|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Dotičemo se temeljne i ključne značajke Crkve, koja će bilo izravno bilo neizravno, odrediti kompletni sustav kršćanskog vjerovanja. Je li Crkva samo duhovna stvarnost sastavljena od nanovorođenih duša čija su imena zapisana na nebu, ili pak bitno vidljiva, hijerarhijska, teandrička ustanova? Pitanje od presudne važnosti na poseban način za današnje kršćanstvo, koje se međutim toliko često zanemaruje i stavlja u stranu, kako bi se bez provjere temelja odmah krenulo u gradnju kuće i usvajanje vjerskih doktrina. Kao što smo vidjeli, ovaj se nepromišljeni postupak vrlo lako može pokazati kobnim – Božja poruka je samo jedna i njezina istina je samo jedna, a lažno evanđelje - koje sv. Pavao osuđuje (Gal 1, 6-12) – zavodi na krivi put i izlaže pogibelji vječne propasti. Kršćanin stoga ne može dopustiti ravnodušnost – istina koju je Gospodin obećao (Iv 16, 12-14) mora biti spoznata u punini, a njezino polazište sastoji se u ispravnom poimanju Crkve. Narod novoga saveza – Kristova Crkva, jest primatelj Božjih obećanja u punini vremena, sveti puk koji je pozvan prenositi Njegovo svjetlo na čitav svijet. On je na poseban način ljudski svjedok i vodič prema božanskoj zbilji te smo ga kao takvog dužni pomnije upoznati. Ta će nam spoznaja osvijetliti put i privesti nas prema konačnom cilju – punini istine.
Budući da smo utvrdili autoritet i nezabludivost Crkve kao izvor Kristovog svjetla u osvome svijetu, čini se da ne bismo trebali imati poteškoća oko izlaganja teme iz naslova. I doista jest tako. Autoritet sam po sebi uključuje i u svojem pojmu sadrži pretpostavku hijerarhije, a time i vidljivosti Crkve. I moramo priznati da ovaj članak, prema tome, zapravo ne donosi novih spoznaja u odnosu na prijespomenuti, ali javlja se potreba dodatno, i veoma snažno istaknuti ovu veoma važnu odrednicu Kristove Crkve. Najprije, osvrnimo se na najjasnija, očigledna biblijska svjedočanstva o autoritetu unutar Crkve. Tu je na prvome mjestu vlast vezivanja i odrješivanja – otpuštanja grijeha te donošenja disciplinskih i doktrinarnih odluka zajamčena snagom Isusovog obećanja po Duhu Svetomu:
''A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 18-19)
"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,18)
Kao što vidimo, ona je najprije predana Petru, zatim ostalim učenicima kako bi u Kristovo ime vršili službu upravljanja i naučavanja te tako postali temelj jedinstva i istine. S obzirom da već ovdje vrlo jasno razabiremo autoritet apostola, automatski se utvrđuje tezu o vidljivosti i hijerarhijskom ustrojstvu, a odbacuje onu o isključivoj duhovnoj naravi. Apostolima je predana vrlo posebna vlast koja ne pripada nijednom drugom članu, a manifestira se na izvanjski način, i trebamo postaviti pitanje: kako bi bilo moguće da Crkva ostaje samo duhovna stvarnost, a sadrži zemaljski autoritet? Ukoliko je Crkva samo izvanjski nepovezana zajednica nanovorođenih kršćana, tada je svaki autoritet izlišan, štoviše i nespojiv sa samom definicijom koju u bitnome narušava, te umjesto toga utvrđuje bitno vidljivu i hijerarhijsku dimenziju Crkve. Stvarnost koja bi se zadržala samo na duhovnoj razini, ne zahtjeva odgovornost ikojem zemaljskom autoritetu, pa ipak Isus o apostolima uči:
“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10, 16)
...te zapovijeda potpunu podložnost kršćana njihovom nauku, utemeljenog na vlasti koja dolazi od samoga Boga. Kršćani su dužni svoje nedoumice i sporove staviti pred sud Crkve kao konačnu instancu na zemlji u pitanjima vjere i morala, a onaj tko bi se usudio usprotiviti konačnoj presudi, prema Kristovim riječima ima biti smatran za najvećeg drznika i oholicu koji se protivi božanskoj volji:
"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18,15-18)
Tolika je snaga apostolskog autoriteta! I budući da je Isusov nauk vječan, iz istog je razloga obećao da će Crkvu pratiti pomoć Duha Svetoga (Mt 28,20) kako bi ovo načelo imalo vrijediti za sva vremena, sve do konca svijeta. Da bi to bilo ostvarivo, apostoli su kao nasljednike ostavili biskupe, njima predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto (DV 7). Dokaz tome nalazimo podjednako u sv. Pismu, sv. Predaji i povijesti sa istaknutim dokazima o autoritetu upravljanja i naučavanja naslijeđenim od samih apostola. Navedimo neke od njih:
''Zaklinjem vas, braćo - znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih - da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se.'' (1 Kor 16,16)
''Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio'' (Tit 1,5)
''Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali… Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.'' (Heb 13, 7-10.17)
Pavlova pastoralna pisma upućena biskupima Timoteju i Titu predstavljaju uvjerljivo svjedočanstvo o ustrojstvu prve Crkve za vrijeme, i neposredno nakon apostolskog razdoblja. Primjećujemo jasno izražen stav o položaju nadglednika (episkopa = biskupa) unutar hijerarhije Crkve, sa neprikosnovenim autoritetom upravljanja, ali i naučavanja, kojemu je podložan čitav vjerni puk:
''Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.'' (1 Tim 1, 3-4)
''Zapovijedaj to i naučavaj! Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.'' (1 Tim 4, 11-16)
''To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.'' (Tit 2,15)
Da slika bude potpuna, konstatirajmo i da ovlasti biskupa točno odgovaraju Isusovom pozivu iz 18. poglavlja Matejevog evanđelja. Svakog koji bi se odbio podložio sudu Crkve – poput apostola – imaju ovlast izopćiti iz zajednice kako bi se u njoj očuvalo jedinstvo vjere i jedinstvo duha:
''Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.'' (2 Sol 3, 14-15)
''A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni. S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.'' (Tit 3,10)
Postoji li još uvijek dvojba oko pitanja iz naslova, a da ujedno i sumiramo naše razmišljanje, možemo ponovno istaknuti činjenicu da postojanje vidljivog zemaljskog autoriteta, sa vlašću upravljanja, naučavanja te izricanja disciplinskih mjera, u suštini opovrgava ideju isključivo duhovne Crkve (ecclesia spiritulis) kao potpuno stranu - štoviše i protivnu - nauku Krista i apostola. Crkva je hijerarhijska ustanova, sastavljena od Kristovih apostola, upraviteljskih službi nastalih u Crkvi po njihovom djelovanju i inicijativi – službenih nasljednika biskupa (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7), te njihovih pomoćnika prezbitera (starješina - Dj 20,17; 1 Tim 5,17; Tit 1,5; Jak 5,14) i đakona (poslužitelja - Dj 6, 4-5; Fil 1,1; 1 Tim 3,8), te karizmatskih službi razvijenih po djelovanju Duha Svetoga – proroka, učitelja, čudotvoraca i dr. (1 Kor 12, 18; Ef 4,11). Sve navedeno logički podrazumijeva i bitnu značajku Crkve kao vidljive ustanove, koju Isus predočava u poznatoj prispodobi kao svjetiljku koja se nalazi na stolu i grad koji leži na gori, te stoji i svijetli kao vidljivi znak Božje prisutnosti u svijetu:
"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 14-16)
Dio tog grada jesmo - i pozvani smo biti – svi mi. Stoga je dužnost svakog kršćanina – upravo danas, pronaći tu istu Crkvu i obratiti joj se kako bi razriješio svaku dvojbu i bio upućen istini. I to, ponavljamo, ne bilo kakvoj ''istini'', koja bi se bazirala na umnim sposobnostima pojedinaca – nego utemeljenoj na božanskom obećanju Isusa Krista i djelatnoj snazi Duha Svetoga, koja je svjetiljka našoj nozi i svjetlo stazi (Ps 119,105). Univerzalni poziv koji si današnji kršćanin na osobit način treba posvijestiti u želji da kroči sigurnim putem spasenja.
