|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Razmotrivši osnove opozicijskih argumenata i utvrdivši činjenično stanje, želim se pozabaviti sa nekoliko najčešćih prigovora, odnosno pokušaja relativizacije smisla biblijskih izvješća o svetkovanju dana Gospodnjeg. Krenimo redom:
1) Isusova ukazanja i susreti s učenicima prvog dana u tjednu (Mt 28, 8-10; Mk 16,9; 16, 12-13; 16, 14-18; Lk 24, 13; 24,36; Iv 20,11; 20,19), poslanje Duha Svetoga (rođendan Crkve) na Dan Pedesetnice – prvog dana u tjednu (Dj 2, 1-4).
Da bi se relativizirala simbolika vremena ovih događaja, cijenjena opozicija koristi taktiku pod popularnim nazivom ''straw man'', tj., gradi vlastiti lutak od slame kojeg im zatim nije problem srušiti, jer se uostalom ni ne radi o argumentima koje bi kršćani vjerni danu Novog saveza koristili u svoj prilog. Tako se ovdje tvrdi kako nije riječ o bogoslužju ili okupljanju vezanim uz slavlje uskrsnuća. Apsolutno točno, pojedinac koji bi tvrdio suprotno morao bi biti nevjerojatno smion, budući da apostoli nisu na pravi način vjerovali ni bili svjesni silnog značaja posljednjih događaja, tako da nisu ni mogli slaviti uskrsnuće. No, primjetimo dvije stvari u ovim izvješćima. Prvo, Isus svojom voljom odlučuje pohoditi učenike upravo prvog dana, i drugo, samu činjenicu da evanđelisti ističu upravo prvi dan tjedna. Zašto je tome tako? Ukoliko ovaj dan nema nikakve posebne važnosti, i da je prema tome nebitno kojeg je dana Isus pohodio učenike, koje je smisao isticanja vremena? Postoji li on uopće? Jasno da ne, no mi već u ovoj fazi primjećujemo posebnu simboliku dana Isusovog uskrsnuća, na koji će – zasigurno ne slučajno – započeti i život Crkve izlijevanjem Duha Svetoga, te predstavlja ispunjenje spomen-dana starozavjetnog saveza u okviru ispunjenja čitavog Zakona, postignutog snagom Kristove smrti i uskrsnuća.
2) Kršćansko okupljanje radi lomljenja kruha, prvog dana u tjednu (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!" Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.'' (Dj 20, 7-11)
Prvi prigovor: ovdje se ne radi o bogoslužju nego običnom društvenom sastanku, koji su se događali svakodnevno (Dj 2, 42-46; 27,35).
Odgovor: da je lomljenje kruha (što, jasno, uključuje i blagovanje istog) drugi naziv za euharistiju, odnosno spomen-čin posljednje večere, koju je Isus ostavio Crkvi kao trajni znak svoje prisutnosti kroz prisjećanje na kalvarijsku žrtvu i iščekivanje Njegovog dolaska, treba biti jasno svakome kršćaninu (Mt 26, 26-29; Mk 14, 22-25; Lk 22, 15-20; 1 Kor 10, 16-17). U detaljnom opisu kršćanskog bogoslužja (1 Kor 11), blagovanje kruha (r. 33-34) se na normalan način navodi, uz izricanje blagoslova, lomljenje i njegove raspodjele, kao sastavni dio bogoslužja, što svakako trebamo imati na umu u ovoj situaciji.
Drugi prigovor: zbog trajanja sastanka (od večeri pa sve do zore) jasno je da se ne radi o redovitom bogoslužju ni ustaljenoj praksi, nego okupljanju povodom Pavlovog odlaska, kada je održan govor.
Odgovor: klasični pokušaj prikrivanja očiglednih činjenica, uz još jedan primjer imputacije neizrečenog. Postavlja se pitanje koja je definicija ''redovitog bogoslužja'', budući da se sv. Misa u Katoličkoj crkvi danas slavi praktički u svako doba dana. No u svakom slučaju, vidimo da je prigoda Pavlovog oproštaja poslužila kao povod za formiranje termina, koji uostalom nikad nije bio definiran kao ''redoviti''. Također, prva intencija skupine bila je, kao što vidimo iz teksta (r. 7) – lomljenje kruha, na što su se nadovezali spomenuti događaji, ne obratno. Činjenica koju uvijek moramo imati u prvom planu kako bi ispravno prosudili poruku izvještaja.
3) Izdvajanje milostinje prvog dana u tjednu (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. Bude li vrijedno da i ja pođem, poći će sa mnom.'' (1 Kor 16, 2-4)
Prvi prigovor: Pavao nalaže da svaki vjernik zasebno ''kod sebe'' skuplja milostinju, te prema tome ovdje ne može biti riječ o zajedničkom okupljanju. Štoviše – ovo je dokaz da zajedničkog okupljanja nema, jer bi u protivnom milodar trebao biti donesen na sastanak, a ne ostavljen kod kuće.
Odgovor: problem kod ovog tumačenja jest njegova nekonzistentnost - ukoliko bi ga prihvatili, drugi dio rečenice gubi svaki smisao i dolazi u direktnu opreku s prvim. Jer, ako sv. Pavao nalaže da vjernici ostavljaju novac kod kuće svaki zasebno, tada pri njegovom dolasku u Korint ukupna milostinja neće biti sakupljena nego razasuta na desetine različitih mjesta i bit će je potrebno skupljati – a to je upravo ono što se želi izbjeći. Prema tome, kako je iz ovih riječi jasno da milostinja treba biti sakupljena na jednom mjestu, to znači da se korintski kršćani iz tog razloga trebaju okupiti na zajednički sastanak. Tada prvi dio rečenice poprima drukčije značenje, te bi izraz ''stavljati kod sebe na stranu'' ispravnije bilo protumačiti kao potrebu odvajanja jednog dijela (koji će biti namijenjen za milostinju) od ukupnog utroška, čime bismo dobili potpuni smisao čitave poruke.
Drugi prigovor: drugi redak ovog odlomka pogrešno je preveden jer grčki tekst ne govori o prvom danu tjedna, već jednom, neodređenom danu, čime kompletni pokušaj opravdanja bogoslužja u prvi dan pada u vodu. Na taj način prevodi i sv. Jeronim u Vulgati, službenom prijevodu Katoličke crkve i više od toga nije potrebno reći.
Odgovor: iako može izgledati učeno i uvjerljivo, svaka će osoba s koliko god oskudnim poznavanjem biblijskih jezika, po analogiji vrlo lako razotkriti ovaj argument kao potpuno neutemeljen i pogrešan. Prije svega, zavirimo u tekst devet najpoznatijih prijevoda Biblije na engleskom govornom području – što katoličkih, što protestantskih. Uvidjet ćemo da nijedan jedini ne prati opozicijsku sugestiju te iskaz ''kata mian sabbatu'' prevode sa ''prvog dana u tjednu'' ili ''na prvi dan tjedna''. Odakle onda temelja za ovakvo tumačenje? Kao što ćemo vidjeti, radi se o tom da antički jezici (ovdje hebrejski, grčki i latinski) kao iskaz za određenje konkretnog dana u tjednu ne koriste redni, nego glavni broj. Usporedimo s ostalim mjestima Novog zavjeta gdje se spominje vremensko određenje prvog dana u tjednu:
1) [kata mian sabbatu hekastos himon par heauto titheto thesaurizon ho ti ean euodotai, ina me hotan eltho tote logeiai ginontai] (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.'' (1 Kor 16,2)
2) [opse de sabbaton, te epifoskuse eis mian sabbaton elthen Mariam he Magdalene kai he alle Maria theoresai ton tafon] (Mt 28,1)
''Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob.'' (Mt 28,1)
3) [kai lian proi te mia ton sabbaton erhontai epi to mnemeion anateilantos tu heliu] (Mk 16,2)
''I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob.'' (Mk 16,2)
4) [te de mia ton sabbaton orthru batheos epi to mnema elthon ferusai ha hetoimasan aromata] (Lk 24,1)
''Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše.'' (Lk 24,1)
5) [te de mia ton sabbaton Maria he Magdalene erhetai proi skotias eti uses eis to mnemeion kai blepei ton lithon ermenon ek tu mnemeiu] (Iv 20,1)
''Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.'' (Iv 20,1)
6) [uses un opsias te hemera ekeine te mia sabbaton, kai ton thiron kekleismenon hopu esan oi mathetai dia ton fabon ton Judaion, elthen ho Jesus kai este eis to meson kai legei autois, Eirene hemin] (Iv 20,19)
''I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: 'Mir vama!''' (Iv 20,19)
7) [en de te mia ton sabbaton sinegmenon hemon klasai arton, ho Paulos dielegeto autois mellon egzeinai te epaurion, pareteinen te ton logon mehri mesoniktiu] (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.'' (Dj 20,7)
Kao što vidimo, isti se izraz u svim navratima prevodi na jednak način i ima isti smisao, i posve jasno zaključujemo da je su svi prijevodi nastuprot novotvorenoj adventističkoj sugestiji ispravni. Međutim, što je s Vulgatom, odstupa li ona od pravila? Jasno da ne, i u latinskom se jeziku glavnim brojem označuje određeni dan u tjednu, kao što se možemo uvjeriti ako zavirimo u tekst Postanka 1,5:
''Appellavitque lucem diem et tenebras noctem factumque est vespere et mane dies unus.''
Kao što je svakome poznato, unus je glavni broj u latinskom jeziku, nasuprot rednome broju – primus, koji se ne koristi za određivanje dana u tjednu. Isto tako, primijetimo isti slučaj i u hebrejskom jeziku, gdje se prvi dan također označuje glavnim brojem [jom ehad], nasuprot rednog broja [jom rišon]. Da bi usporedba bila jasnija, uvjerimo se na primjeru najpoznatije židovske molitve (š'ma izrael) iz Ponovljenog zakona 6,4. Isti je slučaj i s grčkim tekstom istog odlomka (Post 1,5), gdje se opet koristi glavni broj (mia) nasuprot rednog (protos):
[kai ekalesen o qeos to fos hemeran kai to skotos ekalesen nukta kai egeneto espera kai egeneto proi hemera mia]
Time smo razriješili još jedan slučaj jeftinog trika usmjerenog na kršćane koji zaboravljaju pouku apostola Pavla: sve provjerite, dobro zadržite (2 Sol 5,21).
4) Vizija nebeskih otkrivenja u dan Gospodnji (Otk 1,10)
''Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.'' (Otk 1,10)
Prvi prigovor: naslov ''dan Gospodnji'' po Bibliji može se odnositi jedino na subotu. Krist je gospodar subote, jer ju je on osnovao, blagoslovio i dao ljudima. Subota je Kristov ili Gospodnji dan (Mk 2,27), a Izaija izričito naziva subotu „sveti dan Gospodinov“ (Iz 58,13).
Odgovor: najprije, osvrnimo se na čest pokušaj opravdanja subote iz slike Božjeg počinka u sedmi dan, i njegova posvećenja (Post 2, 1-3). Nastoji se neutemeljeno, prešutno, iz učitavanja u tekst vlastitih konotacija, provući uvjerenje da je već u tom trenutku utemeljen propis o svetkovanju subote i predan ljudima, što mu pridaje vječni karakter i čini ga obvezatnim kako za prve ljude, tako i za kršćane danas. Međutim, takvo što naprosto nigdje ne stoji. Zapovijed o suboti nije obvezivala nijednog čovjeka prije donošenja Mojsijeva Zakona, i postala je obveznom tek u trenutku sklapanju Božjeg saveza s izabranim narodom, potvrđenog Zakonom, na poseban način u Dekalogu. I kao slika novozavjetne stvarnosti, zajedno sa čitavim Zakonom i Prorocima, svoju je snagu iskazivala sve do pojave Ivana Krstitelja (Lk 16,16), da bi je Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem ispunio, i objavio nam puninu zbiljnosti Božje objave, kojoj je Stari zavjet služio kao slika i naviještaj.
Ovoga ćemo se podrobnije dotaknuti u nastavku, a sada razmotrimo glavninu argumenta cijenjene opozicije. Tvrdi se naime da suboti pripada izričit naslov ''dan Gospodnji'', te se Ivan referira na ono što je već jasno utvrđeno Pismom, i ne može biti riječ o nedjelji. U prilog tome navode se dva biblijska citata, pa pogledajmo o čemu se zapravo radi:
''Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć' od puta, bavljenja poslom i pregovaranja...'' (Iz 58,13)
Kao što vidimo, u citatu iz Knjige proroka Izaije ne spominje se kao takva titula dana Gospodnjeg. Do toga možemo doći jedino u slučaju prilagođavanja teksta vlastitim željama, no to sigurno nije ispravan put u istraživanju Božje riječi radi otkrivanje stvarne poruke. Ističe se naprosto činjenica da je dan subotnji posvećen Bogu Jahvi, kao što uostalom stoji u Dekalogu (Izl 20,10). Ništa više od toga, i što je najvažnije – ne nailazimo na naziv dan Gospodnji (kyriake hemera). U drugom pak navodu, iz Matejeva evanđelja:
''I govoraše im: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!" (Mk 2, 27-28)
...pronalazimo Isusov iskaz o samome sebi kao gospodaru subote, nakon optužbe farizeja o njezinom nepoštivanju i kršenju Zakona. Kao što je jasno iz teksta, ni ovdje ne nailazimo na izraz ''dan Gospodnji'' te je prema tome pokušaj opozicije neutemeljen. Štoviše, iz ovog možemo iščitati dvije važne činjenice koje će nam pomoći rasvijetliti pozadinu priče i privesti nas istini. Najprije, vidimo da subota nije cilj kojemu bi čovjek trebao beskompromisno težiti i staviti sve u tu službu (kao što je tumačenje farizeja), nego sredstvo ustanovljeno radi upućivanja čovjeka na Božji put, i kao takva nije vječna i nepromjenjiva norma nego isključivo uredbaa prilagođena određenom razdoblju povijesti spasenja u okviru Božje pedagogije. I drugo, Isusu kao gospodaru čitavog neba i zemlje (Mt 28,18) pripada između ostalog vlast nad danom subotnjim. Ovo će, zajedno s kompletnim autoritetom upravljanja, načavanja i disciplinskih mjera, kasnije biti predano apostolima odnosno Crkvi, te će u skladu s time subota, zajedno s ostalim ceremonijalnim propisima, kao obveza za kršćane biti dokinuta i ustupiti mjesto danu novog saveza, u kojem se nalazi ispunjenje slike i navještaja subote.
Drugi prigovor: u navedenom retku nema nikakve naznake da se radi o prvom danu tjedna. Uostalom, izraz ''dan Gospodnji'' na drugim se mjestima u Bibliji koristi u eshatološkom značenju – kao dan drugog Isusovog dolaska i ispravnije ga je protumačiti u tom značenju.
Odgovor: kao što možemo vidjeti, u teksta se navodi Ivanova vizija koju je primio u dan Gospodnji. I dok kršćani doista i danas svetkuju dan Gospodnji u iščekivanju drugog Isusovog dolaska, legitimno je postaviti pitanje odakle možemo biti sigurni da apostol Ivan koristi izraz imajući na umu baš prvi dan tjedna? Iako smo naveli biblijske dokaze o kršćanskom okupljanju u prvi dan, ipak nijedan od njih ne spominje naziv dana Gospodnjeg, i samim time čini nam se da ne možemo u knjigama Novog zavjeta pronaći izričiti znak jednakosti između ova dva pojma. No, zato će nam od koristi biti kršćanski spisi iz prva dva stoljeća, koji uz zapise o svetkovanju prvog dana tjedna, na nj primjenjuju također naziv dana Gospodnjeg i time pomažu u razumijevanju ovog odlomka, tumačenjem naziva koji se nalazi u uporabi već u prvoj kršćanskoj zajednici. Spisi Didahe i Barnabina poslanica, napisani dvadesetak godina prije nastanka Ivanova Otkrivenja, daju nam do znanja da se kršćani na središnje euharistijsko slavlje okupljaju prvog dana u tjednu, koji se naziva i danom Gospodnjim. Istom linijom idu i znameniti kršćanski pisci: apostolski otac Ignacije Antiohijski, apologet Justin Mučenik, i Tertulijan, utvrđujući nepobite i uvjerljive dokaze da se prvi dan svetkuje u Crkvi već od apostolskih vremena, te da mu se pridjeva naziv ''dan Gospodnji''.
Na kraju ovog izlaganja, što reći? Mogli smo vidjeti da danas određene skupine pokušavaju svim metodama pronaći argumente koji bi trebali ići u prilog nauku o potrebi obdržavanja starozavjetnog propisa o suboti, koristeći se pritom tendencioznim i logički nedopustivim interpretacijama. Imali smo prilike suočiti se s nekoliko najčešćih pokušaja, te se uz priloženu argumentaciju uvjeriti o njihovoj neodrživosti i razlozima zašto otpada još jedan nauk za koji ne možemo utvrditi kontinuitet postojanja do apostolskog razdoblja. Za sam kraj, navedimo i nekoliko ključnih biblijskih argumenata zašto je tome tako, i zašto kršćani nisu više podložni ovome propisu. Najjasnije objašnjenje daje nam apostol Pavao, upozoravajući obraćenike s poganstva neka ne nasjedaju na pritiske judeokršćana, koji žele nametnuti obdržavanje starozavjetnih obrednih propisa kao uvjet za spasenje. Poručuje nam da blagdani, među koje uvrštava i subotu – pripadaju prošlosti, i samo su nagovještaj onoga što je ostvareno u Kristu, ne i konačni cilj Božje objave:
''Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo.'' (Kol 2, 16-17)
Zakon je tek sjena budućih dobara (Heb 10,1), i u novom savezu stari, dotrajava, te je blizu nestanka (Heb 8,13), a budući da kršćani po Kristu ne žive u sjeni Božje objave već njezinoj zbiljnosti – to više nemaju razloga ostajati u stareži slova i biti podložni legalizmu, već hode u novosti Duha koji im je darovan po Kristu:
''...sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.'' (Rim 7,6)
Kršćani su naprotiv nalaze pod Kristovim Zakonom (Gal 6,2), čija punina jest vjera djelima ljubavi djelotvorna (Gal 5,6), a to je punina Božjeg obećanja koja nas oslobađa od robovanja Zakonu prema milosti Božjeg Duha (Rim 6,14) – tako da se više ne trudimo pomno opsluživati dane, mjesece, i godine, znajući da oni nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom ukoliko nismo pritjelovljeni Kristu:
''Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!'' (Gal 4, 9-11)
U tekstu apostol Pavao ponavlja svoju uputu iz Poslanice Kološanima – da je opsluživanje židovskih blagdana – dana (subota – Lev 23,3), mjeseca (mlađaka – Lev 23, 23-25), vremena (blagdani – Lev 23, 26-36) i godina (sedma i jubilejska godina – Lev 25, 1-22) uzaludno i ne može nas privesti spasenju, iz razloga da Zakon sam po sebi ne može donijeti opravdanje:
''A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom. Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu - samo spoznaja grijeha!'' (Rim 3, 19-20)
''Doista, koji su god od djela Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona. A da se pred Bogom nitko ne opravdava Zakonom, očito je jer: Pravednik će od vjere živjeti.'' (Gal 3, 10-11)
...nego da ono dolazi po vjeri u Krista, koji nas je otkupio svojom krvlju. Ovime završavam izlaganje, sa konačnim zaključkom koji je iznesen u prethodnim poruci apostola Pavla – da kršćane subota više ne obvezuje i služi kao slika novozavjetne zbiljnosti ostvarene u Kristu – novom i savršenom velikom svećeniku, koji je svojom žrtvom dokinuo i ispunio starozavjetne žrtve, u dan novog saveza – dan novog stvaranja (2 Kor 5,17) i novog, savršenog izlaska iz ropstva grijehu u slobodu Božje milosti, kao ispunjenje starozavjetnog dana saveza.
