Kršćanska zajednica pentekostalno- karizmatskog tipa ''Riječ života'' nedavno je objavila na svojoj web stranici još jedan u nizu članaka koji se obračunava s, prema vlastitim riječima - tradicionalnim religijskim sustavima, u prijevodu vjerovanjima Katoličke crkve, koja prema njihovom uvjerenju nemaju veze s izvornim učenjem apostola, sadržanom isključivo u Bibliji i razumljivom svakome vjerniku. Ova kardinalna pogreška, koja možda neće upasti u oko običnom namjerniku, istaknuta je već u samom naslova i kao takva zauzima prvi korak u replici čiji je cilj dati konstruktivan odgovor na opozicijske napade, izlažući pritom katolički nauk o spornim pitanjima.
Cijenjena autorica ovog članka u samom početku ističe da razmatranje o Marijinoj ulozi u otajstvu spasenja valja ograničiti isključivo na kanon Svetoga pisma, te da izvanbiblijski izvori nisu mjerodavni. Međutim odmah moramo dati do znanja da ova premisa nije ispravna, uz razumljiv razlog zašto je tome tako. U dva prijašnja članka jasno smo utvrdili svetopisamska svjedočanstva o usmenoj Predaji apostola kao jednako važećem izvoru Božje objave, te iznijeli brojne dokaze zašto Biblija ne može biti potpuni zapis objave i jedino mjerilo vjere. Jedan od njih je i pitanje kanona koji autorica spominje. Naime, prva Crkva nije imala jasno definiran biblijski kanon i proći će čak tri stoljeća do njegove službene potvrde, i tu se odmah postavlja pitanje autoriteta. Budući da Riječ života, poput ostalih zajednica reformacijske baštine, ne prihvaća katolički već Lutherov kanon koji u svom sastavu broji sedam knjiga manje, to je opravdano postaviti pitanje možemo li sud jednog običnog čovjeka smatrati apsolutno istinitim? Odgovor se nameće sam po sebi. Lutherovi stavovi, poput svakog drugog čovjeka, nisu zaštićeni božanskim jamstvom neprevarljivosti i na jednak su način izloženi mogućnosti pogreške. No s druge strane, sv. Pismo nam govori da je Isus upravo iz tog razloga odlučio osnovati svoju Crkvu na čelu s apostolima i njihovim kasnijim nasljednicima, te joj pomoću Duha Svetoga dati autoritet i jamstvo neprevarljivosti u naučavanju, kako bi kršćane vodila sigurnim putem spasenja. Također, važno je u početku razjasniti paradigmu Biblije kao Riječi Božje. U općenitom smislu, a poglavito govorimo li o knjigama Novog zavjeta na čija ćemo svjedočanstva usredotočiti pogled – Biblija nije pisana na način katekizamskog priručnika koji bi donosio popis objavljenih istina, nego je riječ o zbirci nadahnutih tekstova pisanih pod posebnim okolnostima, upućenih pojedinim osobama ili zajednicama, s posebnom nakanom, koje će tek kasnije biti uklopljene u okvir jedne, svete i nadahnute knjige. Ovo je veoma bitno istaknuti upravo iz razloga jer cijenjena autorica pristupa na suprotan način – tražeći u Bibliji stvari koje bi morale bezuvjetno biti zapisane i definirane, iako samo apostoli ističu da to nije njihova namjera (Iv 21,25; 2 Iv 1,12; 3 Iv 1, 13-14). Navedene činjenice – valjanost apostolske Predaje, promatranje Biblije kao pismenog zapisa te iste Predaje, te autoritet i karizma nezabludivosti Crkve u službenom naučavanju, jesu istine u čijem svjetlu moramo promatrati svaki kršćanski nauk, a posebice pitanja koja ćemo ovdje razmotriti. Krenimo redom.
1. Marija djevičanski začeta u majčinoj utrobi
Netočno, sv. Pismo ne daje naznaka da je itko osim Sina Božjeg djevičanski začet. Od izvanbiblijskih izvora valja spomenuti pseudoepigraf Protoevanđelje Jakovljevo, koji iako se ne smatra nadahnutim, pruža vrijedno svjedočanstvo prve Crkve o Marijinom životu. Izvještaj o začeću sličan je onome Ivana Krstitelja - stoji da je Marijina majka Ana začela kao nerotkinja u starijoj dobi, po anđeoskom navještaju.
2. Djevičanski zatrudnjela, po Duhu Svetom.
Točno (Mt 1,18; Lk 1, 26-35; Iz 7,14).
3. Vazda djevica
Točno. Iako u sv. Pismu nigdje ne nalazimo izričitu tvrdnju da je Marija ostala vazda djevica, isto tako – nasuprot tvrdnji cijenjene autorice koju ćemo detaljno razmotriti, nemamo nikakva dokaza za suprotno, no imamo dovoljno prihvatljivih razloga za katoličko vjerovanje. Dok je točno da koine grčki, za razliku od hebrejskog, ima precizniji vokabular za određenje rodbinskih odnosa pa tako razlikuje posebne termine za brata (adelphos) i bratića (anepsios), Židovi i dalje zadržavaju svoj tradicionalni način identificiranja rodbinskih odnosa. Septuaginta, grčki prijevod Starog zavjeta nastao u 3. st. pr. Kr. korišten od strane helenističkih Židova, u više navrata potvrđuje ovo pravilo. Tako se za Abrahamovog bratića Lota (Post 14,14), Labanovog nećaka Jakova (Post 29,15) i Eleazarove rođake (1 Ljet 23, 22) koristi naziva brata (adelphos), iako se radi o udaljenim rođacima. Primjera ima još, no za nas je bitno znati da se sv. Pismo na dva mjesta za dvojicu Isusove ''braće'' Jakova i Josipa navodi da su zapravo sinovi Marije Kleofine, sestre Isusove majke Marije (Mt 29,56; Mk 15, 40; Iv 19,25), dok druga dvojica Isusove braće ne mogu biti bliži rod jer su u svim popisima navode iza njih. Nije nam poznato na koje se teologe cijenjena autorica poziva u pogledu svog drugog dokaza. Crkva je uvijek držala da je Isus rođen prirodnim putem, i da uslijed rođenja nije povrijeđeno Marijino djevičanstvo. U tome dijeli mišljenje s većinom protestanata, a sv. Pismo napominje da će djevica začeti i roditi sina (Iz 7,14), što sugerira u prilog našeg vjerovanja. Više argumenata za vjerovanje o Marijinom trajnom djevičanstvu možete pročitati ovdje.
4. Uznesena na nebo u tijelu
Točno. Iako sv. Pismo nije izričito o tom pitanju, isto tako znamo da namjera apostola Ivana nije bila zapisati sve detalje o Isusovom životu, već one koji će nas moći uvjeriti da je On obećani Mesija (Iv 20, 30-31; 21,25). Sv. Pismo govori o uznesenju Henoka (Post 5,24) i Ilije (2 Kr 2,11). S druge strane, u sceni Isusovog preobraženja na gori Taboru vidimo Iliju i Mojsija kako se ukazuju i zapodijevaju razgovor s Isusom. Iako se u knjigama sv. Pisma nigdje izričito ne spominje njegovo uznesenje, Mojsija vidimo u nebeskoj slavi, poput Djevice Marije u 12. poglavlju Otkrivenja. Pogrešnu sugestiju cijenjena autorice da ovdje nije riječ o Mariji otklonit ćemo ako bolje pogledamo u sam tekst i razmotrimo ga u kontekstu drugih, tematski povezanih odlomaka. Dok je točno da motiv žene u pojedinim situacijama označava izabrani narod – kako starog, tako novog saveza, isto tako - već na prvim stranicama sv. Pisma nalazimo proročanstvo o Ženi čiji će rod ratovati protiv sotone i osobi koja će mu satrti glavu (Post 3,15). U Otkrivenju nalazimo ispunjenje toga istog proročanstva – Žena je rodila obećanog Mesiju (Otk 12, 2-5), a njezino su potomstvo oni koji čuvaju Božje zapovijedi i drže Isusovo svjedočanstvo (Otk 12,17). Kao što vidimo, radi se o konkretnoj osobi koja u potpunosti odgovara opisu Djevice Marije. Ženu vidimo ovjenčanu u nebeskoj slavi (Otk 12,1), što nam daje jasnu naznaku da se Marija nalazi u nebu, proslavljena dušom i tijelom.
5. Majka Crkve
Točno. Sv. Pismo označava kršćane kao Marijino potomstvo (Otk 12,17), a u situaciji pod križem Isus povjerava Blaženu Djevicu Mariju kao Majku čitavoj Crkvi (Iv 19,26). Sugestija je autorice netočna iz razloga što Isus ne naziva Ivana i Mariju njihovim imenom, već Ženom i sinom – riječima koje imaju dublje, duhovno i mistično značenje. Osim Knjige postanka i Otkrivenja, Mariji se istim nazivom Isus obraća u Kani Galilejskoj (Iv 2, 4-5), kod svog prvog čuda postignutog upravo zagovorom blažene Djevice. Baš svaka Isusova gesta ili riječ zapisana u Evanđeljima krije u pozadini svoj dublji smisao, pa tako i ova.
6. Marija – Suspasiteljica, posrednica, zagovornica
Prvo netočno, druga dvoje točno. Dok je prvi termin katoličkoj teologiji gotovo nepoznat, drugi i treći su zapravo sinonimi i označuju Marijinu mogućnost da nas svojim zagovorom preporuči Bogu. Dok je Isus jedini i savršeni posrednik novoga saveza, svi smo pozvani u njemu sudjelovati te molitvom pomagati jedni drugima (Gal 6,2), a na poseban način majka svih kršćana koja je na svijet donijela našeg Spasitelja i Otkupitelja. Kao što svi proslavljeni kršćani kao dionici općinstva svetih na nebu prinose molitve Bogu (Otk 5,8; Otk 8,3-4), to vrijedi napose za Majku Božju, kojoj možemo uputiti molitvu da nas zagovara.
7. Bezgrešna
Točno. Kao kovčeg novog saveza koji je na svijet donio utjelovljenu Božju Riječ, Marija je po specijalnoj Božjoj milosti očuvana od istočnog i svakog drugog grijeha. Anđeo je kod naviještenja oslovljava kao ''kecharitomene'', u našem prijevodu ''milosti puna'' (Lk 1,28). Ovaj izraz označava savršenstvo Božje milosti i ne nalazimo ga ni na jednom drugom mjestu u sv. Pismu. Dok je, kao što ističe u svom hvalospjevu - točno da je Mariji trebao spasitelj, ona ga je dobila na jedan savršeniji i izvanredan način, tako da je po Kristovim zaslugama bila unaprijed očuvana od svakog grijeha.
8. Isus, drugi Adam, Marija, druga Eva
Oboje točno. Ovo otajstvo naviješteno je već na prvim stranicama sv. Pisma, kada će druga Žena donijeti na svijet dijete koje će satrti glavu sotoni (Post 3,15 – Otk 12). Dok je Evinim neposluhom počinjen prvi grijeh, a preko grijeha na svijet došla smrt, Marijinim je poslušnošću i pristankom uz Božju volju na svijet došao Krist spasitelj, koji će ljudskom rodu omogućiti povratak onoga što je u prvome čovjeku izgubljeno.
9. Bog otac vjernicima, Marija njihova majka
Točno, vidi pod 5.
Apostol nam zapovijeda da se držimo onoga što primismo – bilo pismenim putem, bilo usmeno, iz službenog nauka Crkve kao stupa i utvrde istine (2 Sol 2,15; 3,6; 1 Tim 3,15). Toj istoj Crkvi, koju je Isus odlučio izgraditi na Petru kao vrhovnom upravitelju stada, obećao je da nikad neće otpasti od istine i da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18; Iv 21, 15-17). Dok individualna tumačenja mogu zastraniti i iskriviti Pisma na vlastitu propast (2 Pt 3,15), Crkvi je zajamčena karizma nezabludivosti u naviještanju evanđeoskog nauka – nauka koji ostaje neiskvaren sve do konca svijeta, kako bi privodio ljude spasenju. Taj isti nauk, utemeljen na sv. Pismu i sv. Predaji, uči nas da Isusova majka Marija, po Božjoj milosti uzvišena iznad svakog drugog stvorenja, jest majka svih koji zazivaju Kristovo ime, spremna uvijek zauzeti se za nas svojim moćnim zagovorom. I završit ćemo opažanjem dr. Herberta Madingera, posebno korisnim za ovu temu:
''Neki se plaše da će se molitvama Mariji Krist istisnuti iz središta religioznog mišljenja. Međutim iskustvo nam pokazuje nešto sasvim drugo: upravo učitelji susreta s Bogom, sveci, poštivali su Majku Božju najsrdačnije i najintenzivnije. To ih štovanje nije udaljilo od Krista, nego je upravo vodilo ka najintimnijem ujedinjenju s Kristom, koji od čovjeka stvara sveca. Marija nije smetnja, zapreka, nego put ka Kristu. Obrnuto, sve kršćanske frakcije, koje su iz ovog razmišljanja istisnule Mariju, na kraju više ili manje izgube i Krista: njihovi tabernakuli su prazni, a često je uzrdmana čak i njhova vjera u božanstvo Kristovo.''
Post je objavljen 13.09.2011. u 10:20 sati.