Koliko smo se puta imali prilike suočiti, ili pak primijetiti – napad na vjerodostojnost katoličanstva iz perspektive grešnosti uglednih pojedinaca, cijelih skupina, i njihovih postupaka koji se nalaze u gruboj opreci s načelima evanđelja? Koliko smo puta naišli na zaključak da teški grijesi velikog broja katolika (nerijetko – visoko pozicioniranih službenika) zastiru svetost, štoviše – potpuno izopačuju Crkvu i čine je ničim više od najobičnije ljudske ustanove? A najčešće – primijetili smo opću naviku fokusiranja na osobe naših bližnjih – vjernika ili svećenika, sa sljedećim zaključkom: budući da njihovi postupci nisu nimalo bolji od vlastitih, nisam obvezan slušati njihove savjete, a crkva samim time postaje mjesto u koje nemam potrebe zalaziti, već svoj osobni odnos s Bogom mogu razvijati samostalno. Prigovori su to koji vrlo često završavaju odmakom, pa i potpunim otpadom od Crkve, s dubokim uvjerenjem u ispravnost vlastitog postupka, utemeljenog na zdravom razumu i Bibliji, koja toliko puta osuđuje svaki grijeh. Na kraju krajeva, može li se božanskom zajednicom zvati ustanova koja u sebi sadrži toliko teških grešnika i toliko počinjenih nedjela – kako u ovom momentu, a još više kroz povijest? Logični odgovor glasio bi – ne, Crkva nije božanska ustanova koju bi Krist želio imati za glasnika svog evanđelja, te kao takva ne mora imati nikakav značaj u našem životu i slobodni smo je ignorirati.
I dok smo uvijek spremni saslušati primjedbu, jednako tako naše je pravo izraziti svoje neslaganje, tako da argumentirano ukažemo na njezinu neopravdanost, i još važnije – utvrdimo pravi evanđeoski nauk o Crkvi. Jasno dokažemo da je priroda Crkve teandrička – bogoljudska, u kojoj se isprepliću grešnost i svetost, zemaljsko i nebesko, Božje i ljudsko, te jedino kao takva može biti shvaćena u potpunom otajstvu otkupljenja. Da je Isus doista želio, i naposljetku ustanovio, Crkvu u koju će biti pozvani bez izuzetka svi ljudi – članovi izabranog naroda Starog saveza i oni koji to nisu, pravednici i grešnici. Nastavit ćemo s iznošenjem autentičnog biblijskog učenja o Crkvi, ukazujući da Crkva – pored oznaka njezine vidljivosti, hijerarhije, autoriteta, nezabludivosti – jest i teandrička ustanova koju na zemaljskom putu prate oznake i grešnosti i svetosti njezinih pripadnika.
U samom početku, prisjetimo se svima dobro poznatih Isusovih riječi o svrsi svojeg poslanja:
"Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Mt 9, 12-14)
Kao što vidimo, Isus nema namjere iz svojeg zajedništva isključiti grešnike. Upravo suprotno – oni su glavni razlog njegova poziva tako da je voljan privremeno zaboraviti na sve pravedne kako bi zadobio grešnike. Posebno snažno naznačeno u poznatoj prispodobi o izgubljenoj ovci:
''Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." (Lk 15, 3-7)
Koristeći uvriježenu simboliku, Isus nam poručuje – obraćenje samo jednog grešnika, od veće je radosti Bogu i svim nebeskim anđelima, nego postojanost svih pravednika. Da bi se ovo što češće provodilo u djelo, Isus nas uvodi u savršenu pegagogiju Božje milosti. Grešnika nikad ne smijemo osuđivati, nego poput dobrog pastira koji je spreman bez prestanka tražiti izgubljenu ovcu – milostivo tražiti njegovo obraćenje i spoznaju Božju ljubavi kojom nas poziva u svoje zajedništvo:
''Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Iv 8, 3-11)
A da bi Crkva što djelotvotnije vršila Isusovo poslanje i privodila ljude u zajedništvo s Bogom, Isus – prije nego će uzaći k Ocu – ustanovljuje sakrament pomirenja:
''Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im." (Iv 20, 21-23)
Isusov neprekidni poziv na obraćenje, upućen prvenstveno grešnicima koje poziva u svoje zajedništvo, dobiva jasne naznake u prispodobama o Kraljevstvu nebeskom. Koristeći slike vezane uz područja temeljnih djelatnosti onog vremena, Isus nam pred oči stavlja sliku Crkve, kao teandričke ustanove u kojoj udovi rađaju podjednako dobrim i lošim plodovima, te će na koncu svijeta shodno tome primiti plaću. Prva je poznata prispodoba o sijaču:
"Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk'' (Mt 13, 3-8)
Kasnije dobivamo i njezino objašnjenje:
"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko." (Mt 13, 18-23)
Kao što vidimo, Isus nam daje do znanja da doinici Kraljevstva nebeskog – Crkve, koji prolaze zemaljskim putem, ne donose jednaki i jednako vrijedan rod. Neki ne prihvaćaju navještaj Božje riječi, usvajaju duh ovoga svijeta te naposljetku donose loš i jalov rod, neki postaju indiferentni i nedovoljno odlučni te ne koriste sav svoj talent, a neki prihvaćaju Božju riječ i donose obilat rod prema mjeri dara Kristova. Slika Crkve koju po Kristovom naviještaju i danas imamo prisutnom – Crkva je doista sastavljena od mnoštva udova od kojih međutim ne prihvaćaju svi Božju poruku i ne donose jednake plodove. Jedni iz vjere po krepostima i dobrim djelima izgrađuju Kristovo Tijelo u ovome svijetu (Gal 5, 22-23), drugi pak donose plodove tijela (Gal 5, 19-21) i čine sablazan Kristovom imenu, ali su jednako tako pozvani na obraćenje i život po Duhu. Sljedeća iz niza prispodoba zapisanih u 13. poglavlju Matejevog evanđelja koja nam predočava teandričku prirodu Crkve jest ona o žitu i kukolju posijanim na njivi:
''Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'... Pristupe mu učenici govoreći: "Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi." On odgovori: "Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." (Mt 13, 24-30. 36-43)
U Kristovom Kraljevstvu – Crkvi, sve do konca svijeta rastu i žito i kukolj, sinovi Božji i sinovi Zloga koje Isus nema namjere odstraniti. Naprotiv, dopušta da žive i neprestano im preko svojih slugu upućuje poziv na obraćenje – koji nisu dužni prihvatiti, da bi na Sudnji dan pravednici bili primljeni u kuću nebeskog Oca, a sinovi Zloga odijeljeni i izbačeni u mjesto vječne propasti. Zacijelo najjasnija slika i najuvjerljiviji dokaz teandričke naravi Crkve, rezimiran u još jednoj prispodobi – onoj o ribarskoj mreži:
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)
U moru kao slici Kraljevstva nebeskog nalaze se na jednak način i dobre i loše ribe, koje će poput žita i kukolja na njivi – biti naposljetku sakupljene i odijeljene u dvije skupine. Dobre će ući u lađu dobrog Pastira, a zle otići u vječnu propast, primajući kaznu svog zastranjenja zbog neprihvaćanja Božjeg poziva. U skladu je s ovom slikom Crkve i ostatak Isusovih govora o vječnoj sudbini Njegovih sljedbenika i onih koji to nisu, te naposljetku vlastito ukruženje u vidu svojih učenika. Tako nam poručuje da neće svi koji se diče Njegovim imenom biti dionici Kraljevstva nebeskog, nego samo oni koji istinski slijede Isusov poziv i vrše volju nebeskog Oca:
"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'" (Mt 7, 21-23)
Istih je bilo i među Isusovim najbližim suradnicima. Iako je od samog početka znao tko da će ga izdati, Isus ne želi Judu odstraniti od izabrane dvanaestorice, nego dopušta da kukolj zajedno sa žitom raste sve do kraja, da bi se tako ispunila volja Božja:
''Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.'' (Mk 3, 16-19)
''Odgovori im Isus: "Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao." Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati.'' (Iv 6, 70-71)
I dok smo dosad razmatrali teandričku prirodu Crkve pod vidom postojanja grešnih pojedinaca čija je konačna sudbina propast, primijetimo kako je grešnost također neizostavni dio pojedinaca koju su svojim životom proslavili Boga te ušli u Njegovo kraljevstvo. Najuvjrljiviji nam je primjer sv. Petra, kojemu je unatoč trostrukog zatajenja, Gospodin kasnije oprostio, i – nakon trostruke ispovijesti vjere, potvrdio vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi i povjerio ključeve Kraljevstva nebeskog (Mt 16,19):
''A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: "I ti bijaše s Isusom Galilejcem." On pred svima zanijeka: "Ne znam što govoriš." Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: "Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom." On opet zanijeka sa zakletvom: "Ne znam toga čovjeka." Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: "Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!" On se tada stane zaklinjati i preklinjati: "Ne znam toga čovjeka." I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." I iziđe te gorko zaplaka.'' (Mt 26, 69-75)
“Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 15-17)
I dok će mnogi kršćani poput sv. Petra zanijekati Krista i učiniti javnu sablazan, snaga je Božjeg milosrđa veća te pokriva svaki grijeh - unatoč našoj nevjeri, Bog ostaje vjeran svojim obećanjima (2 Tim 2,13) te nam ponovno nudi svoje oproštenje kako bi nas vratio u zajedništvo sa Sobom. Na jednak je način apostol Toma zanijekao Kristovo uskrsnuće (Iv 20, 24-25), da bi potom ispovjedio svoju vjeru u Gospodina i Boga Isusa Krista (Iv 20,28), bio utvrđen Njegovim blagoslovom, te kasnije zajedno s ostalim apostolima po nadahnuću Duha Svetoga naviještao Radosnu vijest. Jednako tako, apostol Pavao prije svog obraćenja progonio je Crkvu Božju – Kristovo mistično Tijelo (Dj 9, 4-5), a potom postao najvećim vjesnikom evanđelja. Poučen ovim iskustvom kasnije nam poručuje:
''Da, a što ako su se neki iznevjerili? Neće li njihova nevjernost obeskrijepiti vjernost Božju? Nipošto! Nego neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac, kao što je pisano: Da pravedan budeš po obećanjima svojim i pobijediš kada te sudili budu.'' (Rim 3, 3-4)
… da je Božja vjernost veća od svake nepravde koju je čovjek u stanju učiniti, te da će Božja milost još snažnije izobilovati od svakoga grijeha (Rim 5,20) pozivajući nas ponovno na obraćenje srca i potpunu vjernost Njegovim obećanjima. Ovime dajemo još jednu potvrdu naslovnoj tezi i utvrđujemo da je Crkva kao Kristovo mistično tijelo - na svome zemaljskom putu – podjednako obiželjena i grešnošću i svetošću njezinih članova, da pored brojnih darova Duha Svetoga i dalje trpi od ljudske nesavršenosti sve do konca svojeg puta kada će je Gospodin kao pravedni sudac poput gumna pročistiti svojom vijačom, pljevu spaliti, sabrati žito u svoju žitnicu (Mt 3,12) te je privesti sebi kao svetu, neokaljanu i čistu zaručnicu (Ef 5,27).
Pošto smo izložili i definirali materiju, osvrnimo se ukratko iz stručne perspektive na srž čitavog problema oko krivih mišljenja o naravi Crkve. Da bismo bolje razumjeli o čemu se radi, uzmimo odgovor glasovitog katoličkog teologa T. J. Šagi – Bunića na pitanje čitatelja o tome djeluje li Duh Sveti u Katoličkoj crkvi s obzirom na povijesne kontroverze prisutne u njezinim redovima. Prof. Šagi – Bunić čitav problem koji dovodi do krivih mišljenja definira kao ''ekleziološki monofizitizam'', gdje se Crkva promatra kao isključivo božansko biće bez ljudskog faktora, u kojemu je svaka pojedinost sveta. Kao što je izloženu u članku, takvo mišljenje nema potpore od strane sv. Pisma jer Isus je Crkvu zamislio kao po svojem izvorištu nadnaravnu zajednicu, koja je međutim sastavljena od grešnih ljudi i time trpi od grijeha i nesavršenosti, te povezanost ljudskog i božanskog nije u fizičkoj, nego u moralnoj osobi, a sjedinjenje Duha Svetoga s Crkvom nije u samom bitku (kao kod dviju naravi u Kristu), nego samo za neka djelovanja. Prema definiciji Alberta Velikog, Duh Sveti ulijeva svetost u Crkvu ''u sakramentima i krepostima i darovima koje daje za usavršavanje svetosti, te napokon u čudesima i nezasluženo danim darovima''. Imajući ovo na umu, slijedimo Kristovu pouku i promatrajmo Crkvu na autentični, ''biblijski'' način, kao teandričku ustanovu, koja nas unatoč svim nesavršenostima pojedinaca vodstvom Duha Svetoga upućuje u božanske istine (Iv 14,26; Mt 28,20; 1 Tim 3,15), te je ništa ne može spriječiti na tom putu (Mt 16,18).
Post je objavljen 13.09.2011. u 10:25 sati.