Prigovor:
''Neobično je da o navodnom Petrovom biskupstvu u Rimu nema ni riječi u Novom zavjetu. Riječ ''Rim'' pojavljuje se samo devet puta u Bibliji, i to nikad u povezanosti s Petrom. Ne postoji aluzija na Rim ni u jednoj od njegovih poslanica, a Pavlovo putovanje prema gradu opisano je prilično detaljno (Dj 27; 28). Ne postoji nijedna činjenica, novozavjetno svjedočanstvo, ni bilo kakav povijesni dokaz da je Petar ikad bio u Rimu. Sve počiva na legendi.''
(Lorraine Boettner, Roman Catholicism, 117)
Odgovor:
Ukoliko ste katolik, a niste iskusni u apologetici i niste sudjelovali ni u jednoj vjerskoj raspravi s odijeljenom braćom nesklonom ekumenskim odnosima prema Katoličkoj crkvi, zasigurno niste čuli za ovakav napad i ostajete zbunjeni. Uvriježeno je uvjerenje da je Petar bio prvi rimski biskup, umro mučeničkom smrću i bio sahranjen na Vatikanskom brdu, i je li moguće da sve doista počiva na legendi? Ima li Katolička crkva kakvih konkretnih dokaza u prilog svome uvjerenju ili je to doista moguće vrlo lako pobiti biblijskim i povijesnim činjenicama, kao što je, prema vlastitom uvjerenju – učinio gornji autor? Objasnimo odmah i važnost ovakvog napada, koji je vrlo razumljiv. Antikatoličke vjerske zajednice, uza sav ostali materijal kojim osporavaju biblijsko utemeljenje papinstva, pokušavaju zadati konačni udarac vjerodostojnosti doktrine o božanskom utemeljenju ove institucije. Ako Petar nikad nije bio u Rimu i prema tome nije postao biskupom istog grada, tada papa kao rimski biskup ne može biti njegov nasljednik i njegova služba je čisto ljudska tvorevina. I još više od toga: budući da na ovome počiva čitav doktrinarni sustav, Katolička crkva ne može nikako biti prava Kristova crkva. Dok smo u prošlom članku detaljno obrazložili najjaču tvrdnju zašto nijedna protestantska crkva ne može biti ona koju je Krist osnovao, sada pred sobom imamo jedan zadatak defanzivne naravi.
Recimo odmah nešto o autoru i knjizi iz koje dolazi ovaj tipično fundamentalistički napad. Navedeno djelo u katoličkim se apologetskim krugovima običava zvati ''antikatolička Biblija'' iz razloga što se radi o najpopularnijem izvoru za napade na katolička vjerovanja. Većina letaka i brošura sa ciljem obraćenja katolika na ''pravo kršćanstvo'' (jedan primjer možete vidjeti ovdje) svoj sadržaj izvlači (čitaj: prepisuje) upravo iz ove knjige, čija je znanstvena vrijednost veoma upitna budući da pruža vrlo oskudne podatke o izvorima svojih informacija. Ako je suditi po naslovu i volumenu knjige od petstotinjak stranica, opravdano je očekivati da će autor svoja saznanja bazirati na službenim katoličkim izvorima - međutim ovdje imamo posve suprotnu situaciju. U prezentaciji katoličke vjere umjesto relevantnih katoličkih izvora autor se poziva na, u najmanju ruku - vrlo sumnjive i neprovjerene informacije bivših katolika i ljudi koji zarađuju za život od napadanja Katoličke crkve. Većinu Boettnerovih optužbi karakterizira grubo iskrivljivanje stvarnih katoličkih učenja te nerazlikovanje doktrina i praksi, uz zanemarivanje notornih činjenica koje se tiču materije. Kao što ćemo vidjeti, upravo ovo posljednje temelj je tvrdnji iz naslova, nasuprot kojoj stoje očigledni biblijski, povijesni i arheološki dokazi.
Počnimo od prvoga. Postoji li u Bibliji ikakva aluzija na Petrov boravak i biskupstvo u Rimu ili se potpuno prešućuje ovako važna činjenica? Moramo najprije reći da nam knjige Novoga zavjeta daju veoma malo informacija o putovanjima bilo kojeg apostola izuzev Pavla. Dok je misijski rad Apostola naroda prilično detaljno izložen, dobivamo tek pokoju informaciju o ostalima. Tako primjerice apostol Ivan navodi da Knjiga Otkrivenja piše iz zatočeništva na otoku Patmosu (Otk 1,9), o Jakovu možemo iščitati da predsjeda jeruzalemskom općinom (Dj 12,17; 15,13, Gal 2,12), dok o ostalim apostolima (izuzev Petra) ne nalazimo gotovo nikakve informacije. Promatramo li Petrov misijski put, vidimo da on nakon drugog progonstva kršćana u Jeruzalemu odlazi na nespecificirano ''drugo mjesto'' (Dj 12,17). Bilo je to oko 42./43. god., da bi se oko 50. god. vratio ponovno u Jeruzalem na apostolski sabor kojemu osobno predsjeda i donosi prvu dogmatsku definiciju prema kojoj kršćane više ne obvezuje Mojsijev Zakon (Dj 15, 7-12). Drugih informacija o Petrovim putovanjima ne nalazimo – izuzev jedne, koja će biti i ključna za naše razmatranje. Provjerimo o čemu se radi:
''Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko, sin moj.'' (1 Pt 5,13)
Unatoč svojem povijesnom značaju kao prijestolnice moćnog Babilonskog Carstva, uslijed dinastičkih borbi nakon smrti Aleksandra Velikog Babilon biva temeljito porušen i gubi svoj položaj te se u Kristovo vrijeme, kada je pod vlašću Perzijskog Carstva, radi o potpuno opustošenom i beznačajnom lokalitetu. Teško je vjerovati da bi upravo ondje Petar išao naviještati Evanđelje, poglavito ako uzmemo u obzir jednu vrlo značajnu činjenicu. Naime, Babilon je kao nekadašnja vojna sila koja je protjerala u ropstvo izabrani narod te mu nametnula štovanje poganskih bogova, kršćanimapredstavljao simbol žestokih progona kojima su bili izloženi za vrijeme Neronove vladavine, te su ga uzimali kao kodno ime za novog progonitelja – a to je bilo Rimsko Carstvo. Da je tome tako potvrdu nalazimo u ostalim spisima onog vremena. Ivanovo Otkrivenje svoju mističnu viziju konačnih vremena stavlja u sliku trenutnih progona, identificirajući progonitelja kršćana – poganski Rim, s Babilonom (Otk 14,8; 16,19; 17,5; 18,2; 18,10; 18,21). Stvarni Babilon više nije ''veliki grad'' (Otk 18,19), ovaj kodni naziv može se odnositi jedino na Rim koji kao progonitelj kršćana potpuno odgovara svim opisima. Iz tog grada, kao što ćemo dokazati u daljnjem razmatranju, Petar piše svoju poslanicu, a istu identifikaciju nalazimo i u apokrifnim spisima Apokalipsi Baruhovoj i Apokalipsi Ezrinoj.
Sljedeća Boettnerova činjenica, odnosno perspektiva iz koje ćemo nastojati dokazati Petrovo prisustvo i mučeničku smrt u Rimu jest povijesna. Ima li Boettnerova primjedba osnove ili ipak posjedujemo povijesne zapise koji upućuju da je Petar bio osnivač i biskup rimske općine, te naposljetku mučeničkom smrću proslavio Boga, kako mu je sam Gospodin prorekao (Iv 21, 18-19)? Itekako da posjedujemo. Kao što se možete uvjeriti, zapisi o Petrovom prisustvu u Rimu te njegovoj mučeničkoj smrti, uz popis rimskih biskupa – njegovih nasljednika, postoje od samih početaka kršćanstva i nepobitno potvrđuju ono što sv. Pismo svjedoči. Prokomentirajmo ukratko neke od njih.
Apostolski otac sv. Ignacije Antiohijski u svome oproštajnom pismu Rimljanima, prenoseći na papir silinu svoje ljubavi prema Kristu i odlučnost da za Njega podnese mučeničku smrt, ističe da ne zapovijeda kao apostoli Petar i Pavao, s očitom aluzijom da su obojica bili u Rimu i upravljali rimskom crkvenom općinom. Lionski biskup i crkveni otac, sv. Irenej, utvrđujući važnost apostolskog nasljedstva i Predaje, zapisuje slijed rimskih biskupa nakon Petra i zbog Petrovog prvenstva prepoznaje njezin primat među svim Crkvama. Rimski svećenik Gaj u raspravi s krivovjercem Proklom izričito tvrdi da može pokazati grobove osnivača rimske crkve Petra i Pavla, a sv. Klement Aleksandrijski ističe da je Petra pratio evanđelist Marko i potaknut zahtjevima rimskih kršćana zapisao njegove riječi. Tertulijan potvrđuje da su Petar i Pavao u Rimu propovijedali Evanđelje i umrli mučeničkom smrću te nalazimo izričitu potvrdu Isusovih riječi iz Ivanovog evanđelja – Tertulijan navodi da je Petar umro pribit na križ, smrću sličnom Gospodinu. Naime, izraz ''raširiti ruke'' u rimsko- helenističkoj sredini označava razapinjanje. Isto potvrđuju Petar Aleksandrijski i Laktancije, a kod sv. Jeronima nalazimo detaljniji opis Petrove smrti. On potvrđuje kršćansku predaju da je Petar iz nedostojnosti da umre istom smrću kao Gospodin zatražio da bude pribit glave okrenute prema podu, a uzvišenih nogu. Potvrdu Petrovog djelovanja u Rimu dobivamo i kod pape Damaza, Ćirila Jeruzalemskog i Augustina, i svi povijesni zapisi jednodušno svjedoče: Petar je osnovao crkvenu općinu u Rimu, postao biskupom, umro mučeničkom smrću i svoj autoritet dobiven od Gospodina prenio na nasljednike. Napomenimo da nema nijednog povijesnog svjedočanstva koje bi tvrdilo suprotno: da je Petar umro negdje drugdje i da je prenio biskupsku vlast nekim drugim biskupima. Dakle pored Biblije, i povijest je opovrgla navod L. Boettnera.
Pored svega navedenog osvrnimo se na još nekoliko činjenica koje vrlo snažno idu u prilog činjenici da je Petar djelovao i bio pokopan u Rimu. Najprije, valja istaknuti značaj Konstantinovog pothvata izgradnje bazilike na Vatikanskom brdu. Naime, ovo velebno zdanje građeno je na vrlo nepogodnom geografskom lokalitetu. Kako bi izgradnja bazilike bila moguća, trebalo je podesiti teren – sjeći brdo te zatrpati i sravniti groblje, koja su bila zakonom zaštićena. Teško je pretpostaviti da bi se bilo tko odlučio na tako zahtjevan i smion pothvat bez potpune sigurnosti da je on doista isplativ – a relikvije apostolskog prvaka i osnivača rimske Crkve zasigurno prolaze taj kriterij. Ovdje možemo vidjeti još jednu potvrdu Gajeve tvrdnje da se na Vatikanskom brdu i Apijskoj cesti nalaze grobovi dvaju rimskih apostola i mučenika – Petra i Pavla.
Drugo otkriće i činjenice bitne za našu temu jesu arheološka iskapanja i proučavanja nalazišta podzemlja bazilike sv. Petra. Radovi su započeti za pape Pija XII. 1940. god. i odvijali se u nekoliko etapa sve do proglasa pape Pavla VI. 1968. kojim se službeno obznanjuje da se ispod glavnog oltara bazilike nalaze relikvije sv. Petra. U mauzoleju kod Petrovog groba koji će kasnije biti otkriven najprije su pronađeni kršćanski grafiti, u čijem odgonetavanju se ističe arheologinja Margareta Guarducci. Rezultate svojih istraživanja otkriva u knjizi ''The tomb of st. Peter'' (Grob sv. Petra): kršćani se služe mističnom kriptografijom – simbolima koji imaju vlastito značenje, nepoznato nekršćanima. Na grafitima je pronađeno svjedočanstvo vjere u Presveto Trojstvo – izraženo trostrukim ponavljanjem slova A ili V koja označavaju život, zapis ''Hoc vince'' koji upućuje na autentičnost predaje o Konstantinovoj viziji, te najvažnije – iskazi štovanja Majci Božjoj i Petru.
Također, pri obližnjoj grobnici rimske obitelji Valerii pronađen je zapis: ''Petre, moli Krista za svete ljude kršćane koji su pokopani kod tvog groba.'', upućujući da se grob nalazi u blizini. Istraživači dolaze do Konstantinovog spomenika, kojim je car ogradio Petrov grob, te konačno do zida u čijoj udubini su pronađene kosti, uz ostatke grimiznog platna izvezenog zlatnim nitima, a iznad nje grafit: Petros eni – Petar je tu!
Znanstvenom analizom utvrđeno je da se radi o kostima muškarca starosti između 60-70 godina, i ubrzo papa Pavao VI. na blagdan sv. Petra i Pavla izdaje proglas kojim stavljamo konačni pečat na našu priču, u kojoj smo opovrgli još jednu antikatoličku legendu, a za više detalja o samom istraživanju preporučamo knjigu Johna Evangelista Walsha: ''The bones of st. Peter'' (Kosti sv. Petra).
(K. Keating: Catholicism and fundamentalism, 199-205;
J. Kolarić: Quaestiones selectae, 55-56;
C. Tomić: Počeci Crkve - Petar, prvak apostolski, 185-201)
Post je objavljen 13.09.2011. u 10:18 sati.