|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Od vjerskih istina Katoličke crkve papinstvo je jedan od nekoliko specifikuma koji ne prihvaća nijedna druga crkva ili vjerska zajednica. Zbog svojeg sadržaja koji govori o osobi rimskog pape kao zamjenika Kristovog te vrhovnog vjerskog i jurisdikcijskog autoriteta zemaljske Crkve podiže mnoge kontroverzije te izaziva brojne napade i osporavanja. U ovoj prezentaciji pokušat ćemo pojasniti biblijsku pozadinu – iznijeti argumente koji govore u prilog primata apostola Petra i njegovih nasljednika, te pružiti odgovor na protivničke napade. Naglasak valja staviti na pomniji studij pozadine biblijskih redaka koje možda čujemo više puta, ali nikad ne zastanemo da razmislimo o njihovom stvarnom značenju koje se često krije iza simboličkih izjava i gesti, koje čine samu srž Isusove propovijedi. I budući da se radi o veoma opsežnoj temi koja, obuhvaćajući osvrt iz perspektive čitave Božje poruke Novog zavjeta i različitih kutova gledišta - nikad ne može biti do kraja iscrpljena, pokušat ćemo dati što je moguće jezgrovitiji prikaz biblijskog učenja o Petrovom primatu, dokazujući da je Isus u osobi Petra i njegovih nasljednika ustanovio službu koja će biti temelj evanđeoske istine i jedinstva u Njegovom mističnom tijelu – Crkvi.
Imamo li namjere započeti iz samog središta stvari, svaki govor o Petrovom prvenstvu i službi papinstva kreće od 16. poglavlja Matejevog evanđelja, teksta koji je svakome kršćaninu, posebice katoliku, dobro poznat. Tu nalazimo glavni potporanj ove katoličke doktrine, i stoga ne začuđuje da se upravo ovo mjesto, možda i više od bilo kojeg drugog u sv. Pismu, pokušava tumačiti na najrazličitije načine s jasnom nakanom da se smisao okrene u vlastitu korist. Promotrimo ga u cijelosti:
''Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.'' (Mt 16, 13-20)
Kao što vidimo iz teksta, Petar iz posebne objave koja mu je dana s nebesa prvi među učenicima ispovijeda vjeru u Isusa Krista kao obećanog Mesije koji ima otkupiti izabrani narod. Zbog ove posebne karizme Isus njegovom izvornom imenu – Šimun, dodaje novo – Petar, što u prijevodu znači stijena, i proglašava ga stijenom na kojoj će izgraditi svoju Crkvu, koju nijedna sila, pa ni vrata paklena neće uspjeti nadvladati da otpadne od te iste vjere koju je Petar upravo ispovjedio. Da bi se to ostvarilo Isus mu obećava ključeve kraljevstva nebeskog – simbol autoriteta i vlasti kojom će Petar čuvati tu istu vjeru te biti jamstvo trajne neiskvarenosti božanskog nauka.
Ovdje valja obratiti pozornost na nekoliko ključnih motiva. Najprije, tu je novo ime koje Isus daje Šimunu – Petar. Svi ste vjerojatno čuli za poznatu latinsku izreku ''nomen est omen'', što znači – u imenu je znamenje. Običajno pravilo koje je vrijedilo u helenističko- rimskoj kulturu, a još više u semitskoj, što se posebice daje naslutiti u govoru Staroga zavjeta. U nekoliko situacija kada Bog odlučuje dati vlast i poslanje značajnim osobama u povijesti spasenja, kao znak formalne potvrde daje im i novo ime. Pogledajmo o čemu se radi:
"A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima; i nećeš se više zvati Abram - već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći.'' (Post 17, 4-6)
''Još reče Bog Abrahamu: "Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći." (Post 17, 15-16)
''Bog mu reče: "Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov nego će Izrael biti tvoje ime." Tako ga prozva Izraelom. Onda mu Bog reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni! Budi rodan i množi se! Od tebe poteći će narod, mnoštvo naroda, i kraljevi iz tvog će izaći krila.'' (Post 35, 10-11)
Kao što vidimo, Bog Abrama, Saraju i Jakova izabire za pretke naroda s kojim će kasnije sklopiti savez i učiniti ga odabranim, i kao znak odabranja daje im novo ime, isto kao što Isus čini prema Šimunu. Nijedan drugi od dvanaestorice nije dobio novo vlastito ime, i posebno je važno istaknuti da osobno ime ''Stijena'' kao takvo nije postojalo u židovskoj sredini. Malo bi smisla imalo da Isus kao Sin Božji te pravi Bog daje određenoj osobi jedno posve neuobičajeno, nepoznato ime a da za to nema posebnog razloga. Razlog definitivno mora postojati, a to je - kao što vidimo u gornjem tekstu, jedna posebna služba u novom Božjem narodu – Crkvi. Drugi osobito važan simbol jesu ključevi kraljevstva nebeskog. U antičkih naroda koji svoje gradove opasuju visokim zidinama i golemim ulaznim vratima, ključ je simbol vlasti, a u tradiciji je zadržan i kod nas sve do dana današnjeg (primjerice – čin primopredaje ključeva kod kupnje nekretnine). Ključeve bi posjedovala samo osoba koja ima vlast nad objektom ili lokalitetim čija vrata oni otvaraju. Pogledajmo biblijsku paralelu:
''…i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat', tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.'' (Iz 22, 20-22)
“I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.” (Otk 3,7)
Bog Elijakimu obećava dati ključ kuće Davidove – koja je simbol kraljevske vlast nad Judejom. Na jednak način Isus obećava Petru dati ključeve nove kuće Davidove, novog naroda s kojim će sklopiti svoj savez smrću na križu i uskrsnućem – a to je Crkva. Kao što vidimo, snaga je ključeva konačnost odluke, a time i vrhovna vlast - Petrove odluke imaju potvrdu na nebu i kao takav posjeduje jedinstven autoritet. Isto tako, valja obratiti pažnju na mjesto gdje se odvija ova scena. Isus s učenicima dolazi u krajeve Cezareje Filipove, koja se ovdje spominje samo jedinput u svim evanđeljima. Za ovu posebnu prigodu Isus je odabrao ovo mjesto iz veoma razumljivog razloga. Naime, poznato je da se u blizini grada nalazi masivna stijena i opravdano je pretpostaviti da se scena odigrala upravo na tome mjestu. Židovima onog vremena puno bi značila simbolika da Isus Šimuna proziva Stijenom stojeći blizu stijene. Znamo da je Isus pridavao veliku važnost simbolima, ne samo govorom u usporedbama već i mnogim drugim gestama čijim pravim značenjem otkrivamo neizmjerno bogatstvo Božje riječi, a ova scena sasvim sigurno spada u tu skupinu.
U vezi Petrovog imena, još je zanimljivo primijetiti da se naziv ''Stijena'' u Starom zavjetu koristi kao jedan od Božjih atributa:
''On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.'' (Pnz 32,4)
''Uzdajte se u Jahvu dovijeka, jer Jahve je Stijena vječna.'' (Iz 26,4)
…te poput ključeva koji, kao što Pismo svjedoči – pripadaju Isusu (Otk 1,18), ovo je još jedan pokazatelj da je Petru predana vrlo osobita vlast, koja dolazi od samoga Boga.
Sada kad smo, u kontekstu specifičnosti govora i cjelokupne biblijske poruke, izložili katoličko viđenje ovog odlomka te ukazali da je Isus Petru predao jedinstvenu vlast u svojoj Crkvi, želimo se osvrnuti na nekoliko najčešćih napada i primjedbi opozicije. Najprije, što se tiče Petrovog imena. Čitajući 18. redak kako glasi na grčkom, primjećujemo dvije različite riječi za Petrovo ime (petros) i stijenu na kojoj Isus obećava graditi svoju Crkvu (petra). Cijenjena opozicija stoga sugerira da ''ova stijena'' na kojoj Isus gradi Crkvu ne može biti Šimun Petar već nešto drugo – njegova vjera ili pak sam Isus. Međutim, kao što brat Defensor objašnjava, ovo otpada iz nekoliko razloga. Najprije, Isus i apostoli nisu govorili grčki već aramejski, a s druge strane grčki jezik gramatički ne podnosi nazivanje osobe muškog roda imenicom ženskog roda, i budući da riječi petros i petra imaju isto značenje, katolički prijevod je ispravan. To postaje još jasnije pogledamo li aramejski prijevod iste riječi. Na nekoliko mjesta u Novom zavjetu Petra se naziva aramejskim imenom Kefa (Iv 1,42; 1 Kor 3,22 ; 1 Kor 9,5; Gal 2,1; Gal 9,2) – što u prijevodu doista znači stijena tako da je Isus stojeći pored masivne stijene (kefe), Šimuna nazvao Kefom (Stijenom). Također, osim toga što se jedino Petar u ovom odlomku naziva Stijenom i nema druge riječi na koju bi se mogla odnositi, pokazna zamjenica ''ovaj'' odnosi se uvijek na najbližu imenicu, a to je svakako osoba Šimuna Petra, a nikako njegova vjera kao što se često nastoji sugerirati.
Sljedeća primjedba glasi da Petar ne može biti Stijena zbog toga jer se tim imenom na više mjesta naziva Isus (Dj 4,12; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2, 4-8), pa se prema tome sintagma ''ova stijena'' mora odnositi na njega. Pored toga što smo prethodno dokazali da je Petar ''ova stijena'', valja dodatno ukazati zašto je ovakvo tumačenje neodrživo. Najprije, moramo uzeti u obzir strukturu metafore koju Isus koristi, kao i uvijek s dužnom pažnjom prema kontekstu. Isus namjerava graditi svoju Crkvu, i potreban je objekt na kojem će ona biti izgrađena. U središtu priče je Šimun Petar, koji najprije ispovijeda svoju vjeru, da bi ga Isus prozvao Kefa (Stijena), i obećao da će na ovoj stijeni graditi Crkvu, te mu dati ključeve kraljevstva nebeskog. Bilo bi u potpunoj suprotnosti sa čitavim kontekstom tumačenje da Isus, nakon što Petra proziva Stijenom, tvrdi da će graditi Crkvu na samome sebi, da bi odmah potom Petra stavio u središte te mu obećao ključeve kraljevstva nebeskog. Osim toga, logika stvari govori da objekt ne može biti identičan sa subjektom u ovoj situaciji – gradi se uvijek na nečemu drugom, ne na subjektu. U vezi s oznakom ''stijena'' koja se pridjeva Isusu na drugim mjestima, valja razmotriti o kojem se točno značenju radi. Pogledamo li bolje na priložene odlomke vidjet ćemo da se o Isusu govori kao o temelju naše vjere po kojoj očekujemo spasenje, a ne onome što Isus obećava Šimunu Petru – da će ga učiniti vrhovnim pastirom zemaljske Crkve i svojim zamjenikom na zemlji. Postoji i druga varijanta tumačenja, da je Isus vrhovni poglavar Crkve, no ni tu nema nikakva spora jer Isus to doista jest, dok je Petar njegov zamjenik na zemlji, prema vlasti koju mu je On osobno predao. Petar jest apostolski prvak upravo zato jer se njegova vlast temelji na Kristovoj, isto kao što je slučaj i kod apostolske vlasti odrješivanja grijeha (Iv 20, 21-23).
Još jedna u nizu primjedbi odnosi se na praktični slučaj, gdje se nastoji dokazati da Petar nije imao primat vlasti zato jer u stvarnosti on ne funkcionira i ostali apostoli su potpuno jednaki. Pogledajmo o čemu se radi:
''A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 21, 11-14)
Evo ga, tvrdi cijenjena opozicija- Pavao se usprotivio Petrovom autoritetu i prekorio ga! Ne samo da Petar nije imao veći autoritet od ostalih apostola, već je i pogriješio u naučavanju, što u korijenu opovrgava papinsku koncepciju vlasti kakvu zastupa Katolička crkva, kažu neki. Međutim, kao što ćemo vidjeti ako pobliže razmotrimo, stvari izgledaju bitno drukčije. Najprije moramo konstatirati da je Petar osobno, na temelju vlasti koju mu je predao Gospodin, na Jeruzalemskom saboru definirao dogmu da kršćani iz poganstva nisu podložni Mojsijevom Zakonu (Dj 15, 7-11). Kao što stoji u tekstu, Petar je ustao prvi među apostolima i definirao ovaj nauk, da bi po njegovom govoru uslijedio opći muk kao znak podlaganja autoritetu. Je li moguće da nedugo nakon toga uči nešto posve suprotno? Naravno da ne, o tome se uopće ne radi – Petar je pogriješio u postupanju, a ne iznošenju doktrina, i Pavao je imao posve legitimnu ovlast da ga prekori jer je pogriješio, isto što može učiniti svaki katolik ukoliko smatra da određeni papin postupak nije u skladu s naukom Crkve.
Nastavit će se…
