Ispovijedajući svoju vjeru u Trojedinog Boga, Crkva priznaje Duha Svetoga trećom božanskom osobom.
‘’Vjerovati u Duha Svetoga znači dakle ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Zato je o božanskoj tajni Duha Svetoga bilo govora u "teologiji" Presvetog Trojstva. Ovdje će se o Duhu Svetom govoriti samo unutar bozanske "ekonomije". … Onaj kojega je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6), stvarno je Bog; istobitan s Ocem i sa Sinom. On je od njih neodvojiv, koliko u intimnom zivotu Trojstva, toliko i u svom darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći Sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba. Kad Otac šalje svoju Riječ, on uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje, On, vidljiva slika nevidljivog Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje.'' (KKC 685, 689)
Pritom naglašava dvije temeljne značajke ovog vjerovanja – osobnost, i božanska narav Duha Svetoga. I dok ovu definiciju s pravom možemo smatrati minimalnom osnovom kršćanstva, o kojoj ovisi i identifikacija pojedinačnih subjekata kao kršćana, ipak se i danas ponegdje susrećemo s bitno različitim poimanjem Duha Svetoga unutar širokog spektra samozvanih kršćanskih konfesija i denominacija. Tako manjinski dio pentekostalnog pokreta prepoznaje Duha Svetog kao Isusa Krista, i to u različitom obliku pojavnosti. Jehovini svjedoci odlaze korak dalje i niječu njegovu osobnost, te ga poistovjećuju s Božjom aktivnom silom, suštinski jednakoj gravitacijskoj ili elektromagnetskoj sili. Pokret New age poima ga panteistički, kao bezličnu kozmičku energiju koja prožima čitav svijet. Različitih mišljenja bilo je i u ranoj povijesti Crkve. Tako primjerice Sabelije naučava da je Bog jedna osoba, koja se manifestira kroz tri različita pojavna oblika, tvoreći nauk poznatiji kao modalizam ili patripasionizam. Carigradski biskup Macedonije priznaje vlastitu osobnost Duha Svetoga, ali negira njegovo božanstvo. Ovo će dovesti do nastavka trinitarnih sporova, njegove osude i definicije temeljne kršćanske vjeroispovijesti na I. carigradskom saboru (381. god.).
I dok osvrt na najčešće prigovore i pokušaje verifikacije navedenih koncepcija ostavljamo za posebnu prigodu, ovdje želimo iznijeti pozitivnu studiju o ovom temeljnom kršćanskom vjerovanju. Pokazat ćemo na temelju sv. Pisma i Predaje njegovu istinitost i božansko porijeklo, te time ponovno potvrditi Božje proročanstvo da će Crkva kao Kristova zaručnica, po trajnoj pomoći Duha Svetog (Iv 14,16) ostati temelj istine sve do konca svijeta (1 Tim 3,15; Mt 16,18).
Pojam osobe ontološki definiramo kao zaseban individuum koji je u sebi nositelj humanih svojstava i odnosa. Time pravimo razliku od neosobnih sila i pojava, koje zbog ovih nedostataka ne možemo svesti pod pojam osobnog bića. Tako govoreći primjerice o radio-valovima ili električnoj energiji, iako prepoznajemo mogućnost njihova djelovanja na okolinu, ne pridijevamo im osobnost, i to upravo zbog nedostatka temeljnih značajki koje određuju pojam osobe. No, koji je pojam Duha Svetoga? Radi li se samo isključivo o djelatnoj sili kojom upravlja Bog Otac, ili pak zasebnom individuumu koji je nositelj humanih svojstava i odnosa? Uvidom u sadržaj sv. Pisma, uvjerit ćemo se najprije da je Duh Sveti prava osoba. Osim djelovanja u utjecaja na stvoreni svijet, on posjeduje i sva svojstva osobe – obdaren je razumom, emocijama i voljom, te svojim činima koji su vlastiti samo ljudskoj osobi svjedoči da ga se nikako ne može svesti na pojam neosobne sile.
Duh Sveti najprije se obraća i govori kao ljudska osoba:
‘’Duh reče Filipu: ‘Pođi i pridruži se tim kolima!’’’ (Dj 8,29)
‘’Dok je Petar sveudilj razmišljao o viđenju, reče mu Duh: "Evo, neka te trojica traže. De ustani, siđi i pođi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao." (Dj 10, 19-20)
‘’Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: "De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao." (Dj 13,2)
On svjedoči, navješćuje i uvodi u istinu:
‘’A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene.’’ (Iv 15,26)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.’’ (Dj 16,13)
Pokazuje emocije – voli nas i zagovara nas kod Oca neizrecivim uzdasima:
‘’Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete.’’ (Rim 8, 26-27)
Upravlja Crkvom – postavlja službe, vodi, zapovijeda, zabranjuje, opominje:
‘’Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji.’’ (Dj 16,6)
"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom." (Dj 20,28)
‘’Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.’’ (Rim 8,14)
‘’A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda.’’ (Iv 16,8)
I mogli bismo navesti još mnogo drugih neospornih pokazatelja osobnosti Duha Svetoga: On pečati vjeru u našim srcima (Ef 1, 13-14), uskrsava od mrtvih i stanuje u nama (Rim 8,11), čuje (Dj 16,13), zna budućnost i tajne Božje (Dj 21,11; 1 Kor 2,11), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30), te ga možemo uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29). Nijedno od ovih svojstava ne može pripadati neosobnoj sili, i bitne su odrednice osobnosti, što nesporno dokazuje da je Duh Sveti zasebna osoba.
Sv. pismo također potvrđuje i da je Duh Sveti različita i zasebna osoba od Oca i Sina. Ovo se najjasnije očituje u Isusovom govoru o poslanju Duha Svetoga, kao zasebne osobe koja će doći kao trajni Pomoćnik Crkvi na dan Pedesetnice:
‘’I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.’’ (Iv 14, 16-17; usp. Iv 15, 26)
‘’No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.’’ (Iv 16,7)
‘’No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama." (Iv 16, 13-15)
Pošto smo utvrdili pojam Duha Svetoga kao osobe koja stoji u veoma uskoj povezanosti s Ocem i Sinom, ostaje dati odgovor na pitanje o Njegovoj pravoj biti. Radi li se samo o Božjem službeniku višeg reda, ili pak osobi istobitnoj Ocu i Sinu? I na ovo pitanje sv. Pisma daje nam eksplicitan odgovor. Najjasniju potvrdu božanske naravi Duha Svetoga pronalazimo u Petrovom interventu na postupak Ananije i Safire:
''Petar mu reče: "Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!" (Dj 5, 3-4)
Lagati Duhu Svetome, u ovom slučaju koji vrijedi istvoremeno kao univerzalno pravilo, jednako je lagati Bogu, iz čega jednostavnom logikom proizlazi da je Duh Sveti jednak Bogu. Također, mnoge se druge paralele mogu povući između osobina zajedničkih Bogu i Duhu Svetomu. Tako sv. Pavao kršćanina u stanju milosti, u kojem prebiva Duh Sveti, uspoređuje s Božjim hramom:
''Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.'' (1 Kor 3, 16-17)
''Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.'' (1 Kor 6,19)
U drugom pak navratu riječi Božje, izrečene po proroku Izaiji, pripisuje Duhu Svetomu:
''Nesložni tako među sobom, stadoše se razilaziti kadli im Pavao reče još jednu riječ: "Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim:…'' (Dj 28, 25)
''Tad čuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko će nam poći?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!" On odgovori: "Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.'' (Iz 6, 8-9)
…nadalje, naziv Kyrios (Gospodin), koji u Novom zavjetu zamjenjuje Božje ime objavljeno Mojsiju na brdu Sinaju (Jahve), pripisuje se na jednak način Duhu Svetome kao i ostalim dvama božanskim osobama:
''U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.'' (Mt 11,25)
''Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,28)
''Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.'' (2 Kor 3,17)
Također, odbacivanje svjedočanstva Duha Isus karakterizira kao hulu koja nikad neće biti oproštena:
"Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.'' I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem." (Mt 12, 31-32)
S obzirom da hula može biti izrečena jedino protiv Boga, nužno proizlazi zaključak da je Duh Sveti jednak Bogu. Naposljetku, Duhu se pripisuju svojstva vlastita jedino Bogu, kao što su stvaralačka moć (Job 33,4), vječnost (Heb 9,14), sveprisutnost (Ps 139,7) i savršeno znanje (1 Kor 2, 10-11).
Sve navedeno, zajedno s pouzdanim svjedočanstvima prvih kršćana, neosporno dokazuje apostolsku vjeru u Duha Svetoga kao treću božansku osobu, koja Crkvu utvrđuje u istini i čuva je kao neokaljanu Kristovu Zaručnicu sve do konca svijeta.
Post je objavljen 13.09.2011. u 10:31 sati.