|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Čovjek se sastoji od:duše,duha i tijela(Heb 4:12) te je čovjekova duša besmrtna(Heb 9:27-28).
Isus je umro na križu(Iv 20:24-29).
Je li Euharistija simbol ili stvarna prisutnost Isusova?
U osnovi rasprave, postavlja se pitanje trebamo li Isusove riječi "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja" tumačiti doslovno ili samo simbolički. Isus je često govorio u prispodobama, a u drugim zgodama pak vrlo otvoreno i direktno. Zato treba pažljivo i detaljno razmotriti sve značajne okolnosti.
Promotrit ćemo odlomak 6 Ivanovog evanđelja koji počinje Isusovim pokazivanjem potrebe da se nahrani fizičko tijelo. (Iv6,1-15). Zatim Isus naglašava razliku između duhovne i tjelesne hrane:
"Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni,neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Iv 6, 35-36)
Isus potom govori o svojoj žrtvi:
"Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." (Iv, 6, 50-51)
Slušatelji ostaju nemalo iznenađeni ovim riječima.
"Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52,53)
Stoga Isus još jednom potvrđuje i otvoreno navješta euharistijsku tajnu:
"Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.'' (Iv, 6, 53-56)
"Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." (Iv 6, 57)
Isus upotrebljava poznati rječnik da jasno kaže da se ne radi o nekoj slici, o simbolici, o blagovanju u vjeri, nego o istinskom, stvarnom blagovanju njegova tijela i krvi. Jasno je što Isus tvrdi, jer On ne povlači Svoje riječi i ne kaže da je to nova usporedba. Stoga nam je shvatljiva zbunjenost, sablazan u narodu:
"Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" (Iv 6, 60-62)
Isus zbog važnosti značenja ovih riječi čak dopušta da ga mnogi učenici napuste:
"Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 66-68)
Naznake za isto shvaćanje zapažamo i u ostalim Evanđeljima:
''I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.'' (Mt, 26, 26-28)
''I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: "Uzmite, ovo je tijelo moje." I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.'' (Mk, 14, 22-24)
''I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva." (Lk, 22, 19-20)
Nigdje ne razabiremo činjenicu da bi ove riječi trebali shvaćati simbolički. Takvo što bilo bi osnovano u slučaju da stoji ''Ovo je znak (ili simbol) mojeg tijela'', no Isus jasno kaže: ''Ovo je moje tijelo''. Tražeći nasilu simboliku u svemu tome, neki će izraz "na spomen" pokušati povezati s time da je sve to simbolično. No za to nema nikakve osnove, čak i hvatanje za taj izraz izvan konteksta je dvojbeno, jer je grčka riječ "anamnesis" koja znači spomenuti se, u Bibliji najčešće korištena u žrtvenom kontekstu, kao žrtva u znak sjećanja.
Katolički nauk uči da ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.
Još jedan redak Protestanti koriste kao navodni dokaz simbolizma: "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa" (Iv 6,63). Ovdje Isus razjašnjava važnost i potrebu za duhovnom hranom. No kada bi pokušali forsirati izvan konteksta izraz "tijelo ne koristi ništa", kao izgovor protiv stvarne Isusove prisutnosti, zanijekali bi potrebu utjelovljenja i čovještva Isusa Krista.
Gledajući cijelokupnu Bibliju i kontekst svih ovih riječi i navoda, jasno je da je u Isusovim riječima stvarnost koja nadilazi naš razum, a ne simbolika. Ljudi ne mogu shvatiti da mi ne jedemo meso i krv povjesnog Isusa (kako nas neki protestanti pokušavaju prikazati), već primamo stvarno tijelo i krv utjelovljenog, ali bezvremenskog, duhovnog i proslavljenog Krista.
Činjenica je da tijelo treba fizičku hranu da preživi ili će umrijeti. Isto tako duša treba duhovnu hranu da izbjegne duhovnu smrt, odvojenost od Boga. Ta duhovna hrana ne može biti simbolična gesta jer samo simbol ne može nahraniti duh. Duhovna hrana je jednako realna kao i fizička hrana.
ZAŠTO JE EUHARISTIJA ŽRTVA?
Protestanti pokušavaju napasti katolički nauk da je euharistija pravo tijelo i krv Isusa Krista slijedećom logikom: Ako se na katoličkim misama pojavljuje prava žrtva Isusa Krista, tada se žrtvuje ponovno i u neskladu je s Hebrejima 6,4:
"Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju."
Ovaj citat je opet izvan konteksta i nema nikakve veze sa euharistijom, govori se o onima kojima je dano da čuju riječ Božju, a svejedno se okreću od njega natrag u trajni grijeh (usput Heb 5,11-Heb 6,7).
Uostalom sam katolički nauk sasvim je drugačiji od onoga što pokušavaju sugerirati protestanti:
Crkva uči da je žrtva na križu bila potpuna i savršena. Euharistija nije nova žrtva Krista, već nova ponuda iste žrtve. Bog nije ovisan o vremenu niti prostoru, pa je i Euharistija kao "Dar s Neba" prisutna na svim mjestima u svim vremenima.
Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na Križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).
Euharistija je, dakle, žrtva jer posadašnjuje žrtvu Križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.(KKC, 1366)
Sakramenat euharistije ne teži tek za prisutnošću, već mu je konačna svrha žrtva i gozba. Nije krajnji cilj pretvorba kruha i vina, nego pretvorba nas u tijelo Logosa. U tom zajedništvu prožimaju se Bog i čovjek.
"Zar nije posvećeni kalež, koji posvećujemo, zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? A to znači: Jedan kruh, jedno tijelo smo mi, mnogi." (1Kor 10,14-17)
U misi se, dakle, ne prinosi žrtva koja bi Bogu davala zadovoljštinu (ona je već dana). Misa je primanje onoga što nam je Bog u Kristu dao. Sakramenat čini da Kristova smrt bude za me, za moj sada i ovdje. Novo što pridolazi jest hvala Bogu za dana dobročinstva. Kršćanska žrtva se ne sastoji u prikazivanju darova, nego u zahvaljivanju na primljenim darovima.
Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na Križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: Kad se god na oltaru slavi žrtva Križa, kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac, vrši se djelo našeg otkupljenja.
Za kraj donosim jednu slikovitu prispodobu:
Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: "Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?" Monah mu odgovori: "Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?"
"No dobro", reče čovjek, "a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?" Monah mu odgovori: "Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?" "Vidim" - potvrdi čovjek. "Eto", nastavi monah, "i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko."
"Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?" Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: "Koliko osoba vidiš?" - upita. "Samo jednu, sebe!" - odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: "Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?" "Doista, vidim na desetke i stotine likova" - odgovori čovjek. I ništa više nije pitao.
Riječ je o protestantskoj fundamentalističkoj stranici koja po modelu pitanja i odgovora obrađuje sva područja kršćanske vjere i života te brojnih teoloških tema. Kao što je već spomenuto, između ostalog se, zbog svog bitnog antikatoličkog obilježja, dotiče i katoličkih vjerovanja. Argumentacije su često, a napose u ovoj kategoriji, preplavljene sofizmima, iskrivljivanjem tuđih vjerovanja i krivim interpretacijama sv. Pisma i relevantnih činjenica. A sve to prožeto vrlo živim, jezgrovitim, psihološki uvjerljivim stilom, koji ostavlja upečatljiv dojam na čitatelja. No ipak, sadržaj kao ključna komponenta jest ono što zavodi na krivovjerje i krivo bogoštovlje, te smo ga kao takvog dužni razotkriti i ukazati na pravu istinu kršćanske vjere. U tu svrhu poslužit će ovaj, kao i naredni članci o toj tematici.
- Pitanje: Što kaže Biblija o krštavanju male djece?
Ponajprije, ukažimo na moguću konfuziju usred pogrešnih konotacija koje se ponekad izvlače iz ovakve formulacije. Ponajprije, Biblija nipošto nije zakonik kršćanstva koji bi taksativno popisivao sve stavke nauka, nego naprotiv. Riječ je o svjedočanstvu zapisane apostolske predaje, u čijem razumijevanju veliku ulogu igra čitateljevo tumačenje poruke, uz uvažavanje autorove nakane. I nadalje, Biblija nije jedini i isključivi izvor kršćanske objave, već uz nju stoji kao jednako vrijedan autoritet usmene predaje apostola. Ove napomene u daljnjem razmatranju svakako trebamo imati na umu.
- U Bibliji, krste se jedino oni koji su povjerovali u Krista – kao javno svjedočanstvo svoje vjere i poistovjećenje s Kristom (Djela 2,38; Rimljanima 6,3-4).
Točno, ali tek u slučaju izostanka apsolutne obvezatnosti ovog uvjeta, i isključivosti karakteristike. Naime, za one koji nisu pri punom stanju svijesti (npr. djeca) vjera nije obvezatna, niti element koji bi im priječio primanje krštenja. Isto tako, čin krštenja, kao što ćemo kasnije vidjeti - ne sadrži samo simboličan, nego i stvaran sakramentalni značaj.
- Imajući to na umu, krštenje male djece nije u skladu s Biblijom. Malo dijete (beba) ne može se pouzdati u Krista. Malo dijete ne može donijeti svjesnu odluku da će biti poslušno Kristu. Malo dijete ne može razumjeti što vodeno krštenje simbolizira.
Sve je to, osim prve rečenice – točno, no ipak ne predstavlja stvarnu zapreku za primanje krštenja. Da bi nam postalo jasnije zašto, moramo ponajprije uzeti u obzir učinke koje krštenje donosi. To su oproštenje svih grijeha (Dj 2,38; 16,22) i novo rođenje iz vode iz Duha Svetoga (Iv 3,5) – čime postajemo djeca Božja i ulazimo u stanju milosti, koje donosi vječno spasenje (1 Pt 3, 20-21; Tit 3,5; Mk 16,16). Jasno je da takvu milost djeci – koja su rođena u istočnom grijehu, ne bismo trebali uskraćivati.
A zatim, primijetimo da se kroz čitavo Pismo provlači koncept jamstva zajednice za vjeru onih, koji nisu u stanju potpune svijesti. Vrijedilo je to za starozavjetno obrezanje, takvu vjeru iskazali su donositelji uzetog čovjeka (Lk 5, 18-20), a naposljetku - po vjeri roditelja mogu biti posvećena i djeca kako bi primili milosti krštenja (1 Kor 7,14). Jasni dokazi da nemogućnost osobnog iskazivanja vjere nije stvarna zapreka za primanje milosti.
- Biblija nigdje ne spominje krštavanje male djece.
Preciznije: u Bibliji se nigdje izričito ne spominje krštenje male djece. No to ne znači da se ono implicitno ne spominje. Naprotiv, takvih je više slučajeva u Pismu, koje svjedoči o krštenju cijelih obitelji (Dj 16, 15; 16,33; 18,8; 1 Kor 1,16). Budući da su prvi obraćenici na kršćanstvo bili odrasle osobe, to je jasno da nisu mogli donositi na krštenje samo djecu, kao što je to danas slučaj. Naprotiv, roditelji bi se krstili zajedno sa svojom djecom, o čemu nam svjedoče i prvi kršćanski spisi. A razlog tome je jasan: prvi kršćani imali su ispravno razumijevanje sakramenta krštenja, kao sredstva očišćenja od (istočnog i svih osobnih) grijeha i primanja milosti potrebne za spasenje. Za razliku od osoba iz GotQuestionsa, koji (pogrešno) drže da se spasenje prima kroz čin vjere, te bi krštenje bio zapravo samo formalni dodatak, koji tada u biti postaje i suvišan. Nasuprot Isusovim riječima, da se nova narav prima rođenjem iz vode i Duha Svetoga (Iv 3,5).
- Pa čak ni sama metoda krštavanja male djece nije u skladu s Biblijom. Na koji način polijevanje ili škropljenje može simbolizirati smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista?
Naprotiv, mi posjedujemo uvjerljive indicije i svjedočanstva da su krštenje polijevanjem ili škropljenjem prakticirali prvi kršćani, te je ono jednako valjano kao i krštenje uranjanjem. I kad smo već kod simbolike, polijevanje i škropljenje također na prikladan način upućuju na otajstvo krštenja. Sv. Pismo govori o izlijevanju Duha Svetoga (Dj 2, 17-18; 10,45; Rim 5,5) i škropljenju radi očišćenja od grijeha (Ez 36,25) - učincima koji su sastavni dio krštenja. Time se izražavaju pojedini aspekti ovog sakramenta, jednako kao i činom uranjanja.
- Novi zavjet nigdje ne spaja krštenje s obrezanjem.
Naprotiv, ova je usporedba vrlo jasno istaknuta i gospoda iz GotQuestionsa trebali bi se s njome svakako upoznati:
"U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim: s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih." (Kol 2, 11-12)
Obrezanje i krštenje povezani su kao čini ulaska u savez s Bogom, i stoga zadržavaju sve sastavne značajke, s time da krštenje uvodi u savršeniju zbilju. U Starom zavjetu bio je to samo nominalni savez i odabranje, u Novome pak postajemo na stvaran način djeca Božja i dionici božanske naravi. Jedna od tih značajki je i pristup djece. Kao što se kod obrezanja tražila vjera u Božja obećanja samo od odraslih, dok su je u ime djece izricali roditelji, isto vrijedi i za krštenje, jer vjera roditelja uistinu može posvetiti djecu (1 Kor 7,14).
- Krštenje čovjeka ne spašava. Nije važno jeste li se krstili uronjenjem, polijevanjem ili škropljenjem – ukoliko se niste najprije pouzdali u Krista za spasenje, krštenje (bez obzira na metodu) je beznačajno i beskorisno.
Naprotiv, izgleda da im je i ovo promaklo:
“U vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. Njezin protulik, krštenje - ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu - i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista.” (1 Pt 3, 20-21)
“Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Iv 3, 5)
“Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga,on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu.” (Tit 3, 5)
“Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16, 16)
Možemo vrlo jasno iščitati da krštenje ima spasonosni karakter, i da je ono potrebno za spasenje. Vjera je svakako nužan preduvjet, ali sama po sebi, bez krštenja (osim u izuzetnim okolnostima u tzv. krštenju željom ili krvlju) ne donosi opravdanje – ponajmanje kriva vjera koja odvraća ljude od prave, povezana s buntom protiv autoriteta Crkve koji je ustanovio sam Krist, kakvu nam servira GotQuestions.
- Vodeno krštenje uronjenjem korak je poslušnosti koji se čini nakon spasenja kao čin javnog ispovijedanja vjere u Krista i poistovjećenja s njime. Krštenje male djece ne uklapa se u biblijsku definiciju niti u biblijsku metodu krštenja.
''Korak poslušnosti'' i ''čin javnog ispovijedanju'' jesu samo ljudske manifestacije vjernosti Bogu, jednake molitvi i svjedočenju vjere uopće, no takva djela sama po sebi ne donose opravdanje pred Bogom. To nam se jedino slobodno daruje po Božjoj milosti koja djeluje u sakramentu krštenja. Sve u svemu, kroz ovaj prikaz uspjeli smo se uvjeriti da gospoda iz GotQuestionsa nemaju ispravno razumijevanje ni biblijske definicije ni biblijske metode krštenja, te su stoga i njihovi zaključci krivi. A takvim se učiteljima nemamo potrebe utjecati jer istinu posjedujemo u Crkvi koju Duh Sveti uvodi u istinu. Štoviše, na njihovu smo opasnost pravodobno upozoreni (Dj 20, 29-31; 2 Tim 4, 3-4).
Pitanje katoličkog moljenja svecima vodi u veliku konfuziju. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve, katolici se ne mole svecima niti Mariji, već mogu zamoliti svece i Mariju da se mole ZA njih. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve moliti svece da se mole za nas ni po čemu nije drukčije nego zamoliti nekoga ovdje na zemlji da se pomoli za nas. Ipak, praksa mnogih katolika razilazi se sa službenim rimokatoličkim učenjem. Štoviše, mnogi katolici mole se izravno svecima i / ili Mariji, tražeći njihovu pomoć – umjesto da mole svece i / ili Mariju da za njih posreduju kod Boga za pomoć.
Naprotiv, konfuzija nastaje samo uz nerazumijevanje temeljnih odnosa u ovom činu. Kada želimo zamoliti jednu osobu da nam posreduje kod druge za određenu pomoć, mi molimo obje osobe, i to svaku na određen način. Prvu izravno molimo da posreduje, a drugu neizravno da nam pruži pomoć. Tako je i u ovom činu, a pravo značenje dobit ćemo ako uzmemo u obzir katoličko shvaćanje uloge i naravi obaju osoba – posrednika i Boga. Posrednik (bio to čovjek na zemlji, duša ili anđeo u nebu) sam po sebi nema nikakve ovlasti ukoliko mu nije dana od Boga, i svaka milost koja se po njemu udjeljuje dolazi od Boga. Stoga, molimo li se Mariji i svecima (za zagovor kod Boga), time ne mislimo da su oni samostalan i isključivi izvor milosti, nego naprotiv, pristupamo sa sviješću kako svaka milost dolazi od Boga, koji u svojoj ljubavi poziva ljude na dioništvo u njegovom planu spasenja. Odnosno, poziva ih da posreduju za spasenje drugih preko brojnih službi (propovijedanje evanđelja, svjedočenje, vršenje dobrih djela), jedna od kojih je i molitva.
- Biblija nigdje ne nagovara one koji vjeruju u Krista da se mole ikome drugome osim Bogu. Biblija nigdje ne ohrabruje, pa čak ni ne spominje, vjernike da mole pojedince na Nebu da se mole za njih.
Sve i da je ovo točno, nije nikakav dokaz da bi takva praksa bila pogrešna. To bi bio izričiti nalog da je posredništvo u molitvi zabranjeno, no takvo što nigdje ne nalazimo. Naprotiv, posredništvo u molitvi konstitutivan je i samorazumljivi dio Božjeg plana spasenja, koji implicitno slijedi logičkom nužnošću iz svih njegovih značajki.
Prva od njih je da su svi kršćani - živi koji prolaze zemaljski put i (tjelesno) mrtvi koji su u nebeskoj slavi živi udovi Kristovog Mističnog tijela, odnosno općinstva svetih (1 Kor 12, 18-20.26-27; Rim 12, 4-5). Druga je ta da su članovi općinstva svetih pozvani da mole jedni za druge i uzajamno si pomažu. Odnosi se to prije svega na zemaljsku Crkvu (Rim 8, 35-39; Rim 12,10; Gal 6,2; 1 Sol 5,11), ali i onu nebesku, u kojoj sveci poput nebeskih anđela savršeno spoznaju i svjesni su svega što se događa ne zemlji (Mt 18,10; Mt 22, 29-30; Lk 15,10; 1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2) te nas stoga mogu preporučiti Bogu svojim zagovorom (Job 33, 15-30; Tob 12,12). Da je tome doista tako, vidimo i u konkretnim primjerima gdje sveci doista prinose molitve Bogu (2 Mak 15, 11-16; Otk 5,8; Otk 8, 3-4). Budući da su članovi nebeske Crkve već postigli savršenstvo, one mogu biti upućeno samo za zemaljsku Crkvu (i duše u čistilištu) kojima predstoje još mnoge nevolje prije ulaska u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Iz toga je jasno da nas sveci na nebu mogu čuti i zagovarati pred Bogom, odnosno posredovati molitvom za nas kao i svaki čovjek na zemlji, te je ova praksa posve utemeljena i ispravna.
- Zašto se onda mnogi katolici mole Mariji i / ili svecima, ili pak traže njihove molitve?... Vjeruju da svetac, koji je proslavljen na Nebu, ima »izravniji pristup« Bogu od nas. Prema tome, iznese li svetac molitvu Bogu, ona je učinkovitija nego kada bismo se mi molili izravno Bogu. Ova ideja posve je nebiblijska. U Hebrejima 4,16 čitamo kako vjernici ovdje na zemlji mogu »...pristupa(ti) s pouzdanjem k prijestolju milosti«.
Ako je tako, i ako su izravne osobne molitve Bogu samodostatne, zašto ipak gospoda iz GotQuestionsa potiču jedni druge i prakticiraju posredničku molitvu? Ne smatraju li možda da je ona na neki način ''učinkovitija''? Naravno da da, i već time pokazuju svoju nedosljednost i diskrepanciju u mišljenju. Načelo o većoj vrijednost molitve provlači se kroz čitavo Pismo, nasuprot ovdje prešutno izražene ideje da je bilo kakva i svaka molitva Bogu ugodna. Tako Bog odgovara na zagovor svojih odabranika poradi drugih ljudi: Abrahama (Post 20,17), Mojsija (Izl 32, 11-14. 30-34; 34,9; Br 14, 17-20; 21, 7-9), Samuela (Jr 15,1), Joba (Job 42, 7-9). Bogu sasvim sigurno nisu nužni posrednici – mogao je svoja djela izvesti i bez njih, ili je mogao izravno uslišati molitve svakog čovjeka, no On upravo želi da čovjek u što većoj mjeri surađuje u ostvarenju njegova djela. Stoga i sv. Pavao više puta potiče kršćane na uzajamnu molitvu kako bi se Bog udostojao dati sasvim konkretne milosti za ostvarenje njihovog apostolata (Rim 15, 30-32; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3, 1-2; Ef 6, 18-20; Heb 13,18). Bog je mogao to učiniti i bez čovjekove molitve, ili je mogao odgovoriti na samo jednu molitvu, no vidimo da su ipak njegovi naumi drukčiji. Stoga je ova teza:
- Bog ne uslišuje molitve na osnovu toga tko moli.
…dokazano kriva, i glavni uzrok nerazumijevanja. Ako Bog doista prije svraća svoj pogled na osobe koji su mu bliskije, to posebno vrijedi za duše koje se nalaze u Njegovoj slavi. I zato ćemo se prije utjecati molitvama onih koji su postigli savršenstvo, nego onih koji to nisu. Jer doista:
''Mnogo može žarka molitva pravednikova.'' (Jak 5,16)
- 1. Timoteju 2,5 kaže: »Jer – jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus«. Nitko drugi ne može posredovati kod Boga za nas. Ako je Isus JEDINI posrednik, to znači da Marija i sveci ne mogu biti posrednici.
Naprotiv, takvo što nigdje ne piše, nego je tumačenje učitano u tekst. Nigdje ne stoji da je Isus jedini i isključivi posrednik, nego da je JEDAN posrednik, odnosno temeljni i glavni, iz kojega izviru sve milosti, dok su u tome posredništvu pozvani sudjelovati svi ljudi. Da je doista tako, otkrit ćemo jednostavnim uvidom u kontekst odlomka:
''1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, 2za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 3To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, 4koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. 5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, 6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, 7za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 1-7)
U prethodnim recima sv. Pavao potiče kršćane na molitvu za svoje bližnje i vladajuće, kako bi pristigli spoznaji istine i spasenju. Odnosno, poziva ih da budu posrednici u privođenju ljudi k Bogu i Isus Kristu – koji je jedan izvorni posrednik, i to tako da nas je svojom smrću otkupio. Iz te žrtve proizlaze sve milosti, za čije smo ostvarenje i mi pozvani posredovati. Činimo to molitvom, propovijedanjem i naučavanjem vjere, sastavnim dijelovima kršćanskog poziva koje sv. Pavao spominje, a s kojima se očito i gospoda iz GotQuestionsa slažu. Time su nam nerazumljivija ovakva proturječja, kojih očito nisu ni svjesni, a koja jasno ukazuju na neutemeljenost prigovora i logičke defekte u njihovoj vjeri.
- Nadalje, Biblija kaže da Isus Krist sâm posreduje za nas pred Ocem (Hebrejima 7,25). Budući da sam Isus posreduje za nas, zašto bismo trebali Mariju ili svece da posreduju za nas? Koga bi Bog pozornije slušao nego svoga Sina? Rimljanima 8,26-27 opisuje kako Sveti Duh posreduje za nas. Budući da druga i treća osoba Trojstva već posreduju za nas pred Ocem na Nebu, zašto bi uopće Marija ili sveci trebali posredovati za nas?
Zbog istog razloga koji navodi dotičnu gospodu da mole jedni za druge, i zbog istog razloga zašto sv. Pavao potiče kršćane da mole jedni za druge. Zato jer je svaki kršćanin pozvan da sudjeluje u Kristovu posredništvu, i zato jer je Bog voljan prije uslišati pravednikovu molitvu. A postoje li (osim Krista) veći pravednici od Djevice Marije i svetaca?
- Katolici kažu da se molitva Mariji i svecima ne razlikuje od traženja da se netko ovdje na zemlji pomoli za nas. Hajdemo provjeriti tu tvrdnju. (1) Apostol Pavao moli druge kršćane da se mole za njega u Efežanima 6,19. Mnogi odlomci u Bibliji opisuju vjernike kako se mole jedni za druge (2. Korinćanima 1,11; Efežanima 1,16; Filipljanima 1,19; 2. Timoteju 1,3). Biblija nigdje ne spominje da je netko zamolio nekoga na Nebu da se pomoli za nekoga na zemlji.
Izričito možda ne spominje, ali smo se već uvjerili kako se takva praksa implicitno nameće iz svih relevantnih značajki Božje objave. Naime, kršćanstvo nije religija vjerskog zakonika koji bi popisivao sve članke vjere, udaljena od zemaljske stvarnosti, nego živa i djelatna poruka Trojedinog Boga izražena po nadahnutim svjedocima – autoritetima, koja se očituje i prenosi s pokoljenja na pokoljenje u kršćanskoj zajednici. Stoga ni ne možemo na taj način pristupati Božjoj objavi, već trebamo uzeti u obzir sve konstitutivne značajke. Jedna je od njih životna praksa prvih kršćana, koja nedvojbeno potvrđuje ono što sv. Pismo implicitno nameće –povezanost s nebeskom Crkvom koja nas podupire na našem zemaljskom putu.
- (2) Biblija ne pruža nikakve naznake da Marija ili sveci mogu čuti naše molitve. Marija i sveci nisu sveznajući. Premda proslavljeni na Nebu, oni su još uvijek ograničena bića. Kako bi uopće mogli čuti molitve milijunâ ljudi?
Ograničeni u nekom duhovnom smislu, ali zasigurno ne u kategorijama prostora i vremena – koji pripadaju materijalnoj stvarnosti. A kao što znamo, duše pokojnih na nju nisu navezane. No važnije od svega jest da sv. Pismo daje izričita svjedočanstva o savršenoj spoznaji zemaljske stvarnosti svetaca i anđela (1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2), koji znaju svaki postupak i raduju se čovjekovom obraćenju (Mt 18,10; Lk 15,10). Stoga i možemo vidjeti da na nebu prinose molitve za zemaljsku Crkvu (Otk 5,8; 8, 3-4) – čija je djelotvornost dokazana već nebrojeno puta tijekom čitave povijesti Crkve.
- Kada god Biblija spominje moljenje ili razgovaranje s mrtvima, čini to u kontekstu vračanja, čarobnjaštva, nekromanije i gatanja – a sve ovo Biblija oštro osuđuje (Levitski zakonik 20,27; Ponovljeni zakon 18,10-13). U jednome slučaju kada se netko obraća »svecu«, Samuelu u 1. Samuelu 28,7-19, Samuel nije baš presretan što ga ometaju.
Ovdje bi valjalo navesti i ukazanje Mojsija i Ilije na gori preobraženja (Lk 9, 30-31), izraženo s posve različitim značajkama. No, suštinska razlika između zazivanja duhova i molitve svecima ipak je očita – dok je prvo čovjekov samovoljni postupak koji se protivi Božjim zakonima i teži podrediti sebi nadnaravne sile, drugo je ponizna molitva u konačnosti upućena Bogu radi Njegove milosti. To je napose jasno u seansi u en-Doru, gdje Šaul želi samovoljno saznati budućnosti – pridobiti sebi znanje koje je pridržano samo Bogu, i tako djeluje protiv naravnog poretka stvari. No, kad bi netko uputio molitvu svecu da zadobije koju milost, to sigurno ne bi bilo protivno Njegovom zakonu jer se čovjek posve podlaže Božjoj volji. Naprotiv, budući da nam Bog želi dati sve što koristi našem spasenju, bilo bi to vrijedno djelo. Sve u svemu, potrebno je imati obzira na konstitutivne elemente čina koji određuju njegovu bit, naspram onih koji ga određuju samo akcidentalno ili nebitno.
- Nema nikakve osnove ni potrebe moliti se bilo kome drugom osim Bogu. Nema osnove ni tražiti od nekoga na Nebu da se moli za nas. Jedino Bog može čuti naše molitve. Nitko na Nebu nema bolji pristup k Božjemu prijestolju od onoga koji mi imamo kroz molitvu (Hebrejima 4,16).
Naprotiv, kroz ovaj osvrt uspjeli smo se uvjeriti da ništa od navedenog nije točno. Vidjeli smo da gospoda iz GotQuestionsa upućuju indirektne molbe ljudima na zemlji, vidjeli smo da sveci na nebu mole za nas te da možemo i da im je korisno upućivati molitve, vidjeli smo da nebeska Crkva čuje naše molitve, i da Bog radije uslišava (većeg i savršenijeg) pravednika. Otkrili smo i da je razlog ovim pogreškama potpuno krivi pojam Božje objave, koji bismo mogli nazvati biblijskim literalizmom ili legalizmom, uz zanemarivanje logičke usporedbe sa stvarnošću.
Zapravo i ne trebamo stavljati prigovor na zaključke kao takve – oni nužno slijede iz pogrešnih premisa, isto kao i čitav vjerski sustav protestantskog fundamentalizma. I zato, možemo samo ponoviti glavnu poantu da ispravna vjera može proizaći samo iz ispravnih temelja objave, te da se ona dosljedno nalazi u Katoličkoj crkvi, stupu i uporištu istine (1 Tim 3,15).
"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5, 17-19)
Riječi koje veoma često nailaze na nerazumijevanje i zbunjuju čitatelja. Isus ne dokida Zakon ili Proroke. Štoviše, upozorava da će nepoštivanje i najmanje odredbe, snositi teške sankcije. Pa ipak, poznata nam je osuda načela ''oko za oko, zub za zub''. Znamo da se više nismo dužni obrezivati, prinositi žrtve, ili pak vršiti rigorozne starozavjetne propise. I nije nam jasno, kako je moguće da Isus ne ukida Zakon, kada tolike odredbe za nas kršćane više ne vrijede? Ovdje, na prvi pogled, mora biti riječ o protuslovlju!
No, upitajmo se najprije, jesmo li shvatili pravi smisao Isusovih riječi? Na koji način Isus namjerava ispuniti Zakon? Izričito napominje da ništa neće dokinuti! Pa ni ono najmanje slovo u grčkom alfabetu, neće propasti! Ove se, naoko protuslovne izjave, moraju nadopunjavati. Ali kako?
Da bismo ušli u ispravno shvaćanje Isusovih riječi, pogledajmo nastavak govora, koji donosi nadopunu i objašnjenje:
"Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 5,20)
Ovdje uviđamo načelo na kojem je utemeljen čitav Božji zakon – pravednost. No, kada govorimo o Božjem zakonu, objasnimo najprije što točno podrazumijevamo. U punini vremena, Bog nam šalje svoga Sina, i odlučuje po Njemu objaviti svu istinu koju je naumio (Iv 15,15). Da bismo pak dublje shvatili značajke tog događaja i poruke koju nam Bog daje, moramo se vratiti odakle je sve počelo. Otići duboko u prošlost i pronaći uzrok tog Božjeg zahvata. A potom, možda još važnije – otkriti na koji je način Bog pripravio ljudski rod na ovaj središnji događaj čitave zemaljske povijesti.
Pošto je stvorio prvi ljudski par, Bog ih je smjestio u raj zemaljski, i u uživanju blaženstva, postavio im jedan uvjet – da se prihvate onakvima, kakve ih je Bog zamislio i stvorio. Pa ipak, zavedeni vlastitim častohlepljem, iznevjerili su Božje povjerenje. Izgnani su iz raja zemaljskog, i navukli kaznu na čitavo buduće potomstvo. Lišeni su gledanja Božje slave, i osuđeni na prolaznost života. No Bog im i uslijed svoje pravednosti iskazuje milosrđe. Naviješta znakovito i tajanstveno, po prvi puta njihovo otkupljenje (Post 3,15), i ostavlja nadu da će im biti vraćeno ono, što su svojom nepokornošću izgubili. Sklapa prvi savez sa ljudskim rodom.
Upravo je pojam saveza ono što na osobit način zaokuplja našu pozornost. Bog će od ovog trenutka, kroz svoju neizrecivu pedagogiju, pripravljati ljudski rod na konačni čin, kulminaciju njegove ljubavi i milosrđa – poslanje svoga Sina. Postupno će im, u sve jasnijem stupnju objave, otkrivati svoj božanski Zakon, i naviještati dolazak Otkupitelja. S ljudskim rodom sklapa nekoliko saveza, u kojima pratimo postupnost objave – s obzirom na:
a) opseg ljudskog roda
b) Zakon
c) navještaj otkupljenja
Sklapa ga najprije s bračnim parom, Adamom i Evom, zatim s Noom, kada se savez proteže na obitelj, pa Abrahamom, kada obuhvaća pleme, i naposljetku Mojsijem, kao predstavnikom izraelskog naroda. Kao jamstvo svojih obećanja ostavlja im znakove saveza – Noi predaje dugu, Abrahamu obrezanje, Mojsiju otkriva svoje ime. U navještajima sve jasnije otkriva pojavak budućeg otkupljenja – počevši od pralikova patrijarha, proroka i vjerskih ustanova, pa do izravnih navještaja budućeg Mesije. I naposljetku, otkriva im postupno puninu svog božanskog Zakona. Počevši od prvog ljudskog para, Bog povremeno, i u određenim prigodama, otkriva pojedine propise, koji će svoj puniji izražaj dobiti u Mojsijevom Zakonu.
Nakon što ih je izveo iz egipatskog ropstva, s odabranim narodom Izraelom sklapa savez, i otkriva im svoj Zakon. Ipak, taj savez još uvijek nije konačan i dovršen čin Božje objave, nego samo priprava za novi i savršeniji savez, koji će biti ostvaren u Njegovu Sinu, Isusu Kristu. A ono što obilježava savez, vrijedi na jednak način i za njegove sastavne dijelove, pa tako i Zakon. Isus sam svjedoči da ga je došao usavršiti, i to zato jer ne posjeduje puninu stvarnosti, već samo sliku i navještaj buduće i savršenije stvarnosti (Heb 10,1).
Time se vraćamo na početnu točku, i ponovno postavljamo pitanje: na koji način Isus usavršava Mojsijev Zakon? Dva su moguća rješenja. Svaki je propis sastavljen od dvije odrednice: izražajne forme, i materijalnog principa, i pitamo na kojoj bazi Isus usavršava propise? Nadograđuje li naprosto na bazu forme propisa kao takvog, na način kako je definiran u Zakonu, ili samo usavršava materijalni princip, posve neovisno o formi? Odgovor ćemo potražiti u samom tekstu sv. Pisma, otkrivajući načela Isusovog djelovanja iz pojedinačnih tvrdnji.
U nastavku teksta, Isus donosi šest primjera usavršenja pojedinih propisa Mojsijeva Zakona. Razmotrimo najprije prva dva primjera, u kojima Isus doista nadograđuje konkretnu formu propisa:
"Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu." (Mt 5, 21-22)
"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’’ (Mt 5, 27-28)
Kao što vidimo, ove dvije zapovijedi Dekaloga sada bivaju uzdignute na jednu višu razinu, na način da je naprosto dopunjena njihova izražajna forma. Dok je u vrijeme starog saveza zabrana odnosila samo na ubojstvo i preljub, sada biva proširena i na potencijalne uzroke ovih čina. Čini nam se stoga da bi Isus imao samo nadopuniti propise na način kako su određeni u Starom zavjetu. No, pogledajmo dalje:
"Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub." (Mt 5, 31-32)
"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.'' (Mt 5, 33-34)
"Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5, 38-39)
"Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.'' (Mt 5, 43-44)
Kao što vidimo, Isus dokida obvezu starih propisa. Više nije dopušteno otpuštati ženu, zaklinjati se, vraćati talionskim načelom i mrziti neprijatelja. Naprotiv, odsada vrijedi jedan savršeniji zakon, i ako bi netko vršio stare propise, postaje ne više vršitelj, nego krivac protiv Božjeg zakona. I ovdje dobivamo konačan odgovor našem pitanju: uviđamo da ispunjenje Zakona nije nužno vezano na puku nadogradnju forme (kao kod govora o zabrani ubojstva i preljuba), nego ta nadogradnja smjera na višu svrhu propisa! I zato možemo reći, da Isus usavršava Zakon, ako imamo pred očima u kojoj službi stoje navedeni propisi – ako uviđamo da je princip propisa, redom: valjanost braka, jamstvo vlastitog svjedočanstva, opraštanje uvrede i ljubav prema ljudima, tada doista uviđamo da ih Isus usavršava. Sada valjanost braka ne ovisi o čovjekovoj volji, nego Božjem jamstvu, sada za svjedočanstvo govori naša vjera, sada moramo bezuvjetno praštati uvrede i bezuvjetno voljeti sve ljude.
Istvoremeno, dolazimo do potpunijeg razumijevanja načela na kojima je utemeljen Božji Zakon – a to su pravednost (Mt 5,20), i svetost (Mt 5,48). Vodeća misao pri usavršenju, odnosno podizanju moralnih propisa na najvišu razinu. Šaljući svoga Sina na svijet, Otac nebeski otkriva nam svoju svetost, kojom sada biva prožet čitav Zakon. Zakon Kristov (Gal 5,6; 6,2; 1 Kor 13, 2-13) kojemu je prethodni, proglašen od čovjeka, bio samo slika i navještaj onome, koji proglašuje Bogočovjek.
Teologija saveza ključ je kojim dolazimo do odgovora na ovo pitanje, ali i ispravnije razumijevanje čitave povijesti spasenja. Sada uviđamo, da je čitava predkristovska stvarnost samo priprava, nesavršena slika i navještaj buduće i savršenije stvarnosti, i da iz te perspektive valja biti promatrana. Odnosi se to i na stari, Mojsijev zakon, čije propise na bazi unutarnjeg principa, Isus uzdiže sa nesavršene na savršenu razinu, i otkriva nam Božji Zakon u njegovoj punini.
Ispovijedajući svoju vjeru u Trojedinog Boga, Crkva priznaje Duha Svetoga trećom božanskom osobom.
‘’Vjerovati u Duha Svetoga znači dakle ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Zato je o božanskoj tajni Duha Svetoga bilo govora u "teologiji" Presvetog Trojstva. Ovdje će se o Duhu Svetom govoriti samo unutar bozanske "ekonomije". … Onaj kojega je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6), stvarno je Bog; istobitan s Ocem i sa Sinom. On je od njih neodvojiv, koliko u intimnom zivotu Trojstva, toliko i u svom darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći Sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba. Kad Otac šalje svoju Riječ, on uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje, On, vidljiva slika nevidljivog Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje.'' (KKC 685, 689)
Pritom naglašava dvije temeljne značajke ovog vjerovanja – osobnost, i božanska narav Duha Svetoga. I dok ovu definiciju s pravom možemo smatrati minimalnom osnovom kršćanstva, o kojoj ovisi i identifikacija pojedinačnih subjekata kao kršćana, ipak se i danas ponegdje susrećemo s bitno različitim poimanjem Duha Svetoga unutar širokog spektra samozvanih kršćanskih konfesija i denominacija. Tako manjinski dio pentekostalnog pokreta prepoznaje Duha Svetog kao Isusa Krista, i to u različitom obliku pojavnosti. Jehovini svjedoci odlaze korak dalje i niječu njegovu osobnost, te ga poistovjećuju s Božjom aktivnom silom, suštinski jednakoj gravitacijskoj ili elektromagnetskoj sili. Pokret New age poima ga panteistički, kao bezličnu kozmičku energiju koja prožima čitav svijet. Različitih mišljenja bilo je i u ranoj povijesti Crkve. Tako primjerice Sabelije naučava da je Bog jedna osoba, koja se manifestira kroz tri različita pojavna oblika, tvoreći nauk poznatiji kao modalizam ili patripasionizam. Carigradski biskup Macedonije priznaje vlastitu osobnost Duha Svetoga, ali negira njegovo božanstvo. Ovo će dovesti do nastavka trinitarnih sporova, njegove osude i definicije temeljne kršćanske vjeroispovijesti na I. carigradskom saboru (381. god.).
I dok osvrt na najčešće prigovore i pokušaje verifikacije navedenih koncepcija ostavljamo za posebnu prigodu, ovdje želimo iznijeti pozitivnu studiju o ovom temeljnom kršćanskom vjerovanju. Pokazat ćemo na temelju sv. Pisma i Predaje njegovu istinitost i božansko porijeklo, te time ponovno potvrditi Božje proročanstvo da će Crkva kao Kristova zaručnica, po trajnoj pomoći Duha Svetog (Iv 14,16) ostati temelj istine sve do konca svijeta (1 Tim 3,15; Mt 16,18).
Pojam osobe ontološki definiramo kao zaseban individuum koji je u sebi nositelj humanih svojstava i odnosa. Time pravimo razliku od neosobnih sila i pojava, koje zbog ovih nedostataka ne možemo svesti pod pojam osobnog bića. Tako govoreći primjerice o radio-valovima ili električnoj energiji, iako prepoznajemo mogućnost njihova djelovanja na okolinu, ne pridijevamo im osobnost, i to upravo zbog nedostatka temeljnih značajki koje određuju pojam osobe. No, koji je pojam Duha Svetoga? Radi li se samo isključivo o djelatnoj sili kojom upravlja Bog Otac, ili pak zasebnom individuumu koji je nositelj humanih svojstava i odnosa? Uvidom u sadržaj sv. Pisma, uvjerit ćemo se najprije da je Duh Sveti prava osoba. Osim djelovanja u utjecaja na stvoreni svijet, on posjeduje i sva svojstva osobe – obdaren je razumom, emocijama i voljom, te svojim činima koji su vlastiti samo ljudskoj osobi svjedoči da ga se nikako ne može svesti na pojam neosobne sile.
Duh Sveti najprije se obraća i govori kao ljudska osoba:
‘’Duh reče Filipu: ‘Pođi i pridruži se tim kolima!’’’ (Dj 8,29)
‘’Dok je Petar sveudilj razmišljao o viđenju, reče mu Duh: "Evo, neka te trojica traže. De ustani, siđi i pođi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao." (Dj 10, 19-20)
‘’Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: "De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao." (Dj 13,2)
On svjedoči, navješćuje i uvodi u istinu:
‘’A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene.’’ (Iv 15,26)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.’’ (Dj 16,13)
Pokazuje emocije – voli nas i zagovara nas kod Oca neizrecivim uzdasima:
‘’Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete.’’ (Rim 8, 26-27)
Upravlja Crkvom – postavlja službe, vodi, zapovijeda, zabranjuje, opominje:
‘’Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji.’’ (Dj 16,6)
"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom." (Dj 20,28)
‘’Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.’’ (Rim 8,14)
‘’A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda.’’ (Iv 16,8)
I mogli bismo navesti još mnogo drugih neospornih pokazatelja osobnosti Duha Svetoga: On pečati vjeru u našim srcima (Ef 1, 13-14), uskrsava od mrtvih i stanuje u nama (Rim 8,11), čuje (Dj 16,13), zna budućnost i tajne Božje (Dj 21,11; 1 Kor 2,11), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30), te ga možemo uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29). Nijedno od ovih svojstava ne može pripadati neosobnoj sili, i bitne su odrednice osobnosti, što nesporno dokazuje da je Duh Sveti zasebna osoba.
Sv. pismo također potvrđuje i da je Duh Sveti različita i zasebna osoba od Oca i Sina. Ovo se najjasnije očituje u Isusovom govoru o poslanju Duha Svetoga, kao zasebne osobe koja će doći kao trajni Pomoćnik Crkvi na dan Pedesetnice:
‘’I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.’’ (Iv 14, 16-17; usp. Iv 15, 26)
‘’No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.’’ (Iv 16,7)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama." (Iv 16, 13-15)
Pošto smo utvrdili pojam Duha Svetoga kao osobe koja stoji u veoma uskoj povezanosti s Ocem i Sinom, ostaje dati odgovor na pitanje o Njegovoj pravoj biti. Radi li se samo o Božjem službeniku višeg reda, ili pak osobi istobitnoj Ocu i Sinu? I na ovo pitanje sv. Pisma daje nam eksplicitan odgovor. Najjasniju potvrdu božanske naravi Duha Svetoga pronalazimo u Petrovom interventu na postupak Ananije i Safire:
''Petar mu reče: "Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!" (Dj 5, 3-4)
Lagati Duhu Svetome, u ovom slučaju koji vrijedi istvoremeno kao univerzalno pravilo, jednako je lagati Bogu, iz čega jednostavnom logikom proizlazi da je Duh Sveti jednak Bogu. Također, mnoge se druge paralele mogu povući između osobina zajedničkih Bogu i Duhu Svetomu. Tako sv. Pavao kršćanina u stanju milosti, u kojem prebiva Duh Sveti, uspoređuje s Božjim hramom:
''Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.'' (1 Kor 3, 16-17)
''Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.'' (1 Kor 6,19)
U drugom pak navratu riječi Božje, izrečene po proroku Izaiji, pripisuje Duhu Svetomu:
''Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: "Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim:…'' (Dj 28, 25)
''Tad čuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko će nam poći?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!" On odgovori: "Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.'' (Iz 6, 8-9)
…nadalje, naziv Kyrios (Gospodin), koji u Novom zavjetu zamjenjuje Božje ime objavljeno Mojsiju na brdu Sinaju (Jahve), pripisuje se na jednak način Duhu Svetome kao i ostalim dvama božanskim osobama:
''U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.'' (Mt 11,25)
''Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,28)
''Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.'' (2 Kor 3,17)
Također, odbacivanje svjedočanstva Duha Isus karakterizira kao hulu koja nikad neće biti oproštena:
"Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.'' I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem." (Mt 12, 31-32)
S obzirom da hula može biti izrečena jedino protiv Boga, nužno proizlazi zaključak da je Duh Sveti jednak Bogu. Naposljetku, Duhu se pripisuju svojstva vlastita jedino Bogu, kao što su stvaralačka moć (Job 33,4), vječnost (Heb 9,14), sveprisutnost (Ps 139,7) i savršeno znanje (1 Kor 2, 10-11).
Sve navedeno, zajedno s pouzdanim svjedočanstvima prvih kršćana, neosporno dokazuje apostolsku vjeru u Duha Svetoga kao treću božansku osobu, koja Crkvu utvrđuje u istini i čuva je kao neokaljanu Kristovu Zaručnicu sve do konca svijeta.
Jedan od čestih pokušaja opravdanja starozavjetna prakse svetkovanja subote, od strane zajednica koji zastupaju ovakav stav (uglavnom adventista sedmog dana), jest tvrdnja da su i sami apostoli svetkovali subotu, te smo im kao zakonitim Kristovim poslanicima i naučiteljima Istine obvezni na poslušnost i nasljedovanje njihovog primjera. Ovakav se zaključak izvlači na temelju nekoliko svjedočanstava iz života prve Crkve, zapisanih u Djelima apostolskim (13,14; 13,42; 16,13; 17,2; 18,4), o posjetu apostola židovskim sinagogama u subotnji dan, gdje su na temelju starozavjetnih Pisama navješćivali Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg. Osvrnut ćemo se na svaki od spornih redaka da bismo uvidjeli okolnosti i značaj ovih okupljanja, te pored toga razmotriti još nekoliko pokušaja opravdavanja subote i na poseban način – pokušaje osporavanja biblijskih dokaza o svetkovanju Euharistije u prvi dan tjedna, o kojima je prethodno pisano u ovome članku.
Krenimo od samog početka, prvo mjesto na kojem pronalazimo navodni dokaz o svetkovanju subote jest zgoda Pavlovog posjeta Antiohiji Pizidijskoj:
''Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju Pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: "Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!" (Dj 13, 14-15)
Kao što vidimo, apostoli ulaze u sinagogu u dan subotnji, pridružuju se okupljenoj zajednici, nakon čega po pozivu predstojnika počinju propovijedati evanđelje – i to je sve što na eksplicitan način možemo saznati o razlozima njihovog posjeta. Pokušamo li naslutiti motive, izvještaj bi nam dao sugerirati kako je njihova namjera bila posjetiti sinagogu radi propovijedanja evanđelja, i to upravo na subotnji dan kada je okupljena čitava zajednica te se pruža najzgodnija prilika da njihova riječ urodi brojnim plodovima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – u ovoj situaciji ne nalazimo naznake da apostoli ulaze u sinagogu na subotnji dan radi toga jer svetkuju subotu. Da bismo to iščitali, potrebna je izričita tvrdnja o propisu Zakona kao razlogu njihovog postupka – slično mirovanju žena po Isusovom ukopu (Lk 23,56), u protivnom, logički je nedopušteno izvlačiti ovakav zaključak.
U nastavku istog poglavlja čitamo:
''Na izlasku su ih molili da im iduće subote o tome govore. A pošto se skup raspustio, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj.'' (Dj 13, 42-43)
…i možemo vidjeti molbu vjernika da apostol Pavao i sljedeće subote naviješta Radosnu vijest Isusa Krista. Upada u oko činjenica isticanja subotnjeg dana, i to iz razloga da nije postojala potreba za takvim naglaskom, u slučaju da se bogoslužje odvija svaki dan. Međutim, kako naglasak postoji – mogli bismo zaključiti da je židovska zajednica okupljena na čitanju Božje riječi samo subotom, te tako dobivamo potvrdu za prethodno iznesen motiv.
No, ovdje se valja osvrnuti na trik-pokušaj radi postizanja suprotnog efekta. Naime, pozivajući se na pojedine prijevode neki nastoje sugerirati da katolički prijevodi ispuštaju u 42. retku izvijestiti da se radi o poganima koji žele čuti naviještaj evanđelje u subotu, čime bi se dalo do znanja da Pavlova praksa propovijedanja evanđelja subotom nije bila vezana samo za Židove, već i pogane te je razlog ponovnog isticanja subote bitno širi, i nije ograničen na posjet sinagogi. Međutim, jednostavan uvid u tekst otkriva kako je prigovor neutemeljen i promašen. I dok je točno da neki prijevodi ne spominju pogane u 42. retku, odmah sljedeća rečenica otkriva nam o čemu je zapravo riječ – kako se radi o bogobojaznim pridošlicama iz poganstva (tzv. prozelitima) koji su osjećali naklonost prema židovstvu i nastojali živjeti u skladu s moralnim normama Zakona. Najpoznatiji primjer jest onaj prvog poganina koji će biti primljen u Crkvu - satnika Kornelija (Dj 10, 2. 22), a pomnije čitanje izvještaja iz Antiohije Pizidijske otkriva nam da su isti prisutni u sinagogi prigodom Pavlove propovijedi (Dj 13, 16. 26), pa se prema tome ovaj prigovor otkriva kao još jedan od pokušaja izvankontekstualnog i tendencioznog tumačenja radi potkrepljivanja vlastite doktrine.
Nadalje, u 16. poglavlju Djela apostolskih čitamo:
''U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.'' (Dj 16, 13-14)
...i opet nailazimo na sličan pokušaj cijenjene opozicije, gdje se nastoji sugerirati da apostol Pavao ponovno propovijeda poganima u dan subotnji, te se Židovi uopće ne spominju. Međutim, pokušaj se iz identičnih osnova pokazuje kao neutemeljen i promašen. U prvoj rečenici navedenog odlomka vidimo da razlog apostolskog pohoda u dan subotnji nije motiviran propisom Zakona, već mišlju da se Židovi okupljaju na molitvu. Naime, kao što povjesni dokazi nalažu, a komentar glasovite Jeruzalemske Biblije ističe – Židovi u Filipima nisu imali sinagoge, nego su se sastajali u blizini rijeke poradi obrednih pranja. Pomisao da je riječ o skupu pogana stoji bez ikakvog temelja, jer osim što se tome ne daje nikakve naznake, znamo da su molitveni sastanci ovakvog tipa nešto posve nečuveno za poganski svijet (uostalom, možemo li zamisliti da sv. Pavao poganske bogoštovne rituale, koje na drugim mjestima oštro osuđuje – ovdje naziva bogomoljom?), a kontekst nam jasno daje do znanja o čemu je riječ. Kako ponovno susrećemo pojam bogobojazne pridošlice (Lidije), prepoznajemo sa nepobitnom sigurnošću da se radi o židovskom skupu, i bilo koje drugo tumačenje odvodi nas u očiti apsurd.
Da sumiramo, motive subotnjeg pohoda židovskim sinagogama možemo jasno razabrati u posljednja dva odlomka:
''Po običaju uđe Pavao onamo. Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: "Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem." (Dj 17, 2-3)
''Svake je pak subote raspravljao u sinagogi i uvjeravao Židove i Grke.'' (Dj 18,4)
Jasnije nego u prethodnim slučajevima prepoznajemo namjeru sv. Pavla da na subotnji dan, kada je najveći broj vjernika okupljeno na molitvu i čitanje Pisama, navijesti evanđelje, dokazujući da je Isus iz Nazareta Mesija u kome su uspunjena sva proročanstva. To je motiv koji se jasno prepoznaje u ovim tekstovima, i objašnjava nam razlog isticanja subotnjeg dana – da je cilj sv. Pavla i apostola naviještanje evanđelja radi oportune prigode, dok subota u kontekstu eventualne obvezatnosti po snazi Mojsijevog Zakona, pa barem i implicitno – nije nigdje naznačena, i naši će prijatelji morati potražiti druge načine za opravdanje svoje doktrine, jer ga u prethodnim slučajevima ne nalazimo.
Vrijedi u ovom dijelu razmotriti još jedan pokušaj dokazivanja vječne obveze svetkovanja subote, koji dolazi iz retka Knjige proroka Izaije:
''Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jahve.'' (Iz 66,23)
Sugestija glasi – budući da će se subota svetkovati na nebu, ona je vječna odredba koja ne bože biti dokinuta i trebamo je na jednak način poštivati danas, kako je propisano u Starom zavjetu. Međutim, cjelovita interpretacija ovog retka u tom slučaju implicira da isto vrijedi i za židovske blagdane mlađaka. Budući da je ova odredba na jednak način propisana Zakonom – nalazi se zajedno sa subotom u popisu blagdana (Lev 23, 3. 23-25), i ukoliko za kršćane po snazi dotičnog proročanstva vrijedi ceremonijalni propis subote, isto se odnosi i na mlađake. Ipak, upitamo li naše prijatelje da li dosljedno provode svoje tumačenje gornjeg odlomka te prema tome svetkuju i mlađake, zasigurno će ostati u nedoumici. Iz razumljivog razloga jer – kao što ćemo kasnije vidjeti – kršćani su po Kristovoj žrtvi otkupljeni od obveze ceremonijalnih propisa Zakona, a govoriti suprotno značilo bi negirati značaj iste žrtve. U skladu s cjelokupnim kontekstom koji naznačuje univerzalnost spasenja, ispravno je tumačenje da ćemo na nebu bez prestanka, dan i noć prinositi hvalu i slavu Bogu, kakvu On sam zaslužuje:
''Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" (Otk 4,8 )
Razmotrivši osnove opozicijskih argumenata i utvrdivši činjenično stanje, želim se pozabaviti sa nekoliko najčešćih prigovora, odnosno pokušaja relativizacije smisla biblijskih izvješća o svetkovanju dana Gospodnjeg. Krenimo redom:
1) Isusova ukazanja i susreti s učenicima prvog dana u tjednu (Mt 28, 8-10; Mk 16,9; 16, 12-13; 16, 14-18; Lk 24, 13; 24,36; Iv 20,11; 20,19), poslanje Duha Svetoga (rođendan Crkve) na Dan Pedesetnice – prvog dana u tjednu (Dj 2, 1-4).
Da bi se relativizirala simbolika vremena ovih događaja, cijenjena opozicija koristi taktiku pod popularnim nazivom ''straw man'', tj., gradi vlastiti lutak od slame kojeg im zatim nije problem srušiti, jer se uostalom ni ne radi o argumentima koje bi kršćani vjerni danu Novog saveza koristili u svoj prilog. Tako se ovdje tvrdi kako nije riječ o bogoslužju ili okupljanju vezanim uz slavlje uskrsnuća. Apsolutno točno, pojedinac koji bi tvrdio suprotno morao bi biti nevjerojatno smion, budući da apostoli nisu na pravi način vjerovali ni bili svjesni silnog značaja posljednjih događaja, tako da nisu ni mogli slaviti uskrsnuće. No, primjetimo dvije stvari u ovim izvješćima. Prvo, Isus svojom voljom odlučuje pohoditi učenike upravo prvog dana, i drugo, samu činjenicu da evanđelisti ističu upravo prvi dan tjedna. Zašto je tome tako? Ukoliko ovaj dan nema nikakve posebne važnosti, i da je prema tome nebitno kojeg je dana Isus pohodio učenike, koje je smisao isticanja vremena? Postoji li on uopće? Jasno da ne, no mi već u ovoj fazi primjećujemo posebnu simboliku dana Isusovog uskrsnuća, na koji će – zasigurno ne slučajno – započeti i život Crkve izlijevanjem Duha Svetoga, te predstavlja ispunjenje spomen-dana starozavjetnog saveza u okviru ispunjenja čitavog Zakona, postignutog snagom Kristove smrti i uskrsnuća.
2) Kršćansko okupljanje radi lomljenja kruha, prvog dana u tjednu (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!" Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.'' (Dj 20, 7-11)
Prvi prigovor: ovdje se ne radi o bogoslužju nego običnom društvenom sastanku, koji su se događali svakodnevno (Dj 2, 42-46; 27,35).
Odgovor: da je lomljenje kruha (što, jasno, uključuje i blagovanje istog) drugi naziv za euharistiju, odnosno spomen-čin posljednje večere, koju je Isus ostavio Crkvi kao trajni znak svoje prisutnosti kroz prisjećanje na kalvarijsku žrtvu i iščekivanje Njegovog dolaska, treba biti jasno svakome kršćaninu (Mt 26, 26-29; Mk 14, 22-25; Lk 22, 15-20; 1 Kor 10, 16-17). U detaljnom opisu kršćanskog bogoslužja (1 Kor 11), blagovanje kruha (r. 33-34) se na normalan način navodi, uz izricanje blagoslova, lomljenje i njegove raspodjele, kao sastavni dio bogoslužja, što svakako trebamo imati na umu u ovoj situaciji.
Drugi prigovor: zbog trajanja sastanka (od večeri pa sve do zore) jasno je da se ne radi o redovitom bogoslužju ni ustaljenoj praksi, nego okupljanju povodom Pavlovog odlaska, kada je održan govor.
Odgovor: klasični pokušaj prikrivanja očiglednih činjenica, uz još jedan primjer imputacije neizrečenog. Postavlja se pitanje koja je definicija ''redovitog bogoslužja'', budući da se sv. Misa u Katoličkoj crkvi danas slavi praktički u svako doba dana. No u svakom slučaju, vidimo da je prigoda Pavlovog oproštaja poslužila kao povod za formiranje termina, koji uostalom nikad nije bio definiran kao ''redoviti''. Također, prva intencija skupine bila je, kao što vidimo iz teksta (r. 7) – lomljenje kruha, na što su se nadovezali spomenuti događaji, ne obratno. Činjenica koju uvijek moramo imati u prvom planu kako bi ispravno prosudili poruku izvještaja.
3) Izdvajanje milostinje prvog dana u tjednu (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. Bude li vrijedno da i ja pođem, poći će sa mnom.'' (1 Kor 16, 2-4)
Prvi prigovor: Pavao nalaže da svaki vjernik zasebno ''kod sebe'' skuplja milostinju, te prema tome ovdje ne može biti riječ o zajedničkom okupljanju. Štoviše – ovo je dokaz da zajedničkog okupljanja nema, jer bi u protivnom milodar trebao biti donesen na sastanak, a ne ostavljen kod kuće.
Odgovor: problem kod ovog tumačenja jest njegova nekonzistentnost - ukoliko bi ga prihvatili, drugi dio rečenice gubi svaki smisao i dolazi u direktnu opreku s prvim. Jer, ako sv. Pavao nalaže da vjernici ostavljaju novac kod kuće svaki zasebno, tada pri njegovom dolasku u Korint ukupna milostinja neće biti sakupljena nego razasuta na desetine različitih mjesta i bit će je potrebno skupljati – a to je upravo ono što se želi izbjeći. Prema tome, kako je iz ovih riječi jasno da milostinja treba biti sakupljena na jednom mjestu, to znači da se korintski kršćani iz tog razloga trebaju okupiti na zajednički sastanak. Tada prvi dio rečenice poprima drukčije značenje, te bi izraz ''stavljati kod sebe na stranu'' ispravnije bilo protumačiti kao potrebu odvajanja jednog dijela (koji će biti namijenjen za milostinju) od ukupnog utroška, čime bismo dobili potpuni smisao čitave poruke.
Drugi prigovor: drugi redak ovog odlomka pogrešno je preveden jer grčki tekst ne govori o prvom danu tjedna, već jednom, neodređenom danu, čime kompletni pokušaj opravdanja bogoslužja u prvi dan pada u vodu. Na taj način prevodi i sv. Jeronim u Vulgati, službenom prijevodu Katoličke crkve i više od toga nije potrebno reći.
Odgovor: iako može izgledati učeno i uvjerljivo, svaka će osoba s koliko god oskudnim poznavanjem biblijskih jezika, po analogiji vrlo lako razotkriti ovaj argument kao potpuno neutemeljen i pogrešan. Prije svega, zavirimo u tekst devet najpoznatijih prijevoda Biblije na engleskom govornom području – što katoličkih, što protestantskih. Uvidjet ćemo da nijedan jedini ne prati opozicijsku sugestiju te iskaz ''kata mian sabbatu'' prevode sa ''prvog dana u tjednu'' ili ''na prvi dan tjedna''. Odakle onda temelja za ovakvo tumačenje? Kao što ćemo vidjeti, radi se o tom da antički jezici (ovdje hebrejski, grčki i latinski) kao iskaz za određenje konkretnog dana u tjednu ne koriste redni, nego glavni broj. Usporedimo s ostalim mjestima Novog zavjeta gdje se spominje vremensko određenje prvog dana u tjednu:
1) [kata mian sabbatu hekastos himon par heauto titheto thesaurizon ho ti ean euodotai, ina me hotan eltho tote logeiai ginontai] (1 Kor 16,2)
''Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.'' (1 Kor 16,2)
2) [opse de sabbaton, te epifoskuse eis mian sabbaton elthen Mariam he Magdalene kai he alle Maria theoresai ton tafon] (Mt 28,1)
''Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob.'' (Mt 28,1)
3) [kai lian proi te mia ton sabbaton erhontai epi to mnemeion anateilantos tu heliu] (Mk 16,2)
''I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob.'' (Mk 16,2)
4) [te de mia ton sabbaton orthru batheos epi to mnema elthon ferusai ha hetoimasan aromata] (Lk 24,1)
''Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše.'' (Lk 24,1)
5) [te de mia ton sabbaton Maria he Magdalene erhetai proi skotias eti uses eis to mnemeion kai blepei ton lithon ermenon ek tu mnemeiu] (Iv 20,1)
''Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.'' (Iv 20,1)
6) [uses un opsias te hemera ekeine te mia sabbaton, kai ton thiron kekleismenon hopu esan oi mathetai dia ton fabon ton Judaion, elthen ho Jesus kai este eis to meson kai legei autois, Eirene hemin] (Iv 20,19)
''I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: 'Mir vama!''' (Iv 20,19)
7) [en de te mia ton sabbaton sinegmenon hemon klasai arton, ho Paulos dielegeto autois mellon egzeinai te epaurion, pareteinen te ton logon mehri mesoniktiu] (Dj 20,7)
''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.'' (Dj 20,7)
Kao što vidimo, isti se izraz u svim navratima prevodi na jednak način i ima isti smisao, i posve jasno zaključujemo da je su svi prijevodi nastuprot novotvorenoj adventističkoj sugestiji ispravni. Međutim, što je s Vulgatom, odstupa li ona od pravila? Jasno da ne, i u latinskom se jeziku glavnim brojem označuje određeni dan u tjednu, kao što se možemo uvjeriti ako zavirimo u tekst Postanka 1,5:
''Appellavitque lucem diem et tenebras noctem factumque est vespere et mane dies unus.''
Kao što je svakome poznato, unus je glavni broj u latinskom jeziku, nasuprot rednome broju – primus, koji se ne koristi za određivanje dana u tjednu. Isto tako, primijetimo isti slučaj i u hebrejskom jeziku, gdje se prvi dan također označuje glavnim brojem [jom ehad], nasuprot rednog broja [jom rišon]. Da bi usporedba bila jasnija, uvjerimo se na primjeru najpoznatije židovske molitve (š'ma izrael) iz Ponovljenog zakona 6,4. Isti je slučaj i s grčkim tekstom istog odlomka (Post 1,5), gdje se opet koristi glavni broj (mia) nasuprot rednog (protos):
[kai ekalesen o qeos to fos hemeran kai to skotos ekalesen nukta kai egeneto espera kai egeneto proi hemera mia]
Time smo razriješili još jedan slučaj jeftinog trika usmjerenog na kršćane koji zaboravljaju pouku apostola Pavla: sve provjerite, dobro zadržite (2 Sol 5,21).
4) Vizija nebeskih otkrivenja u dan Gospodnji (Otk 1,10)
''Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje.'' (Otk 1,10)
Prvi prigovor: naslov ''dan Gospodnji'' po Bibliji može se odnositi jedino na subotu. Krist je gospodar subote, jer ju je on osnovao, blagoslovio i dao ljudima. Subota je Kristov ili Gospodnji dan (Mk 2,27), a Izaija izričito naziva subotu „sveti dan Gospodinov“ (Iz 58,13).
Odgovor: najprije, osvrnimo se na čest pokušaj opravdanja subote iz slike Božjeg počinka u sedmi dan, i njegova posvećenja (Post 2, 1-3). Nastoji se neutemeljeno, prešutno, iz učitavanja u tekst vlastitih konotacija, provući uvjerenje da je već u tom trenutku utemeljen propis o svetkovanju subote i predan ljudima, što mu pridaje vječni karakter i čini ga obvezatnim kako za prve ljude, tako i za kršćane danas. Međutim, takvo što naprosto nigdje ne stoji. Zapovijed o suboti nije obvezivala nijednog čovjeka prije donošenja Mojsijeva Zakona, i postala je obveznom tek u trenutku sklapanju Božjeg saveza s izabranim narodom, potvrđenog Zakonom, na poseban način u Dekalogu. I kao slika novozavjetne stvarnosti, zajedno sa čitavim Zakonom i Prorocima, svoju je snagu iskazivala sve do pojave Ivana Krstitelja (Lk 16,16), da bi je Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem ispunio, i objavio nam puninu zbiljnosti Božje objave, kojoj je Stari zavjet služio kao slika i naviještaj.
Ovoga ćemo se podrobnije dotaknuti u nastavku, a sada razmotrimo glavninu argumenta cijenjene opozicije. Tvrdi se naime da suboti pripada izričit naslov ''dan Gospodnji'', te se Ivan referira na ono što je već jasno utvrđeno Pismom, i ne može biti riječ o nedjelji. U prilog tome navode se dva biblijska citata, pa pogledajmo o čemu se zapravo radi:
''Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć' od puta, bavljenja poslom i pregovaranja...'' (Iz 58,13)
Kao što vidimo, u citatu iz Knjige proroka Izaije ne spominje se kao takva titula dana Gospodnjeg. Do toga možemo doći jedino u slučaju prilagođavanja teksta vlastitim željama, no to sigurno nije ispravan put u istraživanju Božje riječi radi otkrivanje stvarne poruke. Ističe se naprosto činjenica da je dan subotnji posvećen Bogu Jahvi, kao što uostalom stoji u Dekalogu (Izl 20,10). Ništa više od toga, i što je najvažnije – ne nailazimo na naziv dan Gospodnji (kyriake hemera). U drugom pak navodu, iz Matejeva evanđelja:
''I govoraše im: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!" (Mk 2, 27-28)
...pronalazimo Isusov iskaz o samome sebi kao gospodaru subote, nakon optužbe farizeja o njezinom nepoštivanju i kršenju Zakona. Kao što je jasno iz teksta, ni ovdje ne nailazimo na izraz ''dan Gospodnji'' te je prema tome pokušaj opozicije neutemeljen. Štoviše, iz ovog možemo iščitati dvije važne činjenice koje će nam pomoći rasvijetliti pozadinu priče i privesti nas istini. Najprije, vidimo da subota nije cilj kojemu bi čovjek trebao beskompromisno težiti i staviti sve u tu službu (kao što je tumačenje farizeja), nego sredstvo ustanovljeno radi upućivanja čovjeka na Božji put, i kao takva nije vječna i nepromjenjiva norma nego isključivo uredbaa prilagođena određenom razdoblju povijesti spasenja u okviru Božje pedagogije. I drugo, Isusu kao gospodaru čitavog neba i zemlje (Mt 28,18) pripada između ostalog vlast nad danom subotnjim. Ovo će, zajedno s kompletnim autoritetom upravljanja, načavanja i disciplinskih mjera, kasnije biti predano apostolima odnosno Crkvi, te će u skladu s time subota, zajedno s ostalim ceremonijalnim propisima, kao obveza za kršćane biti dokinuta i ustupiti mjesto danu novog saveza, u kojem se nalazi ispunjenje slike i navještaja subote.
Drugi prigovor: u navedenom retku nema nikakve naznake da se radi o prvom danu tjedna. Uostalom, izraz ''dan Gospodnji'' na drugim se mjestima u Bibliji koristi u eshatološkom značenju – kao dan drugog Isusovog dolaska i ispravnije ga je protumačiti u tom značenju.
Odgovor: kao što možemo vidjeti, u teksta se navodi Ivanova vizija koju je primio u dan Gospodnji. I dok kršćani doista i danas svetkuju dan Gospodnji u iščekivanju drugog Isusovog dolaska, legitimno je postaviti pitanje odakle možemo biti sigurni da apostol Ivan koristi izraz imajući na umu baš prvi dan tjedna? Iako smo naveli biblijske dokaze o kršćanskom okupljanju u prvi dan, ipak nijedan od njih ne spominje naziv dana Gospodnjeg, i samim time čini nam se da ne možemo u knjigama Novog zavjeta pronaći izričiti znak jednakosti između ova dva pojma. No, zato će nam od koristi biti kršćanski spisi iz prva dva stoljeća, koji uz zapise o svetkovanju prvog dana tjedna, na nj primjenjuju također naziv dana Gospodnjeg i time pomažu u razumijevanju ovog odlomka, tumačenjem naziva koji se nalazi u uporabi već u prvoj kršćanskoj zajednici. Spisi Didahe i Barnabina poslanica, napisani dvadesetak godina prije nastanka Ivanova Otkrivenja, daju nam do znanja da se kršćani na središnje euharistijsko slavlje okupljaju prvog dana u tjednu, koji se naziva i danom Gospodnjim. Istom linijom idu i znameniti kršćanski pisci: apostolski otac Ignacije Antiohijski, apologet Justin Mučenik, i Tertulijan, utvrđujući nepobite i uvjerljive dokaze da se prvi dan svetkuje u Crkvi već od apostolskih vremena, te da mu se pridjeva naziv ''dan Gospodnji''.
Na kraju ovog izlaganja, što reći? Mogli smo vidjeti da danas određene skupine pokušavaju svim metodama pronaći argumente koji bi trebali ići u prilog nauku o potrebi obdržavanja starozavjetnog propisa o suboti, koristeći se pritom tendencioznim i logički nedopustivim interpretacijama. Imali smo prilike suočiti se s nekoliko najčešćih pokušaja, te se uz priloženu argumentaciju uvjeriti o njihovoj neodrživosti i razlozima zašto otpada još jedan nauk za koji ne možemo utvrditi kontinuitet postojanja do apostolskog razdoblja. Za sam kraj, navedimo i nekoliko ključnih biblijskih argumenata zašto je tome tako, i zašto kršćani nisu više podložni ovome propisu. Najjasnije objašnjenje daje nam apostol Pavao, upozoravajući obraćenike s poganstva neka ne nasjedaju na pritiske judeokršćana, koji žele nametnuti obdržavanje starozavjetnih obrednih propisa kao uvjet za spasenje. Poručuje nam da blagdani, među koje uvrštava i subotu – pripadaju prošlosti, i samo su nagovještaj onoga što je ostvareno u Kristu, ne i konačni cilj Božje objave:
''Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo.'' (Kol 2, 16-17)
Zakon je tek sjena budućih dobara (Heb 10,1), i u novom savezu stari, dotrajava, te je blizu nestanka (Heb 8,13), a budući da kršćani po Kristu ne žive u sjeni Božje objave već njezinoj zbiljnosti – to više nemaju razloga ostajati u stareži slova i biti podložni legalizmu, već hode u novosti Duha koji im je darovan po Kristu:
''...sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.'' (Rim 7,6)
Kršćani su naprotiv nalaze pod Kristovim Zakonom (Gal 6,2), čija punina jest vjera djelima ljubavi djelotvorna (Gal 5,6), a to je punina Božjeg obećanja koja nas oslobađa od robovanja Zakonu prema milosti Božjeg Duha (Rim 6,14) – tako da se više ne trudimo pomno opsluživati dane, mjesece, i godine, znajući da oni nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom ukoliko nismo pritjelovljeni Kristu:
''Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!'' (Gal 4, 9-11)
U tekstu apostol Pavao ponavlja svoju uputu iz Poslanice Kološanima – da je opsluživanje židovskih blagdana – dana (subota – Lev 23,3), mjeseca (mlađaka – Lev 23, 23-25), vremena (blagdani – Lev 23, 26-36) i godina (sedma i jubilejska godina – Lev 25, 1-22) uzaludno i ne može nas privesti spasenju, iz razloga da Zakon sam po sebi ne može donijeti opravdanje:
''A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom. Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu - samo spoznaja grijeha!'' (Rim 3, 19-20)
''Doista, koji su god od djela Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona. A da se pred Bogom nitko ne opravdava Zakonom, očito je jer: Pravednik će od vjere živjeti.'' (Gal 3, 10-11)
...nego da ono dolazi po vjeri u Krista, koji nas je otkupio svojom krvlju. Ovime završavam izlaganje, sa konačnim zaključkom koji je iznesen u prethodnim poruci apostola Pavla – da kršćane subota više ne obvezuje i služi kao slika novozavjetne zbiljnosti ostvarene u Kristu – novom i savršenom velikom svećeniku, koji je svojom žrtvom dokinuo i ispunio starozavjetne žrtve, u dan novog saveza – dan novog stvaranja (2 Kor 5,17) i novog, savršenog izlaska iz ropstva grijehu u slobodu Božje milosti, kao ispunjenje starozavjetnog dana saveza.
Dotičemo se temeljne i ključne značajke Crkve, koja će bilo izravno bilo neizravno, odrediti kompletni sustav kršćanskog vjerovanja. Je li Crkva samo duhovna stvarnost sastavljena od nanovorođenih duša čija su imena zapisana na nebu, ili pak bitno vidljiva, hijerarhijska, teandrička ustanova? Pitanje od presudne važnosti na poseban način za današnje kršćanstvo, koje se međutim toliko često zanemaruje i stavlja u stranu, kako bi se bez provjere temelja odmah krenulo u gradnju kuće i usvajanje vjerskih doktrina. Kao što smo vidjeli, ovaj se nepromišljeni postupak vrlo lako može pokazati kobnim – Božja poruka je samo jedna i njezina istina je samo jedna, a lažno evanđelje - koje sv. Pavao osuđuje (Gal 1, 6-12) – zavodi na krivi put i izlaže pogibelji vječne propasti. Kršćanin stoga ne može dopustiti ravnodušnost – istina koju je Gospodin obećao (Iv 16, 12-14) mora biti spoznata u punini, a njezino polazište sastoji se u ispravnom poimanju Crkve. Narod novoga saveza – Kristova Crkva, jest primatelj Božjih obećanja u punini vremena, sveti puk koji je pozvan prenositi Njegovo svjetlo na čitav svijet. On je na poseban način ljudski svjedok i vodič prema božanskoj zbilji te smo ga kao takvog dužni pomnije upoznati. Ta će nam spoznaja osvijetliti put i privesti nas prema konačnom cilju – punini istine.
Budući da smo utvrdili autoritet i nezabludivost Crkve kao izvor Kristovog svjetla u osvome svijetu, čini se da ne bismo trebali imati poteškoća oko izlaganja teme iz naslova. I doista jest tako. Autoritet sam po sebi uključuje i u svojem pojmu sadrži pretpostavku hijerarhije, a time i vidljivosti Crkve. I moramo priznati da ovaj članak, prema tome, zapravo ne donosi novih spoznaja u odnosu na prijespomenuti, ali javlja se potreba dodatno, i veoma snažno istaknuti ovu veoma važnu odrednicu Kristove Crkve. Najprije, osvrnimo se na najjasnija, očigledna biblijska svjedočanstva o autoritetu unutar Crkve. Tu je na prvome mjestu vlast vezivanja i odrješivanja – otpuštanja grijeha te donošenja disciplinskih i doktrinarnih odluka zajamčena snagom Isusovog obećanja po Duhu Svetomu:
''A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 18-19)
"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,18)
Kao što vidimo, ona je najprije predana Petru, zatim ostalim učenicima kako bi u Kristovo ime vršili službu upravljanja i naučavanja te tako postali temelj jedinstva i istine. S obzirom da već ovdje vrlo jasno razabiremo autoritet apostola, automatski se utvrđuje tezu o vidljivosti i hijerarhijskom ustrojstvu, a odbacuje onu o isključivoj duhovnoj naravi. Apostolima je predana vrlo posebna vlast koja ne pripada nijednom drugom članu, a manifestira se na izvanjski način, i trebamo postaviti pitanje: kako bi bilo moguće da Crkva ostaje samo duhovna stvarnost, a sadrži zemaljski autoritet? Ukoliko je Crkva samo izvanjski nepovezana zajednica nanovorođenih kršćana, tada je svaki autoritet izlišan, štoviše i nespojiv sa samom definicijom koju u bitnome narušava, te umjesto toga utvrđuje bitno vidljivu i hijerarhijsku dimenziju Crkve. Stvarnost koja bi se zadržala samo na duhovnoj razini, ne zahtjeva odgovornost ikojem zemaljskom autoritetu, pa ipak Isus o apostolima uči:
“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10, 16)
...te zapovijeda potpunu podložnost kršćana njihovom nauku, utemeljenog na vlasti koja dolazi od samoga Boga. Kršćani su dužni svoje nedoumice i sporove staviti pred sud Crkve kao konačnu instancu na zemlji u pitanjima vjere i morala, a onaj tko bi se usudio usprotiviti konačnoj presudi, prema Kristovim riječima ima biti smatran za najvećeg drznika i oholicu koji se protivi božanskoj volji:
"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,15-18)
Tolika je snaga apostolskog autoriteta! I budući da je Isusov nauk vječan, iz istog je razloga obećao da će Crkvu pratiti pomoć Duha Svetoga (Mt 28,20) kako bi ovo načelo imalo vrijediti za sva vremena, sve do konca svijeta. Da bi to bilo ostvarivo, apostoli su kao nasljednike ostavili biskupe, njima predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto (DV 7). Dokaz tome nalazimo podjednako u sv. Pismu, sv. Predaji i povijesti sa istaknutim dokazima o autoritetu upravljanja i naučavanja naslijeđenim od samih apostola. Navedimo neke od njih:
''Zaklinjem vas, braćo - znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih - da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se.'' (1 Kor 16,16)
''Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio'' (Tit 1,5)
''Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali… Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.'' (Heb 13, 7-10.17)
Pavlova pastoralna pisma upućena biskupima Timoteju i Titu predstavljaju uvjerljivo svjedočanstvo o ustrojstvu prve Crkve za vrijeme, i neposredno nakon apostolskog razdoblja. Primjećujemo jasno izražen stav o položaju nadglednika (episkopa = biskupa) unutar hijerarhije Crkve, sa neprikosnovenim autoritetom upravljanja, ali i naučavanja, kojemu je podložan čitav vjerni puk:
''Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.'' (1 Tim 1, 3-4)
''Zapovijedaj to i naučavaj! Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.'' (1 Tim 4, 11-16)
''To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.'' (Tit 2,15)
Da slika bude potpuna, konstatirajmo i da ovlasti biskupa točno odgovaraju Isusovom pozivu iz 18. poglavlja Matejevog evanđelja. Svakog koji bi se odbio podložio sudu Crkve – poput apostola – imaju ovlast izopćiti iz zajednice kako bi se u njoj očuvalo jedinstvo vjere i jedinstvo duha:
''Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.'' (2 Sol 3, 14-15)
''A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni. S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.'' (Tit 3,10)
Postoji li još uvijek dvojba oko pitanja iz naslova, a da ujedno i sumiramo naše razmišljanje, možemo ponovno istaknuti činjenicu da postojanje vidljivog zemaljskog autoriteta, sa vlašću upravljanja, naučavanja te izricanja disciplinskih mjera, u suštini opovrgava ideju isključivo duhovne Crkve (ecclesia spiritulis) kao potpuno stranu - štoviše i protivnu - nauku Krista i apostola. Crkva je hijerarhijska ustanova, sastavljena od Kristovih apostola, upraviteljskih službi nastalih u Crkvi po njihovom djelovanju i inicijativi – službenih nasljednika biskupa (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7), te njihovih pomoćnika prezbitera (starješina - Dj 20,17; 1 Tim 5,17; Tit 1,5; Jak 5,14) i đakona (poslužitelja - Dj 6, 4-5; Fil 1,1; 1 Tim 3,8), te karizmatskih službi razvijenih po djelovanju Duha Svetoga – proroka, učitelja, čudotvoraca i dr. (1 Kor 12, 18; Ef 4,11). Sve navedeno logički podrazumijeva i bitnu značajku Crkve kao vidljive ustanove, koju Isus predočava u poznatoj prispodobi kao svjetiljku koja se nalazi na stolu i grad koji leži na gori, te stoji i svijetli kao vidljivi znak Božje prisutnosti u svijetu:
"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 14-16)
Dio tog grada jesmo - i pozvani smo biti – svi mi. Stoga je dužnost svakog kršćanina – upravo danas, pronaći tu istu Crkvu i obratiti joj se kako bi razriješio svaku dvojbu i bio upućen istini. I to, ponavljamo, ne bilo kakvoj ''istini'', koja bi se bazirala na umnim sposobnostima pojedinaca – nego utemeljenoj na božanskom obećanju Isusa Krista i djelatnoj snazi Duha Svetoga, koja je svjetiljka našoj nozi i svjetlo stazi (Ps 119,105). Univerzalni poziv koji si današnji kršćanin na osobit način treba posvijestiti u želji da kroči sigurnim putem spasenja.
Koliko smo se puta imali prilike suočiti, ili pak primijetiti – napad na vjerodostojnost katoličanstva iz perspektive grešnosti uglednih pojedinaca, cijelih skupina, i njihovih postupaka koji se nalaze u gruboj opreci s načelima evanđelja? Koliko smo puta naišli na zaključak da teški grijesi velikog broja katolika (nerijetko – visoko pozicioniranih službenika) zastiru svetost, štoviše – potpuno izopačuju Crkvu i čine je ničim više od najobičnije ljudske ustanove? A najčešće – primijetili smo opću naviku fokusiranja na osobe naših bližnjih – vjernika ili svećenika, sa sljedećim zaključkom: budući da njihovi postupci nisu nimalo bolji od vlastitih, nisam obvezan slušati njihove savjete, a crkva samim time postaje mjesto u koje nemam potrebe zalaziti, već svoj osobni odnos s Bogom mogu razvijati samostalno. Prigovori su to koji vrlo često završavaju odmakom, pa i potpunim otpadom od Crkve, s dubokim uvjerenjem u ispravnost vlastitog postupka, utemeljenog na zdravom razumu i Bibliji, koja toliko puta osuđuje svaki grijeh. Na kraju krajeva, može li se božanskom zajednicom zvati ustanova koja u sebi sadrži toliko teških grešnika i toliko počinjenih nedjela – kako u ovom momentu, a još više kroz povijest? Logični odgovor glasio bi – ne, Crkva nije božanska ustanova koju bi Krist želio imati za glasnika svog evanđelja, te kao takva ne mora imati nikakav značaj u našem životu i slobodni smo je ignorirati.
I dok smo uvijek spremni saslušati primjedbu, jednako tako naše je pravo izraziti svoje neslaganje, tako da argumentirano ukažemo na njezinu neopravdanost, i još važnije – utvrdimo pravi evanđeoski nauk o Crkvi. Jasno dokažemo da je priroda Crkve teandrička – bogoljudska, u kojoj se isprepliću grešnost i svetost, zemaljsko i nebesko, Božje i ljudsko, te jedino kao takva može biti shvaćena u potpunom otajstvu otkupljenja. Da je Isus doista želio, i naposljetku ustanovio, Crkvu u koju će biti pozvani bez izuzetka svi ljudi – članovi izabranog naroda Starog saveza i oni koji to nisu, pravednici i grešnici. Nastavit ćemo s iznošenjem autentičnog biblijskog učenja o Crkvi, ukazujući da Crkva – pored oznaka njezine vidljivosti, hijerarhije, autoriteta, nezabludivosti – jest i teandrička ustanova koju na zemaljskom putu prate oznake i grešnosti i svetosti njezinih pripadnika.
U samom početku, prisjetimo se svima dobro poznatih Isusovih riječi o svrsi svojeg poslanja:
"Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Mt 9, 12-14)
Kao što vidimo, Isus nema namjere iz svojeg zajedništva isključiti grešnike. Upravo suprotno – oni su glavni razlog njegova poziva tako da je voljan privremeno zaboraviti na sve pravedne kako bi zadobio grešnike. Posebno snažno naznačeno u poznatoj prispodobi o izgubljenoj ovci:
''Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." (Lk 15, 3-7)
Koristeći uvriježenu simboliku, Isus nam poručuje – obraćenje samo jednog grešnika, od veće je radosti Bogu i svim nebeskim anđelima, nego postojanost svih pravednika. Da bi se ovo što češće provodilo u djelo, Isus nas uvodi u savršenu pegagogiju Božje milosti. Grešnika nikad ne smijemo osuđivati, nego poput dobrog pastira koji je spreman bez prestanka tražiti izgubljenu ovcu – milostivo tražiti njegovo obraćenje i spoznaju Božju ljubavi kojom nas poziva u svoje zajedništvo:
''Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Iv 8, 3-11)
A da bi Crkva što djelotvotnije vršila Isusovo poslanje i privodila ljude u zajedništvo s Bogom, Isus – prije nego će uzaći k Ocu – ustanovljuje sakrament pomirenja:
''Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 21-23)
Isusov neprekidni poziv na obraćenje, upućen prvenstveno grešnicima koje poziva u svoje zajedništvo, dobiva jasne naznake u prispodobama o Kraljevstvu nebeskom. Koristeći slike vezane uz područja temeljnih djelatnosti onog vremena, Isus nam pred oči stavlja sliku Crkve, kao teandričke ustanove u kojoj udovi rađaju podjednako dobrim i lošim plodovima, te će na koncu svijeta shodno tome primiti plaću. Prva je poznata prispodoba o sijaču:
"Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk'' (Mt 13, 3-8)
Kasnije dobivamo i njezino objašnjenje:
"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko." (Mt 13, 18-23)
Kao što vidimo, Isus nam daje do znanja da doinici Kraljevstva nebeskog – Crkve, koji prolaze zemaljskim putem, ne donose jednaki i jednako vrijedan rod. Neki ne prihvaćaju navještaj Božje riječi, usvajaju duh ovoga svijeta te naposljetku donose loš i jalov rod, neki postaju indiferentni i nedovoljno odlučni te ne koriste sav svoj talent, a neki prihvaćaju Božju riječ i donose obilat rod prema mjeri dara Kristova. Slika Crkve koju po Kristovom naviještaju i danas imamo prisutnom – Crkva je doista sastavljena od mnoštva udova od kojih međutim ne prihvaćaju svi Božju poruku i ne donose jednake plodove. Jedni iz vjere po krepostima i dobrim djelima izgrađuju Kristovo Tijelo u ovome svijetu (Gal 5, 22-23), drugi pak donose plodove tijela (Gal 5, 19-21) i čine sablazan Kristovom imenu, ali su jednako tako pozvani na obraćenje i život po Duhu. Sljedeća iz niza prispodoba zapisanih u 13. poglavlju Matejevog evanđelja koja nam predočava teandričku prirodu Crkve jest ona o žitu i kukolju posijanim na njivi:
''Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'... Pristupe mu učenici govoreći: "Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi." On odgovori: "Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." (Mt 13, 24-30. 36-43)
U Kristovom Kraljevstvu – Crkvi, sve do konca svijeta rastu i žito i kukolj, sinovi Božji i sinovi Zloga koje Isus nema namjere odstraniti. Naprotiv, dopušta da žive i neprestano im preko svojih slugu upućuje poziv na obraćenje – koji nisu dužni prihvatiti, da bi na Sudnji dan pravednici bili primljeni u kuću nebeskog Oca, a sinovi Zloga odijeljeni i izbačeni u mjesto vječne propasti. Zacijelo najjasnija slika i najuvjerljiviji dokaz teandričke naravi Crkve, rezimiran u još jednoj prispodobi – onoj o ribarskoj mreži:
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)
U moru kao slici Kraljevstva nebeskog nalaze se na jednak način i dobre i loše ribe, koje će poput žita i kukolja na njivi – biti naposljetku sakupljene i odijeljene u dvije skupine. Dobre će ući u lađu dobrog Pastira, a zle otići u vječnu propast, primajući kaznu svog zastranjenja zbog neprihvaćanja Božjeg poziva. U skladu je s ovom slikom Crkve i ostatak Isusovih govora o vječnoj sudbini Njegovih sljedbenika i onih koji to nisu, te naposljetku vlastito ukruženje u vidu svojih učenika. Tako nam poručuje da neće svi koji se diče Njegovim imenom biti dionici Kraljevstva nebeskog, nego samo oni koji istinski slijede Isusov poziv i vrše volju nebeskog Oca:
"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" (Mt 7, 21-23)
Istih je bilo i među Isusovim najbližim suradnicima. Iako je od samog početka znao tko da će ga izdati, Isus ne želi Judu odstraniti od izabrane dvanaestorice, nego dopušta da kukolj zajedno sa žitom raste sve do kraja, da bi se tako ispunila volja Božja:
''Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.'' (Mk 3, 16-19)
''Odgovori im Isus: "Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao." Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati.'' (Iv 6, 70-71)
I dok smo dosad razmatrali teandričku prirodu Crkve pod vidom postojanja grešnih pojedinaca čija je konačna sudbina propast, primijetimo kako je grešnost također neizostavni dio pojedinaca koju su svojim životom proslavili Boga te ušli u Njegovo kraljevstvo. Najuvjrljiviji nam je primjer sv. Petra, kojemu je unatoč trostrukog zatajenja, Gospodin kasnije oprostio, i – nakon trostruke ispovijesti vjere, potvrdio vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi i povjerio ključeve Kraljevstva nebeskog (Mt 16,19):
''A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: "I ti bijaše s Isusom Galilejcem." On pred svima zanijeka: "Ne znam što govoriš." Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: "Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom." On opet zanijeka sa zakletvom: "Ne znam toga čovjeka." Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: "Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!" On se tada stane zaklinjati i preklinjati: "Ne znam toga čovjeka." I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." I iziđe te gorko zaplaka.'' (Mt 26, 69-75)
“Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 15-17)
I dok će mnogi kršćani poput sv. Petra zanijekati Krista i učiniti javnu sablazan, snaga je Božjeg milosrđa veća te pokriva svaki grijeh - unatoč našoj nevjeri, Bog ostaje vjeran svojim obećanjima (2 Tim 2,13) te nam ponovno nudi svoje oproštenje kako bi nas vratio u zajedništvo sa Sobom. Na jednak je način apostol Toma zanijekao Kristovo uskrsnuće (Iv 20, 24-25), da bi potom ispovjedio svoju vjeru u Gospodina i Boga Isusa Krista (Iv 20,28), bio utvrđen Njegovim blagoslovom, te kasnije zajedno s ostalim apostolima po nadahnuću Duha Svetoga naviještao Radosnu vijest. Jednako tako, apostol Pavao prije svog obraćenja progonio je Crkvu Božju – Kristovo mistično Tijelo (Dj 9, 4-5), a potom postao najvećim vjesnikom evanđelja. Poučen ovim iskustvom kasnije nam poručuje:
''Da, a što ako su se neki iznevjerili? Neće li njihova nevjernost obeskrijepiti vjernost Božju? Nipošto! Nego neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac, kao što je pisano: Da pravedan budeš po obećanjima svojim i pobijediš kada te sudili budu.'' (Rim 3, 3-4)
… da je Božja vjernost veća od svake nepravde koju je čovjek u stanju učiniti, te da će Božja milost još snažnije izobilovati od svakoga grijeha (Rim 5,20) pozivajući nas ponovno na obraćenje srca i potpunu vjernost Njegovim obećanjima. Ovime dajemo još jednu potvrdu naslovnoj tezi i utvrđujemo da je Crkva kao Kristovo mistično tijelo - na svome zemaljskom putu – podjednako obiželjena i grešnošću i svetošću njezinih članova, da pored brojnih darova Duha Svetoga i dalje trpi od ljudske nesavršenosti sve do konca svojeg puta kada će je Gospodin kao pravedni sudac poput gumna pročistiti svojom vijačom, pljevu spaliti, sabrati žito u svoju žitnicu (Mt 3,12) te je privesti sebi kao svetu, neokaljanu i čistu zaručnicu (Ef 5,27).
Pošto smo izložili i definirali materiju, osvrnimo se ukratko iz stručne perspektive na srž čitavog problema oko krivih mišljenja o naravi Crkve. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, uzmimo odgovor glasovitog katoličkog teologa T. J. Šagi – Bunića na pitanje čitatelja o tome djeluje li Duh Sveti u Katoličkoj crkvi s obzirom na povijesne kontroverze prisutne u njezinim redovima. Prof. Šagi – Bunić čitav problem koji dovodi do krivih mišljenja definira kao ''ekleziološki monofizitizam'', gdje se Crkva promatra kao isključivo božansko biće bez ljudskog faktora, u kojemu je svaka pojedinost sveta. Kao što je izloženu u članku, takvo mišljenje nema potpore od strane sv. Pisma jer Isus je Crkvu zamislio kao po svojem izvorištu nadnaravnu zajednicu, koja je međutim sastavljena od grešnih ljudi i time trpi od grijeha i nesavršenosti, te povezanost ljudskog i božanskog nije u fizičkoj, nego u moralnoj osobi, a sjedinjenje Duha Svetoga s Crkvom nije u samom bitku (kao kod dviju naravi u Kristu), nego samo za neka djelovanja. Prema definiciji Alberta Velikog, Duh Sveti ulijeva svetost u Crkvu ''u sakramentima i krepostima i darovima koje daje za usavršavanje svetosti, te napokon u čudesima i nezasluženo danim darovima''. Imajući ovo na umu, slijedimo Kristovu pouku i promatrajmo Crkvu na autentični, ''biblijski'' način, kao teandričku ustanovu, koja nas unatoč svim nesavršenostima pojedinaca vodstvom Duha Svetoga upućuje u božanske istine (Iv 14,26; Mt 28,20; 1 Tim 3,15), te je ništa ne može spriječiti na tom putu (Mt 16,18).
Razmotrivši temeljne značajke Crkve kao odabranog naroda novog saveza, želim se okrenuti pitanju koje ću zaokružiti cjelokupnu sliku te na poseban način ukazati na smisao apostolskog autoriteta i nezabludivosti Crkve, zajedno sa pripadajućim značajkama – hijerarhijskim ustrojstvom i teandričkom naravi. Ukazat ću osobito i na karakteristične miskoncepcije koje se pokušavaju sugerirati, a dolaze iz krugova onih kršćana čije je uvjerenje o samodostatnosti i isključivosti pri usvajanju doktrina dovelo do odbacivanja zakonitog, od Boga postavljenog autoriteta Crkve, te s njime povezanom pogrešnom koncepcijom Crkve, utemeljene na selektivnom i izvankontekstulnom tumačenju Božje riječi pod utjecajem ljudskim predrasuda. Vidjet ćemo da je Isus ustanovio Crkvu kao vidljivi znak jedinstva u svijetu, nipošto isključivo duhovnom, nepovezanom i apstraktnom zajednicom koja bi podrazumijevala čisto deklarativni konsenzus odvojenih pojedinaca oko fundamenata vjere. Suprotno, pravo jedinstvo Crkve proizlazi iz svih bitnih značajki Crkve – njezine vidljive naravi, hijerarhijskog ustojstva, autoriteta i nezabludivosti, te čini isto takvo jedinstvo čiji je cilj na uvjerljiv način posvjedočiti za neodvojivu povezanost kako Isusa Krista i svih kršćana, tako Oca i Sina u nebeskoj slavi. Vidjet ćemo na koji način, eksplicitno i uvjerljivo, o toj sdnomtvarnosti progovara Riječ Božja i poziva nas još jednom da slijedimo glas božanskog Jaganjca kako bismo ga j gledali u nebeskoj slavi, prema obećanju koje smo primili.
Svima poznati tekst koji progovara o potrebi jedinstva vjerujućih kršćana jest Isusova velikosvećenička molitva koju će uputiti nebeskom Ocu u izuzetno dramatičnim trenucima, prije nego će biti predan u ruke grešnika. Upravo je tu, znajući da se priprema središnji trenutak našeg spasenja, Isus vapio za jedinstvom onih koji će vjerovati Njegovoj spasonosnoj poruci, kako bi se radosna vijest širila što većom snagom i pridonosila općem spasenju duša.
''Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče Sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi... Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.'' (Iv 17, 11. 20-23)
Autentično jedinstvo kršćana treba biti preslika onog istog jedinstva u kojem se nalaze Otac i Sin – savršeno jedinstvo, koje treba biti znak svijetu da je Isus Spasitelj i Otkipitelj ljudskog roda. Ono ne dopušta bilo kakve sporove, nesuglasice, a nekmoli raskole i odijeljena vjerovanja, kao što nam sv. Pavao neprestano doziva u pamćenje:
''Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.'' (1 Kor 1,10)
''Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih.'' (Rim 16, 17-18)
Rijetki slučajevi kada nikakav dodatni komentar nije potreban jer je sv. Pavao toliko jasno izložio pojam kršćanskog jedinstva, da je svako tumačenje suvišno! Također, autentično jedinstvo Kristovog poziva ne sastoji se samo od nepovezane zajedničke vjere u nekoliko fundamentatalnih doktrina, nego potpuno zajedničke vjere, jednog krštenja i jednog Duha:
''Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!'' (Ef 4, 2-6)
I nikako nije moguće da bi vladala konfuzija u pogledu vjere, gdje bi se pokušavalo opravdati žalosno stanje od 30-ak tisuća postojećih denominacija i nekoliko različitih varijanti svetog krsta - jedna je Crkva:
"A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati." (Mt 16, 18)
''Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.'' (Ef 5, 25-27)
...koja čuva jednu vjeru, jedno krštenje, i vođena je putem istine jednim Duhom, u jednom Kristovom Tijelu:
''Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.'' (Rim 12, 4-5)
''Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.'' (1 Kor 10,17)
''Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist… A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.'' (1 Kor 12, 12.27)
''I mir Kristov neka upravlja srcima vašim - mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!'' (Kol 3,15)
...nikako više njih, kao što se često nastoji prešutno sugerirati zbog opravdanja pripadnosti pokretu ili vjerskoj zajednici koja svojim djelovanjem negira načela evanđeoskog jedinstva Crkve. Uvjerivši se u veoma jasno, samorazumljivo biblijsko učenje, preostaje nam samo da potičemo na vjernost pozivu apostola Pavla:
''Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova, pa - došao ja i vidio vas ili nenazočan slušao što je s vama - da mogu utvrditi kako ste postojani u jednome duhu i jednodušno se zajednički borite za evanđeosku vjeru ne plašeći se ni u čemu protivnika. To je njima najava njihove propasti, a vašega spasenja, i to od Boga.'' (Fil 1, 27-28)
''…ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite…'' (Fil 2,2)
...i molimo za ispunjenje Kristovog obećanja eshatološke stvarnosti, prema kojoj smo pozvani hoditi već u ovome svijetu:
''Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.'' (Iv 10,16)
Prigovor:
Mariji ne možemo pripisivati naziv ''majka Božja'' zbog toga jer je Isusu dala samo ljudsku narav! Njegova božanska narav rođena je od Oca prije svih vjekova (Iv 1, 1-2), a osim toga Marija nije starija od Boga te po logici stvari ne može biti nazivana njegovom majkom!
Odgovor:
Pred sobom imamo ne toliko čest napad koji se u ozbiljnim teološkim raspravama između katolika i protestanata gotovo uopće ne javlja. Razlog je vrlo jednostavan – temeljitija analiza pokazuje da uvodi veliku diskrepanciju u teološki sustav cijenjene opozicije te ozbiljno narušava njihov temeljni nauk o osobi Isusa Krista, koji opet, u suprotnom smjeru - pokazuje da nema ništa spornog u spornom nazivu. No promotrimo najprije ovo pitanje s povijesnog stanovišta.
Iako se danas ne govori mnogo o teološkoj osnovi Marijinog naslova Bogorodice i Majke Božje, ovo je pitanje svojedobno izazivalo velike sporove u prvim stoljećima kršćanstva. Nedugo pošto su završeni trinitarni sporovi i definirano nicejsko-carigradsko vjerovanje koje se danas uzima kao temelj ekumenskog dijaloga, sljedeće stoljeće bit će obilježeno raspravama koje se tiču odnosa Kristove božanske i ljudske naravi. Opći crkveni sabori u Efezu (431.) i Kalcedonu (451.) tako će dodatno utvrditi temelje kršćanskog pravovjerja, a mi ćemo se detaljnije pozabaviti prvim slučajem. Glavni protagonist spora jest carigradski patrijarh Nestorije, koji uči da su Isusova božanska i ljudska narav odijeljene te da se božanska nastanila u tijelu kao u hramu, Krist je nositelj božanstva, ali ne i bogočovjek. Ovo implicira na zaključak da je Marija rodila samo Isusovu ljudsku narav, dok božanska stoji neovisno te joj ne možemo pripisivati naziv Bogo-, već samo Kristorodice. Nauku se suprotstavlja Ćiril Aleksandrijski, s koncepcijom uzajamne povezanosti dviju naravi u jednoj osobi ili hipostazi Isusa Krista. Tako Mariji opravdano pripada naslov ''theotokos'' (= Bogorodica) jer je rodila osobu Isusa Krista u kojoj se nalaze povezanima obje naravi - Marija je majka osobe Isusa Krista koja u sebi sadrži božansku narav i kao takva se naziva Bogorodicom. Održavanje sabora poprima veoma buran tijek, Nestorije i Ćiril zajedno sa svojim pristalicama održavaju zasebne sjednice na kojima utvrđuju svoj nauk te proglašavaju osudu suparnika. Naposljetku, u cijelu priču se uključuje car i njegovom intervencijom spor biva razriješen u prilog Ćirilovog, pravovjernog nauka.
Za naše razmatranje je bitna činjenica da fundamentalističke skupine imaju vjerovanje u skladu s efeškom, i kasnije kalcedonskom definicijom odnosa Kristovih naravi, što automatski implicira na opravdanost naziva ''theotokos'', međutim spor je ipak prisutan. Zašto? Jedan od glavnih razloga je karakteristična bojazan od neopravdanog uzvisivanja Marije, što se kao po nepisanom pravilu pripisuje katolicima. Marijanska vjerovanja i pobožnosti prepoznaju se kao nešto specifično katoličko, čemu nema mjesta u pravom kršćanstvu jer umanjuje Kristovu ulogu kao spasitelja, otkupitelja i posrednika Novog saveza. Mišljenje koja proizlazi uglavnom iz nepoznavanja katoličkog odnosa prema Mariji i poimanju njezine uloge u otajstvu spasenja. Da ne prelazimo okvir ove teme, bit će dovoljno reći da je kod ovog pitanja svaka bojazan neutemeljena jer, osim logičke implikacije Isusa Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka u jednoj osobi, i samo Pismo Mariji pripisuje naziv Majke Božje:
"Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?'' (Lk 1,43)
Budući da je Gospodin jedan od Božjih naziva u sv. Pismu, ovo daje i biblijsku verifikaciju našem vjerovanju te još jednom potvrđuje da Marijina uloga u Božjem naumu proizlazi upravo iz Kristovih zasluga.
Pošto smo u prvom dijelu temeljito razmotrili Isusovo obećanje da će Petru dati vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi (Mt 16,18) i osvrnuli se na najčešće prigovore opozicije, ovdje želimo pružiti više dokaza o ovoj posebnoj službi apostola Petra u Crkvi i tako dovršiti jedan sustavan osvrt na postavljenu temu. Iako čitajući evanđelja, Djela apostolska i poslanice na to možda obraćamo malo pažnje, o Petrovoj se ulozi – ponajviše u simbolima, mnogo govori i daju vrlo snažne potvrde o njegovom primatu unutar apostolskog zbora, a koju mu je – kao što smo vidjeli, sam Gospodin povjerio. Ukoliko se prethodno niste posebno bavili ovim pitanjem, zasigurno će vas iznenaditi skrovita snaga biblijskog govora, i nadamo se – dodatno uvjeriti u ovu vjersku istinu.
Najprije razmotrimo situaciju u kojoj Isus ispunja svoje obećanje i Petru potvrđuje apostolsku vlast nad Crkvom, naznačenu u odlomku iz Matejevog evanđelja.
“Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 15-17)
Pošto ga je triput zatajio kad je predan u ruke grešnika, Petar nakon trostrukog Isusovog pitanja tri puta ispovijeda svoju odanost Njegovom imenu, a zauzvrat, Isus mu potvrđuje vrhovnu pastirsku vlast, koja se proteže ne samo na vjernike, nego i na ostale apostole. Izdvaja ga između prisutne jedanaestorice, ispituje o vjernosti, te mu predaje vlast da vodi i upravlja njegovo stado. U ovom slučaju jedanaestoricu, koji su simbol apostolskog kolektiva, a isto tako i svih vjernika, odnosno Crkve. Kasnije ćemo iz zapisa o životu prve Crkve saznati i na koji način Petar izvršava tu vlast - tako da autoritarno predvodi zajednicu u početku njezina djelovanja, provodi disciplinske mjere i donosi odluke oko doktrinarnih pitanja. Petar će se tako već na samom početku pokazati kao čvrsti kamen temeljac na kojem se razvija Božji hram na zemlji – Kristova Crkva, i po autoritetu rimskog biskupa kojemu je predana ista služba i vlast, biti očuvano jedinstvo i postojanost vjere, ostvarujući tako Isusovo obećanje da Crkvu – utemeljenu na Petru, vrata paklena neće nadvladati.
Drugi podjednako važno obećanje koje vrijedi razmotriti prije nego izložimo čitavu dinamiku biblijskih činjenica o Petrovom primatu, jest ono o postojanosti Petrove vjere, koje će Isusovom djelotvornom molitvom dobiti svoje sigurno ispunjenje:
"Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." (Lk 22, 31-32)
Kao što ćemo vidjeti u svakoj drugoj situaciji, Petru kao prvome među apostolima povjereno je obećanje ili poseban nauk. Riječ je o čvrstoći vjere, koja će biti siguran temelj istine za ostale apostole, a time i čitavu Crkvu. Ovdje nalazimo temelj papinske nezabludivosti, koja će biti obrađena drugom prigodom.
A sada navedimo sve biblijske činjenice koje nedvojbeno potvrđuju Petrov apostolski primat, povjeren osobno od Gospodina Isusa Krista kako bi se Crkva, poput kuće sagrađene na stijeni (Lk 6, 47-48), sačuvala jedinstvenom u vjeri, kao jedno stado pod jednim pastirom (Iv 10,16). Na neke ćemo se potom zasebno osvrnuti i vidjeti kako se na impresivan način mnoge biblijske slike dan danas primjenjive na Crkvu.
1. Petrovo ime spominje se najviše puta u Bibliji (195 puta, slijedeći je Ivan čije ime se spominje samo 29 puta)
2. Petar se pri nabrajanju apostola uvijek spominje prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk, 6, 14-16; Dj 1,13) i apostoli se u nekoliko navrata navode kao ''Petar i njegovi drugovi'', učenici, odnosno apostoli (Lk 9,32; Mk 16,7; Dj 2,37; 5,29)
3. Petar prvi među apostolima ispovijeda vjeru u Krista (Mt 16,16; Mk 8,29; Iv 6,69)
4. Petar više puta govori u ime apostola (Mt 18,21; 19,27; Mk 11,21; Lk 7, 40-50; 8,45; 12,41; Iv, 6,68), prvi istupa u dramatičnim situacijama (Mt 14, 28-32; 17, 24-27; Mk 10, 23-28) i predvodi apostole u izboru Judinog nasljednika (Dj 1,15)
5. Petar izgovara prvu propovijed (Dj 2, 14-40), prima prve obraćenike u Crkvu (Dj 2, 37-41), čini prvo čudo (Dj 3, 6-7), nameće prvu kaznu (Dj 5, 1-11) i provodi prvo izopćenje (Dj 8, 18-23)
6. Petar dobiva izravnu Božju objavu o primanju pogana u Crkvu (Dj 10, 9-16; 46-48), predvodi prvi opći sabor u Jeruzalemu (Dj 15), te izriče prvu dogmatsku definiciju (Dj 15, 7-11)
7. Isus prije muke moli za ustrajnost Petrove vjere (Lk 22,31-32)
8. Isus se Petru prvome ukazuje (Lk 24,34; 1 Kor 15,5)
9. Isus daje Petru ključeve Kraljevstva nebeskog (Mt 16,18) - simbol autoriteta nad domom Davidovim (Iz 22,22; Otk 3,7). U skladu s time daje Šimunu novo ime, analogno Abrahamu, Sari i Jakovu (Post 17, 15-15.29; 35, 10)
10. Isus potvrđuje Petru vrhovnu pastirsku vlast (Iv 21,15-17)
Deset točaka - kratki rezime i moćan podsjetnik za svaku diskusiju o Petrovom primatu! I kao u tipičnoj prezentaciji koja nas na dojmljiv način uvodi u ekskluzivne sadržaje, moramo reći – ni to nije sve! Neke činjenice bilo da su ispuštene zbog forme, bilo zbog nakane da ih se kasnije obradi, jednako dojmljivo progovaraju o Petrovom apostolskom primatu. Neke su iz gornjeg popisa već detaljno obrađene, neke nisu potrebne objašnjenja već same po sebi daju jasan signal, a neke će nam pripomoći za potpunije razumijevanje sljedećih.
Najprije, uzmimo svima poznatu zgodu bezuspješnog ribolova na Genezaretskom jezeru (Lk 5, 1-11). Ne slučajno, radnja se odvija na Petrovoj lađi, a ista slika kasnije će se koristiti kao metafora za Crkvu, s Petrom kao prvim zemaljskom ribarom, zamjenikom Onoga istog na čiji se poziv mreže bacaju neprekidno sve do dana današnjeg i donose obilat ulov u Petrovu lađu. Sličnu situaciju nalazimo u 21. poglavlju Ivanovog evanđelja. I ovaj puta Petar je prvi u akciji. Izvlači prepune mreže iz Tiberijadskog mora i dovodi ih u lađu. Iako prepune riba, one se ne razdiru, već sigurnim Petrovim vodstvom prispijevaju u lađu. Ovime se naznačuje odlika Petrove službe kao temelja jedinstva čitave Crkve – Crkve koja će se proteći na sve dijelove kugle zemaljske i biti sastavljena od svih naroda, mnogostruko brojnija od obećanog naroda Starog saveza.
Nadalje, promotrimo još jednu sceni čija se radnja odvija na lađi. Učenici su prestrašeni vidjevši čovjeka koji hodu po moru, misle da se radi o utvari (Mt 14, 24-33). Petar ponovno istupa prvi među učenicima i na Gospodinov poziv odvaži se na smjeli pothvat da hoda po vodi! Iako se u jednom trenutku preplaši i počne tonuti, Petar je jedini koji posjeduje vjeru da hoda po vodi – vjeru koja će kasnije po Isusovoj molitvi biti usavršena i nikad neće iznevjeriti.
Samo nekoliko poglavlja kasnije čitamo o poznatom susretu s ubiračima poreza (Mt 17, 24-27). I ovdje Petar progovara kao zastupnik dvanaestorice, a posebnu nam pažnju privlači rasplet situacije. Petar plaća porez za Isusa i za sebe – jedan stater za glavu Crkve, a jedan za Njegovog zamjenika. Još jedna vrlo znakovita metafora koja očituje ulogu apostola Petra u Crkvi.
U Isusovoj smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu (Mk 14, 32-42) ponovno dolazi do izražaja Petrova vodeća uloga među apostolima. Samo Petra, i nikog drugog, Isus opominje zašto je zaspao. Petar je odgovoran pred Gospodinom za ponašanje apostola, upravo zato jer ima vodstvenu ulogu.
Pređimo na događaje nakon Isusovog uskrsnuća. Kao što je istaknuto u našem ''šalabahteru'', Isus se upravo Petru prvome ukazuje (Lk 24,34; 1 Kor 1,15). Dvojica učenika iz zgode o putu za Emaus, po povratku u Jeruzalem svoje svjedočanstvo o uskrsnuću započinju činjenicom da se Gospodin najprije ukazao Petru, a isto ističe i apostol Pavao. Još je dojmljiviji izvještaj o dolasku na Isusov grob (Iv 20, 4-6). Iako stiže prvi, apostol Ivan ne želi ući, nego čeka dolazak Petrov kako bi ga pripustio da on uđe prvi. Ovdje s nedvojbenom jasnoćom opažamo da svi apostoli priznaju Petrov autoritet, i da je Petar ponovno prvi svjedok jednog velikog događaja.
A sada razdoblje nakon Duha Svetoga. I ovdje jednako dojmljivo, ako ne i uvjerljivije, izlazi na vidjelo snaga Petrovog primata među apostolima. Silom svog autoriteta Petar predvodi i organizira zajednicu prvih kršćana, te zajedno s apostolima razriješava prve sporove. Redom smo nabrojali da predvodi apostole u izboru Judinog nasljednika (Dj 1,15), izgovara prvu propovijed (Dj 2, 14-40), prima prve obraćenike u Crkvu (Dj 2, 37-41), čini prvo čudo (Dj 3, 6-7), nameće prvu kaznu (Dj 5, 1-11) i provodi prvo izopćenje (Dj 8, 18-23), a ovdje dodajemo još jednu izvanrednu karizmu koja se ne pripisuje nijednom drugom apostolu – Petrova sjena ima moć izlječenja, tako da vjerni puk iznosi bolesnike ne bi li se samo dotakli sjene pa ozdravili (Dj 5, 15). Isto tako, za njegovog zatočeništva Crkva upućuje svesrdne molitve ne bi li po Božjoj milosti bio oslobođen iz tamnice (Dj 12,5). Možemo ovu situaciju usporediti s posljednjim životnim trenucima prošlog pape, i vidjeti još jednu sjajnu paralelu. Iako se danas Crkva prostire po svim kontinentima i broji neizmjerno više vjernih duša, kao u počecima jednodušno se okuplja da bi molila za oporavak svog vrhovnog zemaljskog pastira.
Posebnu ćemo pažnju svrnuti na prvi doktrinarni spor u Crkvi i način na koji Petar ovdje izvršava vlast ključeva, predanu od Gospodina Isusa Krista. Velike se nesuglasice javljaju između prvih kršćana, najprije oko pitanja proteže li se Isusova poruka spasenja samo na Židove ili i na pogane, a zatim i potrebi obdržavanja Mojsijevog Zakona za spasenja. Na temelju posebne Božje objave i svojeg autoriteta Petar osobno razrješava oba spora. Poznat nam je Božji govor u Petrovoj viziji (Dj 10, 9-16) i kasnije primanje prvih pogana u Crkvu (Dj 10, 46-48), a ovdje ćemo posebno razmotriti događaje na prvom kršćanskom saboru (Dj 15) i uvjeriti se u još jednu fascinantnu sličnost oko načina na koji nasljednik apostolskog prvaka dan danas izvršava svoju vlast. Nakon inzistiranja pojedinih judeokršćana i burnih raspravi oko pitanja jesu li kršćani i dalje podložni opsluživanju Mojsijevog zakona, apostoli se sastaju kako li razmotrili ovaj spor. Nakon duge rasprave, Petar je taj koji prvi ustaje među apostolima i donosi formalnu doktrinarnu odluku (Dj 15, 7-11). Na njegov govor slijedi muk kao znak podlaganja autoritetu, da bi potom apostol Jakov kao jeruzalemski biskup potvrdio Petrove riječi te iznio disciplinski nauk. Usporedimo li ovo s načinom na koji funkcioniraju kasniji opće sabori, uviđamo veoma upadljive podudarnosti. Pošto je sabor detaljno razmotrio sva sporna pitanja, Petrov nasljednik je onaj koji daje konačnu, odlučujuću potvrdu, dok pojedini biskupi slično apostolu Jakovu objavljuju i tumače papinsku odluku svojim vjernicima. Još jedan dokaz kako Crkva, iako prisutna u različitom vremenu, kulturi i društvenim okolnostima, i dalje zadržava suštinu vjerskog nauka usvojenog od apostola (Jd 3).
Navedimo još nekoliko činjenica o daljnjem razvoju Petrovog apostolskog primata, iako o tom u preostalim knjigama Novog zavjeta ne nalazimo više toliko mnogo podataka. Vrijedi tu prije svega spomenuti Pavlov posjet Petru u Jeruzalem prije preuzimanja svog misijskog poslanja (Gal 1,18). Iako već dobivši od Boga svoj poziv, Pavao ipak osjeća potrebu da podijeli svoja iskustva i usuglasi stavove s apostolskim prvakom, dajući nam tako da znanja da priznaje njegov poseban autoritet, iako će ga, kao što rekosmo u prošlom članku – kasnije ukoriti zbog nedoličnog ponašanja, i to posve opravdano (Gal 2, 11-14). I još ponešto iz riječi samoga Petra. U svojoj Prvoj poslanici primjećujemo još jednu situaciji u kojoj dolazi do izražaja primat među službenicima Crkve. Petar kao sustarješina svim ostalim starješinama izdaje naredbe o upravljanju povjerenim stadom (1 Pt 5, 1-4). Ovaj nas izričaj upućuje na Petrov položaj kao prvog po autoritetu među ostalim apostolima i crkvenim službenicima, obećanom i predanom od samog Gospodina, te potvrđenog u nebrojenim situacijama najprije u društvu s Isusom, a potom i u životu prve Crkve.
Ovime privodimo kraju iscrpni osvrt na ovu uvijek aktualnu temu uz napomenu da svi argumenti nisu iscrpljeni i mnogo bi se još dalo govoriti o pitanju Petrovog primata. Namjera je ove studije bila dokazati biblijsku utemeljenost i dotaknuti je usput nekih logičkih razloga zašto je Isus u osobi Petra odlučio utemeljiti službu apostolskog primata, te posebnih karizmi koje on povlači sa sobom. Također, nemojmo zaboraviti ni svjedočanstva prve Crkve koja je u osobi Petrovih nasljednika – biskupa rimske Crkve, podjednako prepoznavala nasljedstvo službe koja će po Kristovoj odluci biti temelj jedinstva i trajnog očuvanja vjere. I kao zaključak, poslužit ćemo se oštroumnim opažanjem velikog engleskog romanopisca i katoličkog apologeta G. K. Chestertona:
''Kada je Krist u simboličnom trenutku uspostavio Svoje društvo, za kamen temeljac nije izabrao ni briljantnog Pavla ni mističnog Ivana, nego jednog prevrtljivca, snoba, kukavicu – jednom riječju, čovjeka. I na toj stijeni izgradio je Svoju Crkvu, i vrata je paklena nisu nadvladala. Sva su carstva i kraljevstva svijeta propala zbog prirođene i trajne slabosti, jer su izgrađena na snažnom čovjeku i snažnim ljudima. Ali ova jedna stvar, povijesna kršćanska Crkva, izgrađena je na slabom čovjeku, i zbog toga je neuništiva. Jer nijedan lanac nije snažniji od najslabije karike.''
Od vjerskih istina Katoličke crkve papinstvo je jedan od nekoliko specifikuma koji ne prihvaća nijedna druga crkva ili vjerska zajednica. Zbog svojeg sadržaja koji govori o osobi rimskog pape kao zamjenika Kristovog te vrhovnog vjerskog i jurisdikcijskog autoriteta zemaljske Crkve podiže mnoge kontroverzije te izaziva brojne napade i osporavanja. U ovoj prezentaciji pokušat ćemo pojasniti biblijsku pozadinu – iznijeti argumente koji govore u prilog primata apostola Petra i njegovih nasljednika, te pružiti odgovor na protivničke napade. Naglasak valja staviti na pomniji studij pozadine biblijskih redaka koje možda čujemo više puta, ali nikad ne zastanemo da razmislimo o njihovom stvarnom značenju koje se često krije iza simboličkih izjava i gesti, koje čine samu srž Isusove propovijedi. I budući da se radi o veoma opsežnoj temi koja, obuhvaćajući osvrt iz perspektive čitave Božje poruke Novog zavjeta i različitih kutova gledišta - nikad ne može biti do kraja iscrpljena, pokušat ćemo dati što je moguće jezgrovitiji prikaz biblijskog učenja o Petrovom primatu, dokazujući da je Isus u osobi Petra i njegovih nasljednika ustanovio službu koja će biti temelj evanđeoske istine i jedinstva u Njegovom mističnom tijelu – Crkvi.
Imamo li namjere započeti iz samog središta stvari, svaki govor o Petrovom prvenstvu i službi papinstva kreće od 16. poglavlja Matejevog evanđelja, teksta koji je svakome kršćaninu, posebice katoliku, dobro poznat. Tu nalazimo glavni potporanj ove katoličke doktrine, i stoga ne začuđuje da se upravo ovo mjesto, možda i više od bilo kojeg drugog u sv. Pismu, pokušava tumačiti na najrazličitije načine s jasnom nakanom da se smisao okrene u vlastitu korist. Promotrimo ga u cijelosti:
''Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.'' (Mt 16, 13-20)
Kao što vidimo iz teksta, Petar iz posebne objave koja mu je dana s nebesa prvi među učenicima ispovijeda vjeru u Isusa Krista kao obećanog Mesije koji ima otkupiti izabrani narod. Zbog ove posebne karizme Isus njegovom izvornom imenu – Šimun, dodaje novo – Petar, što u prijevodu znači stijena, i proglašava ga stijenom na kojoj će izgraditi svoju Crkvu, koju nijedna sila, pa ni vrata paklena neće uspjeti nadvladati da otpadne od te iste vjere koju je Petar upravo ispovjedio. Da bi se to ostvarilo Isus mu obećava ključeve kraljevstva nebeskog – simbol autoriteta i vlasti kojom će Petar čuvati tu istu vjeru te biti jamstvo trajne neiskvarenosti božanskog nauka.
Ovdje valja obratiti pozornost na nekoliko ključnih motiva. Najprije, tu je novo ime koje Isus daje Šimunu – Petar. Svi ste vjerojatno čuli za poznatu latinsku izreku ''nomen est omen'', što znači – u imenu je znamenje. Običajno pravilo koje je vrijedilo u helenističko- rimskoj kulturu, a još više u semitskoj, što se posebice daje naslutiti u govoru Staroga zavjeta. U nekoliko situacija kada Bog odlučuje dati vlast i poslanje značajnim osobama u povijesti spasenja, kao znak formalne potvrde daje im i novo ime. Pogledajmo o čemu se radi:
"A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima; i nećeš se više zvati Abram - već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći.'' (Post 17, 4-6)
''Još reče Bog Abrahamu: "Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći." (Post 17, 15-16)
''Bog mu reče: "Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov nego će Izrael biti tvoje ime." Tako ga prozva Izraelom. Onda mu Bog reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni! Budi rodan i množi se! Od tebe poteći će narod, mnoštvo naroda, i kraljevi iz tvog će izaći krila.'' (Post 35, 10-11)
Kao što vidimo, Bog Abrama, Saraju i Jakova izabire za pretke naroda s kojim će kasnije sklopiti savez i učiniti ga odabranim, i kao znak odabranja daje im novo ime, isto kao što Isus čini prema Šimunu. Nijedan drugi od dvanaestorice nije dobio novo vlastito ime, i posebno je važno istaknuti da osobno ime ''Stijena'' kao takvo nije postojalo u židovskoj sredini. Malo bi smisla imalo da Isus kao Sin Božji te pravi Bog daje određenoj osobi jedno posve neuobičajeno, nepoznato ime a da za to nema posebnog razloga. Razlog definitivno mora postojati, a to je - kao što vidimo u gornjem tekstu, jedna posebna služba u novom Božjem narodu – Crkvi. Drugi osobito važan simbol jesu ključevi kraljevstva nebeskog. U antičkih naroda koji svoje gradove opasuju visokim zidinama i golemim ulaznim vratima, ključ je simbol vlasti, a u tradiciji je zadržan i kod nas sve do dana današnjeg (primjerice – čin primopredaje ključeva kod kupnje nekretnine). Ključeve bi posjedovala samo osoba koja ima vlast nad objektom ili lokalitetim čija vrata oni otvaraju. Pogledajmo biblijsku paralelu:
''…i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat', tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.'' (Iz 22, 20-22)
“I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.” (Otk 3,7)
Bog Elijakimu obećava dati ključ kuće Davidove – koja je simbol kraljevske vlast nad Judejom. Na jednak način Isus obećava Petru dati ključeve nove kuće Davidove, novog naroda s kojim će sklopiti svoj savez smrću na križu i uskrsnućem – a to je Crkva. Kao što vidimo, snaga je ključeva konačnost odluke, a time i vrhovna vlast - Petrove odluke imaju potvrdu na nebu i kao takav posjeduje jedinstven autoritet. Isto tako, valja obratiti pažnju na mjesto gdje se odvija ova scena. Isus s učenicima dolazi u krajeve Cezareje Filipove, koja se ovdje spominje samo jedinput u svim evanđeljima. Za ovu posebnu prigodu Isus je odabrao ovo mjesto iz veoma razumljivog razloga. Naime, poznato je da se u blizini grada nalazi masivna stijena i opravdano je pretpostaviti da se scena odigrala upravo na tome mjestu. Židovima onog vremena puno bi značila simbolika da Isus Šimuna proziva Stijenom stojeći blizu stijene. Znamo da je Isus pridavao veliku važnost simbolima, ne samo govorom u usporedbama već i mnogim drugim gestama čijim pravim značenjem otkrivamo neizmjerno bogatstvo Božje riječi, a ova scena sasvim sigurno spada u tu skupinu.
U vezi Petrovog imena, još je zanimljivo primijetiti da se naziv ''Stijena'' u Starom zavjetu koristi kao jedan od Božjih atributa:
''On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.'' (Pnz 32,4)
''Uzdajte se u Jahvu dovijeka, jer Jahve je Stijena vječna.'' (Iz 26,4)
…te poput ključeva koji, kao što Pismo svjedoči – pripadaju Isusu (Otk 1,18), ovo je još jedan pokazatelj da je Petru predana vrlo osobita vlast, koja dolazi od samoga Boga.
Sada kad smo, u kontekstu specifičnosti govora i cjelokupne biblijske poruke, izložili katoličko viđenje ovog odlomka te ukazali da je Isus Petru predao jedinstvenu vlast u svojoj Crkvi, želimo se osvrnuti na nekoliko najčešćih napada i primjedbi opozicije. Najprije, što se tiče Petrovog imena. Čitajući 18. redak kako glasi na grčkom, primjećujemo dvije različite riječi za Petrovo ime (petros) i stijenu na kojoj Isus obećava graditi svoju Crkvu (petra). Cijenjena opozicija stoga sugerira da ''ova stijena'' na kojoj Isus gradi Crkvu ne može biti Šimun Petar već nešto drugo – njegova vjera ili pak sam Isus. Međutim, kao što brat Defensor objašnjava, ovo otpada iz nekoliko razloga. Najprije, Isus i apostoli nisu govorili grčki već aramejski, a s druge strane grčki jezik gramatički ne podnosi nazivanje osobe muškog roda imenicom ženskog roda, i budući da riječi petros i petra imaju isto značenje, katolički prijevod je ispravan. To postaje još jasnije pogledamo li aramejski prijevod iste riječi. Na nekoliko mjesta u Novom zavjetu Petra se naziva aramejskim imenom Kefa (Iv 1,42; 1 Kor 3,22 ; 1 Kor 9,5; Gal 2,1; Gal 9,2) – što u prijevodu doista znači stijena tako da je Isus stojeći pored masivne stijene (kefe), Šimuna nazvao Kefom (Stijenom). Također, osim toga što se jedino Petar u ovom odlomku naziva Stijenom i nema druge riječi na koju bi se mogla odnositi, pokazna zamjenica ''ovaj'' odnosi se uvijek na najbližu imenicu, a to je svakako osoba Šimuna Petra, a nikako njegova vjera kao što se često nastoji sugerirati.
Sljedeća primjedba glasi da Petar ne može biti Stijena zbog toga jer se tim imenom na više mjesta naziva Isus (Dj 4,12; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2, 4-8), pa se prema tome sintagma ''ova stijena'' mora odnositi na njega. Pored toga što smo prethodno dokazali da je Petar ''ova stijena'', valja dodatno ukazati zašto je ovakvo tumačenje neodrživo. Najprije, moramo uzeti u obzir strukturu metafore koju Isus koristi, kao i uvijek s dužnom pažnjom prema kontekstu. Isus namjerava graditi svoju Crkvu, i potreban je objekt na kojem će ona biti izgrađena. U središtu priče je Šimun Petar, koji najprije ispovijeda svoju vjeru, da bi ga Isus prozvao Kefa (Stijena), i obećao da će na ovoj stijeni graditi Crkvu, te mu dati ključeve kraljevstva nebeskog. Bilo bi u potpunoj suprotnosti sa čitavim kontekstom tumačenje da Isus, nakon što Petra proziva Stijenom, tvrdi da će graditi Crkvu na samome sebi, da bi odmah potom Petra stavio u središte te mu obećao ključeve kraljevstva nebeskog. Osim toga, logika stvari govori da objekt ne može biti identičan sa subjektom u ovoj situaciji – gradi se uvijek na nečemu drugom, ne na subjektu. U vezi s oznakom ''stijena'' koja se pridjeva Isusu na drugim mjestima, valja razmotriti o kojem se točno značenju radi. Pogledamo li bolje na priložene odlomke vidjet ćemo da se o Isusu govori kao o temelju naše vjere po kojoj očekujemo spasenje, a ne onome što Isus obećava Šimunu Petru – da će ga učiniti vrhovnim pastirom zemaljske Crkve i svojim zamjenikom na zemlji. Postoji i druga varijanta tumačenja, da je Isus vrhovni poglavar Crkve, no ni tu nema nikakva spora jer Isus to doista jest, dok je Petar njegov zamjenik na zemlji, prema vlasti koju mu je On osobno predao. Petar jest apostolski prvak upravo zato jer se njegova vlast temelji na Kristovoj, isto kao što je slučaj i kod apostolske vlasti odrješivanja grijeha (Iv 20, 21-23).
Još jedna u nizu primjedbi odnosi se na praktični slučaj, gdje se nastoji dokazati da Petar nije imao primat vlasti zato jer u stvarnosti on ne funkcionira i ostali apostoli su potpuno jednaki. Pogledajmo o čemu se radi:
''A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 21, 11-14)
Evo ga, tvrdi cijenjena opozicija- Pavao se usprotivio Petrovom autoritetu i prekorio ga! Ne samo da Petar nije imao veći autoritet od ostalih apostola, već je i pogriješio u naučavanju, što u korijenu opovrgava papinsku koncepciju vlasti kakvu zastupa Katolička crkva, kažu neki. Međutim, kao što ćemo vidjeti ako pobliže razmotrimo, stvari izgledaju bitno drukčije. Najprije moramo konstatirati da je Petar osobno, na temelju vlasti koju mu je predao Gospodin, na Jeruzalemskom saboru definirao dogmu da kršćani iz poganstva nisu podložni Mojsijevom Zakonu (Dj 15, 7-11). Kao što stoji u tekstu, Petar je ustao prvi među apostolima i definirao ovaj nauk, da bi po njegovom govoru uslijedio opći muk kao znak podlaganja autoritetu. Je li moguće da nedugo nakon toga uči nešto posve suprotno? Naravno da ne, o tome se uopće ne radi – Petar je pogriješio u postupanju, a ne iznošenju doktrina, i Pavao je imao posve legitimnu ovlast da ga prekori jer je pogriješio, isto što može učiniti svaki katolik ukoliko smatra da određeni papin postupak nije u skladu s naukom Crkve.
Nastavit će se…
Kršćanska zajednica pentekostalno- karizmatskog tipa ''Riječ života'' nedavno je objavila na svojoj web stranici još jedan u nizu članaka koji se obračunava s, prema vlastitim riječima - tradicionalnim religijskim sustavima, u prijevodu vjerovanjima Katoličke crkve, koja prema njihovom uvjerenju nemaju veze s izvornim učenjem apostola, sadržanom isključivo u Bibliji i razumljivom svakome vjerniku. Ova kardinalna pogreška, koja možda neće upasti u oko običnom namjerniku, istaknuta je već u samom naslova i kao takva zauzima prvi korak u replici čiji je cilj dati konstruktivan odgovor na opozicijske napade, izlažući pritom katolički nauk o spornim pitanjima.
Cijenjena autorica ovog članka u samom početku ističe da razmatranje o Marijinoj ulozi u otajstvu spasenja valja ograničiti isključivo na kanon Svetoga pisma, te da izvanbiblijski izvori nisu mjerodavni. Međutim odmah moramo dati do znanja da ova premisa nije ispravna, uz razumljiv razlog zašto je tome tako. U dva prijašnja članka jasno smo utvrdili svetopisamska svjedočanstva o usmenoj Predaji apostola kao jednako važećem izvoru Božje objave, te iznijeli brojne dokaze zašto Biblija ne može biti potpuni zapis objave i jedino mjerilo vjere. Jedan od njih je i pitanje kanona koji autorica spominje. Naime, prva Crkva nije imala jasno definiran biblijski kanon i proći će čak tri stoljeća do njegove službene potvrde, i tu se odmah postavlja pitanje autoriteta. Budući da Riječ života, poput ostalih zajednica reformacijske baštine, ne prihvaća katolički već Lutherov kanon koji u svom sastavu broji sedam knjiga manje, to je opravdano postaviti pitanje možemo li sud jednog običnog čovjeka smatrati apsolutno istinitim? Odgovor se nameće sam po sebi. Lutherovi stavovi, poput svakog drugog čovjeka, nisu zaštićeni božanskim jamstvom neprevarljivosti i na jednak su način izloženi mogućnosti pogreške. No s druge strane, sv. Pismo nam govori da je Isus upravo iz tog razloga odlučio osnovati svoju Crkvu na čelu s apostolima i njihovim kasnijim nasljednicima, te joj pomoću Duha Svetoga dati autoritet i jamstvo neprevarljivosti u naučavanju, kako bi kršćane vodila sigurnim putem spasenja. Također, važno je u početku razjasniti paradigmu Biblije kao Riječi Božje. U općenitom smislu, a poglavito govorimo li o knjigama Novog zavjeta na čija ćemo svjedočanstva usredotočiti pogled – Biblija nije pisana na način katekizamskog priručnika koji bi donosio popis objavljenih istina, nego je riječ o zbirci nadahnutih tekstova pisanih pod posebnim okolnostima, upućenih pojedinim osobama ili zajednicama, s posebnom nakanom, koje će tek kasnije biti uklopljene u okvir jedne, svete i nadahnute knjige. Ovo je veoma bitno istaknuti upravo iz razloga jer cijenjena autorica pristupa na suprotan način – tražeći u Bibliji stvari koje bi morale bezuvjetno biti zapisane i definirane, iako samo apostoli ističu da to nije njihova namjera (Iv 21,25; 2 Iv 1,12; 3 Iv 1, 13-14). Navedene činjenice – valjanost apostolske Predaje, promatranje Biblije kao pismenog zapisa te iste Predaje, te autoritet i karizma nezabludivosti Crkve u službenom naučavanju, jesu istine u čijem svjetlu moramo promatrati svaki kršćanski nauk, a posebice pitanja koja ćemo ovdje razmotriti. Krenimo redom.
1. Marija djevičanski začeta u majčinoj utrobi
Netočno, sv. Pismo ne daje naznaka da je itko osim Sina Božjeg djevičanski začet. Od izvanbiblijskih izvora valja spomenuti pseudoepigraf Protoevanđelje Jakovljevo, koji iako se ne smatra nadahnutim, pruža vrijedno svjedočanstvo prve Crkve o Marijinom životu. Izvještaj o začeću sličan je onome Ivana Krstitelja - stoji da je Marijina majka Ana začela kao nerotkinja u starijoj dobi, po anđeoskom navještaju.
2. Djevičanski zatrudnjela, po Duhu Svetom.
Točno (Mt 1,18; Lk 1, 26-35; Iz 7,14).
3. Vazda djevica
Točno. Iako u sv. Pismu nigdje ne nalazimo izričitu tvrdnju da je Marija ostala vazda djevica, isto tako – nasuprot tvrdnji cijenjene autorice koju ćemo detaljno razmotriti, nemamo nikakva dokaza za suprotno, no imamo dovoljno prihvatljivih razloga za katoličko vjerovanje. Dok je točno da koine grčki, za razliku od hebrejskog, ima precizniji vokabular za određenje rodbinskih odnosa pa tako razlikuje posebne termine za brata (adelphos) i bratića (anepsios), Židovi i dalje zadržavaju svoj tradicionalni način identificiranja rodbinskih odnosa. Septuaginta, grčki prijevod Starog zavjeta nastao u 3. st. pr. Kr. korišten od strane helenističkih Židova, u više navrata potvrđuje ovo pravilo. Tako se za Abrahamovog bratića Lota (Post 14,14), Labanovog nećaka Jakova (Post 29,15) i Eleazarove rođake (1 Ljet 23, 22) koristi naziva brata (adelphos), iako se radi o udaljenim rođacima. Primjera ima još, no za nas je bitno znati da se sv. Pismo na dva mjesta za dvojicu Isusove ''braće'' Jakova i Josipa navodi da su zapravo sinovi Marije Kleofine, sestre Isusove majke Marije (Mt 29,56; Mk 15, 40; Iv 19,25), dok druga dvojica Isusove braće ne mogu biti bliži rod jer su u svim popisima navode iza njih. Nije nam poznato na koje se teologe cijenjena autorica poziva u pogledu svog drugog dokaza. Crkva je uvijek držala da je Isus rođen prirodnim putem, i da uslijed rođenja nije povrijeđeno Marijino djevičanstvo. U tome dijeli mišljenje s većinom protestanata, a sv. Pismo napominje da će djevica začeti i roditi sina (Iz 7,14), što sugerira u prilog našeg vjerovanja. Više argumenata za vjerovanje o Marijinom trajnom djevičanstvu možete pročitati ovdje.
4. Uznesena na nebo u tijelu
Točno. Iako sv. Pismo nije izričito o tom pitanju, isto tako znamo da namjera apostola Ivana nije bila zapisati sve detalje o Isusovom životu, već one koji će nas moći uvjeriti da je On obećani Mesija (Iv 20, 30-31; 21,25). Sv. Pismo govori o uznesenju Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,11). S druge strane, u sceni Isusovog preobraženja na gori Taboru vidimo Iliju i Mojsija kako se ukazuju i zapodijevaju razgovor s Isusom. Iako se u knjigama sv. Pisma nigdje izričito ne spominje njegovo uznesenje, Mojsija vidimo u nebeskoj slavi, poput Djevice Marije u 12. poglavlju Otkrivenja. Pogrešnu sugestiju cijenjena autorice da ovdje nije riječ o Mariji otklonit ćemo ako bolje pogledamo u sam tekst i razmotrimo ga u kontekstu drugih, tematski povezanih odlomaka. Dok je točno da motiv žene u pojedinim situacijama označava izabrani narod – kako starog, tako novog saveza, isto tako - već na prvim stranicama sv. Pisma nalazimo proročanstvo o Ženi čiji će rod ratovati protiv sotone i osobi koja će mu satrti glavu (Post 3,15). U Otkrivenju nalazimo ispunjenje toga istog proročanstva – Žena je rodila obećanog Mesiju (Otk 12, 2-5), a njezino su potomstvo oni koji čuvaju Božje zapovijedi i drže Isusovo svjedočanstvo (Otk 12,17). Kao što vidimo, radi se o konkretnoj osobi koja u potpunosti odgovara opisu Djevice Marije. Ženu vidimo ovjenčanu u nebeskoj slavi (Otk 12,1), što nam daje jasnu naznaku da se Marija nalazi u nebu, proslavljena dušom i tijelom.
5. Majka Crkve
Točno. Sv. Pismo označava kršćane kao Marijino potomstvo (Otk 12,17), a u situaciji pod križem Isus povjerava Blaženu Djevicu Mariju kao Majku čitavoj Crkvi (Iv 19,26). Sugestija je autorice netočna iz razloga što Isus ne naziva Ivana i Mariju njihovim imenom, već Ženom i sinom – riječima koje imaju dublje, duhovno i mistično značenje. Osim Knjige postanka i Otkrivenja, Mariji se istim nazivom Isus obraća u Kani Galilejskoj (Iv 2, 4-5), kod svog prvog čuda postignutog upravo zagovorom blažene Djevice. Baš svaka Isusova gesta ili riječ zapisana u Evanđeljima krije u pozadini svoj dublji smisao, pa tako i ova.
6. Marija – Suspasiteljica, posrednica, zagovornica
Prvo netočno, druga dvoje točno. Dok je prvi termin katoličkoj teologiji gotovo nepoznat, drugi i treći su zapravo sinonimi i označuju Marijinu mogućnost da nas svojim zagovorom preporuči Bogu. Dok je Isus jedini i savršeni posrednik novoga saveza, svi smo pozvani u njemu sudjelovati te molitvom pomagati jedni drugima (Gal 6,2), a na poseban način majka svih kršćana koja je na svijet donijela našeg Spasitelja i Otkupitelja. Kao što svi proslavljeni kršćani kao dionici općinstva svetih na nebu prinose molitve Bogu (Otk 5,8; Otk 8,3-4), to vrijedi napose za Majku Božju, kojoj možemo uputiti molitvu da nas zagovara.
7. Bezgrešna
Točno. Kao kovčeg novog saveza koji je na svijet donio utjelovljenu Božju Riječ, Marija je po specijalnoj Božjoj milosti očuvana od istočnog i svakog drugog grijeha. Anđeo je kod naviještenja oslovljava kao ''kecharitomene'', u našem prijevodu ''milosti puna'' (Lk 1,28). Ovaj izraz označava savršenstvo Božje milosti i ne nalazimo ga ni na jednom drugom mjestu u sv. Pismu. Dok je, kao što ističe u svom hvalospjevu - točno da je Mariji trebao spasitelj, ona ga je dobila na jedan savršeniji i izvanredan način, tako da je po Kristovim zaslugama bila unaprijed očuvana od svakog grijeha.
8. Isus, drugi Adam, Marija, druga Eva
Oboje točno. Ovo otajstvo naviješteno je već na prvim stranicama sv. Pisma, kada će druga Žena donijeti na svijet dijete koje će satrti glavu sotoni (Post 3,15 – Otk 12). Dok je Evinim neposluhom počinjen prvi grijeh, a preko grijeha na svijet došla smrt, Marijinim je poslušnošću i pristankom uz Božju volju na svijet došao Krist spasitelj, koji će ljudskom rodu omogućiti povratak onoga što je u prvome čovjeku izgubljeno.
9. Bog otac vjernicima, Marija njihova majka
Točno, vidi pod 5.
Apostol nam zapovijeda da se držimo onoga što primismo – bilo pismenim putem, bilo usmeno, iz službenog nauka Crkve kao stupa i utvrde istine (2 Sol 2,15; 3,6; 1 Tim 3,15). Toj istoj Crkvi, koju je Isus odlučio izgraditi na Petru kao vrhovnom upravitelju stada, obećao je da nikad neće otpasti od istine i da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18; Iv 21, 15-17). Dok individualna tumačenja mogu zastraniti i iskriviti Pisma na vlastitu propast (2 Pt 3,15), Crkvi je zajamčena karizma nezabludivosti u naviještanju evanđeoskog nauka – nauka koji ostaje neiskvaren sve do konca svijeta, kako bi privodio ljude spasenju. Taj isti nauk, utemeljen na sv. Pismu i sv. Predaji, uči nas da Isusova majka Marija, po Božjoj milosti uzvišena iznad svakog drugog stvorenja, jest majka svih koji zazivaju Kristovo ime, spremna uvijek zauzeti se za nas svojim moćnim zagovorom. I završit ćemo opažanjem dr. Herberta Madingera, posebno korisnim za ovu temu:
''Neki se plaše da će se molitvama Mariji Krist istisnuti iz središta religioznog mišljenja. Međutim iskustvo nam pokazuje nešto sasvim drugo: upravo učitelji susreta s Bogom, sveci, poštivali su Majku Božju najsrdačnije i najintenzivnije. To ih štovanje nije udaljilo od Krista, nego je upravo vodilo ka najintimnijem ujedinjenju s Kristom, koji od čovjeka stvara sveca. Marija nije smetnja, zapreka, nego put ka Kristu. Obrnuto, sve kršćanske frakcije, koje su iz ovog razmišljanja istisnule Mariju, na kraju više ili manje izgube i Krista: njihovi tabernakuli su prazni, a često je uzrdmana čak i njhova vjera u božanstvo Kristovo.''
Prigovor:
Katolici neopravdano i protubiblijski papi pripisuju atribute koji pripadaju samo Bogu, i mogli bi reći da ga time zapravo izjednačuju s Bogom! Nazivom ''Sveti Otac'' Isus se obraća prvoj božanskoj osobi – nebeskom Ocu (Iv 17,11), te zabranjuje nazivati ocem ikoga drugog osim Boga (Mt 23,9). Također, katolici griješe kad Petra nazivaju Stijenom jer sv. Pismo govori da je Bog Stijena (Pnz 32,4; Iz 26,4; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2,6), pa stoga to ne može biti nijedan čovjek.
Odgovor:
Argumenti ovakvog tipa pretežiti su dio propagandnog repertoara kršćanskih fundamentalista i drugih skupina koje nastoje odvući ljudi iz Katoličke crkve. Poruka mora djelovati senzacionalno kako bi zagolicala ljudsku maštu i pobudila strasti za misterioznim i okultnim, te ih naposljetku psihološkim utjecajem u to i uvjerila. Vjerodostojnost samog sadržaja stavljena je pritom u drugi plan i čitatelj joj ne pridaje veliku pozornost, što ga u nedostatku upućenosti u problematiku čini relativno lakom metom. Sadržaj naprotiv gotovo bez iznimke karakteriziraju napadanje iskrivljenih i nepostojećih katoličkih učenja, ili pak namjerno prešućivanje neodgovarajućih biblijskih činjenica. Ovdje pred sobom imamo drugi slučaj i dopustit ćemo da Božja Riječ sama progovori o gornjem napadu.
Opozicija kreće s postavkom da atribut u apsolutnom smislu određuje osobu može biti pripisan samo njoj i nikome drugom. Međutim, time se namjerno prešućuje mogućnost analogne i različite upotrebe istog termina. Uzmimo primjer, koji je uostalom povezan s našim problemom – sv. Pismo na jednom mjestu ističe da je jedino Bog svet:
''Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet!'' (Otk 15,4)
No time se nipošto ne izostavlja mogućnost čovjekovog sudjelovanja u Božjoj svetosti, i korištenja istog atributa. Kao što vidimo drugdje, Bog poziva ljude na vlastitu svetost i želi da ih uključi u svoje zajedništvo u potpunom smislu:
''Ta ja - Jahve - Bog sam vaš! Posvećujte se, dakle, da sveti budete, jer svet sam ja!'' (Lev 11,44)
''Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet; ja sam vas odvojio od tih naroda da budete moji.'' (Lev 20,26)
''Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.'' (1 Pt 1,15)
I više od toga, apostol Pavao naziva svetima sve one koju su krštenjem uključeni u zajedništvo s Kristom:
''Ali sad idem u Jeruzalem da poslužim svetima. Makedonija i Ahaja odlučiše očitovati neko zajedništvo prema siromašnim svetima u Jeruzalemu.'' (Rim 15, 25-26)
''Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.'' (1 Kor 1, 1-2)
''Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji.'' (2 Kor 1,1)
U drugom dijelu prvog spora govori se da je naziv kojim katolici oslovljavaju papu protubiblijski jer ne smijemo nikog nazivati ocem:
''Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.'' (Mt 23, 8-9)
Međutim, ni ovdje nije pogođen smisao Isusovih riječi. U to možemo biti potpuno sigurni jer sami apostoli svoje vjerske uzore i autoritete nazivaju ocima:
''Veliki svećenik upita: "Je li to tako?" Stjepan odgovori: "Braćo i oci, čujte!'' (Dj 7, 1-2)
''Ali ne samo to! I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela.'' (Rim 9, 10)
Isto tako, unatoč navodnoj zabrani Pavao sebe naziva učiteljem naroda te ističe da Bog postavlja neke kršćane u službu učitelja vjere:
''To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 6-7)
''I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici.'' (1 Kor 12,28)
Kako smo suglasni da apostol ni u jednoj od navedenih situacija ne griješi, nužno slijedi da Isus nije zabranio nazivati druge ljude ocima i učiteljima u apsolutnom smislu i moramo pomnije ispitati značenje ovih riječi. Ono što Isus zabranjuje jest nazivanje ljudi ocem, ali načinom kojim trebamo to činiti za Boga – dajući mu čast kao najvišoj stvarnosti u našem životu.
Možemo logički rezimirati – ako je dopušteno neke od svetih nazivati ocem, tim istima posve legitimno pripada titula svetoga oca, bez da umanjujemo Božju slavu.
Drugo je pitanje slične naravi. Opozicija nastoji zbuniti adresata argumentom koji naizgled daje za pravo, zanemarujući pritom stvarno značenje poruke. Kad analiziramo pozadinu situacije, čini se da opet upadamo u konflikt. Jer, neovisno o svemu – Isus je apostola Šimuna doista prozvao Stijenom. To je hrvatski prijevod novog imena koje mu Isus daje: Isus i apostoli govorili su aramejski, a riječ Kefa doista znači Stijena.
''Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači 'Petar - Stijena'.'' (Iv 1,42)
Ime po kojem ovog apostola običavamo zvati – Petar, jest grčka prevedenica riječi Kefa (petros), i zadržava isto značenje. Ovo je notorna činjenica koju se zbog neprihvaćanja papinskog primata pokušava na različite načine osporiti - ovaj puta bezuspješno jer sv. Pismo svjedoči u prilog katoličkog stava.
Koji je tada smisao navedenih citata (Pnz 32,4; Iz 26,4; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2,6)? Kao i u prvom slučaju, oznaku možemo pripisati i Bogu i odnosnom čovjeku, s time da poprima različito značenje. Kad Isus apostola Šimuna proziva Kefom (=Petrom =Stijenom), time želi naznačiti posebnu ulogu unutar apostolskog zbora. U semitskoj sredini imenu se pridaje velik značaj, tako da Bog pri odabiru drevnih patrijarha svakome pojedinačno sa službom daje i novo ime (Post 17,5; Post 32, 29; Post 35,10). Isto ovdje čini Isus – Petru predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16,18), simbol vlasti nad Crkvom kao kućom Božjom (usp. Iz 22,22 – 1 Tim 3,15), da pase njegovo stado (Iv 21, 15-17). Dok je Petar kao Stijena simbol čvrstoće vjere kojom Duh Sveti uvodi u istinu sve vjernike (Lk 22,32; Iv 16, 12-14) i temelja na kojem Isus gradi svoju zemaljsku Crkvu, naše spasenje dolazi od Boga – Stijene od kojeg po vjeri primamo opravdanje, i vidimo da se ova dva tumačenja savršeno nadopunjuju. Time postaje jasno da nijedan od prigovora nema realne osnove i bilo bi puno konstruktivnije za međusobni dijalog da se usredotočimo na stvarne razloge nesuglasica.
Prigovor:
''Neobično je da o navodnom Petrovom biskupstvu u Rimu nema ni riječi u Novom zavjetu. Riječ ''Rim'' pojavljuje se samo devet puta u Bibliji, i to nikad u povezanosti s Petrom. Ne postoji aluzija na Rim ni u jednoj od njegovih poslanica, a Pavlovo putovanje prema gradu opisano je prilično detaljno (Dj 27; 28). Ne postoji nijedna činjenica, novozavjetno svjedočanstvo, ni bilo kakav povijesni dokaz da je Petar ikad bio u Rimu. Sve počiva na legendi.''
(Lorraine Boettner, Roman Catholicism, 117)
Odgovor:
Ukoliko ste katolik, a niste iskusni u apologetici i niste sudjelovali ni u jednoj vjerskoj raspravi s odijeljenom braćom nesklonom ekumenskim odnosima prema Katoličkoj crkvi, zasigurno niste čuli za ovakav napad i ostajete zbunjeni. Uvriježeno je uvjerenje da je Petar bio prvi rimski biskup, umro mučeničkom smrću i bio sahranjen na Vatikanskom brdu, i je li moguće da sve doista počiva na legendi? Ima li Katolička crkva kakvih konkretnih dokaza u prilog svome uvjerenju ili je to doista moguće vrlo lako pobiti biblijskim i povijesnim činjenicama, kao što je, prema vlastitom uvjerenju – učinio gornji autor? Objasnimo odmah i važnost ovakvog napada, koji je vrlo razumljiv. Antikatoličke vjerske zajednice, uza sav ostali materijal kojim osporavaju biblijsko utemeljenje papinstva, pokušavaju zadati konačni udarac vjerodostojnosti doktrine o božanskom utemeljenju ove institucije. Ako Petar nikad nije bio u Rimu i prema tome nije postao biskupom istog grada, tada papa kao rimski biskup ne može biti njegov nasljednik i njegova služba je čisto ljudska tvorevina. I još više od toga: budući da na ovome počiva čitav doktrinarni sustav, Katolička crkva ne može nikako biti prava Kristova crkva. Dok smo u prošlom članku detaljno obrazložili najjaču tvrdnju zašto nijedna protestantska crkva ne može biti ona koju je Krist osnovao, sada pred sobom imamo jedan zadatak defanzivne naravi.
Recimo odmah nešto o autoru i knjizi iz koje dolazi ovaj tipično fundamentalistički napad. Navedeno djelo u katoličkim se apologetskim krugovima običava zvati ''antikatolička Biblija'' iz razloga što se radi o najpopularnijem izvoru za napade na katolička vjerovanja. Većina letaka i brošura sa ciljem obraćenja katolika na ''pravo kršćanstvo'' (jedan primjer možete vidjeti ovdje) svoj sadržaj izvlači (čitaj: prepisuje) upravo iz ove knjige, čija je znanstvena vrijednost veoma upitna budući da pruža vrlo oskudne podatke o izvorima svojih informacija. Ako je suditi po naslovu i volumenu knjige od petstotinjak stranica, opravdano je očekivati da će autor svoja saznanja bazirati na službenim katoličkim izvorima - međutim ovdje imamo posve suprotnu situaciju. U prezentaciji katoličke vjere umjesto relevantnih katoličkih izvora autor se poziva na, u najmanju ruku - vrlo sumnjive i neprovjerene informacije bivših katolika i ljudi koji zarađuju za život od napadanja Katoličke crkve. Većinu Boettnerovih optužbi karakterizira grubo iskrivljivanje stvarnih katoličkih učenja te nerazlikovanje doktrina i praksi, uz zanemarivanje notornih činjenica koje se tiču materije. Kao što ćemo vidjeti, upravo ovo posljednje temelj je tvrdnji iz naslova, nasuprot kojoj stoje očigledni biblijski, povijesni i arheološki dokazi.
Počnimo od prvoga. Postoji li u Bibliji ikakva aluzija na Petrov boravak i biskupstvo u Rimu ili se potpuno prešućuje ovako važna činjenica? Moramo najprije reći da nam knjige Novoga zavjeta daju veoma malo informacija o putovanjima bilo kojeg apostola izuzev Pavla. Dok je misijski rad Apostola naroda prilično detaljno izložen, dobivamo tek pokoju informaciju o ostalima. Tako primjerice apostol Ivan navodi da Knjiga Otkrivenja piše iz zatočeništva na otoku Patmosu (Otk 1,9), o Jakovu možemo iščitati da predsjeda jeruzalemskom općinom (Dj 12,17; 15,13, Gal 2,12), dok o ostalim apostolima (izuzev Petra) ne nalazimo gotovo nikakve informacije. Promatramo li Petrov misijski put, vidimo da on nakon drugog progonstva kršćana u Jeruzalemu odlazi na nespecificirano ''drugo mjesto'' (Dj 12,17). Bilo je to oko 42./43. god., da bi se oko 50. god. vratio ponovno u Jeruzalem na apostolski sabor kojemu osobno predsjeda i donosi prvu dogmatsku definiciju prema kojoj kršćane više ne obvezuje Mojsijev Zakon (Dj 15, 7-12). Drugih informacija o Petrovim putovanjima ne nalazimo – izuzev jedne, koja će biti i ključna za naše razmatranje. Provjerimo o čemu se radi:
''Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko, sin moj.'' (1 Pt 5,13)
Unatoč svojem povijesnom značaju kao prijestolnice moćnog Babilonskog Carstva, uslijed dinastičkih borbi nakon smrti Aleksandra Velikog Babilon biva temeljito porušen i gubi svoj položaj te se u Kristovo vrijeme, kada je pod vlašću Perzijskog Carstva, radi o potpuno opustošenom i beznačajnom lokalitetu. Teško je vjerovati da bi upravo ondje Petar išao naviještati Evanđelje, poglavito ako uzmemo u obzir jednu vrlo značajnu činjenicu. Naime, Babilon je kao nekadašnja vojna sila koja je protjerala u ropstvo izabrani narod te mu nametnula štovanje poganskih bogova, kršćanimapredstavljao simbol žestokih progona kojima su bili izloženi za vrijeme Neronove vladavine, te su ga uzimali kao kodno ime za novog progonitelja – a to je bilo Rimsko Carstvo. Da je tome tako potvrdu nalazimo u ostalim spisima onog vremena. Ivanovo Otkrivenje svoju mističnu viziju konačnih vremena stavlja u sliku trenutnih progona, identificirajući progonitelja kršćana – poganski Rim, s Babilonom (Otk 14,8; 16,19; 17,5; 18,2; 18,10; 18,21). Stvarni Babilon više nije ''veliki grad'' (Otk 18,19), ovaj kodni naziv može se odnositi jedino na Rim koji kao progonitelj kršćana potpuno odgovara svim opisima. Iz tog grada, kao što ćemo dokazati u daljnjem razmatranju, Petar piše svoju poslanicu, a istu identifikaciju nalazimo i u apokrifnim spisima Apokalipsi Baruhovoj i Apokalipsi Ezrinoj.
Sljedeća Boettnerova činjenica, odnosno perspektiva iz koje ćemo nastojati dokazati Petrovo prisustvo i mučeničku smrt u Rimu jest povijesna. Ima li Boettnerova primjedba osnove ili ipak posjedujemo povijesne zapise koji upućuju da je Petar bio osnivač i biskup rimske općine, te naposljetku mučeničkom smrću proslavio Boga, kako mu je sam Gospodin prorekao (Iv 21, 18-19)? Itekako da posjedujemo. Kao što se možete uvjeriti, zapisi o Petrovom prisustvu u Rimu te njegovoj mučeničkoj smrti, uz popis rimskih biskupa – njegovih nasljednika, postoje od samih početaka kršćanstva i nepobitno potvrđuju ono što sv. Pismo svjedoči. Prokomentirajmo ukratko neke od njih.
Apostolski otac sv. Ignacije Antiohijski u svome oproštajnom pismu Rimljanima, prenoseći na papir silinu svoje ljubavi prema Kristu i odlučnost da za Njega podnese mučeničku smrt, ističe da ne zapovijeda kao apostoli Petar i Pavao, s očitom aluzijom da su obojica bili u Rimu i upravljali rimskom crkvenom općinom. Lionski biskup i crkveni otac, sv. Irenej, utvrđujući važnost apostolskog nasljedstva i Predaje, zapisuje slijed rimskih biskupa nakon Petra i zbog Petrovog prvenstva prepoznaje njezin primat među svim Crkvama. Rimski svećenik Gaj u raspravi s krivovjercem Proklom izričito tvrdi da može pokazati grobove osnivača rimske crkve Petra i Pavla, a sv. Klement Aleksandrijski ističe da je Petra pratio evanđelist Marko i potaknut zahtjevima rimskih kršćana zapisao njegove riječi. Tertulijan potvrđuje da su Petar i Pavao u Rimu propovijedali Evanđelje i umrli mučeničkom smrću te nalazimo izričitu potvrdu Isusovih riječi iz Ivanovog evanđelja – Tertulijan navodi da je Petar umro pribit na križ, smrću sličnom Gospodinu. Naime, izraz ''raširiti ruke'' u rimsko- helenističkoj sredini označava razapinjanje. Isto potvrđuju Petar Aleksandrijski i Laktancije, a kod sv. Jeronima nalazimo detaljniji opis Petrove smrti. On potvrđuje kršćansku predaju da je Petar iz nedostojnosti da umre istom smrću kao Gospodin zatražio da bude pribit glave okrenute prema podu, a uzvišenih nogu. Potvrdu Petrovog djelovanja u Rimu dobivamo i kod pape Damaza, Ćirila Jeruzalemskog i Augustina, i svi povijesni zapisi jednodušno svjedoče: Petar je osnovao crkvenu općinu u Rimu, postao biskupom, umro mučeničkom smrću i svoj autoritet dobiven od Gospodina prenio na nasljednike. Napomenimo da nema nijednog povijesnog svjedočanstva koje bi tvrdilo suprotno: da je Petar umro negdje drugdje i da je prenio biskupsku vlast nekim drugim biskupima. Dakle pored Biblije, i povijest je opovrgla navod L. Boettnera.
Pored svega navedenog osvrnimo se na još nekoliko činjenica koje vrlo snažno idu u prilog činjenici da je Petar djelovao i bio pokopan u Rimu. Najprije, valja istaknuti značaj Konstantinovog pothvata izgradnje bazilike na Vatikanskom brdu. Naime, ovo velebno zdanje građeno je na vrlo nepogodnom geografskom lokalitetu. Kako bi izgradnja bazilike bila moguća, trebalo je podesiti teren – sjeći brdo te zatrpati i sravniti groblje, koja su bila zakonom zaštićena. Teško je pretpostaviti da bi se bilo tko odlučio na tako zahtjevan i smion pothvat bez potpune sigurnosti da je on doista isplativ – a relikvije apostolskog prvaka i osnivača rimske Crkve zasigurno prolaze taj kriterij. Ovdje možemo vidjeti još jednu potvrdu Gajeve tvrdnje da se na Vatikanskom brdu i Apijskoj cesti nalaze grobovi dvaju rimskih apostola i mučenika – Petra i Pavla.
Drugo otkriće i činjenice bitne za našu temu jesu arheološka iskapanja i proučavanja nalazišta podzemlja bazilike sv. Petra. Radovi su započeti za pape Pija XII. 1940. god. i odvijali se u nekoliko etapa sve do proglasa pape Pavla VI. 1968. kojim se službeno obznanjuje da se ispod glavnog oltara bazilike nalaze relikvije sv. Petra. U mauzoleju kod Petrovog groba koji će kasnije biti otkriven najprije su pronađeni kršćanski grafiti, u čijem odgonetavanju se ističe arheologinja Margareta Guarducci. Rezultate svojih istraživanja otkriva u knjizi ''The tomb of st. Peter'' (Grob sv. Petra): kršćani se služe mističnom kriptografijom – simbolima koji imaju vlastito značenje, nepoznato nekršćanima. Na grafitima je pronađeno svjedočanstvo vjere u Presveto Trojstvo – izraženo trostrukim ponavljanjem slova A ili V koja označavaju život, zapis ''Hoc vince'' koji upućuje na autentičnost predaje o Konstantinovoj viziji, te najvažnije – iskazi štovanja Majci Božjoj i Petru.
Također, pri obližnjoj grobnici rimske obitelji Valerii pronađen je zapis: ''Petre, moli Krista za svete ljude kršćane koji su pokopani kod tvog groba.'', upućujući da se grob nalazi u blizini. Istraživači dolaze do Konstantinovog spomenika, kojim je car ogradio Petrov grob, te konačno do zida u čijoj udubini su pronađene kosti, uz ostatke grimiznog platna izvezenog zlatnim nitima, a iznad nje grafit: Petros eni – Petar je tu!
Znanstvenom analizom utvrđeno je da se radi o kostima muškarca starosti između 60-70 godina, i ubrzo papa Pavao VI. na blagdan sv. Petra i Pavla izdaje proglas kojim stavljamo konačni pečat na našu priču, u kojoj smo opovrgli još jednu antikatoličku legendu, a za više detalja o samom istraživanju preporučamo knjigu Johna Evangelista Walsha: ''The bones of st. Peter'' (Kosti sv. Petra).
(K. Keating: Catholicism and fundamentalism, 199-205;
J. Kolarić: Quaestiones selectae, 55-56;
C. Tomić: Počeci Crkve - Petar, prvak apostolski, 185-201)
U nekoliko slijedećih članaka detaljnije ćemo se pozabaviti protestantskom maksimom ''sola Scriptura'' kojom se drži da je Biblija jedino i isključivo mjerilo vjere, u kojem je zapisana čitava objava predana apostolima, dovoljna za spasenje putem osobnog tumačenja po prosvjetljenju Duha Svetoga koje dobiva svaki vjernik. De facto, radi se o predaji prvih reformatora prihvaćenoj kao aksiom unutar protestantizma, i bez posebnih potrebe za dokazivanjem uzima se kao samorazumljiva, gotova stvar. Stoga ćemo u nekoliko jednostavnih koraka iz temelja preispitati vjerodostojnost načela ''Sola Scriptura'' i uvjeriti se kako i zašto je ono u suprotnosti s logikom, poviješću spasenja, i na kraju krajeva – samom Biblijom, te ne može biti prihvaćeno kao valjano.
Najprije razmotrimo nekoliko osnovnih činjenica u pogledu izvora Božje objave, i njezinog prenošenja. Kad govorimo o Bibliji kao Riječi Božjoj, moramo znati da rabimo analogni pojam. U pravom smislu riječi Riječ Božja jest druga božanska osoba - Isus Krist (Iv 1, 1-18), dok pisani zapis objave shvaćamo kao Riječ Božju u drugotnom smislu, i da bismo otkrili sadržaj Božje poruke najprije trebamo krenuti od njegove vječne Riječi – Isusa Krista, i razmotriti njegovo djelovanje. Tu valja primijetiti način na koji Isus Krist donosi Božju poruku ovome svijetu i namjerava da se sačuva sve do konca svijeta, što će nam kasnije dati veoma važan pogled na značaj izvora objave. Pouzdano znamo da Isus osobno nije svoj nauk zapisao niti je imao namjere da se prenosi isključivo pismenim putem. Umjesto toga, Isus propovijeda Radosnu vijest riječju i djelima, a kad apostolima daje opće poslanje, upućuje ih da slijede njegov primjer:
''Isus im pristupi i prozbori: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt 28, 18-20)
''I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.'' (Mk 16, 15-16)
Moramo uzeti u obzir da Isus nigdje ne naređuje da njegove riječi budu zapisane i vrijede kao jedino mjerilo istine. Takvo što išlo bi u prilog, štoviše – bilo bi nužno, da se uspostavi valjanost načela o samodostatnosti Pisma. Kad ovo spominjemo vrijedi povući paralelu s religijom koja uči nešto slično. Primjerice, islam vjeruje da je njihova sveta knjiga – Kuran, diktiran izravno od Boga i da je kao takav preslika knjige koja se nalazi na nebu, no čak ni u tom slučaju ne prihvaća se načelo o samodostatnosti svete knjige. Još manje razloga imamo držati da bi u slučaju sv. Pisma – zbirke knjiga koje su nastajale u dužim vremenskim razdobljima, redovito kroz nekoliko redakcija, i sadrže zapis vjerskih predaja, takvo načelo imalo utemeljenja. Isus doduše naređuje da se zapišu njegove riječi u Otkrivenju kad apostol Ivan šalje poslanice sedmorim Crkvama (Otk 1,11), no osim toga nema nikakve naznake da bi Gospodin tražio da cjelokupno Evanđelje bude zapisano kao mjerilo vjere, već, kao što smo vidjeli, upućuje apostole da usmenom putem naviještaju ono što su čuli od Njega osobno, i što će naučiti po inspiraciji Duha Svetoga. Time dobivamo vrlo jasno projekciju odnosa između dvaju načina prenošenja Radosne vijesti u samom početku – dvadesetak godina nakon Gospodinovog uzašašća na nebo nema zapisano nijedan redak Novog zavjeta, i apostolski nauk prenosi se isključivo usmenim putem. Još više, osamdesetak će godina proći do zapisa posljednjeg apostolskog svjedočanstva o Isusu, a Crkva će formalno utvrditi novozavjetni kanon tek na Rimskoj sinodi 382. god.
Imajući to na umu, čini nam se potpuno nelogičnim držati da bi Biblija, koje kao kanonizirane zbirke svetih spisa praktički nije bilo u Crkvi preko 300 godina, imala vrijediti kao jedino i isključivo mjerilo vjere. Jer ako bi prihvatili takvo načelo, postavlja se pitanje što jest vrijedilo u tako dugom razdoblju kad Biblije nije bilo? Na koji je način funkcionirala primjena Isusove spasiteljske poruke? Kao što p. Arnold Damen izlaže u svojoj propovijedi, odgovor se nameće sam po sebi – Crkva mora biti taj instrument Božjeg djelovanja u ovome svijetu od početka javnog apostolskog poslanja, pa sve do konca svijeta. Crkvi je Isus povjerio zadaću povezivanja vjernika s Bogom i upućivanja u istinu, a naviještaj Božje Riječi od strane apostola ostvaruje se usmenim propovijedanjem i pisanom riječju. Oba su načina konstitutivni dio evanđeoskog navještaja i imaju jednaku snagu. Apostoli i njihovi suradnici nemaju namjere čitav nauk zapisati, još manje stvoriti jedan dogmatski priručnik, katekizam koji bi na sustavan način utvrdio čitavu javnu objavu. Suprotno tome, apostoli u pismima naslovljenim na pojedine osobe ili zajednice jednostavno konkretiziraju Predaju prema postojećim okolnostima i specifičnoj situaciji, a evanđelisti prenose sažeto svjedočanstvo Isusovog života kako bismo na njihovu riječ vjerovali u ono što je Isus činio. Uvjerimo se u to i sami:
''Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu'' (Iv 20, 30-31)
Nakana evanđelja jest uvjeriti čitatelja da je Isus Sin Božji, Mesija čiji su dolazak naviještali proroci, no sveti pisci nemaju namjere pismeno utvrditi kompletan nauk koji bi imao služiti kao jedino mjerilo. Naprotiv, apostol Ivan sam navodi da je neke stvari prikladnije prenijeti usmenim putem i nema ih namjere zapisati:
“Mnogo bih vam imao pisati, ali ne htjedoh na papiru i crnilom, nego se nadam da ću doći k vama i iz usta u usta govoriti da radost vaša bude potpuna.” (2 Iv 1, 12)
“Mnogo bih ti imao pisati, ali neću da ti pišem crnilom i perom. Nadam se da ću te uskoro vidjeti pa ćemo iz usta u usta govoriti.” (3 Iv 1, 13-14)
“A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.” (Iv 21, 25)
A sv. Pavao u više navrata upućuje vjernike da se pridržavaju pouke koju su primili na oba načina – i pismeno i usmeno:
''Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predaja kako vam predadoh.'' (1 Kor 11,2)
''Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom.'' (2 Sol 2,15)
''Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas.'' (2 Sol 3,6)
''Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.'' (2 Tim 1,13)
''Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.'' (2 Tim 2, 1-2)
…dajući do znanja da oba naviještaja imaju jednaku vrijednost, i ne daje nikakve naznake da bi se usmena propovijed imala zaustaviti na postojećoj generaciji, već Timoteja upućuje da je po autoritetu biskupske službe prenosi na slijedeća pokoljenja, i tako sve do konca svijeta. Isto vrijedi i za pisane poslanice koje uzimamo kao važeće za opću crkvu, iako su naslovljene na pojedine osobe ili zajednice, jer sve što apostoli naučavaju s autoritetom, ima se držati izjavljenim od Duha Svetoga, koji ih po Isusovom obećanju uvodi u svu istinu (Iv 14, 16-17; Mt 28, 18-20; Iv 20, 21-23).
Veoma ozbiljno pitanje u katoličko- protestantskom dijalogu jest upućivanje molitava drugim ljudima za koje vjerujemo da se nalaze u Božjoj prisutnosti. Ulazimo li u vjerski dijalog s reformiranom braćom neminovno je da se pitanje štovanja svetaca i Majke Božje nađe na dnevnom redu, stoga ćemo u ovom članku pokušati izložiti autentično biblijsko učenje o odnosu vjernika prema nebeskoj Crkvi, na obostranu korist stranaka u dijalogu.
Pozivajući se na ponajprije na redak iz Pavlove Poslanice Timoteju (1 Tim 2,5) i činjenicu da nigdje u sv. Pismu ne nalazimo eksplicitnu definiciju pravila da možemo upućivati molitve kršćanima koji su svojim životom proslavili Boga i vjerujemo da se nalaze u Njegovoj blizini, reformirane Crkve i zajednice kategorički odbacuju pomisao o ispravnosti takve prakse i ne mogu nikako shvatiti (za)što to čine katolici. Stoga najprije valja krenuti od zlatnog pravila apologetike, da je za plodonosan dijalog prije svega potrebno znati što uči pojedina strana. Nije rijetko da se misli kako katolici u naravi izjednačavaju Majku Božju i svece s Isusom Kristom pa stoga običavaju istima upućivati molitve. Takvo mišljenje morat ćemo kategoričko odbaciti i ustvrditi da Katolička crkva nijedan zemaljski stvor po prirodi postojanja ne izjednačava s Isusom Kristom. Sin Božji jedino je ljudsko biće ikad koje posjeduje božansku narav, i to od početka pa do konca svoje vječne egzistencije. Sveci su, naprotiv, ljudi podložni grijehu poput svakog od nas, koje je Bog obdario nebrojenim milostima te su ga svojim životom proslavili na zemlji i naposljetku primili vijenac slave, sjede zdesna Bogu te ga u zajedništvu anđela i Bogorodice, hvale i slave u sve vjekove. Pored toga postoji još nekoliko čestih prigovora u vezi s praksom štovanja svetaca. Svaki ćemo temeljito prostudirati kako bi ukazali da nema ništa spornog u katoličkom naučavanju te da poštujući svece i slijedeći njihov primjer, na osobit način slavimo samog Boga. Kao i dosad, Božju Riječ u potpunosti puštamo u prvi plan s nakanom da nam otkrije onu istinu koju je Gospodin po Duhu Svetom predao apostolima da je vjerno čuvaju do konca svijeta.
U samom startu, potrebno je definirati temelj na kojem baziramo vjeru da je svaki kršćanin na osobit način povezan s nebeskom Crkvom. To je općinstvo svetih, tako definirano u najranijoj ispovijesti apostolske vjere, da obuhvaća svakog pojedinca koji je neodjeljivo utkan u tkivo Kristovog mističnog Tijela:
''Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi… A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bio bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi - jedno tijelo!... I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.'' (1 Kor 12, 13-15.18-20.26-27)
''Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.'' (Rim 12, 4-5)
Po Božjoj milosti povezani smo s Kristom da činimo jedno tijelo – Crkvu Božju, koja obuhvaća nebo i zemlju. Tako uzajamno povezane u Duhu i ljubavi, sv. Pavao nas potiče na međusobno darivanje jednih drugima kako bi rasli u evanđeoskim krepostima i proslavili Boga svojim djelima:
''Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.'' (Rim 8, 35-39)
''Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem!'' (Rim 12,10)
''Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!'' (Gal 6,2)
''Zato, tješite se uzajamno i izgrađujte jedan drugoga, kako i činite.'' (1 Sol 5,11)
Kako smo povezani u jednome tijelu, temeljna je oznaka evanđeoske ljubavi pomaganje u nevolji i molitva za sve dijelove tijela kako bi Kristovo kraljevstvo skladno funkcioniralo u naviještanju Radosne vijesti:
''Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem.'' (Rim 15, 30-32)
''Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan'' (Kol 4,3)
''Braćo, molite i za nas!'' (1 Sol 5, 25)
''Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi.'' (2 Sol 3, 1-2)
''Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja kojeg sam poslanik u okovima, da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti.'' (Ef 6, 18-20)
''Molite za nas! Uvjereni smo doista da imamo dobru savjest i u svemu se želimo dobro ponašati.'' (Heb 13,18)
Po Isusovom obećanju vječnog života pozvani smo biti sol zemlji i svjetlost svijetu kako bi se po nama Božja riječ proslavljala u svijetu i bila na spasenje mnogima. Naš život treba slijediti Krista u toj mjeri te se ljubavlju očituje da smo njegovi učenici, kako bi oni koji ne vjeruju po djelima mogli slaviti Boga (1 Pt 2,12) i nasljedovati naš primjer. Ovdje nalazimo sam korijen štovanja života i djela svetih ljudi. Kako sv. Pavao želi da svatko od nas slijedi njegov primjer, isto važi i za svakog muža koji je proslavio Boga svojim životom:
''Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.'' (1 Kor 11,1)
''One su samo čule: "Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio" i slavile su Boga zbog mene.'' (Gal 1, 23-24)
''Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.'' (Fil 3, 17-20)
''Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo, na Židova najprije, pa na Grka; a slava, čast i mir svakomu koji čini dobro, Židovu najprije, pa Grku! Ta u Boga nema pristranosti.'' (Rim 2, 9-11)
''I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji.'' (1 Sol 1, 6-7)
''Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno'' (2 Sol 3,7)
A isti princip uzajamnih odnosa među živim kršćanima proteže se i na nebesku Crkvu. Slavom ovjenčane duše Božjih pravednika nalaze se u bliskom zajedništvu s Presvetom Trojicom i mogu svojom prošnjom postići da se Božja milost razlije na nas i proslavi Božje ime na zemlji. Dok mi u istom mahu na osobit način slavimo Boga priznajući tako Njegova djela na zemlji te primamo dodatni uvid u djelotvornost Božje milosti u svakom trenutku i na različite načine. Sveci su na nebu poput nebeskih anđela, stječu savršenu spoznaju Boga te sviješću o zbivanjima na zemlji mogu čuti naše molitve i prenijeti ih Bogu:
''Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!'' (1 Kor 13,12)
''Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.'' (1 Iv 3,2)
''Odgovori im Isus: "U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu.'' (Mt 22, 29-30)
''Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika." (Lk 15,10)
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima." (Mt 18,10)
Anđeli Božji na vapaj grešnika prinose molitve Ocu nebeskom, isto tako čine i sveci na nebu:
''Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene… Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu. Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka: da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.'' (Job 33, 26.29-30)
''Kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome; kad si ti pokapao mrtve, i ja sam bio uza te; kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i tvoju snahu Saru. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga! Njih se dvojica preplašiše i padoše ničice, jer ih zahvati velik strah." (Tob 12, 12-16)
''A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih.'' (Otk 5,8)
''I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.'' (Otk 8, 3-4)
Božja Riječ je na vrlo upečatljiv način potvrdila ispravnost vjerovanja Katoličke crkve! U analogiji prema anđelima nebeskim, sveci mogu na isti način biti posrednici naših molitava Ocu nebeskom. Svjesni su svega što se događa na zemlji, mogu čuti naš vapaj i prenijeti ga Bogu, koji ga je uvijek spreman uslišati zbog slave koju je po svetoj osobi stekao na zemlji. No, što je tada s riječima iz 1 Tim 2,5, možda će netko pitati? Sv. Pavao navodi Isusa kao jedinog posrednika između Boga i ljudi, kako je tada moguće da postoji više posrednika u odnosu između Boga i čovjeka?
Ovim nedoumicom pozabavio se brat Defensor u svome članku ''Jedan posrednik: Isus Krist'', gdje obrazlaže pravo značenje dotičnog citata pa možemo u potpunosti uputiti na priložene argumente. Također, uz jednu nadopunu – kontekst nam svjedoči da Pavao zapravo poziva kršćane da posreduju u molitvi za druge kako bi se poruka univerzalne uloge Kristove spasonosne žrtve širila na zemlji. Promotrimo o čemu je točno riječ:
''Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.'' (1 Tim 2, 1-5)
Izvlačimo li iz gornje perikope zaključak da je Pavlova poanta kako nitko osim Isusa ne može sudjelovati u posredničkoj službi molitve, prije svega se protivimo pozivu na uzajamno pomaganje u molitvi, a potom promašujemo samu bit govora o Isusu Kristu kao jednom posredniku. Sv. Pavao ne koristi ovu sintagmu u isključnm smislu, već uključnom – poziva sve kršćane da sudjeluju u Kristovoj službi, na izgradnju njegove Crkve i proslavu Božjeg imena. Pored svega navedenog u članku, dva mjesta na izričit način spominju posredovanje milosti od strane ljudi, čime se nipošto ne zamjenjuje Kristovu službu, već potvrđuje:
''A i vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi za nas zahvaljivali Bogu na milosti koja nam je darovana posredovanjem mnogih.'' (2 Kor 1,11)
''Tako ćete se u svemu obogatiti za svakovrsnu darežljivost koja se, našim posredovanjem, izvija u zahvalnicu Bogu.'' (2 Kor 9,11)
Doista, jedno je savršeno posredništvo koje proizlaze iz čina otkupljenja, a sekundarne je naravi svako drugo posredništvo molitve kojime Bog hoće da štujući ime Njegovih prijatelja – svetaca, osobitim načinom slavimo Njega samoga. Ovo proizlazi iz odnosa neizmjerne ljubavi između Boga i svetih koji pripadaju Njegovom imenu. Otac ispunjen evanđeoskom ljubavlju koja svjedoči do kraja, osjeća radost kod poštivanja njegovih ukućana. Koliko li će više naš nebeski Otac na čiju smo sliku stvoreni, čija ljubav seže do granice da je poslao svog Sina Jedinorođenca da smrću otkupi naše grijehe, osjećati radost kad poštujemo Njegove prijatelje!
I kao što je Jošua iskazao čast Božjem poslaniku (Jš 5, 13-15), a prorok Danijel nebeskom anđelu Gabrijelu koji mu je priopćio eshatološke tajne (Dn 8, 15-17), tako i mi činimo Bogu ugodno djelo štovanjem Njegovih slugu. Oni poput Mojsija i Samuela mogu snagom svog zagovora odvratiti lice Božje od naših grijeha (Jr 15,1), prinoseći poput Rafaela molitvu pred prijestolje Gospodnje (Tob 12, 12-16), jer molitva pravednika vrlo je djelotvorna (Jak 5,16). To je vjera apostola, vjera njihovih nasljadnika, vjera koju u kontinuitetu ispovijeda Katolička crkva po Predaji svetih apostolskih muževa.
Prva i osnovna činjenica koju trebamo imati na umu u traganju za konačnom istinom u okviru kršćanstva, jest upravo postojanje zakonitog autoriteta koji je postavio sam Krist. Odabirom i postavljanjem u službu dvanaestorice odabranih učenika Isus je stvorio temelj svoje zemaljske Crkve, na kojem će ona potpomognuta darovima Duha Svetoga rasti i širiti se po svem svijetu, a kako bi vladala unutarnja kohezija i zaštitilo vjernike od spoznajnih lutanja, Isus daje apostolima vlast upravljanja Crkvom i naučavanja, potvrđenu pomoću Duha Svetoga koji će je čuvati od svake zablude. Temeljni dijelovi sv. Pisma koji ovo dokazuje poznati su svakom vjerniku, i ovom analizom napravit ćemo sustavan prikaz svih činjenica koje neosporno dokazuju važnost i snagu apostolskog autoriteta. Najprije, Isus odabire apostole i postavlja ih u službu:
''Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: "K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje."
"U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tomu." (Mt 10, 1-15)
''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.'' (Iv 15,16)
Daje ima poslanje i vlast – da naviještaju Riječ Božju, izgone zloduhe, liječe svaku tjelesnu i duhovnu bolest, a onaj tko njih odbija i ne sluša, odbija samog Krista. Apostoli su Kristovi zamjenici, naviještaju isti nauk koji im je predao Krist i njihova riječ vrijedi kao da dolazi od samog Krista:
“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10, 16)
"Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.'' (Mt 10,40)
“Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao." (Iv 13, 20)
Riječ apostola (posebno sv. Petra, u čijoj osobi je sadržana punina vlasti nad Crkvom i jamstvo nepogrešivosti) najviši je autoritet u pitanjima koje se odnose na vjeru, moral, disciplinu i interna pitanja:
"Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 17-19)
"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,15-18)
…njihova odluka konačno je rješenje kojemu se dužan podložiti svaki kršćanin – ona vrijedi i na nebu, odnosno dobiva Božju potvrdu te posluhom apostolima odgovaramo i samom Bogu. No, apostoli nipošto ne posjeduju neograničen opseg nad svojom ovlasti, u smislu da bi mogli svojevoljno postupati i donositi bilo kakve odluke, već njihove postupke od svake zablude čuva treća božanska osoba – Duh Gospodnji, kojega Gospodin Isus izlijeva na učenike, i jamči im svoju pomoć sve do konca vremena, kako bi Crkva mogla rasti u ispravnoj vjeri i širiti Božje kraljevstvo sve do nakraj Zemlje. Nakon obećanja da će Duh Sveti upućivati u svu istinu:
''Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.'' (Iv 14,26)
''Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.'' (Iv 16, 12-14)
…Isus ispunjava svoju riječ i šalje im Pomoćnika koji će biti s Crkvom sve do svršetka svijeta:
''Isus im pristupi i prozbori: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt 28, 18-20)
''Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 21-23)
Nakon Isusovog uzašašća k Ocu nebeskom, apostoli su predanu vlast čuvali i vršili sa svom ozbiljnošću, odgovornošću i žarom da privode duše Kristu. Najbolju potvrdu načina na koji Duh Sveti upućuje u istinu nalazimo na Jeruzalemskom saboru apostola. Nakon što Petar kao apostolski prvak izlaže obvezni doktrinarni nauk (Dj 15, 6-12), a Jakov kao jeruzalemski biskup tumači Petrovu odluka i izlaže disciplinsko uređenje (Dj 15, 13-21), apostoli šalju pismo okolnim Crkvama u kojem stoji zaključak da je njihova odluka donesena pod Duhom Svetim koji ih je uputio u istinu:
''Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!'' (Dj 15, 28-29)
Pavao drugdje ponovno ističe da su apostoli Kristovi poslanici koji umjesto njega donose obvezne odluke za dobrobit Crkve:
“Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5, 20)
“Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa.” (Gal 4, 14)
…koja je stup i uporište istine živoga Trojedinog Boga:
''Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.'' (1 Tim 3,15)
Kako je Isus prisutnost Duha Svetoga i čuvanje istine po Njemu obećao do konca vremena, taj autoritet prešao je na nasljednika apostola – episkope (biskupe), koji su postavljeni u službu zadržavajući iste ovlasti predane apostolima. Tako Petar kao apostolski prvak, odnosno sustarješina ostalim starješinama, upućuje svoje službenike na koji način treba upravljati povjerenom pastvom:
''Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada.'' (1 Pt 5,1-3)
…znajući pritom da je Duh Sveti taj koji vodi Crkvu i njome upravlja preko crkvenih službenika i u suradnji s njima:
''A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima.'' (1 Kor 2, 12-13)
Apostol Pavao na više mjesta potiče vjernike da se dragom voljom podlažu zakonitom autoritetu povjerenih pastira, a potonje na poseban način upućuje da pasu svoje stado sa svom krepošću koja dolazi kao plod Duha Istine:
''Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni.'' (1 Kor 4, 1-2)
''Zaklinjem vas, braćo - znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih - da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se.'' (1 Kor 16,16)
''Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela! Gajite mir među sobom!'' (1 Sol 5,12-13)
''Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali… Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.'' (Heb 13, 7-10.17)
...daje im ovlast da postavljaju službenike, upravljaju zajednicom i suzbijaju svako krivovjerje:
''Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.'' (1 Tim 1,3-4)
''Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio'' (Tit 1,5)
…tako da nitko kome nije povjerena apostolska ovlast, nema pravo zadirati u nju i osporavati je nasljednicima apostola:
''Zapovijedaj to i naučavaj! Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.'' (1 Tim 4, 11-16)
''To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.'' (Tit 2,15)
…jer upravo oni posjeduju ovlast izopćenja pojedinog člana koji bi unosio razdor u zajednicu vjernih, bilo svojim ponašanjem, krivim naucima ili drugim načinom sablazni:
''Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.'' (2 Sol 3, 14-15)
''Među njima je Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti.'' (1 Tim 1,20)
''A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni. S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.'' (Tit 3,10)
Da je tome tako, osim činjenica koje ukazuju na njihovu ovlast, svjedoči i Pavlov poziv Timoteju da povjereni nauk zajedno s ovlastima naučavanja i upravljanja zajednicom, prenosi dalje na pouzdane ljude koji će nastaviti voditi Crkvu u kontinuitetu službe, sve do drugog dolaska Gospodina Isusa Krista:
''Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.'' (2 Tim 2,1-2)
Stup i uporište istine – Kristova Crkva, kojoj je povjereno čuvanje, prenošenje i širenje apostolskog nauka, nalazi se i danas u ovome svijetu, na dijelu puta do vječnosti. Da bismo je prepoznali moramo slijediti načela istaknuta u sv. Pismu: neprekinuti slijed nasljednika apostola na čelu s apostolskim prvakom – sv. Petrom, i njegovim nasljednicima. Upravo na tom temelju Isus je odlučio sazidati svoju zemaljsku Crkvu, sa svim autoritetom upravljanja i naučavanja, te neprevarljivošću zajamčenu djelovanjem Duha Svetoga.
Bez ikakve dvojbe, ovo pitanje obavezno će se pojaviti u apologetskoj raspravi s kršćanima pod naglašenim atributom Biblije ili reforme. Nije malo onih, koji samu izradu svetih predmeta smatraju zabranjenom, a štovanje istih kvalificiraju kao idolopoklonstvo i mnogi katolici ostaju u nedoumici kako pružiti adekvatan odgovor u obranu učenja Kristove Zaručnice. Štoviše, ponekad čak i spontani pogled u biblijski tekst Dekaloga može izazvati sumnju. Tako nastaje pomisao da katolici protivno Božjim zapovijedima drže kipove u svojim crkvama, čime upadaju u grijeh. Da nema nikakve osnove takvoj bojazni, nastojat će pokazati ovaj tekst na temelju autentičnih biblijskih navoda, i istovremeno poučiti čitatelja kako opovrgnuti prigovor opozicije.
Najprije razmotrimo o čemu govori biblijski tekst Dekaloga:
"Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.'' (Izl 20, 2-6)
Obratimo pažnju na tri dimenzije Božje zapovijedi: pravljenje, klanjanje i služenje urezanom liku, poredanih u gradaciji. Svaki od tri stupnja prikazuje različiti aspekt jednog grijeha koji nazivamo idolopoklonstvom. Krenimo od definicije. Pod idolopoklonstvom možemo smatrati podudarnost uma i čina u klanjanju određenom predmetu kao nečemu nadnaravnom, što kao takvo posjeduje božanska svojstva. Cijenjena opozicija, nažalost, zanemaruje stanje uma i činu samom po sebi pripisuje definirano značenje. Na ovo ćemo se kasnije osvrnuti, najprije ukažimo na prvi prigovor koji nas može zateći. Zanemarujući smisao cjelokupne Božje naredbe, mnogi izvlače iz konteksta prvi dio i tvrde da je Bog izričito zabranio svaki oblik izrade likova u vjerske svrhe. Takvo što nije točno. Upravo suprotno – Bog izričito naređuje da budu izgrađeni kipovi kerubina i oslikane zavjese u Njegovom Svetištu:
''Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište.'' (Izl 25, 18-20)
"Prebivalište načini od deset zavjesa: od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Na njima neka budu vezeni likovi kerubina - djelo umjetnika'' (Izl 26,1)
"Napravi zavjesu od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Neka su na njoj izvezeni kerubini.'' (Izl 26,31)
A zatim, Salomon na Božji poticaj kreće u gradnju jeruzalemskog Hrama, te izgrađuje istovjetne slike i kipove, ovaj put bez izričitog spomena o uzorku:
''U Debiru načini dva kerubina od maslinova drveta. Bili su visoki deset lakata. Jedno je krilo u kerubina bilo pet lakata i drugo je krilo u kerubina bilo pet lakata; deset je lakata bilo od jednoga kraja krila do drugoga. I drugi je kerubin bio od deset lakata: jednaka mjera i jednak oblik obaju kerubina. Visina jednog kerubina bila je deset lakata, tako i drugoga. Smjestio je kerubine usred nutarnje prostorije; širili su svoja krila, tako da je krilo jednoga ticalo jedan zid, a krilo drugoga ticalo drugi zid; u sredini prostorije krila im se doticahu. I kerubine je obložio zlatom. Po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova, zlatom je pokrio i pod Hramu iznutra i izvana.'' (1 Kr 6, 23-30)
''Načinio je deset tučanih podnožja; svako je podnožje bilo četiri lakta dugo, četiri lakta široko, a tri lakta visoko. Podnožja su bila ovako izrađena: imala su okvire, a okviri su stajali među preponama. Na okvirima među preponama bili su lavovi, volovi i kerubini; a na samim preponama, kako iznad lavova i volova tako i pod njima, bijahu ukrasi poput vijenaca.'' (1 Kr 7, 27-29)
Također, prisjetimo se mjedene zmije, preko koje Bog ozdravlja ljude:
''Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: "Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda." Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.'' (Br 21, 8-9)
U navedenim primjerima jasno se potvrđuje naša pretpostavka. Bog zabranjuje idolopoklonstvo – izradu, klanjanje i služenje idolima, ali dopušta gradnju kipova i slika u religiozne svrhe. Možda ćete se upitati – ne podrazumijeva li termin urezanog lika oba pojma? Odgovor je negativan, prevodilac je ovdje inzistirao na hrvatskom izrazu i stvorio malu pomutnju. Pogledamo li primjerice engleski prijevod, primjećujemo termin idola čime se pravi razlika u odnosu na obične kipove i slike.
Što podrazumijevamo pod ''običnim'' kipovima i slikama? Upravo ono što smo prethodno pročitali – slike i kipove koji su puka reprezentacija prikazanog i ne pripisuju im se nadnaravna svojstva kao takvima.
A kako, tada, konkretno izgleda idol i na koji način se prema njemu ophode idolopoklonici? Imamo li primjer u Bibliji? Naravno da imamo, i to vrlo ilustrativan.
''A imali su u Babilonu kumira imenom Bela i prinosili mu svaki dan po dvanaest artaba najboljeg brašna, četrdeset ovaca i šest metreta vina. I kralj ga je štovao i svaki dan išao da mu se klanja. A Daniel se klanjaše svome Bogu. Stoga mu reče kralj: "Zašto se ti ne klanjaš Belu?" On odgovori: "Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!'' Tada će kralj: "Ti dakle misliš da Bel nije živi bog? Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?" I reče Daniel smiješeći se: "Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio." Svećenici mu Belovi rekoše: "Mi ćemo izići, a ti, o kralju, naredi da se postave jela i donese miješano vino: zatim zaključaj vrata i zapečati ih svojim prstenom; ako ujutro dođeš i ne nađeš da je Bel sve pojeo, neka umremo - mi ili Daniel, naš klevetnik." Nisu se bojali, jer bijahu načinili pod stolom tajni ulaz kojim bi svaki dan dolazili i trošili jelo. Ali kad oni izađoše i kralj dade postaviti jela Belu, Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim. Tada iziđoše, zaključaše vrata, zapečatiše ih kraljevim prstenom te otiđoše. Svećenici, po običaju, dođoše noću sa ženama i djecom: sve izjedoše i popiše. Kralj sutradan urani, a tako i Daniel. I kralj ga zapita: "Daniele, jesu li pečati nepovrijeđeni?" - "Nepovrijeđeni su, kralju", odgovori Daniel. Čim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: "Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!" Daniel se nasmija; zadrža kralja da ne uđe, pa mu reče: "Pogledaj pod, istraži čije su ovo stope!" "Vidim stope muškaraca, žena i djece" reče kralj. I bijesan, dade uhvatiti svećenike, žene i djecu njihovu. Tada mu pokazaše tajna vrata na koja su ulazili i trošili ono što bijaše na stolu. Kralj ih dade pogubiti, a Bela predade Danielu, koji razori njega i njegov hram.'' (Dan 14, 3-7. 13-22)
Ovdje jasno razabiremo na koji načina su poimali i kako su se Babilonci ophodili prema idolu – smatrali su ga živim bogom koji jede, pije, uslišava molitve i čini čudesa. Idol zapravo može biti bilo koji premet kojemu pripisujemo božanska svojstva. Kao što rekosmo, umna projekcija je ključni faktor koji determinira pravu prirodu čina. Uzmimo još jedan odličan primjer koji pravi razliku između kipa i idola:
''Treće godine kraljevanja Hošee, sina Elina, u Izraelu, postao je judejskim kraljem Ezekija, sin Ahazov. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad se zakraljio. Kraljevao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Materi mu je bilo ime Abija, Zaharijina kći. Činio je što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David. On je uklonio uzvišice, srušio je stupove, sasjekao je ašere i razbio zmiju od mjedi koju bijaše načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.'' (2 Kr 18, 1-4)
Kao što vidimo, Mojsijeva zmija koja je izvorno služila Bogu da liječi otrovane i bila smatrana običnim kipom od mjedi, kasnije postaje idol jer su joj se Izraelci počeli klanjati kao bogu! Upita li vas itko o razlici između kipova koje imamo u crkvama i idola, mirne duše mu iznesite ovaj primjer.
Kad smo, dakle, objasnili pravo značenje zapovijedi o zabrani idola, definirali idolopoklonstvo i ukazali na razliku između lika i idola, nailazimo na idući prigovor. Sve što smo čuli stoji, no katolici se klanjaju i kleče pred kipovima! Štoviše, neki ih čak pobožno dodiruju, ljube i kite cvijećem – ovdje mora biti riječ o idolopoklonstvu!
Možda, za nekog tko nastoji unaprijed donositi zaključke, ali ne i za onog tko pomnije ispita umnu predodžbu, koja determinira pravu narav čina. Neki naime smatraju da se određenim gestama poput klečanja i klanjanja objektu a priori pridaju nadnaravna svojstva. Ova tvrdnja logički nipošto ne može stajati. Uvjerimo se o tom iz sv. Pisma:
''Zatim ustade David, iziđe iz pećine i vikne za Šaulom: "Gospodaru kralju!" A kad se Šaul obazre, David se baci ničice na zemlju i pokloni mu se'' (1 Sam 24,9)
''Javiše Salomonu: "Gle, Adonija se uplašio kralja Salomona i eno se drži za rogove žrtvenika govoreći: 'Neka mi se danas kralj Salomon zakune da neće sluge svoga mačem pogubiti.'" Salomon reče nato: "Ako se pokaže poštenim čovjekom, neće mu ni vlas s glave pasti na zemlju; a nađe li se u zlu, poginut će." Tada zapovjedi Salomon da ga odmaknu od žrtvenika; on dođe i pade ničice pred Salomonom, koji mu reče: "Pođi svome domu!" (1 Kr 1, 51-53)
''I kad je Obadija bio na putu, eto mu u susret Ilije; poznavši ga, pade ničice i reče: "Jesi li to ti, gospodaru Ilija!" On mu odgovori: "Ja sam! Idi i reci svome gospodaru: 'Evo Ilije!'' (1 Kr 18,8)
''Uto dođe David do Ornana, a on, pogledavši i opazivši Davida, dođe s gumna i pokloni se Davidu licem do zemlje.'' (1 Ljet 21,21)
Pojedinci se kralju i proroku čak klanjaju do zemlje, ali oni očigledno njih ne drže bogovima niti im pripisuju nadnaravna svojstva. Štoviše, smatraju ih običnim ljudima i dolazi do ''nesklada'' između forme i sadržaja čina, ako možemo o tom uopće govoriti. Zapravo, ne možemo jer Biblija također prati logički determinizam vanjskog čina. Kako i ne bi, kad govorimo o pisanoj Riječi Božjoj!
Prema tome, ne postoji nikakva osnova za tezu o idolopoklonstvu štujemo li slike ili kipove svetaca evidentnim vanjskim činom, sve dok smo svjesni činjenice da se radi samo o običnom prikazu. Analogno predodžbi prirode stvari koju štujemo, možemo govoriti o dva stupnja časti: potpuno klanjanje ili obožavanje (latreia), koje pripada jedino Bogu, i štovanje (proskinesis). Štovati možemo sve stvari i ljude. Na ovaj način definirano je učenje o svetim slikama na Drugom nicejskom saboru 787. god.
Da doista svaki čovjek štuje određene predmete, ostaje neosporna činjenica, iako je možda ne primjećujemo. Tako svaki od nas stavlja sliku drage osobe na istaknuto mjesto ili iskazuje osobitu pažnju prema određenom predmetu, stavlja cvijeće na grob (u skladu sa Sir 46,12), i sl. Na kraju iz svega navedenog možemo zaključiti: štovanje slika i(li) kipova kao reprezentativnih predmeta ne može biti pogrešno jer nalazi svoje opravdanje u sv. Pismu. I kao što Židovi pred Zidom plača ne upućuju molitve zidu kao takvome, već Bogu, na jednak način nam mogu slike i kipovi poslužiti da se usredotočimo na molitvu. Princip je isti.
Kršćani drže da je Bibliju nadahnuo Bog. No, danas znamo da u Bibliji postoji značajan broj povijesnih i znanstvenih netočnosti, mnoštvo grešaka koje svjedoče o njezinom ljudskom porijeklu. Nisu li te spoznaje dokaz neutemeljenosti kršćanske vjere i pomanjkanja vjerodostojnosti Biblije?
Drukčije nego se vjeruje u Kuranu, koji nam ovdje može poslužiti za usporedbu, za Bibliju se uvijek znalo da je nije na nebu ispisao jedan autor, nego su je razni autori pisali na zemlji, kako to vrlo jasno svjedoče Pavlove poslanice i početak Lukina evanđelja. Iz toga logično slijedi da Biblija nije bez nedostataka i pogrešaka, nejasnoća i zamršenosti, ograničenosti i zabluda. No, njezinu istinu ne jamče nepogrešivost i neobmanjivost autora, nego istina sadržaja. Biblija nema, niti joj trebaju, nikakve ''izvanjske'' božanske legitimacije, nego se ona sama legitimira na temelju svjedočanstava ''iznutra'' – kao nadahnuće za puninu života.
Biblija je izuzetno složena zbirka dokumenata vjere koji nisu jednostavno Božja objava i riječ, već u ljudskom obliku svjedoče Božju objavu i riječ. To je u mnogim ljudskim riječima jedna Riječ Božja. Tako Biblija za razliku od Kurana nije nikada smatrana neprevodivom, već je gotovo otpočetka korištena u latinskom prijevodu (Vulgata). S Biblijom se nije događalo da bi njena gramatika kasnije određivala jezične standarde, kao što je to opet slučaj s Kuranom i arapskim jezikom. Dakle kršćanstvo nije religija knjige u smislu kako je to islam. Ipak, to izvorno shvaćanje Biblije o njoj samoj nije se u Crkvi uvijek poštivalo pa kršćanstvo nije bilo pošteđeno mnogih konflikata s prirodnim znanostima (od Kopernika do Darwina) koji su nastajali uslijed zabluda o biblijskoj nepogrešivosti.
Tako je u značajnom periodu kršćaske povijesti kod crkvenih autoriteta postojao stav da su biblijski pisci samo pisari Duha Svetog, te stoga pišu na mehanički način, neovisno o svojoj osobnosti. Danas se takav stav zadržao samo kod fundamentalističkih kršćanskih zajednica. Takvo razmišljanje pokazuje nerazumijevanje načina kako Bog surađuje s ljudskom naravi. Bog ne opsjeda čovjeka, niti mu ulazi u um, već surađuje s čovjekom koji mu se otvorio. Svaka drugačija interakcija bila bi suprotna s načelom čovjekove slobodne volje. Stoga je logično da se kroz to djelo mogu očitovati i nesavršenosti njegova autora. Danas je prevladana alternativa po kojoj je Biblija ili samo Riječ Božja i stoga obvezatna objava ili samo čovjekova riječ i stoga neobvezatno ljudsko iskustvo. Nasuprot tome, Božja Riječ dostupna je samo u čovjekovoj riječi, božanska objava prenosi se samo ljudskim iskustvom i interpretacijom.
Od evidentnih grešaka u Bibliji su uočene manjkavosti na području biologije (npr. kunić se ubraja u preživače - Lev 11,6), povijesti (u Knjizi o Danijelu stoji da je Baltazar sin Nabukodonozora, a zapravo je on sin Nabonida, četvrtog nasljednika Nabukodonozora), pa i greške u citiranju samih biblijskih knjiga (u Markovu evanđelju 2,26 Isus spominje događaj vezan uz velikog svećenika Abijatara, no riječ je zapravo o svećeniku Ahimeleku iz 1 Sam 21,2-7). Markovo evanđelje također sadrži neke pogrešne geografske podatke, koji su ispravljeni u kasnije napisanim evanđeljima po Luki i Mateju.
Stoga je u Katoličkoj crkvi pojam biblijske nezabludivosti danas napušten. Papinska biblijska komisija u dokumentu "Tumačenje Biblije u Crkvi" iz 1993.g. to nedvojbeno izriče kada kaže da danas samo biblijski fundamentalizam "neopravdano inzistira na nepogrešivosti detalja u biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih činjenica ili navodnih znanstvenih istina". No, biblijska vjerodostojnost je ostala sačuvana u samoj njenoj biti. To je izrazila konstitucija Drugog vatikanskog koncila Dei Verbum koja u 11. poglavlju kaže da Biblija "sigurno, vjerno i bez zablude poučava istinu ... radi našega spasenja...". Dakle, Biblija je pogrešiva i manjkava u mnogim svojim izričajima, ali je nepogrešiva kao Riječ koja čovjeku otkriva Božju volju i poziva ga na djelovanje. Ili, riječima Karla Rahnera, "s Isusom je dana nova, nenadmašiva blizina Boga koja se pobjedonosno održava sama od sebe i koja se ne može odvojiti od njega, blizina koju on naziva došlim-dolazećim Kraljevstvom Božjim koja čovjeka tjera na eksplicitnu odluku, hoće li ili neće prihvatiti tog tako bliskim postaloga Boga" ("Temelji kršćanske vjere: Uvod u pojam kršćanstva", Ex libris, Rijeka, 2007., str. 349).
.
.Je li Biblija zbilja Božja Riječ?
Odgovor: Odgovor na ovo pitanje neće odrediti samo kako gledamo na Bibliju i na njezinu važnost u našim životima, nego će u konačnici ostaviti vječni utisak na nas. Ako je Biblija zaista Božja Riječ, trebali bismo je njegovati, proučavati, biti joj poslušni, i na kraju pouzdavati se u nju. Ako je Biblija Božja Riječ, tada odbaciti nju znači odbaciti samoga Boga.
Činjenica da nam je Bog dao Bibliju dokaz je i slika Božje ljubavi prema nama. Izraz »objava« jednostavno znači da je Bog čovječanstvu saopćio kakav je i kako možemo imati pravilan odnos s njim. Ove stvari ne bismo mogli znati da nam ih Bog nije božanski otkrio u Bibliji. Iako je Božja objava u Bibliji dana progresivno tijekom otprilike 1 500 godina, oduvijek ja sadržavala sve što je čovjek trebao znati o Bogu kako bi imao pravilan odnos s Bogom. Ako je Biblija zaista Božja Riječ, tada je ona vrhovni autoritet u svim pitanjima vjere, religijske prakse i morala.
Moramo se zapitati kako možemo znati da je Biblija Božja riječ, a ne samo dobra knjiga. Što je to svojstveno Bibliji, a što je odvaja od svih religijskih knjiga koje su ikada bile zapisane? Postoji li dokaz da je Biblija zbilja Božja riječ? To su pitanja koja moramo sagledati, ako ozbiljno istražujemo biblijsku tvrdnju da je Biblija upravo Božja riječ, nadahnuta od Boga i koja je sasvim dovoljna za sva pitanja vjere i prakse.
Bez sumnje, Biblija tvrdi da je zaista Božja riječ. To se jasno vidi u stihovima poput 2. Timoteju 3,15-17, koji tvrde: »… jer od djetinjstva poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Isusa Krista. Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.«
Kako bismo odgovorili na ova pitanja, moramo se obazreti na unutrašnje i vanjske dokaze o tome da je Biblija zaista Božja riječ. Unutrašnji dokazi jesu oni unutar same Biblije, a svjedoče o njezinu božanskom podrijetlu. Jedan od prvih unutrašnjih dokaza da Biblija jest Božja riječ vidi se u njezinu jedinstvu. Iako se radi o šezdeset šest pojedinačnih knjiga, pisanih na tri kontinenta, na tri jezika, tijekom 1 500 godina, s preko 40 autora (s različitim životnim putevima), Biblija ostaje jedinstvena knjiga od početka do kraja, bez proturječja. Ova je jedinstvenost specifična u odnosu na sve druge knjige i dokaz je božanskog podrijetla riječi, dok je Bog poticao ljude na način da su zapisali sâme njegove riječi.
Drugi unutrašnji dokaz koji upućuje na to da Biblija zaista jest Božja Riječ vidi se u detaljnim proročanstvima sadržanim na njezinim stranicama. Biblija sadrži na stotine detaljnih proročanstava koja se odnose na budućnost pojedinih nacija, uključujući Izrael, na budućnost pojedinih gradova, na budućnost čovječanstva, te na dolazak onoga tko bi bio Mesija, Spasitelja ne samo Izraela nego svih koji vjeruju u njega. Za razliku od proročanstava u drugim religijskim knjigama ili Nostradamusovih proročanstava, biblijska proročanstva krajnje su detaljna i uvijek su se pokazivala istinitima. Postoji preko tristo proročanstava o Isusu Kristu samo u Starom zavjetu. Ne samo da ona proriču gdje će se roditi i iz koje će obitelji poteći, nego i kako će umrijeti, te da će uskrsnuti trećega dana. Jednostavno ne postoji logičko objašnjenje ispunjenih proročanstava u Bibliji osim njezina božanskog podrijetla. Nema ni jedne druge religijske knjige s dosegom ili vrstom predskazujućeg proročanstva kakvo ima Biblija.
Treći unutrašnji dokaz božanskog podrijetla Biblije vidi se u njezinu svojstvenom autoritetu i sili. Iako je ovaj dokaz subjektivniji od prva dva, nije ništa manje silno svjedočanstvo božanskog podrijetla Biblije. Biblija ima jedinstven autoritet koji nema ni jedna knjiga do sada napisana. Taj autoritet i sila najbolje se vide u načinu na koji su bezbrojni životi promijenjeni čitanjem Biblije. Ona liječi ovisnike o opojnim sredstvima, oslobađa homoseksualce, mijenja napuštene i iscrpljene, te preobražava okorjele kriminalce, kori grješnike, a mržnji pretvara u ljubav. Biblija posjeduje dinamičnu silu mijenjanja koja je jedino moguća zato što je zbilja Božja riječ.
Osim unutrašnjih dokaza koji potvrđuju da je Biblija zaista Božja riječ, postoje i vanjski dokazi koji na to upućuju. Jedan od tih dokaza jest povijesna istinitost Biblije. Budući da Biblija povijesne događaje detaljno opisuje, njezina istinitost i preciznost podložne su provjeri kao svi drugi povijesni dokumenti. Pomoću arheoloških dokaza i drugih pisanih dokumenata, povijesni zapisi u Bibliji uvijek se iznova pokazuju točnima i istinitima. Zapravo, svi arheološki i rukopisni dokazi koji podržavaju Bibliju čine je najbolje dokumentiranom knjigom drevnoga svijeta. Činjenica da Biblija točno i istinito bilježi povijesno dokazane događaje značajna je indikacija njezine istinitosti što se tiče religijskih pitanja i doktrina, te pomaže dokazati tvrdnju da je zaista Božja riječ.
Drugi vanjski dokaz da je Biblija zaista Božja riječ čini integritet njezinih ljudskih autora. Kao što smo već rekli, Bog je koristio ljude s različitim životnim putevima kako bi svoje Riječi zapisao za nas. Proučavajući živote ovih ljudi nema valjanog razloga ne vjerovati da su to bili pošteni i iskreni ljudi. Ispitivanjem njihovih života i činjenice da su bili spremni umrijeti (često mučnom smrću) zbog onoga u što su vjerovali, uskoro postaje jasno da su ovi obični i pošteni ljudi istinski vjerovali da im je Bog govorio. Ljudi koji su pisali Novi zavjet i stotine drugih vjernika (1 Korinćanima 15,6) znali su da je njihova poruka istinita jer su vidjeli Isusa Krista i proveli vrijeme s njim nakon njegova uskrsnuća. Preobražaj koji je nastupio nakon što su vidjeli uskrsloga Krista strahovito je utjecala na ove ljude. Od ljudi koji su se skrivali od straha, oni su se promijenili u ljude koji su bili spremni umrijeti za poruku koju im je Bog objavio. Njihovi životi i njihove smrti svjedoče za činjenicu da Biblija zaista jest Božja riječ.
Posljednji vanjski dokaz da je Bibilja zaista Božja riječ jest njezina neuništivost. Zahvaljujući njezinoj važnosti i tvrdnji da je zaista Božja riječ, Biblija je pretrpjela više zlih napada i pokušaja da je se uništi nego ijedna druga knjiga u povijesti. Počevši od ranih rimskih careva kao što je bio Dioklecijan, preko komunističkih diktatora, do modernih ateista i agnostika, Biblija je izdržala i nadvladala sve napadače, te je još uvijek najprodavanija knjiga na svijetu.
S vremenom su skeptici počeli tretirati Bibliju kao mitološku knjigu, ali je arheologija potvrdila da se radi o povijesnoj knjizi. Protivnici su napadali njezino učenje kao primitivno i zastarjelo, ali njezini moralni i zakonski sadržaji i učenja pozitivno su utjecali na društva i kulture diljem svijeta. Znanost, psihologija i politički pokreti nastavljaju je napadati, ali ona ostaje jednako istinita i važna danas kao u vrijeme kad je napisana. To je knjiga koja je promijenila bezbroj života i kultura u posljednjih 2 000 godina. Bez obzira kako je protivnici nastojali napadati, uništiti ili diskreditirati, Biblija ostaje jaka, istinita i jednako važna nakon napada kao što je bila prije njih. Točnost koja se sačuvala usprkos svakom pokušaju da se iskrivi, napadne ili uništi jasno je svjedočanstvo o činjenici da Biblija zaista jest Božja Riječ. Ne bi nas smjelo iznenaditi to što bez obzira koliko napadana, Biblija uvijek izlazi nepromijenjena i neozlijeđena. Na kraju, Isus je rekao: »Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći« (Marko 13,31). Nakon sagledavanja dokaza, bez sumnje možemo reći: »Da, Biblija zaista jest Božja riječ.«
.
