Jedan od čestih pokušaja opravdanja starozavjetna prakse svetkovanja subote, od strane zajednica koji zastupaju ovakav stav (uglavnom adventista sedmog dana), jest tvrdnja da su i sami apostoli svetkovali subotu, te smo im kao zakonitim Kristovim poslanicima i naučiteljima Istine obvezni na poslušnost i nasljedovanje njihovog primjera. Ovakav se zaključak izvlači na temelju nekoliko svjedočanstava iz života prve Crkve, zapisanih u Djelima apostolskim (13,14; 13,42; 16,13; 17,2; 18,4), o posjetu apostola židovskim sinagogama u subotnji dan, gdje su na temelju starozavjetnih Pisama navješćivali Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg. Osvrnut ćemo se na svaki od spornih redaka da bismo uvidjeli okolnosti i značaj ovih okupljanja, te pored toga razmotriti još nekoliko pokušaja opravdavanja subote i na poseban način – pokušaje osporavanja biblijskih dokaza o svetkovanju Euharistije u prvi dan tjedna, o kojima je prethodno pisano u ovome članku.
Krenimo od samog početka, prvo mjesto na kojem pronalazimo navodni dokaz o svetkovanju subote jest zgoda Pavlovog posjeta Antiohiji Pizidijskoj:
''Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju Pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: "Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!" (Dj 13, 14-15)
Kao što vidimo, apostoli ulaze u sinagogu u dan subotnji, pridružuju se okupljenoj zajednici, nakon čega po pozivu predstojnika počinju propovijedati evanđelje – i to je sve što na eksplicitan način možemo saznati o razlozima njihovog posjeta. Pokušamo li naslutiti motive, izvještaj bi nam dao sugerirati kako je njihova namjera bila posjetiti sinagogu radi propovijedanja evanđelja, i to upravo na subotnji dan kada je okupljena čitava zajednica te se pruža najzgodnija prilika da njihova riječ urodi brojnim plodovima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – u ovoj situaciji ne nalazimo naznake da apostoli ulaze u sinagogu na subotnji dan radi toga jer svetkuju subotu. Da bismo to iščitali, potrebna je izričita tvrdnja o propisu Zakona kao razlogu njihovog postupka – slično mirovanju žena po Isusovom ukopu (Lk 23,56), u protivnom, logički je nedopušteno izvlačiti ovakav zaključak.
U nastavku istog poglavlja čitamo:
''Na izlasku su ih molili da im iduće subote o tome govore. A pošto se skup raspustio, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj.'' (Dj 13, 42-43)
…i možemo vidjeti molbu vjernika da apostol Pavao i sljedeće subote naviješta Radosnu vijest Isusa Krista. Upada u oko činjenica isticanja subotnjeg dana, i to iz razloga da nije postojala potreba za takvim naglaskom, u slučaju da se bogoslužje odvija svaki dan. Međutim, kako naglasak postoji – mogli bismo zaključiti da je židovska zajednica okupljena na čitanju Božje riječi samo subotom, te tako dobivamo potvrdu za prethodno iznesen motiv.
No, ovdje se valja osvrnuti na trik-pokušaj radi postizanja suprotnog efekta. Naime, pozivajući se na pojedine prijevode neki nastoje sugerirati da katolički prijevodi ispuštaju u 42. retku izvijestiti da se radi o poganima koji žele čuti naviještaj evanđelje u subotu, čime bi se dalo do znanja da Pavlova praksa propovijedanja evanđelja subotom nije bila vezana samo za Židove, već i pogane te je razlog ponovnog isticanja subote bitno širi, i nije ograničen na posjet sinagogi. Međutim, jednostavan uvid u tekst otkriva kako je prigovor neutemeljen i promašen. I dok je točno da neki prijevodi ne spominju pogane u 42. retku, odmah sljedeća rečenica otkriva nam o čemu je zapravo riječ – kako se radi o bogobojaznim pridošlicama iz poganstva (tzv. prozelitima) koji su osjećali naklonost prema židovstvu i nastojali živjeti u skladu s moralnim normama Zakona. Najpoznatiji primjer jest onaj prvog poganina koji će biti primljen u Crkvu - satnika Kornelija (Dj 10, 2. 22), a pomnije čitanje izvještaja iz Antiohije Pizidijske otkriva nam da su isti prisutni u sinagogi prigodom Pavlove propovijedi (Dj 13, 16. 26), pa se prema tome ovaj prigovor otkriva kao još jedan od pokušaja izvankontekstualnog i tendencioznog tumačenja radi potkrepljivanja vlastite doktrine.
Nadalje, u 16. poglavlju Djela apostolskih čitamo:
''U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.'' (Dj 16, 13-14)
...i opet nailazimo na sličan pokušaj cijenjene opozicije, gdje se nastoji sugerirati da apostol Pavao ponovno propovijeda poganima u dan subotnji, te se Židovi uopće ne spominju. Međutim, pokušaj se iz identičnih osnova pokazuje kao neutemeljen i promašen. U prvoj rečenici navedenog odlomka vidimo da razlog apostolskog pohoda u dan subotnji nije motiviran propisom Zakona, već mišlju da se Židovi okupljaju na molitvu. Naime, kao što povjesni dokazi nalažu, a komentar glasovite Jeruzalemske Biblije ističe – Židovi u Filipima nisu imali sinagoge, nego su se sastajali u blizini rijeke poradi obrednih pranja. Pomisao da je riječ o skupu pogana stoji bez ikakvog temelja, jer osim što se tome ne daje nikakve naznake, znamo da su molitveni sastanci ovakvog tipa nešto posve nečuveno za poganski svijet (uostalom, možemo li zamisliti da sv. Pavao poganske bogoštovne rituale, koje na drugim mjestima oštro osuđuje – ovdje naziva bogomoljom?), a kontekst nam jasno daje do znanja o čemu je riječ. Kako ponovno susrećemo pojam bogobojazne pridošlice (Lidije), prepoznajemo sa nepobitnom sigurnošću da se radi o židovskom skupu, i bilo koje drugo tumačenje odvodi nas u očiti apsurd.
Da sumiramo, motive subotnjeg pohoda židovskim sinagogama možemo jasno razabrati u posljednja dva odlomka:
''Po običaju uđe Pavao onamo. Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: "Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem." (Dj 17, 2-3)
''Svake je pak subote raspravljao u sinagogi i uvjeravao Židove i Grke.'' (Dj 18,4)
Jasnije nego u prethodnim slučajevima prepoznajemo namjeru sv. Pavla da na subotnji dan, kada je najveći broj vjernika okupljeno na molitvu i čitanje Pisama, navijesti evanđelje, dokazujući da je Isus iz Nazareta Mesija u kome su uspunjena sva proročanstva. To je motiv koji se jasno prepoznaje u ovim tekstovima, i objašnjava nam razlog isticanja subotnjeg dana – da je cilj sv. Pavla i apostola naviještanje evanđelja radi oportune prigode, dok subota u kontekstu eventualne obvezatnosti po snazi Mojsijevog Zakona, pa barem i implicitno – nije nigdje naznačena, i naši će prijatelji morati potražiti druge načine za opravdanje svoje doktrine, jer ga u prethodnim slučajevima ne nalazimo.
Vrijedi u ovom dijelu razmotriti još jedan pokušaj dokazivanja vječne obveze svetkovanja subote, koji dolazi iz retka Knjige proroka Izaije:
''Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jahve.'' (Iz 66,23)
Sugestija glasi – budući da će se subota svetkovati na nebu, ona je vječna odredba koja ne bože biti dokinuta i trebamo je na jednak način poštivati danas, kako je propisano u Starom zavjetu. Međutim, cjelovita interpretacija ovog retka u tom slučaju implicira da isto vrijedi i za židovske blagdane mlađaka. Budući da je ova odredba na jednak način propisana Zakonom – nalazi se zajedno sa subotom u popisu blagdana (Lev 23, 3. 23-25), i ukoliko za kršćane po snazi dotičnog proročanstva vrijedi ceremonijalni propis subote, isto se odnosi i na mlađake. Ipak, upitamo li naše prijatelje da li dosljedno provode svoje tumačenje gornjeg odlomka te prema tome svetkuju i mlađake, zasigurno će ostati u nedoumici. Iz razumljivog razloga jer – kao što ćemo kasnije vidjeti – kršćani su po Kristovoj žrtvi otkupljeni od obveze ceremonijalnih propisa Zakona, a govoriti suprotno značilo bi negirati značaj iste žrtve. U skladu s cjelokupnim kontekstom koji naznačuje univerzalnost spasenja, ispravno je tumačenje da ćemo na nebu bez prestanka, dan i noć prinositi hvalu i slavu Bogu, kakvu On sam zaslužuje:
''Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" (Otk 4,8 )
Post je objavljen 13.09.2011. u 10:29 sati.