv na to:
(3) A Slava Boga Izraelova vinu se s kerubina, nad kojima lebdijaše, prema pragu Doma. I pozva čovjeka odjevena u lan, koji imaše za pojasom pisarski pribor, (4) te mu reče: "Prođi gradom Jeruzalemom i znakom 'tau' obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!"
Ezekijel 9:3 - Ezekijel 9:6
Slovo "tau" liči na naše slovo "T" ( križ). Njime su obilježena tijela pravednika koji neće biti ubijeni budući da su prezreli gadosti koje su se dešavale Jeruzalemom. Dok Katolici ne ucrtavaju taj znak, obilježavaju ga na sebi rukom pozivajući se na Božju slavu i svoju težnju za spasenjem.
Što apostoli nisu činili, a čine fundamentalisti? Kad se dva fundamentalista rastaju, pruže jedan drugom ruke i vele "Bog s tobom" ali nigdje u Bibliji ne piše da se rukuje pri dolasku i odlasku osobe. Taj običaj nije Biblijski baziran, ali o tome fundamentalisti ne razmišljaju dok napadaju Katoličku Crkvu.
Čovjek se sastoji od:duše,duha i tijela(Heb 4:12) te je čovjekova duša besmrtna(Heb 9:27-28).
Isus je umro na križu(Iv 20:24-29).
Je li Euharistija simbol ili stvarna prisutnost Isusova?
U osnovi rasprave, postavlja se pitanje trebamo li Isusove riječi "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja" tumačiti doslovno ili samo simbolički. Isus je često govorio u prispodobama, a u drugim zgodama pak vrlo otvoreno i direktno. Zato treba pažljivo i detaljno razmotriti sve značajne okolnosti.
Promotrit ćemo odlomak 6 Ivanovog evanđelja koji počinje Isusovim pokazivanjem potrebe da se nahrani fizičko tijelo. (Iv6,1-15). Zatim Isus naglašava razliku između duhovne i tjelesne hrane:
"Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni,neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Iv 6, 35-36)
Isus potom govori o svojoj žrtvi:
"Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." (Iv, 6, 50-51)
Slušatelji ostaju nemalo iznenađeni ovim riječima.
"Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52,53)
Stoga Isus još jednom potvrđuje i otvoreno navješta euharistijsku tajnu:
"Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.'' (Iv, 6, 53-56)
"Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." (Iv 6, 57)
Isus upotrebljava poznati rječnik da jasno kaže da se ne radi o nekoj slici, o simbolici, o blagovanju u vjeri, nego o istinskom, stvarnom blagovanju njegova tijela i krvi. Jasno je što Isus tvrdi, jer On ne povlači Svoje riječi i ne kaže da je to nova usporedba. Stoga nam je shvatljiva zbunjenost, sablazan u narodu:
"Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" (Iv 6, 60-62)
Isus zbog važnosti značenja ovih riječi čak dopušta da ga mnogi učenici napuste:
"Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 66-68)
Naznake za isto shvaćanje zapažamo i u ostalim Evanđeljima:
''I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.'' (Mt, 26, 26-28)
''I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: "Uzmite, ovo je tijelo moje." I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.'' (Mk, 14, 22-24)
''I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva." (Lk, 22, 19-20)
Nigdje ne razabiremo činjenicu da bi ove riječi trebali shvaćati simbolički. Takvo što bilo bi osnovano u slučaju da stoji ''Ovo je znak (ili simbol) mojeg tijela'', no Isus jasno kaže: ''Ovo je moje tijelo''. Tražeći nasilu simboliku u svemu tome, neki će izraz "na spomen" pokušati povezati s time da je sve to simbolično. No za to nema nikakve osnove, čak i hvatanje za taj izraz izvan konteksta je dvojbeno, jer je grčka riječ "anamnesis" koja znači spomenuti se, u Bibliji najčešće korištena u žrtvenom kontekstu, kao žrtva u znak sjećanja.
Katolički nauk uči da ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.
Još jedan redak Protestanti koriste kao navodni dokaz simbolizma: "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa" (Iv 6,63). Ovdje Isus razjašnjava važnost i potrebu za duhovnom hranom. No kada bi pokušali forsirati izvan konteksta izraz "tijelo ne koristi ništa", kao izgovor protiv stvarne Isusove prisutnosti, zanijekali bi potrebu utjelovljenja i čovještva Isusa Krista.
Gledajući cijelokupnu Bibliju i kontekst svih ovih riječi i navoda, jasno je da je u Isusovim riječima stvarnost koja nadilazi naš razum, a ne simbolika. Ljudi ne mogu shvatiti da mi ne jedemo meso i krv povjesnog Isusa (kako nas neki protestanti pokušavaju prikazati), već primamo stvarno tijelo i krv utjelovljenog, ali bezvremenskog, duhovnog i proslavljenog Krista.
Činjenica je da tijelo treba fizičku hranu da preživi ili će umrijeti. Isto tako duša treba duhovnu hranu da izbjegne duhovnu smrt, odvojenost od Boga. Ta duhovna hrana ne može biti simbolična gesta jer samo simbol ne može nahraniti duh. Duhovna hrana je jednako realna kao i fizička hrana.
ZAŠTO JE EUHARISTIJA ŽRTVA?
Protestanti pokušavaju napasti katolički nauk da je euharistija pravo tijelo i krv Isusa Krista slijedećom logikom: Ako se na katoličkim misama pojavljuje prava žrtva Isusa Krista, tada se žrtvuje ponovno i u neskladu je s Hebrejima 6,4:
"Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju."
Ovaj citat je opet izvan konteksta i nema nikakve veze sa euharistijom, govori se o onima kojima je dano da čuju riječ Božju, a svejedno se okreću od njega natrag u trajni grijeh (usput Heb 5,11-Heb 6,7).
Uostalom sam katolički nauk sasvim je drugačiji od onoga što pokušavaju sugerirati protestanti:
Crkva uči da je žrtva na križu bila potpuna i savršena. Euharistija nije nova žrtva Krista, već nova ponuda iste žrtve. Bog nije ovisan o vremenu niti prostoru, pa je i Euharistija kao "Dar s Neba" prisutna na svim mjestima u svim vremenima.
Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na Križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).
Euharistija je, dakle, žrtva jer posadašnjuje žrtvu Križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.(KKC, 1366)
Sakramenat euharistije ne teži tek za prisutnošću, već mu je konačna svrha žrtva i gozba. Nije krajnji cilj pretvorba kruha i vina, nego pretvorba nas u tijelo Logosa. U tom zajedništvu prožimaju se Bog i čovjek.
"Zar nije posvećeni kalež, koji posvećujemo, zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? A to znači: Jedan kruh, jedno tijelo smo mi, mnogi." (1Kor 10,14-17)
U misi se, dakle, ne prinosi žrtva koja bi Bogu davala zadovoljštinu (ona je već dana). Misa je primanje onoga što nam je Bog u Kristu dao. Sakramenat čini da Kristova smrt bude za me, za moj sada i ovdje. Novo što pridolazi jest hvala Bogu za dana dobročinstva. Kršćanska žrtva se ne sastoji u prikazivanju darova, nego u zahvaljivanju na primljenim darovima.
Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na Križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: Kad se god na oltaru slavi žrtva Križa, kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac, vrši se djelo našeg otkupljenja.
Za kraj donosim jednu slikovitu prispodobu:
Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: "Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?" Monah mu odgovori: "Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?"
"No dobro", reče čovjek, "a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?" Monah mu odgovori: "Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?" "Vidim" - potvrdi čovjek. "Eto", nastavi monah, "i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko."
"Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?" Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: "Koliko osoba vidiš?" - upita. "Samo jednu, sebe!" - odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: "Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?" "Doista, vidim na desetke i stotine likova" - odgovori čovjek. I ništa više nije pitao.
Riječ je o protestantskoj fundamentalističkoj stranici koja po modelu pitanja i odgovora obrađuje sva područja kršćanske vjere i života te brojnih teoloških tema. Kao što je već spomenuto, između ostalog se, zbog svog bitnog antikatoličkog obilježja, dotiče i katoličkih vjerovanja. Argumentacije su često, a napose u ovoj kategoriji, preplavljene sofizmima, iskrivljivanjem tuđih vjerovanja i krivim interpretacijama sv. Pisma i relevantnih činjenica. A sve to prožeto vrlo živim, jezgrovitim, psihološki uvjerljivim stilom, koji ostavlja upečatljiv dojam na čitatelja. No ipak, sadržaj kao ključna komponenta jest ono što zavodi na krivovjerje i krivo bogoštovlje, te smo ga kao takvog dužni razotkriti i ukazati na pravu istinu kršćanske vjere. U tu svrhu poslužit će ovaj, kao i naredni članci o toj tematici.
- Pitanje: Što kaže Biblija o krštavanju male djece?
Ponajprije, ukažimo na moguću konfuziju usred pogrešnih konotacija koje se ponekad izvlače iz ovakve formulacije. Ponajprije, Biblija nipošto nije zakonik kršćanstva koji bi taksativno popisivao sve stavke nauka, nego naprotiv. Riječ je o svjedočanstvu zapisane apostolske predaje, u čijem razumijevanju veliku ulogu igra čitateljevo tumačenje poruke, uz uvažavanje autorove nakane. I nadalje, Biblija nije jedini i isključivi izvor kršćanske objave, već uz nju stoji kao jednako vrijedan autoritet usmene predaje apostola. Ove napomene u daljnjem razmatranju svakako trebamo imati na umu.
- U Bibliji, krste se jedino oni koji su povjerovali u Krista – kao javno svjedočanstvo svoje vjere i poistovjećenje s Kristom (Djela 2,38; Rimljanima 6,3-4).
Točno, ali tek u slučaju izostanka apsolutne obvezatnosti ovog uvjeta, i isključivosti karakteristike. Naime, za one koji nisu pri punom stanju svijesti (npr. djeca) vjera nije obvezatna, niti element koji bi im priječio primanje krštenja. Isto tako, čin krštenja, kao što ćemo kasnije vidjeti - ne sadrži samo simboličan, nego i stvaran sakramentalni značaj.
- Imajući to na umu, krštenje male djece nije u skladu s Biblijom. Malo dijete (beba) ne može se pouzdati u Krista. Malo dijete ne može donijeti svjesnu odluku da će biti poslušno Kristu. Malo dijete ne može razumjeti što vodeno krštenje simbolizira.
Sve je to, osim prve rečenice – točno, no ipak ne predstavlja stvarnu zapreku za primanje krštenja. Da bi nam postalo jasnije zašto, moramo ponajprije uzeti u obzir učinke koje krštenje donosi. To su oproštenje svih grijeha (Dj 2,38; 16,22) i novo rođenje iz vode iz Duha Svetoga (Iv 3,5) – čime postajemo djeca Božja i ulazimo u stanju milosti, koje donosi vječno spasenje (1 Pt 3, 20-21; Tit 3,5; Mk 16,16). Jasno je da takvu milost djeci – koja su rođena u istočnom grijehu, ne bismo trebali uskraćivati.
A zatim, primijetimo da se kroz čitavo Pismo provlači koncept jamstva zajednice za vjeru onih, koji nisu u stanju potpune svijesti. Vrijedilo je to za starozavjetno obrezanje, takvu vjeru iskazali su donositelji uzetog čovjeka (Lk 5, 18-20), a naposljetku - po vjeri roditelja mogu biti posvećena i djeca kako bi primili milosti krštenja (1 Kor 7,14). Jasni dokazi da nemogućnost osobnog iskazivanja vjere nije stvarna zapreka za primanje milosti.
- Biblija nigdje ne spominje krštavanje male djece.
Preciznije: u Bibliji se nigdje izričito ne spominje krštenje male djece. No to ne znači da se ono implicitno ne spominje. Naprotiv, takvih je više slučajeva u Pismu, koje svjedoči o krštenju cijelih obitelji (Dj 16, 15; 16,33; 18,8; 1 Kor 1,16). Budući da su prvi obraćenici na kršćanstvo bili odrasle osobe, to je jasno da nisu mogli donositi na krštenje samo djecu, kao što je to danas slučaj. Naprotiv, roditelji bi se krstili zajedno sa svojom djecom, o čemu nam svjedoče i prvi kršćanski spisi. A razlog tome je jasan: prvi kršćani imali su ispravno razumijevanje sakramenta krštenja, kao sredstva očišćenja od (istočnog i svih osobnih) grijeha i primanja milosti potrebne za spasenje. Za razliku od osoba iz GotQuestionsa, koji (pogrešno) drže da se spasenje prima kroz čin vjere, te bi krštenje bio zapravo samo formalni dodatak, koji tada u biti postaje i suvišan. Nasuprot Isusovim riječima, da se nova narav prima rođenjem iz vode i Duha Svetoga (Iv 3,5).
- Pa čak ni sama metoda krštavanja male djece nije u skladu s Biblijom. Na koji način polijevanje ili škropljenje može simbolizirati smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista?
Naprotiv, mi posjedujemo uvjerljive indicije i svjedočanstva da su krštenje polijevanjem ili škropljenjem prakticirali prvi kršćani, te je ono jednako valjano kao i krštenje uranjanjem. I kad smo već kod simbolike, polijevanje i škropljenje također na prikladan način upućuju na otajstvo krštenja. Sv. Pismo govori o izlijevanju Duha Svetoga (Dj 2, 17-18; 10,45; Rim 5,5) i škropljenju radi očišćenja od grijeha (Ez 36,25) - učincima koji su sastavni dio krštenja. Time se izražavaju pojedini aspekti ovog sakramenta, jednako kao i činom uranjanja.
- Novi zavjet nigdje ne spaja krštenje s obrezanjem.
Naprotiv, ova je usporedba vrlo jasno istaknuta i gospoda iz GotQuestionsa trebali bi se s njome svakako upoznati:
"U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim: s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih." (Kol 2, 11-12)
Obrezanje i krštenje povezani su kao čini ulaska u savez s Bogom, i stoga zadržavaju sve sastavne značajke, s time da krštenje uvodi u savršeniju zbilju. U Starom zavjetu bio je to samo nominalni savez i odabranje, u Novome pak postajemo na stvaran način djeca Božja i dionici božanske naravi. Jedna od tih značajki je i pristup djece. Kao što se kod obrezanja tražila vjera u Božja obećanja samo od odraslih, dok su je u ime djece izricali roditelji, isto vrijedi i za krštenje, jer vjera roditelja uistinu može posvetiti djecu (1 Kor 7,14).
- Krštenje čovjeka ne spašava. Nije važno jeste li se krstili uronjenjem, polijevanjem ili škropljenjem – ukoliko se niste najprije pouzdali u Krista za spasenje, krštenje (bez obzira na metodu) je beznačajno i beskorisno.
Naprotiv, izgleda da im je i ovo promaklo:
“U vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. Njezin protulik, krštenje - ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu - i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista.” (1 Pt 3, 20-21)
“Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Iv 3, 5)
“Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga,on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu.” (Tit 3, 5)
“Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16, 16)
Možemo vrlo jasno iščitati da krštenje ima spasonosni karakter, i da je ono potrebno za spasenje. Vjera je svakako nužan preduvjet, ali sama po sebi, bez krštenja (osim u izuzetnim okolnostima u tzv. krštenju željom ili krvlju) ne donosi opravdanje – ponajmanje kriva vjera koja odvraća ljude od prave, povezana s buntom protiv autoriteta Crkve koji je ustanovio sam Krist, kakvu nam servira GotQuestions.
- Vodeno krštenje uronjenjem korak je poslušnosti koji se čini nakon spasenja kao čin javnog ispovijedanja vjere u Krista i poistovjećenja s njime. Krštenje male djece ne uklapa se u biblijsku definiciju niti u biblijsku metodu krštenja.
''Korak poslušnosti'' i ''čin javnog ispovijedanju'' jesu samo ljudske manifestacije vjernosti Bogu, jednake molitvi i svjedočenju vjere uopće, no takva djela sama po sebi ne donose opravdanje pred Bogom. To nam se jedino slobodno daruje po Božjoj milosti koja djeluje u sakramentu krštenja. Sve u svemu, kroz ovaj prikaz uspjeli smo se uvjeriti da gospoda iz GotQuestionsa nemaju ispravno razumijevanje ni biblijske definicije ni biblijske metode krštenja, te su stoga i njihovi zaključci krivi. A takvim se učiteljima nemamo potrebe utjecati jer istinu posjedujemo u Crkvi koju Duh Sveti uvodi u istinu. Štoviše, na njihovu smo opasnost pravodobno upozoreni (Dj 20, 29-31; 2 Tim 4, 3-4).
Pitanje katoličkog moljenja svecima vodi u veliku konfuziju. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve, katolici se ne mole svecima niti Mariji, već mogu zamoliti svece i Mariju da se mole ZA njih. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve moliti svece da se mole za nas ni po čemu nije drukčije nego zamoliti nekoga ovdje na zemlji da se pomoli za nas. Ipak, praksa mnogih katolika razilazi se sa službenim rimokatoličkim učenjem. Štoviše, mnogi katolici mole se izravno svecima i / ili Mariji, tražeći njihovu pomoć – umjesto da mole svece i / ili Mariju da za njih posreduju kod Boga za pomoć.
Naprotiv, konfuzija nastaje samo uz nerazumijevanje temeljnih odnosa u ovom činu. Kada želimo zamoliti jednu osobu da nam posreduje kod druge za određenu pomoć, mi molimo obje osobe, i to svaku na određen način. Prvu izravno molimo da posreduje, a drugu neizravno da nam pruži pomoć. Tako je i u ovom činu, a pravo značenje dobit ćemo ako uzmemo u obzir katoličko shvaćanje uloge i naravi obaju osoba – posrednika i Boga. Posrednik (bio to čovjek na zemlji, duša ili anđeo u nebu) sam po sebi nema nikakve ovlasti ukoliko mu nije dana od Boga, i svaka milost koja se po njemu udjeljuje dolazi od Boga. Stoga, molimo li se Mariji i svecima (za zagovor kod Boga), time ne mislimo da su oni samostalan i isključivi izvor milosti, nego naprotiv, pristupamo sa sviješću kako svaka milost dolazi od Boga, koji u svojoj ljubavi poziva ljude na dioništvo u njegovom planu spasenja. Odnosno, poziva ih da posreduju za spasenje drugih preko brojnih službi (propovijedanje evanđelja, svjedočenje, vršenje dobrih djela), jedna od kojih je i molitva.
- Biblija nigdje ne nagovara one koji vjeruju u Krista da se mole ikome drugome osim Bogu. Biblija nigdje ne ohrabruje, pa čak ni ne spominje, vjernike da mole pojedince na Nebu da se mole za njih.
Sve i da je ovo točno, nije nikakav dokaz da bi takva praksa bila pogrešna. To bi bio izričiti nalog da je posredništvo u molitvi zabranjeno, no takvo što nigdje ne nalazimo. Naprotiv, posredništvo u molitvi konstitutivan je i samorazumljivi dio Božjeg plana spasenja, koji implicitno slijedi logičkom nužnošću iz svih njegovih značajki.
Prva od njih je da su svi kršćani - živi koji prolaze zemaljski put i (tjelesno) mrtvi koji su u nebeskoj slavi živi udovi Kristovog Mističnog tijela, odnosno općinstva svetih (1 Kor 12, 18-20.26-27; Rim 12, 4-5). Druga je ta da su članovi općinstva svetih pozvani da mole jedni za druge i uzajamno si pomažu. Odnosi se to prije svega na zemaljsku Crkvu (Rim 8, 35-39; Rim 12,10; Gal 6,2; 1 Sol 5,11), ali i onu nebesku, u kojoj sveci poput nebeskih anđela savršeno spoznaju i svjesni su svega što se događa ne zemlji (Mt 18,10; Mt 22, 29-30; Lk 15,10; 1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2) te nas stoga mogu preporučiti Bogu svojim zagovorom (Job 33, 15-30; Tob 12,12). Da je tome doista tako, vidimo i u konkretnim primjerima gdje sveci doista prinose molitve Bogu (2 Mak 15, 11-16; Otk 5,8; Otk 8, 3-4). Budući da su članovi nebeske Crkve već postigli savršenstvo, one mogu biti upućeno samo za zemaljsku Crkvu (i duše u čistilištu) kojima predstoje još mnoge nevolje prije ulaska u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Iz toga je jasno da nas sveci na nebu mogu čuti i zagovarati pred Bogom, odnosno posredovati molitvom za nas kao i svaki čovjek na zemlji, te je ova praksa posve utemeljena i ispravna.
- Zašto se onda mnogi katolici mole Mariji i / ili svecima, ili pak traže njihove molitve?... Vjeruju da svetac, koji je proslavljen na Nebu, ima »izravniji pristup« Bogu od nas. Prema tome, iznese li svetac molitvu Bogu, ona je učinkovitija nego kada bismo se mi molili izravno Bogu. Ova ideja posve je nebiblijska. U Hebrejima 4,16 čitamo kako vjernici ovdje na zemlji mogu »...pristupa(ti) s pouzdanjem k prijestolju milosti«.
Ako je tako, i ako su izravne osobne molitve Bogu samodostatne, zašto ipak gospoda iz GotQuestionsa potiču jedni druge i prakticiraju posredničku molitvu? Ne smatraju li možda da je ona na neki način ''učinkovitija''? Naravno da da, i već time pokazuju svoju nedosljednost i diskrepanciju u mišljenju. Načelo o većoj vrijednost molitve provlači se kroz čitavo Pismo, nasuprot ovdje prešutno izražene ideje da je bilo kakva i svaka molitva Bogu ugodna. Tako Bog odgovara na zagovor svojih odabranika poradi drugih ljudi: Abrahama (Post 20,17), Mojsija (Izl 32, 11-14. 30-34; 34,9; Br 14, 17-20; 21, 7-9), Samuela (Jr 15,1), Joba (Job 42, 7-9). Bogu sasvim sigurno nisu nužni posrednici – mogao je svoja djela izvesti i bez njih, ili je mogao izravno uslišati molitve svakog čovjeka, no On upravo želi da čovjek u što većoj mjeri surađuje u ostvarenju njegova djela. Stoga i sv. Pavao više puta potiče kršćane na uzajamnu molitvu kako bi se Bog udostojao dati sasvim konkretne milosti za ostvarenje njihovog apostolata (Rim 15, 30-32; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3, 1-2; Ef 6, 18-20; Heb 13,18). Bog je mogao to učiniti i bez čovjekove molitve, ili je mogao odgovoriti na samo jednu molitvu, no vidimo da su ipak njegovi naumi drukčiji. Stoga je ova teza:
- Bog ne uslišuje molitve na osnovu toga tko moli.
…dokazano kriva, i glavni uzrok nerazumijevanja. Ako Bog doista prije svraća svoj pogled na osobe koji su mu bliskije, to posebno vrijedi za duše koje se nalaze u Njegovoj slavi. I zato ćemo se prije utjecati molitvama onih koji su postigli savršenstvo, nego onih koji to nisu. Jer doista:
''Mnogo može žarka molitva pravednikova.'' (Jak 5,16)
- 1. Timoteju 2,5 kaže: »Jer – jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus«. Nitko drugi ne može posredovati kod Boga za nas. Ako je Isus JEDINI posrednik, to znači da Marija i sveci ne mogu biti posrednici.
Naprotiv, takvo što nigdje ne piše, nego je tumačenje učitano u tekst. Nigdje ne stoji da je Isus jedini i isključivi posrednik, nego da je JEDAN posrednik, odnosno temeljni i glavni, iz kojega izviru sve milosti, dok su u tome posredništvu pozvani sudjelovati svi ljudi. Da je doista tako, otkrit ćemo jednostavnim uvidom u kontekst odlomka:
''1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, 2za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 3To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, 4koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. 5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, 6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, 7za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 1-7)
U prethodnim recima sv. Pavao potiče kršćane na molitvu za svoje bližnje i vladajuće, kako bi pristigli spoznaji istine i spasenju. Odnosno, poziva ih da budu posrednici u privođenju ljudi k Bogu i Isus Kristu – koji je jedan izvorni posrednik, i to tako da nas je svojom smrću otkupio. Iz te žrtve proizlaze sve milosti, za čije smo ostvarenje i mi pozvani posredovati. Činimo to molitvom, propovijedanjem i naučavanjem vjere, sastavnim dijelovima kršćanskog poziva koje sv. Pavao spominje, a s kojima se očito i gospoda iz GotQuestionsa slažu. Time su nam nerazumljivija ovakva proturječja, kojih očito nisu ni svjesni, a koja jasno ukazuju na neutemeljenost prigovora i logičke defekte u njihovoj vjeri.
- Nadalje, Biblija kaže da Isus Krist sâm posreduje za nas pred Ocem (Hebrejima 7,25). Budući da sam Isus posreduje za nas, zašto bismo trebali Mariju ili svece da posreduju za nas? Koga bi Bog pozornije slušao nego svoga Sina? Rimljanima 8,26-27 opisuje kako Sveti Duh posreduje za nas. Budući da druga i treća osoba Trojstva već posreduju za nas pred Ocem na Nebu, zašto bi uopće Marija ili sveci trebali posredovati za nas?
Zbog istog razloga koji navodi dotičnu gospodu da mole jedni za druge, i zbog istog razloga zašto sv. Pavao potiče kršćane da mole jedni za druge. Zato jer je svaki kršćanin pozvan da sudjeluje u Kristovu posredništvu, i zato jer je Bog voljan prije uslišati pravednikovu molitvu. A postoje li (osim Krista) veći pravednici od Djevice Marije i svetaca?
- Katolici kažu da se molitva Mariji i svecima ne razlikuje od traženja da se netko ovdje na zemlji pomoli za nas. Hajdemo provjeriti tu tvrdnju. (1) Apostol Pavao moli druge kršćane da se mole za njega u Efežanima 6,19. Mnogi odlomci u Bibliji opisuju vjernike kako se mole jedni za druge (2. Korinćanima 1,11; Efežanima 1,16; Filipljanima 1,19; 2. Timoteju 1,3). Biblija nigdje ne spominje da je netko zamolio nekoga na Nebu da se pomoli za nekoga na zemlji.
Izričito možda ne spominje, ali smo se već uvjerili kako se takva praksa implicitno nameće iz svih relevantnih značajki Božje objave. Naime, kršćanstvo nije religija vjerskog zakonika koji bi popisivao sve članke vjere, udaljena od zemaljske stvarnosti, nego živa i djelatna poruka Trojedinog Boga izražena po nadahnutim svjedocima – autoritetima, koja se očituje i prenosi s pokoljenja na pokoljenje u kršćanskoj zajednici. Stoga ni ne možemo na taj način pristupati Božjoj objavi, već trebamo uzeti u obzir sve konstitutivne značajke. Jedna je od njih životna praksa prvih kršćana, koja nedvojbeno potvrđuje ono što sv. Pismo implicitno nameće –povezanost s nebeskom Crkvom koja nas podupire na našem zemaljskom putu.
- (2) Biblija ne pruža nikakve naznake da Marija ili sveci mogu čuti naše molitve. Marija i sveci nisu sveznajući. Premda proslavljeni na Nebu, oni su još uvijek ograničena bića. Kako bi uopće mogli čuti molitve milijunâ ljudi?
Ograničeni u nekom duhovnom smislu, ali zasigurno ne u kategorijama prostora i vremena – koji pripadaju materijalnoj stvarnosti. A kao što znamo, duše pokojnih na nju nisu navezane. No važnije od svega jest da sv. Pismo daje izričita svjedočanstva o savršenoj spoznaji zemaljske stvarnosti svetaca i anđela (1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2), koji znaju svaki postupak i raduju se čovjekovom obraćenju (Mt 18,10; Lk 15,10). Stoga i možemo vidjeti da na nebu prinose molitve za zemaljsku Crkvu (Otk 5,8; 8, 3-4) – čija je djelotvornost dokazana već nebrojeno puta tijekom čitave povijesti Crkve.
- Kada god Biblija spominje moljenje ili razgovaranje s mrtvima, čini to u kontekstu vračanja, čarobnjaštva, nekromanije i gatanja – a sve ovo Biblija oštro osuđuje (Levitski zakonik 20,27; Ponovljeni zakon 18,10-13). U jednome slučaju kada se netko obraća »svecu«, Samuelu u 1. Samuelu 28,7-19, Samuel nije baš presretan što ga ometaju.
Ovdje bi valjalo navesti i ukazanje Mojsija i Ilije na gori preobraženja (Lk 9, 30-31), izraženo s posve različitim značajkama. No, suštinska razlika između zazivanja duhova i molitve svecima ipak je očita – dok je prvo čovjekov samovoljni postupak koji se protivi Božjim zakonima i teži podrediti sebi nadnaravne sile, drugo je ponizna molitva u konačnosti upućena Bogu radi Njegove milosti. To je napose jasno u seansi u en-Doru, gdje Šaul želi samovoljno saznati budućnosti – pridobiti sebi znanje koje je pridržano samo Bogu, i tako djeluje protiv naravnog poretka stvari. No, kad bi netko uputio molitvu svecu da zadobije koju milost, to sigurno ne bi bilo protivno Njegovom zakonu jer se čovjek posve podlaže Božjoj volji. Naprotiv, budući da nam Bog želi dati sve što koristi našem spasenju, bilo bi to vrijedno djelo. Sve u svemu, potrebno je imati obzira na konstitutivne elemente čina koji određuju njegovu bit, naspram onih koji ga određuju samo akcidentalno ili nebitno.
- Nema nikakve osnove ni potrebe moliti se bilo kome drugom osim Bogu. Nema osnove ni tražiti od nekoga na Nebu da se moli za nas. Jedino Bog može čuti naše molitve. Nitko na Nebu nema bolji pristup k Božjemu prijestolju od onoga koji mi imamo kroz molitvu (Hebrejima 4,16).
Naprotiv, kroz ovaj osvrt uspjeli smo se uvjeriti da ništa od navedenog nije točno. Vidjeli smo da gospoda iz GotQuestionsa upućuju indirektne molbe ljudima na zemlji, vidjeli smo da sveci na nebu mole za nas te da možemo i da im je korisno upućivati molitve, vidjeli smo da nebeska Crkva čuje naše molitve, i da Bog radije uslišava (većeg i savršenijeg) pravednika. Otkrili smo i da je razlog ovim pogreškama potpuno krivi pojam Božje objave, koji bismo mogli nazvati biblijskim literalizmom ili legalizmom, uz zanemarivanje logičke usporedbe sa stvarnošću.
Zapravo i ne trebamo stavljati prigovor na zaključke kao takve – oni nužno slijede iz pogrešnih premisa, isto kao i čitav vjerski sustav protestantskog fundamentalizma. I zato, možemo samo ponoviti glavnu poantu da ispravna vjera može proizaći samo iz ispravnih temelja objave, te da se ona dosljedno nalazi u Katoličkoj crkvi, stupu i uporištu istine (1 Tim 3,15).
"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5, 17-19)
Riječi koje veoma često nailaze na nerazumijevanje i zbunjuju čitatelja. Isus ne dokida Zakon ili Proroke. Štoviše, upozorava da će nepoštivanje i najmanje odredbe, snositi teške sankcije. Pa ipak, poznata nam je osuda načela ''oko za oko, zub za zub''. Znamo da se više nismo dužni obrezivati, prinositi žrtve, ili pak vršiti rigorozne starozavjetne propise. I nije nam jasno, kako je moguće da Isus ne ukida Zakon, kada tolike odredbe za nas kršćane više ne vrijede? Ovdje, na prvi pogled, mora biti riječ o protuslovlju!
No, upitajmo se najprije, jesmo li shvatili pravi smisao Isusovih riječi? Na koji način Isus namjerava ispuniti Zakon? Izričito napominje da ništa neće dokinuti! Pa ni ono najmanje slovo u grčkom alfabetu, neće propasti! Ove se, naoko protuslovne izjave, moraju nadopunjavati. Ali kako?
Da bismo ušli u ispravno shvaćanje Isusovih riječi, pogledajmo nastavak govora, koji donosi nadopunu i objašnjenje:
"Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 5,20)
Ovdje uviđamo načelo na kojem je utemeljen čitav Božji zakon – pravednost. No, kada govorimo o Božjem zakonu, objasnimo najprije što točno podrazumijevamo. U punini vremena, Bog nam šalje svoga Sina, i odlučuje po Njemu objaviti svu istinu koju je naumio (Iv 15,15). Da bismo pak dublje shvatili značajke tog događaja i poruke koju nam Bog daje, moramo se vratiti odakle je sve počelo. Otići duboko u prošlost i pronaći uzrok tog Božjeg zahvata. A potom, možda još važnije – otkriti na koji je način Bog pripravio ljudski rod na ovaj središnji događaj čitave zemaljske povijesti.
Pošto je stvorio prvi ljudski par, Bog ih je smjestio u raj zemaljski, i u uživanju blaženstva, postavio im jedan uvjet – da se prihvate onakvima, kakve ih je Bog zamislio i stvorio. Pa ipak, zavedeni vlastitim častohlepljem, iznevjerili su Božje povjerenje. Izgnani su iz raja zemaljskog, i navukli kaznu na čitavo buduće potomstvo. Lišeni su gledanja Božje slave, i osuđeni na prolaznost života. No Bog im i uslijed svoje pravednosti iskazuje milosrđe. Naviješta znakovito i tajanstveno, po prvi puta njihovo otkupljenje (Post 3,15), i ostavlja nadu da će im biti vraćeno ono, što su svojom nepokornošću izgubili. Sklapa prvi savez sa ljudskim rodom.
Upravo je pojam saveza ono što na osobit način zaokuplja našu pozornost. Bog će od ovog trenutka, kroz svoju neizrecivu pedagogiju, pripravljati ljudski rod na konačni čin, kulminaciju njegove ljubavi i milosrđa – poslanje svoga Sina. Postupno će im, u sve jasnijem stupnju objave, otkrivati svoj božanski Zakon, i naviještati dolazak Otkupitelja. S ljudskim rodom sklapa nekoliko saveza, u kojima pratimo postupnost objave – s obzirom na:
a) opseg ljudskog roda
b) Zakon
c) navještaj otkupljenja
Sklapa ga najprije s bračnim parom, Adamom i Evom, zatim s Noom, kada se savez proteže na obitelj, pa Abrahamom, kada obuhvaća pleme, i naposljetku Mojsijem, kao predstavnikom izraelskog naroda. Kao jamstvo svojih obećanja ostavlja im znakove saveza – Noi predaje dugu, Abrahamu obrezanje, Mojsiju otkriva svoje ime. U navještajima sve jasnije otkriva pojavak budućeg otkupljenja – počevši od pralikova patrijarha, proroka i vjerskih ustanova, pa do izravnih navještaja budućeg Mesije. I naposljetku, otkriva im postupno puninu svog božanskog Zakona. Počevši od prvog ljudskog para, Bog povremeno, i u određenim prigodama, otkriva pojedine propise, koji će svoj puniji izražaj dobiti u Mojsijevom Zakonu.
Nakon što ih je izveo iz egipatskog ropstva, s odabranim narodom Izraelom sklapa savez, i otkriva im svoj Zakon. Ipak, taj savez još uvijek nije konačan i dovršen čin Božje objave, nego samo priprava za novi i savršeniji savez, koji će biti ostvaren u Njegovu Sinu, Isusu Kristu. A ono što obilježava savez, vrijedi na jednak način i za njegove sastavne dijelove, pa tako i Zakon. Isus sam svjedoči da ga je došao usavršiti, i to zato jer ne posjeduje puninu stvarnosti, već samo sliku i navještaj buduće i savršenije stvarnosti (Heb 10,1).
Time se vraćamo na početnu točku, i ponovno postavljamo pitanje: na koji način Isus usavršava Mojsijev Zakon? Dva su moguća rješenja. Svaki je propis sastavljen od dvije odrednice: izražajne forme, i materijalnog principa, i pitamo na kojoj bazi Isus usavršava propise? Nadograđuje li naprosto na bazu forme propisa kao takvog, na način kako je definiran u Zakonu, ili samo usavršava materijalni princip, posve neovisno o formi? Odgovor ćemo potražiti u samom tekstu sv. Pisma, otkrivajući načela Isusovog djelovanja iz pojedinačnih tvrdnji.
U nastavku teksta, Isus donosi šest primjera usavršenja pojedinih propisa Mojsijeva Zakona. Razmotrimo najprije prva dva primjera, u kojima Isus doista nadograđuje konkretnu formu propisa:
"Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu." (Mt 5, 21-22)
"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’’ (Mt 5, 27-28)
Kao što vidimo, ove dvije zapovijedi Dekaloga sada bivaju uzdignute na jednu višu razinu, na način da je naprosto dopunjena njihova izražajna forma. Dok je u vrijeme starog saveza zabrana odnosila samo na ubojstvo i preljub, sada biva proširena i na potencijalne uzroke ovih čina. Čini nam se stoga da bi Isus imao samo nadopuniti propise na način kako su određeni u Starom zavjetu. No, pogledajmo dalje:
"Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub." (Mt 5, 31-32)
"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.'' (Mt 5, 33-34)
"Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5, 38-39)
"Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.'' (Mt 5, 43-44)
Kao što vidimo, Isus dokida obvezu starih propisa. Više nije dopušteno otpuštati ženu, zaklinjati se, vraćati talionskim načelom i mrziti neprijatelja. Naprotiv, odsada vrijedi jedan savršeniji zakon, i ako bi netko vršio stare propise, postaje ne više vršitelj, nego krivac protiv Božjeg zakona. I ovdje dobivamo konačan odgovor našem pitanju: uviđamo da ispunjenje Zakona nije nužno vezano na puku nadogradnju forme (kao kod govora o zabrani ubojstva i preljuba), nego ta nadogradnja smjera na višu svrhu propisa! I zato možemo reći, da Isus usavršava Zakon, ako imamo pred očima u kojoj službi stoje navedeni propisi – ako uviđamo da je princip propisa, redom: valjanost braka, jamstvo vlastitog svjedočanstva, opraštanje uvrede i ljubav prema ljudima, tada doista uviđamo da ih Isus usavršava. Sada valjanost braka ne ovisi o čovjekovoj volji, nego Božjem jamstvu, sada za svjedočanstvo govori naša vjera, sada moramo bezuvjetno praštati uvrede i bezuvjetno voljeti sve ljude.
Istvoremeno, dolazimo do potpunijeg razumijevanja načela na kojima je utemeljen Božji Zakon – a to su pravednost (Mt 5,20), i svetost (Mt 5,48). Vodeća misao pri usavršenju, odnosno podizanju moralnih propisa na najvišu razinu. Šaljući svoga Sina na svijet, Otac nebeski otkriva nam svoju svetost, kojom sada biva prožet čitav Zakon. Zakon Kristov (Gal 5,6; 6,2; 1 Kor 13, 2-13) kojemu je prethodni, proglašen od čovjeka, bio samo slika i navještaj onome, koji proglašuje Bogočovjek.
Teologija saveza ključ je kojim dolazimo do odgovora na ovo pitanje, ali i ispravnije razumijevanje čitave povijesti spasenja. Sada uviđamo, da je čitava predkristovska stvarnost samo priprava, nesavršena slika i navještaj buduće i savršenije stvarnosti, i da iz te perspektive valja biti promatrana. Odnosi se to i na stari, Mojsijev zakon, čije propise na bazi unutarnjeg principa, Isus uzdiže sa nesavršene na savršenu razinu, i otkriva nam Božji Zakon u njegovoj punini.
Ispovijedajući svoju vjeru u Trojedinog Boga, Crkva priznaje Duha Svetoga trećom božanskom osobom.
‘’Vjerovati u Duha Svetoga znači dakle ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Zato je o božanskoj tajni Duha Svetoga bilo govora u "teologiji" Presvetog Trojstva. Ovdje će se o Duhu Svetom govoriti samo unutar bozanske "ekonomije". … Onaj kojega je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6), stvarno je Bog; istobitan s Ocem i sa Sinom. On je od njih neodvojiv, koliko u intimnom zivotu Trojstva, toliko i u svom darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći Sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba. Kad Otac šalje svoju Riječ, on uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje, On, vidljiva slika nevidljivog Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje.'' (KKC 685, 689)
Pritom naglašava dvije temeljne značajke ovog vjerovanja – osobnost, i božanska narav Duha Svetoga. I dok ovu definiciju s pravom možemo smatrati minimalnom osnovom kršćanstva, o kojoj ovisi i identifikacija pojedinačnih subjekata kao kršćana, ipak se i danas ponegdje susrećemo s bitno različitim poimanjem Duha Svetoga unutar širokog spektra samozvanih kršćanskih konfesija i denominacija. Tako manjinski dio pentekostalnog pokreta prepoznaje Duha Svetog kao Isusa Krista, i to u različitom obliku pojavnosti. Jehovini svjedoci odlaze korak dalje i niječu njegovu osobnost, te ga poistovjećuju s Božjom aktivnom silom, suštinski jednakoj gravitacijskoj ili elektromagnetskoj sili. Pokret New age poima ga panteistički, kao bezličnu kozmičku energiju koja prožima čitav svijet. Različitih mišljenja bilo je i u ranoj povijesti Crkve. Tako primjerice Sabelije naučava da je Bog jedna osoba, koja se manifestira kroz tri različita pojavna oblika, tvoreći nauk poznatiji kao modalizam ili patripasionizam. Carigradski biskup Macedonije priznaje vlastitu osobnost Duha Svetoga, ali negira njegovo božanstvo. Ovo će dovesti do nastavka trinitarnih sporova, njegove osude i definicije temeljne kršćanske vjeroispovijesti na I. carigradskom saboru (381. god.).
I dok osvrt na najčešće prigovore i pokušaje verifikacije navedenih koncepcija ostavljamo za posebnu prigodu, ovdje želimo iznijeti pozitivnu studiju o ovom temeljnom kršćanskom vjerovanju. Pokazat ćemo na temelju sv. Pisma i Predaje njegovu istinitost i božansko porijeklo, te time ponovno potvrditi Božje proročanstvo da će Crkva kao Kristova zaručnica, po trajnoj pomoći Duha Svetog (Iv 14,16) ostati temelj istine sve do konca svijeta (1 Tim 3,15; Mt 16,18).
Pojam osobe ontološki definiramo kao zaseban individuum koji je u sebi nositelj humanih svojstava i odnosa. Time pravimo razliku od neosobnih sila i pojava, koje zbog ovih nedostataka ne možemo svesti pod pojam osobnog bića. Tako govoreći primjerice o radio-valovima ili električnoj energiji, iako prepoznajemo mogućnost njihova djelovanja na okolinu, ne pridijevamo im osobnost, i to upravo zbog nedostatka temeljnih značajki koje određuju pojam osobe. No, koji je pojam Duha Svetoga? Radi li se samo isključivo o djelatnoj sili kojom upravlja Bog Otac, ili pak zasebnom individuumu koji je nositelj humanih svojstava i odnosa? Uvidom u sadržaj sv. Pisma, uvjerit ćemo se najprije da je Duh Sveti prava osoba. Osim djelovanja u utjecaja na stvoreni svijet, on posjeduje i sva svojstva osobe – obdaren je razumom, emocijama i voljom, te svojim činima koji su vlastiti samo ljudskoj osobi svjedoči da ga se nikako ne može svesti na pojam neosobne sile.
Duh Sveti najprije se obraća i govori kao ljudska osoba:
‘’Duh reče Filipu: ‘Pođi i pridruži se tim kolima!’’’ (Dj 8,29)
‘’Dok je Petar sveudilj razmišljao o viđenju, reče mu Duh: "Evo, neka te trojica traže. De ustani, siđi i pođi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao." (Dj 10, 19-20)
‘’Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: "De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao." (Dj 13,2)
On svjedoči, navješćuje i uvodi u istinu:
‘’A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene.’’ (Iv 15,26)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.’’ (Dj 16,13)
Pokazuje emocije – voli nas i zagovara nas kod Oca neizrecivim uzdasima:
‘’Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete.’’ (Rim 8, 26-27)
Upravlja Crkvom – postavlja službe, vodi, zapovijeda, zabranjuje, opominje:
‘’Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji.’’ (Dj 16,6)
"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom." (Dj 20,28)
‘’Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.’’ (Rim 8,14)
‘’A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda.’’ (Iv 16,8)
I mogli bismo navesti još mnogo drugih neospornih pokazatelja osobnosti Duha Svetoga: On pečati vjeru u našim srcima (Ef 1, 13-14), uskrsava od mrtvih i stanuje u nama (Rim 8,11), čuje (Dj 16,13), zna budućnost i tajne Božje (Dj 21,11; 1 Kor 2,11), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30), te ga možemo uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29). Nijedno od ovih svojstava ne može pripadati neosobnoj sili, i bitne su odrednice osobnosti, što nesporno dokazuje da je Duh Sveti zasebna osoba.
Sv. pismo također potvrđuje i da je Duh Sveti različita i zasebna osoba od Oca i Sina. Ovo se najjasnije očituje u Isusovom govoru o poslanju Duha Svetoga, kao zasebne osobe koja će doći kao trajni Pomoćnik Crkvi na dan Pedesetnice:
‘’I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.’’ (Iv 14, 16-17; usp. Iv 15, 26)
‘’No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.’’ (Iv 16,7)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama." (Iv 16, 13-15)
Pošto smo utvrdili pojam Duha Svetoga kao osobe koja stoji u veoma uskoj povezanosti s Ocem i Sinom, ostaje dati odgovor na pitanje o Njegovoj pravoj biti. Radi li se samo o Božjem službeniku višeg reda, ili pak osobi istobitnoj Ocu i Sinu? I na ovo pitanje sv. Pisma daje nam eksplicitan odgovor. Najjasniju potvrdu božanske naravi Duha Svetoga pronalazimo u Petrovom interventu na postupak Ananije i Safire:
''Petar mu reče: "Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!" (Dj 5, 3-4)
Lagati Duhu Svetome, u ovom slučaju koji vrijedi istvoremeno kao univerzalno pravilo, jednako je lagati Bogu, iz čega jednostavnom logikom proizlazi da je Duh Sveti jednak Bogu. Također, mnoge se druge paralele mogu povući između osobina zajedničkih Bogu i Duhu Svetomu. Tako sv. Pavao kršćanina u stanju milosti, u kojem prebiva Duh Sveti, uspoređuje s Božjim hramom:
''Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.'' (1 Kor 3, 16-17)
''Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.'' (1 Kor 6,19)
U drugom pak navratu riječi Božje, izrečene po proroku Izaiji, pripisuje Duhu Svetomu:
''Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: "Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim:…'' (Dj 28, 25)
''Tad čuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko će nam poći?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!" On odgovori: "Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.'' (Iz 6, 8-9)
…nadalje, naziv Kyrios (Gospodin), koji u Novom zavjetu zamjenjuje Božje ime objavljeno Mojsiju na brdu Sinaju (Jahve), pripisuje se na jednak način Duhu Svetome kao i ostalim dvama božanskim osobama:
''U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.'' (Mt 11,25)
''Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,28)
''Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.'' (2 Kor 3,17)
Također, odbacivanje svjedočanstva Duha Isus karakterizira kao hulu koja nikad neće biti oproštena:
"Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.'' I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem." (Mt 12, 31-32)
S obzirom da hula može biti izrečena jedino protiv Boga, nužno proizlazi zaključak da je Duh Sveti jednak Bogu. Naposljetku, Duhu se pripisuju svojstva vlastita jedino Bogu, kao što su stvaralačka moć (Job 33,4), vječnost (Heb 9,14), sveprisutnost (Ps 139,7) i savršeno znanje (1 Kor 2, 10-11).
Sve navedeno, zajedno s pouzdanim svjedočanstvima prvih kršćana, neosporno dokazuje apostolsku vjeru u Duha Svetoga kao treću božansku osobu, koja Crkvu utvrđuje u istini i čuva je kao neokaljanu Kristovu Zaručnicu sve do konca svijeta.
Jedan od čestih pokušaja opravdanja starozavjetna prakse svetkovanja subote, od strane zajednica koji zastupaju ovakav stav (uglavnom adventista sedmog dana), jest tvrdnja da su i sami apostoli svetkovali subotu, te smo im kao zakonitim Kristovim poslanicima i naučiteljima Istine obvezni na poslušnost i nasljedovanje njihovog primjera. Ovakav se zaključak izvlači na temelju nekoliko svjedočanstava iz života prve Crkve, zapisanih u Djelima apostolskim (13,14; 13,42; 16,13; 17,2; 18,4), o posjetu apostola židovskim sinagogama u subotnji dan, gdje su na temelju starozavjetnih Pisama navješćivali Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg. Osvrnut ćemo se na svaki od spornih redaka da bismo uvidjeli okolnosti i značaj ovih okupljanja, te pored toga razmotriti još nekoliko pokušaja opravdavanja subote i na poseban način – pokušaje osporavanja biblijskih dokaza o svetkovanju Euharistije u prvi dan tjedna, o kojima je prethodno pisano u ovome članku.
Krenimo od samog početka, prvo mjesto na kojem pronalazimo navodni dokaz o svetkovanju subote jest zgoda Pavlovog posjeta Antiohiji Pizidijskoj:
''Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju Pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: "Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!" (Dj 13, 14-15)
Kao što vidimo, apostoli ulaze u sinagogu u dan subotnji, pridružuju se okupljenoj zajednici, nakon čega po pozivu predstojnika počinju propovijedati evanđelje – i to je sve što na eksplicitan način možemo saznati o razlozima njihovog posjeta. Pokušamo li naslutiti motive, izvještaj bi nam dao sugerirati kako je njihova namjera bila posjetiti sinagogu radi propovijedanja evanđelja, i to upravo na subotnji dan kada je okupljena čitava zajednica te se pruža najzgodnija prilika da njihova riječ urodi brojnim plodovima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – u ovoj situaciji ne nalazimo naznake da apostoli ulaze u sinagogu na subotnji dan radi toga jer svetkuju subotu. Da bismo to iščitali, potrebna je izričita tvrdnja o propisu Zakona kao razlogu njihovog postupka – slično mirovanju žena po Isusovom ukopu (Lk 23,56), u protivnom, logički je nedopušteno izvlačiti ovakav zaključak.
U nastavku istog poglavlja čitamo:
''Na izlasku su ih molili da im iduće subote o tome govore. A pošto se skup raspustio, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj.'' (Dj 13, 42-43)
…i možemo vidjeti molbu vjernika da apostol Pavao i sljedeće subote naviješta Radosnu vijest Isusa Krista. Upada u oko činjenica isticanja subotnjeg dana, i to iz razloga da nije postojala potreba za takvim naglaskom, u slučaju da se bogoslužje odvija svaki dan. Međutim, kako naglasak postoji – mogli bismo zaključiti da je židovska zajednica okupljena na čitanju Božje riječi samo subotom, te tako dobivamo potvrdu za prethodno iznesen motiv.
No, ovdje se valja osvrnuti na trik-pokušaj radi postizanja suprotnog efekta. Naime, pozivajući se na pojedine prijevode neki nastoje sugerirati da katolički prijevodi ispuštaju u 42. retku izvijestiti da se radi o poganima koji žele čuti naviještaj evanđelje u subotu, čime bi se dalo do znanja da Pavlova praksa propovijedanja evanđelja subotom nije bila vezana samo za Židove, već i pogane te je razlog ponovnog isticanja subote bitno širi, i nije ograničen na posjet sinagogi. Međutim, jednostavan uvid u tekst otkriva kako je prigovor neutemeljen i promašen. I dok je točno da neki prijevodi ne spominju pogane u 42. retku, odmah sljedeća rečenica otkriva nam o čemu je zapravo riječ – kako se radi o bogobojaznim pridošlicama iz poganstva (tzv. prozelitima) koji su osjećali naklonost prema židovstvu i nastojali živjeti u skladu s moralnim normama Zakona. Najpoznatiji primjer jest onaj prvog poganina koji će biti primljen u Crkvu - satnika Kornelija (Dj 10, 2. 22), a pomnije čitanje izvještaja iz Antiohije Pizidijske otkriva nam da su isti prisutni u sinagogi prigodom Pavlove propovijedi (Dj 13, 16. 26), pa se prema tome ovaj prigovor otkriva kao još jedan od pokušaja izvankontekstualnog i tendencioznog tumačenja radi potkrepljivanja vlastite doktrine.
Nadalje, u 16. poglavlju Djela apostolskih čitamo:
''U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.'' (Dj 16, 13-14)
...i opet nailazimo na sličan pokušaj cijenjene opozicije, gdje se nastoji sugerirati da apostol Pavao ponovno propovijeda poganima u dan subotnji, te se Židovi uopće ne spominju. Međutim, pokušaj se iz identičnih osnova pokazuje kao neutemeljen i promašen. U prvoj rečenici navedenog odlomka vidimo da razlog apostolskog pohoda u dan subotnji nije motiviran propisom Zakona, već mišlju da se Židovi okupljaju na molitvu. Naime, kao što povjesni dokazi nalažu, a komentar glasovite Jeruzalemske Biblije ističe – Židovi u Filipima nisu imali sinagoge, nego su se sastajali u blizini rijeke poradi obrednih pranja. Pomisao da je riječ o skupu pogana stoji bez ikakvog temelja, jer osim što se tome ne daje nikakve naznake, znamo da su molitveni sastanci ovakvog tipa nešto posve nečuveno za poganski svijet (uostalom, možemo li zamisliti da sv. Pavao poganske bogoštovne rituale, koje na drugim mjestima oštro osuđuje – ovdje naziva bogomoljom?), a kontekst nam jasno daje do znanja o čemu je riječ. Kako ponovno susrećemo pojam bogobojazne pridošlice (Lidije), prepoznajemo sa nepobitnom sigurnošću da se radi o židovskom skupu, i bilo koje drugo tumačenje odvodi nas u očiti apsurd.
Da sumiramo, motive subotnjeg pohoda židovskim sinagogama možemo jasno razabrati u posljednja dva odlomka:
''Po običaju uđe Pavao onamo. Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: "Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem." (Dj 17, 2-3)
''Svake je pak subote raspravljao u sinagogi i uvjeravao Židove i Grke.'' (Dj 18,4)
Jasnije nego u prethodnim slučajevima prepoznajemo namjeru sv. Pavla da na subotnji dan, kada je najveći broj vjernika okupljeno na molitvu i čitanje Pisama, navijesti evanđelje, dokazujući da je Isus iz Nazareta Mesija u kome su uspunjena sva proročanstva. To je motiv koji se jasno prepoznaje u ovim tekstovima, i objašnjava nam razlog isticanja subotnjeg dana – da je cilj sv. Pavla i apostola naviještanje evanđelja radi oportune prigode, dok subota u kontekstu eventualne obvezatnosti po snazi Mojsijevog Zakona, pa barem i implicitno – nije nigdje naznačena, i naši će prijatelji morati potražiti druge načine za opravdanje svoje doktrine, jer ga u prethodnim slučajevima ne nalazimo.
Vrijedi u ovom dijelu razmotriti još jedan pokušaj dokazivanja vječne obveze svetkovanja subote, koji dolazi iz retka Knjige proroka Izaije:
''Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jahve.'' (Iz 66,23)
Sugestija glasi – budući da će se subota svetkovati na nebu, ona je vječna odredba koja ne bože biti dokinuta i trebamo je na jednak način poštivati danas, kako je propisano u Starom zavjetu. Međutim, cjelovita interpretacija ovog retka u tom slučaju implicira da isto vrijedi i za židovske blagdane mlađaka. Budući da je ova odredba na jednak način propisana Zakonom – nalazi se zajedno sa subotom u popisu blagdana (Lev 23, 3. 23-25), i ukoliko za kršćane po snazi dotičnog proročanstva vrijedi ceremonijalni propis subote, isto se odnosi i na mlađake. Ipak, upitamo li naše prijatelje da li dosljedno provode svoje tumačenje gornjeg odlomka te prema tome svetkuju i mlađake, zasigurno će ostati u nedoumici. Iz razumljivog razloga jer – kao što ćemo kasnije vidjeti – kršćani su po Kristovoj žrtvi otkupljeni od obveze ceremonijalnih propisa Zakona, a govoriti suprotno značilo bi negirati značaj iste žrtve. U skladu s cjelokupnim kontekstom koji naznačuje univerzalnost spasenja, ispravno je tumačenje da ćemo na nebu bez prestanka, dan i noć prinositi hvalu i slavu Bogu, kakvu On sam zaslužuje:
''Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" (Otk 4,8 )
Razmotrivši osnove opozicijskih argumenata i utvrdivši činjenično stanje, želim se pozabaviti sa nekoliko najčešćih prigovora, odnosno pokušaja relativizacije smisla biblijskih izvješća o svetkovanju dana Gospodnjeg. Krenimo redom:
1) Isusova ukazanja i susreti s učenicima prvog dana u tjednu (Mt 28, 8-10; Mk 16,9; 16, 12-13; 16, 14-18; Lk 24, 13; 24,36; Iv 20,11; 20,19), poslanje Duha Svetoga (rođendan Crkve) na Dan Pedesetnice – prvog dana u tjednu (Dj 2, 1-4).
Da bi se relativizirala simbolika vremena ovih događaja, cijenjena opozicija koristi taktiku pod popularnim nazivom ''straw man'', tj., gradi vlastiti lutak od slame kojeg im zatim nije problem srušiti, jer se uostalom ni ne radi o argumentima koje bi kršćani vjerni danu Novog saveza koristili u svoj prilog. Tako se ovdje tvrdi kako nije riječ o bogoslužju ili okupljanju vezanim uz slavlje uskrsnuća. Apsolutno točno, pojedinac koji bi tvrdio suprotno morao bi biti nevjerojatno smion, budući da apostoli nisu na pravi način vjerovali ni bili svjesni silnog značaja posljednjih događaja, tako da nisu ni mogli slaviti uskrsnuće. No, primjetimo dvije stvari u ovim izvješćima. Prvo, Isus svojom voljom odlučuje pohoditi učenike upravo prvog dana, i drugo, samu činjenicu da evanđelisti ističu upravo prvi dan tjedna. Zašto je tome tako? Ukoliko ovaj dan nema nikakve posebne važnosti, i da je prema tome nebitno kojeg je dana Isus pohodio učenike, koje je smisao isticanja vremena? Postoji li on uopće? Jasno da ne, no mi već u ovoj fazi primjećujemo posebnu simboliku dana Isusovog uskrsnuća, na koji će – zasigurno ne slučajno – započeti i život Crkve izlijevanjem Duha Svetoga, te predstavlja ispunjenje spomen-dana starozavjetnog saveza u okviru ispunjenja čitavog Zakona, postignutog snagom Kristove smrti i uskrsnuća.
2) Kršćansko okupljanje radi lomljenja kruha, prvog dana u tjednu (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!" Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.'' (Dj 20, 7-11)
Prvi prigovor: ovdje se ne radi o bogoslužju nego običnom društvenom sastanku, koji su se događali svakodnevno (Dj 2, 42-46; 27,35).
Odgovor: da je lomljenje kruha (što, jasno, uključuje i blagovanje istog) drugi naziv za euharistiju, odnosno spomen-čin posljednje večere, koju je Isus ostavio Crkvi kao trajni znak svoje prisutnosti kroz prisjećanje na kalvarijsku žrtvu i iščekivanje Njegovog dolaska, treba biti jasno svakome kršćaninu (Mt 26, 26-29; Mk 14, 22-25; Lk 22, 15-20; 1 Kor 10, 16-17). U detaljnom opisu kršćanskog bogoslužja (1 Kor 11), blagovanje kruha (r. 33-34) se na normalan način navodi, uz izricanje blagoslova, lomljenje i njegove raspodjele, kao sastavni dio bogoslužja, što svakako trebamo imati na umu u ovoj situaciji.
Drugi prigovor: zbog trajanja sastanka (od večeri pa sve do zore) jasno je da se ne radi o redovitom bogoslužju ni ustaljenoj praksi, nego okupljanju povodom Pavlovog odlaska, kada je održan govor.
Odgovor: klasični pokušaj prikrivanja očiglednih činjenica, uz još jedan primjer imputacije neizrečenog. Postavlja se pitanje koja je definicija ''redovitog bogoslužja'', budući da se sv. Misa u Katoličkoj crkvi danas slavi praktički u svako doba dana. No u svakom slučaju, vidimo da je prigoda Pavlovog oproštaja poslužila kao povod za formiranje termina, koji uostalom nikad nije bio definiran kao ''redoviti''. Također, prva intencija skupine bila je, kao što vidimo iz teksta (r. 7) – lomljenje kruha, na što su se nadovezali spomenuti događaji, ne obratno. Činjenica koju uvijek moramo imati u prvom planu kako bi ispravno prosudili poruku izvještaja.
3) Izdvajanje milostinje prvog dana u tjednu (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. Bude li vrijedno da i ja pođem, poći će sa mnom.'' (1 Kor 16, 2-4)
Prvi prigovor: Pavao nalaže da svaki vjernik zasebno ''kod sebe'' skuplja milostinju, te prema tome ovdje ne može biti riječ o zajedničkom okupljanju. Štoviše – ovo je dokaz da zajedničkog okupljanja nema, jer bi u protivnom milodar trebao biti donesen na sastanak, a ne ostavljen kod kuće.
Odgovor: problem kod ovog tumačenja jest njegova nekonzistentnost - ukoliko bi ga prihvatili, drugi dio rečenice gubi svaki smisao i dolazi u direktnu opreku s prvim. Jer, ako sv. Pavao nalaže da vjernici ostavljaju novac kod kuće svaki zasebno, tada pri njegovom dolasku u Korint ukupna milostinja neće biti sakupljena nego razasuta na desetine različitih mjesta i bit će je potrebno skupljati – a to je upravo ono što se želi izbjeći. Prema tome, kako je iz ovih riječi jasno da milostinja treba biti sakupljena na jednom mjestu, to znači da se korintski kršćani iz tog razloga trebaju okupiti na zajednički sastanak. Tada prvi dio rečenice poprima drukčije značenje, te bi izraz ''stavljati kod sebe na stranu'' ispravnije bilo protumačiti kao potrebu odvajanja jednog dijela (koji će biti namijenjen za milostinju) od ukupnog utroška, čime bismo dobili potpuni smisao čitave poruke.
Drugi prigovor: drugi redak ovog odlomka pogrešno je preveden jer grčki tekst ne govori o prvom danu tjedna, već jednom, neodređenom danu, čime kompletni pokušaj opravdanja bogoslužja u prvi dan pada u vodu. Na taj način prevodi i sv. Jeronim u Vulgati, službenom prijevodu Katoličke crkve i više od toga nije potrebno reći.
Odgovor: iako može izgledati učeno i uvjerljivo, svaka će osoba s koliko god oskudnim poznavanjem biblijskih jezika, po analogiji vrlo lako razotkriti ovaj argument kao potpuno neutemeljen i pogrešan. Prije svega, zavirimo u tekst devet najpoznatijih prijevoda Biblije na engleskom govornom području – što katoličkih, što protestantskih. Uvidjet ćemo da nijedan jedini ne prati opozicijsku sugestiju te iskaz ''kata mian sabbatu'' prevode sa ''prvog dana u tjednu'' ili ''na prvi dan tjedna''. Odakle onda temelja za ovakvo tumačenje? Kao što ćemo vidjeti, radi se o tom da antički jezici (ovdje hebrejski, grčki i latinski) kao iskaz za određenje konkretnog dana u tjednu ne koriste redni, nego glavni broj. Usporedimo s ostalim mjestima Novog zavjeta gdje se spominje vremensko određenje prvog dana u tjednu:
1) [kata mian sabbatu hekastos himon par heauto titheto thesaurizon ho ti ean euodotai, ina me hotan eltho tote logeiai ginontai] (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.'' (1 Kor 16,2)
2) [opse de sabbaton, te epifoskuse eis mian sabbaton elthen Mariam he Magdalene kai he alle Maria theoresai ton tafon] (Mt 28,1)
''Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob.'' (Mt 28,1)
3) [kai lian proi te mia ton sabbaton erhontai epi to mnemeion anateilantos tu heliu] (Mk 16,2)
''I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob.'' (Mk 16,2)
4) [te de mia ton sabbaton orthru batheos epi to mnema elthon ferusai ha hetoimasan aromata] (Lk 24,1)
''Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše.'' (Lk 24,1)
5) [te de mia ton sabbaton Maria he Magdalene erhetai proi skotias eti uses eis to mnemeion kai blepei ton lithon ermenon ek tu mnemeiu] (Iv 20,1)
''Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.'' (Iv 20,1)
6) [uses un opsias te hemera ekeine te mia sabbaton, kai ton thiron kekleismenon hopu esan oi mathetai dia ton fabon ton Judaion, elthen ho Jesus kai este eis to meson kai legei autois, Eirene hemin] (Iv 20,19)
''I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: 'Mir vama!''' (Iv 20,19)
7) [en de te mia ton sabbaton sinegmenon hemon klasai arton, ho Paulos dielegeto autois mellon egzeinai te epaurion, pareteinen te ton logon mehri mesoniktiu] (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.'' (Dj 20,7)
Kao što vidimo, isti se izraz u svim navratima prevodi na jednak način i ima isti smisao, i posve jasno zaključujemo da je su svi prijevodi nastuprot novotvorenoj adventističkoj sugestiji ispravni. Međutim, što je s Vulgatom, odstupa li ona od pravila? Jasno da ne, i u latinskom se jeziku glavnim brojem označuje određeni dan u tjednu, kao što se možemo uvjeriti ako zavirimo u tekst Postanka 1,5:
''Appellavitque lucem diem et tenebras noctem factumque est vespere et mane dies unus.''
Kao što je svakome poznato, unus je glavni broj u latinskom jeziku, nasuprot rednome broju – primus, koji se ne koristi za određivanje dana u tjednu. Isto tako, primijetimo isti slučaj i u hebrejskom jeziku, gdje se prvi dan također označuje glavnim brojem [jom ehad], nasuprot rednog broja [jom rišon]. Da bi usporedba bila jasnija, uvjerimo se na primjeru najpoznatije židovske molitve (š'ma izrael) iz Ponovljenog zakona 6,4. Isti je slučaj i s grčkim tekstom istog odlomka (Post 1,5), gdje se opet koristi glavni broj (mia) nasuprot rednog (protos):
[kai ekalesen o qeos to fos hemeran kai to skotos ekalesen nukta kai egeneto espera kai egeneto proi hemera mia]
Time smo razriješili još jedan slučaj jeftinog trika usmjerenog na kršćane koji zaboravljaju pouku apostola Pavla: sve provjerite, dobro zadržite (2 Sol 5,21).
4) Vizija nebeskih otkrivenja u dan Gospodnji (Otk 1,10)
''Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.'' (Otk 1,10)
Prvi prigovor: naslov ''dan Gospodnji'' po Bibliji može se odnositi jedino na subotu. Krist je gospodar subote, jer ju je on osnovao, blagoslovio i dao ljudima. Subota je Kristov ili Gospodnji dan (Mk 2,27), a Izaija izričito naziva subotu „sveti dan Gospodinov“ (Iz 58,13).
Odgovor: najprije, osvrnimo se na čest pokušaj opravdanja subote iz slike Božjeg počinka u sedmi dan, i njegova posvećenja (Post 2, 1-3). Nastoji se neutemeljeno, prešutno, iz učitavanja u tekst vlastitih konotacija, provući uvjerenje da je već u tom trenutku utemeljen propis o svetkovanju subote i predan ljudima, što mu pridaje vječni karakter i čini ga obvezatnim kako za prve ljude, tako i za kršćane danas. Međutim, takvo što naprosto nigdje ne stoji. Zapovijed o suboti nije obvezivala nijednog čovjeka prije donošenja Mojsijeva Zakona, i postala je obveznom tek u trenutku sklapanju Božjeg saveza s izabranim narodom, potvrđenog Zakonom, na poseban način u Dekalogu. I kao slika novozavjetne stvarnosti, zajedno sa čitavim Zakonom i Prorocima, svoju je snagu iskazivala sve do pojave Ivana Krstitelja (Lk 16,16), da bi je Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem ispunio, i objavio nam puninu zbiljnosti Božje objave, kojoj je Stari zavjet služio kao slika i naviještaj.
Ovoga ćemo se podrobnije dotaknuti u nastavku, a sada razmotrimo glavninu argumenta cijenjene opozicije. Tvrdi se naime da suboti pripada izričit naslov ''dan Gospodnji'', te se Ivan referira na ono što je već jasno utvrđeno Pismom, i ne može biti riječ o nedjelji. U prilog tome navode se dva biblijska citata, pa pogledajmo o čemu se zapravo radi:
''Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć' od puta, bavljenja poslom i pregovaranja...'' (Iz 58,13)
Kao što vidimo, u citatu iz Knjige proroka Izaije ne spominje se kao takva titula dana Gospodnjeg. Do toga možemo doći jedino u slučaju prilagođavanja teksta vlastitim željama, no to sigurno nije ispravan put u istraživanju Božje riječi radi otkrivanje stvarne poruke. Ističe se naprosto činjenica da je dan subotnji posvećen Bogu Jahvi, kao što uostalom stoji u Dekalogu (Izl 20,10). Ništa više od toga, i što je najvažnije – ne nailazimo na naziv dan Gospodnji (kyriake hemera). U drugom pak navodu, iz Matejeva evanđelja:
''I govoraše im: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!" (Mk 2, 27-28)
...pronalazimo Isusov iskaz o samome sebi kao gospodaru subote, nakon optužbe farizeja o njezinom nepoštivanju i kršenju Zakona. Kao što je jasno iz teksta, ni ovdje ne nailazimo na izraz ''dan Gospodnji'' te je prema tome pokušaj opozicije neutemeljen. Štoviše, iz ovog možemo iščitati dvije važne činjenice koje će nam pomoći rasvijetliti pozadinu priče i privesti nas istini. Najprije, vidimo da subota nije cilj kojemu bi čovjek trebao beskompromisno težiti i staviti sve u tu službu (kao što je tumačenje farizeja), nego sredstvo ustanovljeno radi upućivanja čovjeka na Božji put, i kao takva nije vječna i nepromjenjiva norma nego isključivo uredbaa prilagođena određenom razdoblju povijesti spasenja u okviru Božje pedagogije. I drugo, Isusu kao gospodaru čitavog neba i zemlje (Mt 28,18) pripada između ostalog vlast nad danom subotnjim. Ovo će, zajedno s kompletnim autoritetom upravljanja, načavanja i disciplinskih mjera, kasnije biti predano apostolima odnosno Crkvi, te će u skladu s time subota, zajedno s ostalim ceremonijalnim propisima, kao obveza za kršćane biti dokinuta i ustupiti mjesto danu novog saveza, u kojem se nalazi ispunjenje slike i navještaja subote.
Drugi prigovor: u navedenom retku nema nikakve naznake da se radi o prvom danu tjedna. Uostalom, izraz ''dan Gospodnji'' na drugim se mjestima u Bibliji koristi u eshatološkom značenju – kao dan drugog Isusovog dolaska i ispravnije ga je protumačiti u tom značenju.
Odgovor: kao što možemo vidjeti, u teksta se navodi Ivanova vizija koju je primio u dan Gospodnji. I dok kršćani doista i danas svetkuju dan Gospodnji u iščekivanju drugog Isusovog dolaska, legitimno je postaviti pitanje odakle možemo biti sigurni da apostol Ivan koristi izraz imajući na umu baš prvi dan tjedna? Iako smo naveli biblijske dokaze o kršćanskom okupljanju u prvi dan, ipak nijedan od njih ne spominje naziv dana Gospodnjeg, i samim time čini nam se da ne možemo u knjigama Novog zavjeta pronaći izričiti znak jednakosti između ova dva pojma. No, zato će nam od koristi biti kršćanski spisi iz prva dva stoljeća, koji uz zapise o svetkovanju prvog dana tjedna, na nj primjenjuju također naziv dana Gospodnjeg i time pomažu u razumijevanju ovog odlomka, tumačenjem naziva koji se nalazi u uporabi već u prvoj kršćanskoj zajednici. Spisi Didahe i Barnabina poslanica, napisani dvadesetak godina prije nastanka Ivanova Otkrivenja, daju nam do znanja da se kršćani na središnje euharistijsko slavlje okupljaju prvog dana u tjednu, koji se naziva i danom Gospodnjim. Istom linijom idu i znameniti kršćanski pisci: apostolski otac Ignacije Antiohijski, apologet Justin Mučenik, i Tertulijan, utvrđujući nepobite i uvjerljive dokaze da se prvi dan svetkuje u Crkvi već od apostolskih vremena, te da mu se pridjeva naziv ''dan Gospodnji''.
Na kraju ovog izlaganja, što reći? Mogli smo vidjeti da danas određene skupine pokušavaju svim metodama pronaći argumente koji bi trebali ići u prilog nauku o potrebi obdržavanja starozavjetnog propisa o suboti, koristeći se pritom tendencioznim i logički nedopustivim interpretacijama. Imali smo prilike suočiti se s nekoliko najčešćih pokušaja, te se uz priloženu argumentaciju uvjeriti o njihovoj neodrživosti i razlozima zašto otpada još jedan nauk za koji ne možemo utvrditi kontinuitet postojanja do apostolskog razdoblja. Za sam kraj, navedimo i nekoliko ključnih biblijskih argumenata zašto je tome tako, i zašto kršćani nisu više podložni ovome propisu. Najjasnije objašnjenje daje nam apostol Pavao, upozoravajući obraćenike s poganstva neka ne nasjedaju na pritiske judeokršćana, koji žele nametnuti obdržavanje starozavjetnih obrednih propisa kao uvjet za spasenje. Poručuje nam da blagdani, među koje uvrštava i subotu – pripadaju prošlosti, i samo su nagovještaj onoga što je ostvareno u Kristu, ne i konačni cilj Božje objave:
''Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo.'' (Kol 2, 16-17)
Zakon je tek sjena budućih dobara (Heb 10,1), i u novom savezu stari, dotrajava, te je blizu nestanka (Heb 8,13), a budući da kršćani po Kristu ne žive u sjeni Božje objave već njezinoj zbiljnosti – to više nemaju razloga ostajati u stareži slova i biti podložni legalizmu, već hode u novosti Duha koji im je darovan po Kristu:
''...sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.'' (Rim 7,6)
Kršćani su naprotiv nalaze pod Kristovim Zakonom (Gal 6,2), čija punina jest vjera djelima ljubavi djelotvorna (Gal 5,6), a to je punina Božjeg obećanja koja nas oslobađa od robovanja Zakonu prema milosti Božjeg Duha (Rim 6,14) – tako da se više ne trudimo pomno opsluživati dane, mjesece, i godine, znajući da oni nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom ukoliko nismo pritjelovljeni Kristu:
''Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!'' (Gal 4, 9-11)
U tekstu apostol Pavao ponavlja svoju uputu iz Poslanice Kološanima – da je opsluživanje židovskih blagdana – dana (subota – Lev 23,3), mjeseca (mlađaka – Lev 23, 23-25), vremena (blagdani – Lev 23, 26-36) i godina (sedma i jubilejska godina – Lev 25, 1-22) uzaludno i ne može nas privesti spasenju, iz razloga da Zakon sam po sebi ne može donijeti opravdanje:
''A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom. Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu - samo spoznaja grijeha!'' (Rim 3, 19-20)
''Doista, koji su god od djela Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona. A da se pred Bogom nitko ne opravdava Zakonom, očito je jer: Pravednik će od vjere živjeti.'' (Gal 3, 10-11)
...nego da ono dolazi po vjeri u Krista, koji nas je otkupio svojom krvlju. Ovime završavam izlaganje, sa konačnim zaključkom koji je iznesen u prethodnim poruci apostola Pavla – da kršćane subota više ne obvezuje i služi kao slika novozavjetne zbiljnosti ostvarene u Kristu – novom i savršenom velikom svećeniku, koji je svojom žrtvom dokinuo i ispunio starozavjetne žrtve, u dan novog saveza – dan novog stvaranja (2 Kor 5,17) i novog, savršenog izlaska iz ropstva grijehu u slobodu Božje milosti, kao ispunjenje starozavjetnog dana saveza.
Dotičemo se temeljne i ključne značajke Crkve, koja će bilo izravno bilo neizravno, odrediti kompletni sustav kršćanskog vjerovanja. Je li Crkva samo duhovna stvarnost sastavljena od nanovorođenih duša čija su imena zapisana na nebu, ili pak bitno vidljiva, hijerarhijska, teandrička ustanova? Pitanje od presudne važnosti na poseban način za današnje kršćanstvo, koje se međutim toliko često zanemaruje i stavlja u stranu, kako bi se bez provjere temelja odmah krenulo u gradnju kuće i usvajanje vjerskih doktrina. Kao što smo vidjeli, ovaj se nepromišljeni postupak vrlo lako može pokazati kobnim – Božja poruka je samo jedna i njezina istina je samo jedna, a lažno evanđelje - koje sv. Pavao osuđuje (Gal 1, 6-12) – zavodi na krivi put i izlaže pogibelji vječne propasti. Kršćanin stoga ne može dopustiti ravnodušnost – istina koju je Gospodin obećao (Iv 16, 12-14) mora biti spoznata u punini, a njezino polazište sastoji se u ispravnom poimanju Crkve. Narod novoga saveza – Kristova Crkva, jest primatelj Božjih obećanja u punini vremena, sveti puk koji je pozvan prenositi Njegovo svjetlo na čitav svijet. On je na poseban način ljudski svjedok i vodič prema božanskoj zbilji te smo ga kao takvog dužni pomnije upoznati. Ta će nam spoznaja osvijetliti put i privesti nas prema konačnom cilju – punini istine.
Budući da smo utvrdili autoritet i nezabludivost Crkve kao izvor Kristovog svjetla u osvome svijetu, čini se da ne bismo trebali imati poteškoća oko izlaganja teme iz naslova. I doista jest tako. Autoritet sam po sebi uključuje i u svojem pojmu sadrži pretpostavku hijerarhije, a time i vidljivosti Crkve. I moramo priznati da ovaj članak, prema tome, zapravo ne donosi novih spoznaja u odnosu na prijespomenuti, ali javlja se potreba dodatno, i veoma snažno istaknuti ovu veoma važnu odrednicu Kristove Crkve. Najprije, osvrnimo se na najjasnija, očigledna biblijska svjedočanstva o autoritetu unutar Crkve. Tu je na prvome mjestu vlast vezivanja i odrješivanja – otpuštanja grijeha te donošenja disciplinskih i doktrinarnih odluka zajamčena snagom Isusovog obećanja po Duhu Svetomu:
''A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 18-19)
"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,18)
Kao što vidimo, ona je najprije predana Petru, zatim ostalim učenicima kako bi u Kristovo ime vršili službu upravljanja i naučavanja te tako postali temelj jedinstva i istine. S obzirom da već ovdje vrlo jasno razabiremo autoritet apostola, automatski se utvrđuje tezu o vidljivosti i hijerarhijskom ustrojstvu, a odbacuje onu o isključivoj duhovnoj naravi. Apostolima je predana vrlo posebna vlast koja ne pripada nijednom drugom članu, a manifestira se na izvanjski način, i trebamo postaviti pitanje: kako bi bilo moguće da Crkva ostaje samo duhovna stvarnost, a sadrži zemaljski autoritet? Ukoliko je Crkva samo izvanjski nepovezana zajednica nanovorođenih kršćana, tada je svaki autoritet izlišan, štoviše i nespojiv sa samom definicijom koju u bitnome narušava, te umjesto toga utvrđuje bitno vidljivu i hijerarhijsku dimenziju Crkve. Stvarnost koja bi se zadržala samo na duhovnoj razini, ne zahtjeva odgovornost ikojem zemaljskom autoritetu, pa ipak Isus o apostolima uči:
“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10, 16)
...te zapovijeda potpunu podložnost kršćana njihovom nauku, utemeljenog na vlasti koja dolazi od samoga Boga. Kršćani su dužni svoje nedoumice i sporove staviti pred sud Crkve kao konačnu instancu na zemlji u pitanjima vjere i morala, a onaj tko bi se usudio usprotiviti konačnoj presudi, prema Kristovim riječima ima biti smatran za najvećeg drznika i oholicu koji se protivi božanskoj volji:
"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,15-18)
Tolika je snaga apostolskog autoriteta! I budući da je Isusov nauk vječan, iz istog je razloga obećao da će Crkvu pratiti pomoć Duha Svetoga (Mt 28,20) kako bi ovo načelo imalo vrijediti za sva vremena, sve do konca svijeta. Da bi to bilo ostvarivo, apostoli su kao nasljednike ostavili biskupe, njima predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto (DV 7). Dokaz tome nalazimo podjednako u sv. Pismu, sv. Predaji i povijesti sa istaknutim dokazima o autoritetu upravljanja i naučavanja naslijeđenim od samih apostola. Navedimo neke od njih:
''Zaklinjem vas, braćo - znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih - da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se.'' (1 Kor 16,16)
''Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio'' (Tit 1,5)
''Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali… Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.'' (Heb 13, 7-10.17)
Pavlova pastoralna pisma upućena biskupima Timoteju i Titu predstavljaju uvjerljivo svjedočanstvo o ustrojstvu prve Crkve za vrijeme, i neposredno nakon apostolskog razdoblja. Primjećujemo jasno izražen stav o položaju nadglednika (episkopa = biskupa) unutar hijerarhije Crkve, sa neprikosnovenim autoritetom upravljanja, ali i naučavanja, kojemu je podložan čitav vjerni puk:
''Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.'' (1 Tim 1, 3-4)
''Zapovijedaj to i naučavaj! Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.'' (1 Tim 4, 11-16)
''To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.'' (Tit 2,15)
Da slika bude potpuna, konstatirajmo i da ovlasti biskupa točno odgovaraju Isusovom pozivu iz 18. poglavlja Matejevog evanđelja. Svakog koji bi se odbio podložio sudu Crkve – poput apostola – imaju ovlast izopćiti iz zajednice kako bi se u njoj očuvalo jedinstvo vjere i jedinstvo duha:
''Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.'' (2 Sol 3, 14-15)
''A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni. S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.'' (Tit 3,10)
Postoji li još uvijek dvojba oko pitanja iz naslova, a da ujedno i sumiramo naše razmišljanje, možemo ponovno istaknuti činjenicu da postojanje vidljivog zemaljskog autoriteta, sa vlašću upravljanja, naučavanja te izricanja disciplinskih mjera, u suštini opovrgava ideju isključivo duhovne Crkve (ecclesia spiritulis) kao potpuno stranu - štoviše i protivnu - nauku Krista i apostola. Crkva je hijerarhijska ustanova, sastavljena od Kristovih apostola, upraviteljskih službi nastalih u Crkvi po njihovom djelovanju i inicijativi – službenih nasljednika biskupa (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7), te njihovih pomoćnika prezbitera (starješina - Dj 20,17; 1 Tim 5,17; Tit 1,5; Jak 5,14) i đakona (poslužitelja - Dj 6, 4-5; Fil 1,1; 1 Tim 3,8), te karizmatskih službi razvijenih po djelovanju Duha Svetoga – proroka, učitelja, čudotvoraca i dr. (1 Kor 12, 18; Ef 4,11). Sve navedeno logički podrazumijeva i bitnu značajku Crkve kao vidljive ustanove, koju Isus predočava u poznatoj prispodobi kao svjetiljku koja se nalazi na stolu i grad koji leži na gori, te stoji i svijetli kao vidljivi znak Božje prisutnosti u svijetu:
"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 14-16)
Dio tog grada jesmo - i pozvani smo biti – svi mi. Stoga je dužnost svakog kršćanina – upravo danas, pronaći tu istu Crkvu i obratiti joj se kako bi razriješio svaku dvojbu i bio upućen istini. I to, ponavljamo, ne bilo kakvoj ''istini'', koja bi se bazirala na umnim sposobnostima pojedinaca – nego utemeljenoj na božanskom obećanju Isusa Krista i djelatnoj snazi Duha Svetoga, koja je svjetiljka našoj nozi i svjetlo stazi (Ps 119,105). Univerzalni poziv koji si današnji kršćanin na osobit način treba posvijestiti u želji da kroči sigurnim putem spasenja.
Koliko smo se puta imali prilike suočiti, ili pak primijetiti – napad na vjerodostojnost katoličanstva iz perspektive grešnosti uglednih pojedinaca, cijelih skupina, i njihovih postupaka koji se nalaze u gruboj opreci s načelima evanđelja? Koliko smo puta naišli na zaključak da teški grijesi velikog broja katolika (nerijetko – visoko pozicioniranih službenika) zastiru svetost, štoviše – potpuno izopačuju Crkvu i čine je ničim više od najobičnije ljudske ustanove? A najčešće – primijetili smo opću naviku fokusiranja na osobe naših bližnjih – vjernika ili svećenika, sa sljedećim zaključkom: budući da njihovi postupci nisu nimalo bolji od vlastitih, nisam obvezan slušati njihove savjete, a crkva samim time postaje mjesto u koje nemam potrebe zalaziti, već svoj osobni odnos s Bogom mogu razvijati samostalno. Prigovori su to koji vrlo često završavaju odmakom, pa i potpunim otpadom od Crkve, s dubokim uvjerenjem u ispravnost vlastitog postupka, utemeljenog na zdravom razumu i Bibliji, koja toliko puta osuđuje svaki grijeh. Na kraju krajeva, može li se božanskom zajednicom zvati ustanova koja u sebi sadrži toliko teških grešnika i toliko počinjenih nedjela – kako u ovom momentu, a još više kroz povijest? Logični odgovor glasio bi – ne, Crkva nije božanska ustanova koju bi Krist želio imati za glasnika svog evanđelja, te kao takva ne mora imati nikakav značaj u našem životu i slobodni smo je ignorirati.
I dok smo uvijek spremni saslušati primjedbu, jednako tako naše je pravo izraziti svoje neslaganje, tako da argumentirano ukažemo na njezinu neopravdanost, i još važnije – utvrdimo pravi evanđeoski nauk o Crkvi. Jasno dokažemo da je priroda Crkve teandrička – bogoljudska, u kojoj se isprepliću grešnost i svetost, zemaljsko i nebesko, Božje i ljudsko, te jedino kao takva može biti shvaćena u potpunom otajstvu otkupljenja. Da je Isus doista želio, i naposljetku ustanovio, Crkvu u koju će biti pozvani bez izuzetka svi ljudi – članovi izabranog naroda Starog saveza i oni koji to nisu, pravednici i grešnici. Nastavit ćemo s iznošenjem autentičnog biblijskog učenja o Crkvi, ukazujući da Crkva – pored oznaka njezine vidljivosti, hijerarhije, autoriteta, nezabludivosti – jest i teandrička ustanova koju na zemaljskom putu prate oznake i grešnosti i svetosti njezinih pripadnika.
U samom početku, prisjetimo se svima dobro poznatih Isusovih riječi o svrsi svojeg poslanja:
"Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Mt 9, 12-14)
Kao što vidimo, Isus nema namjere iz svojeg zajedništva isključiti grešnike. Upravo suprotno – oni su glavni razlog njegova poziva tako da je voljan privremeno zaboraviti na sve pravedne kako bi zadobio grešnike. Posebno snažno naznačeno u poznatoj prispodobi o izgubljenoj ovci:
''Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." (Lk 15, 3-7)
Koristeći uvriježenu simboliku, Isus nam poručuje – obraćenje samo jednog grešnika, od veće je radosti Bogu i svim nebeskim anđelima, nego postojanost svih pravednika. Da bi se ovo što češće provodilo u djelo, Isus nas uvodi u savršenu pegagogiju Božje milosti. Grešnika nikad ne smijemo osuđivati, nego poput dobrog pastira koji je spreman bez prestanka tražiti izgubljenu ovcu – milostivo tražiti njegovo obraćenje i spoznaju Božju ljubavi kojom nas poziva u svoje zajedništvo:
''Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Iv 8, 3-11)
A da bi Crkva što djelotvotnije vršila Isusovo poslanje i privodila ljude u zajedništvo s Bogom, Isus – prije nego će uzaći k Ocu – ustanovljuje sakrament pomirenja:
''Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 21-23)
Isusov neprekidni poziv na obraćenje, upućen prvenstveno grešnicima koje poziva u svoje zajedništvo, dobiva jasne naznake u prispodobama o Kraljevstvu nebeskom. Koristeći slike vezane uz područja temeljnih djelatnosti onog vremena, Isus nam pred oči stavlja sliku Crkve, kao teandričke ustanove u kojoj udovi rađaju podjednako dobrim i lošim plodovima, te će na koncu svijeta shodno tome primiti plaću. Prva je poznata prispodoba o sijaču:
"Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk'' (Mt 13, 3-8)
Kasnije dobivamo i njezino objašnjenje:
"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko." (Mt 13, 18-23)
Kao što vidimo, Isus nam daje do znanja da doinici Kraljevstva nebeskog – Crkve, koji prolaze zemaljskim putem, ne donose jednaki i jednako vrijedan rod. Neki ne prihvaćaju navještaj Božje riječi, usvajaju duh ovoga svijeta te naposljetku donose loš i jalov rod, neki postaju indiferentni i nedovoljno odlučni te ne koriste sav svoj talent, a neki prihvaćaju Božju riječ i donose obilat rod prema mjeri dara Kristova. Slika Crkve koju po Kristovom naviještaju i danas imamo prisutnom – Crkva je doista sastavljena od mnoštva udova od kojih međutim ne prihvaćaju svi Božju poruku i ne donose jednake plodove. Jedni iz vjere po krepostima i dobrim djelima izgrađuju Kristovo Tijelo u ovome svijetu (Gal 5, 22-23), drugi pak donose plodove tijela (Gal 5, 19-21) i čine sablazan Kristovom imenu, ali su jednako tako pozvani na obraćenje i život po Duhu. Sljedeća iz niza prispodoba zapisanih u 13. poglavlju Matejevog evanđelja koja nam predočava teandričku prirodu Crkve jest ona o žitu i kukolju posijanim na njivi:
''Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'... Pristupe mu učenici govoreći: "Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi." On odgovori: "Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." (Mt 13, 24-30. 36-43)
U Kristovom Kraljevstvu – Crkvi, sve do konca svijeta rastu i žito i kukolj, sinovi Božji i sinovi Zloga koje Isus nema namjere odstraniti. Naprotiv, dopušta da žive i neprestano im preko svojih slugu upućuje poziv na obraćenje – koji nisu dužni prihvatiti, da bi na Sudnji dan pravednici bili primljeni u kuću nebeskog Oca, a sinovi Zloga odijeljeni i izbačeni u mjesto vječne propasti. Zacijelo najjasnija slika i najuvjerljiviji dokaz teandričke naravi Crkve, rezimiran u još jednoj prispodobi – onoj o ribarskoj mreži:
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)
U moru kao slici Kraljevstva nebeskog nalaze se na jednak način i dobre i loše ribe, koje će poput žita i kukolja na njivi – biti naposljetku sakupljene i odijeljene u dvije skupine. Dobre će ući u lađu dobrog Pastira, a zle otići u vječnu propast, primajući kaznu svog zastranjenja zbog neprihvaćanja Božjeg poziva. U skladu je s ovom slikom Crkve i ostatak Isusovih govora o vječnoj sudbini Njegovih sljedbenika i onih koji to nisu, te naposljetku vlastito ukruženje u vidu svojih učenika. Tako nam poručuje da neće svi koji se diče Njegovim imenom biti dionici Kraljevstva nebeskog, nego samo oni koji istinski slijede Isusov poziv i vrše volju nebeskog Oca:
"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" (Mt 7, 21-23)
Istih je bilo i među Isusovim najbližim suradnicima. Iako je od samog početka znao tko da će ga izdati, Isus ne želi Judu odstraniti od izabrane dvanaestorice, nego dopušta da kukolj zajedno sa žitom raste sve do kraja, da bi se tako ispunila volja Božja:
''Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.'' (Mk 3, 16-19)
''Odgovori im Isus: "Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao." Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati.'' (Iv 6, 70-71)
I dok smo dosad razmatrali teandričku prirodu Crkve pod vidom postojanja grešnih pojedinaca čija je konačna sudbina propast, primijetimo kako je grešnost također neizostavni dio pojedinaca koju su svojim životom proslavili Boga te ušli u Njegovo kraljevstvo. Najuvjrljiviji nam je primjer sv. Petra, kojemu je unatoč trostrukog zatajenja, Gospodin kasnije oprostio, i – nakon trostruke ispovijesti vjere, potvrdio vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi i povjerio ključeve Kraljevstva nebeskog (Mt 16,19):
''A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: "I ti bijaše s Isusom Galilejcem." On pred svima zanijeka: "Ne znam što govoriš." Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: "Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom." On opet zanijeka sa zakletvom: "Ne znam toga čovjeka." Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: "Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!" On se tada stane zaklinjati i preklinjati: "Ne znam toga čovjeka." I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." I iziđe te gorko zaplaka.'' (Mt 26, 69-75)
“Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 15-17)
I dok će mnogi kršćani poput sv. Petra zanijekati Krista i učiniti javnu sablazan, snaga je Božjeg milosrđa veća te pokriva svaki grijeh - unatoč našoj nevjeri, Bog ostaje vjeran svojim obećanjima (2 Tim 2,13) te nam ponovno nudi svoje oproštenje kako bi nas vratio u zajedništvo sa Sobom. Na jednak je način apostol Toma zanijekao Kristovo uskrsnuće (Iv 20, 24-25), da bi potom ispovjedio svoju vjeru u Gospodina i Boga Isusa Krista (Iv 20,28), bio utvrđen Njegovim blagoslovom, te kasnije zajedno s ostalim apostolima po nadahnuću Duha Svetoga naviještao Radosnu vijest. Jednako tako, apostol Pavao prije svog obraćenja progonio je Crkvu Božju – Kristovo mistično Tijelo (Dj 9, 4-5), a potom postao najvećim vjesnikom evanđelja. Poučen ovim iskustvom kasnije nam poručuje:
''Da, a što ako su se neki iznevjerili? Neće li njihova nevjernost obeskrijepiti vjernost Božju? Nipošto! Nego neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac, kao što je pisano: Da pravedan budeš po obećanjima svojim i pobijediš kada te sudili budu.'' (Rim 3, 3-4)
… da je Božja vjernost veća od svake nepravde koju je čovjek u stanju učiniti, te da će Božja milost još snažnije izobilovati od svakoga grijeha (Rim 5,20) pozivajući nas ponovno na obraćenje srca i potpunu vjernost Njegovim obećanjima. Ovime dajemo još jednu potvrdu naslovnoj tezi i utvrđujemo da je Crkva kao Kristovo mistično tijelo - na svome zemaljskom putu – podjednako obiželjena i grešnošću i svetošću njezinih članova, da pored brojnih darova Duha Svetoga i dalje trpi od ljudske nesavršenosti sve do konca svojeg puta kada će je Gospodin kao pravedni sudac poput gumna pročistiti svojom vijačom, pljevu spaliti, sabrati žito u svoju žitnicu (Mt 3,12) te je privesti sebi kao svetu, neokaljanu i čistu zaručnicu (Ef 5,27).
Pošto smo izložili i definirali materiju, osvrnimo se ukratko iz stručne perspektive na srž čitavog problema oko krivih mišljenja o naravi Crkve. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, uzmimo odgovor glasovitog katoličkog teologa T. J. Šagi – Bunića na pitanje čitatelja o tome djeluje li Duh Sveti u Katoličkoj crkvi s obzirom na povijesne kontroverze prisutne u njezinim redovima. Prof. Šagi – Bunić čitav problem koji dovodi do krivih mišljenja definira kao ''ekleziološki monofizitizam'', gdje se Crkva promatra kao isključivo božansko biće bez ljudskog faktora, u kojemu je svaka pojedinost sveta. Kao što je izloženu u članku, takvo mišljenje nema potpore od strane sv. Pisma jer Isus je Crkvu zamislio kao po svojem izvorištu nadnaravnu zajednicu, koja je međutim sastavljena od grešnih ljudi i time trpi od grijeha i nesavršenosti, te povezanost ljudskog i božanskog nije u fizičkoj, nego u moralnoj osobi, a sjedinjenje Duha Svetoga s Crkvom nije u samom bitku (kao kod dviju naravi u Kristu), nego samo za neka djelovanja. Prema definiciji Alberta Velikog, Duh Sveti ulijeva svetost u Crkvu ''u sakramentima i krepostima i darovima koje daje za usavršavanje svetosti, te napokon u čudesima i nezasluženo danim darovima''. Imajući ovo na umu, slijedimo Kristovu pouku i promatrajmo Crkvu na autentični, ''biblijski'' način, kao teandričku ustanovu, koja nas unatoč svim nesavršenostima pojedinaca vodstvom Duha Svetoga upućuje u božanske istine (Iv 14,26; Mt 28,20; 1 Tim 3,15), te je ništa ne može spriječiti na tom putu (Mt 16,18).
