|
|
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Stoga braćo,čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,bilo pismom.(2 Sol 2:15).
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Prigovor:
Katolici neopravdano i protubiblijski papi pripisuju atribute koji pripadaju samo Bogu, i mogli bi reći da ga time zapravo izjednačuju s Bogom! Nazivom ''Sveti Otac'' Isus se obraća prvoj božanskoj osobi – nebeskom Ocu (Iv 17,11), te zabranjuje nazivati ocem ikoga drugog osim Boga (Mt 23,9). Također, katolici griješe kad Petra nazivaju Stijenom jer sv. Pismo govori da je Bog Stijena (Pnz 32,4; Iz 26,4; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2,6), pa stoga to ne može biti nijedan čovjek.
Odgovor:
Argumenti ovakvog tipa pretežiti su dio propagandnog repertoara kršćanskih fundamentalista i drugih skupina koje nastoje odvući ljudi iz Katoličke crkve. Poruka mora djelovati senzacionalno kako bi zagolicala ljudsku maštu i pobudila strasti za misterioznim i okultnim, te ih naposljetku psihološkim utjecajem u to i uvjerila. Vjerodostojnost samog sadržaja stavljena je pritom u drugi plan i čitatelj joj ne pridaje veliku pozornost, što ga u nedostatku upućenosti u problematiku čini relativno lakom metom. Sadržaj naprotiv gotovo bez iznimke karakteriziraju napadanje iskrivljenih i nepostojećih katoličkih učenja, ili pak namjerno prešućivanje neodgovarajućih biblijskih činjenica. Ovdje pred sobom imamo drugi slučaj i dopustit ćemo da Božja Riječ sama progovori o gornjem napadu.
Opozicija kreće s postavkom da atribut u apsolutnom smislu određuje osobu može biti pripisan samo njoj i nikome drugom. Međutim, time se namjerno prešućuje mogućnost analogne i različite upotrebe istog termina. Uzmimo primjer, koji je uostalom povezan s našim problemom – sv. Pismo na jednom mjestu ističe da je jedino Bog svet:
''Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet!'' (Otk 15,4)
No time se nipošto ne izostavlja mogućnost čovjekovog sudjelovanja u Božjoj svetosti, i korištenja istog atributa. Kao što vidimo drugdje, Bog poziva ljude na vlastitu svetost i želi da ih uključi u svoje zajedništvo u potpunom smislu:
''Ta ja - Jahve - Bog sam vaš! Posvećujte se, dakle, da sveti budete, jer svet sam ja!'' (Lev 11,44)
''Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet; ja sam vas odvojio od tih naroda da budete moji.'' (Lev 20,26)
''Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.'' (1 Pt 1,15)
I više od toga, apostol Pavao naziva svetima sve one koju su krštenjem uključeni u zajedništvo s Kristom:
''Ali sad idem u Jeruzalem da poslužim svetima. Makedonija i Ahaja odlučiše očitovati neko zajedništvo prema siromašnim svetima u Jeruzalemu.'' (Rim 15, 25-26)
''Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.'' (1 Kor 1, 1-2)
''Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji.'' (2 Kor 1,1)
U drugom dijelu prvog spora govori se da je naziv kojim katolici oslovljavaju papu protubiblijski jer ne smijemo nikog nazivati ocem:
''Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.'' (Mt 23, 8-9)
Međutim, ni ovdje nije pogođen smisao Isusovih riječi. U to možemo biti potpuno sigurni jer sami apostoli svoje vjerske uzore i autoritete nazivaju ocima:
''Veliki svećenik upita: "Je li to tako?" Stjepan odgovori: "Braćo i oci, čujte!'' (Dj 7, 1-2)
''Ali ne samo to! I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela.'' (Rim 9, 10)
Isto tako, unatoč navodnoj zabrani Pavao sebe naziva učiteljem naroda te ističe da Bog postavlja neke kršćane u službu učitelja vjere:
''To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 6-7)
''I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici.'' (1 Kor 12,28)
Kako smo suglasni da apostol ni u jednoj od navedenih situacija ne griješi, nužno slijedi da Isus nije zabranio nazivati druge ljude ocima i učiteljima u apsolutnom smislu i moramo pomnije ispitati značenje ovih riječi. Ono što Isus zabranjuje jest nazivanje ljudi ocem, ali načinom kojim trebamo to činiti za Boga – dajući mu čast kao najvišoj stvarnosti u našem životu.
Možemo logički rezimirati – ako je dopušteno neke od svetih nazivati ocem, tim istima posve legitimno pripada titula svetoga oca, bez da umanjujemo Božju slavu.
Drugo je pitanje slične naravi. Opozicija nastoji zbuniti adresata argumentom koji naizgled daje za pravo, zanemarujući pritom stvarno značenje poruke. Kad analiziramo pozadinu situacije, čini se da opet upadamo u konflikt. Jer, neovisno o svemu – Isus je apostola Šimuna doista prozvao Stijenom. To je hrvatski prijevod novog imena koje mu Isus daje: Isus i apostoli govorili su aramejski, a riječ Kefa doista znači Stijena.
''Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači 'Petar - Stijena'.'' (Iv 1,42)
Ime po kojem ovog apostola običavamo zvati – Petar, jest grčka prevedenica riječi Kefa (petros), i zadržava isto značenje. Ovo je notorna činjenica koju se zbog neprihvaćanja papinskog primata pokušava na različite načine osporiti - ovaj puta bezuspješno jer sv. Pismo svjedoči u prilog katoličkog stava.
Koji je tada smisao navedenih citata (Pnz 32,4; Iz 26,4; 1 Kor 10,4; 1 Pt 2,6)? Kao i u prvom slučaju, oznaku možemo pripisati i Bogu i odnosnom čovjeku, s time da poprima različito značenje. Kad Isus apostola Šimuna proziva Kefom (=Petrom =Stijenom), time želi naznačiti posebnu ulogu unutar apostolskog zbora. U semitskoj sredini imenu se pridaje velik značaj, tako da Bog pri odabiru drevnih patrijarha svakome pojedinačno sa službom daje i novo ime (Post 17,5; Post 32, 29; Post 35,10). Isto ovdje čini Isus – Petru predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16,18), simbol vlasti nad Crkvom kao kućom Božjom (usp. Iz 22,22 – 1 Tim 3,15), da pase njegovo stado (Iv 21, 15-17). Dok je Petar kao Stijena simbol čvrstoće vjere kojom Duh Sveti uvodi u istinu sve vjernike (Lk 22,32; Iv 16, 12-14) i temelja na kojem Isus gradi svoju zemaljsku Crkvu, naše spasenje dolazi od Boga – Stijene od kojeg po vjeri primamo opravdanje, i vidimo da se ova dva tumačenja savršeno nadopunjuju. Time postaje jasno da nijedan od prigovora nema realne osnove i bilo bi puno konstruktivnije za međusobni dijalog da se usredotočimo na stvarne razloge nesuglasica.
