Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 16.03.2014.
Mihail Bulgakov: "Crni snijeg"
Mihail Bulgakov je moderni ruski pisac, koji je zbog svog književnog rada dolazio u sukob s ruskim vlastima, a najpoznatiji je po svom romanu „Majstor i Margarita“, u kojem je maestralno, na suvremen način opisao faustovsku borbu čovjeka i vraga. U kratkom romanu (po mom mišljenju, možda čak i noveli) „Crni snijeg“ Bulgakov se pak razračunava s ruskim kazališnim svijetom, a osobito njegovim najpoznatijim predstavnikom, Stanislavskim.
U središtu je radnje nesretni siromašni Sergej Leontijevič Maksudov, dopisnik Pomorskih novina, koji je imao tu nesreću da je jedne noći sanjao neobičan san. Taj ga je san toliko proganjao da je mjesecima morao pisati novelu pod naslovom „Crni snijeg“, koju je konačno dovršio, pa čak i uspio objaviti u opskurnim književnim novinama kojima se od tada gubi svaki trag. Nakon što doživi prezir i zavist od kolega iz literarnog okruženja, na neko se vrijeme posve okani pisanja. Međutim, likovi iz njegovog neobičnog sna počnu mu se ukazivati „kao u nekoj kutiji“, kao da igraju svoje uloge u trodimenzionalnom prostoru, i Maksudov ubrzo shvati da mora prilagoditi svoju nesretnu zaboravljenu novelu za kazalište. Nakon što je to učinio, neobičnim spletom okolnosti autor dolazi u susret s kazališnim svijetom i ubrzo se nađe uvršten u repertoar Nezavisnog kazališta uz bok Sofoklu i Shakespeareu (što, dakako, također izaziva bijes i zavist manje sretnih kolega – o kojima Maksudov zapravo i nema pozitivnih dojmova). Međutim, zakulisne političke igre koje odlučuju hoće li se njegov komad doista i postaviti ili neće, do kraja ga romana definitivno uspijevaju izbaciti iz takta.
Neke od svojih najvažnijih značajki ovaj kratki roman dijeli i s puno poznatijim „Majstorom i Margaritom“ – u prvom redu, duhovitost i apsurd (u istima, na način kako ih rabi Bulgakov, istinski uživam). Simbolizam, u svakom slučaju.
Inače, predgovor romanu napisao je Zoran Ferić, koji tvrdi da se ovdje radi o romanu s ključem, s obzirom da se u liku i djelu Ivana Vasiljeviča svakako prepoznaje Stanislavski i njegova poznata glumačka „metoda“ (da sam bolje upoznata s ruskom glumačkom i redateljskom scenom toga vremena, vjerojatno bih mogla prepoznati i druge poznate ličnosti), ali da je Bulgakovljev „Crni snijeg“ u kvalitativnom smislu definitivno udaljen od primitivizma romana s ključem, jer ga odlikuje i njegova univerzalnost, koja se sastoji u prepoznavanju i prokazivanju vladavine taštine, nesposobnosti i arbitrarnosti (o čemu i u Hrvatskoj imamo što reći, s ključem – u rukavicama - ili bez njega).
Preporučujem, bespogovorno: neće vam oduzeti previše vremena, zabavit ćete se, a istovremeno nećete imati onaj osjećaj gađenja nad samima sobom zbog pretjerano loše literature. Ovdje loših strana jednostavno – nema.
Oznake: mihail bulgakov, crni snijeg, stanislavski
petak, 14.03.2014.
Jay Asher: "Trinaest razloga"
Kako sam došla do još jednog naslova iz kategorije Knjige za mlade? Naime, roman „Trinaest razloga“ Jaya Ashera (i to prvijenac, molit ću lijepo), dopao mi je ruku kad sam birala rođendanski poklon za jednu mlađu rođakinju (o knjizi sam već ranije nešto čula i svakako sam je htjela i sama pročitati). Međutim, kad je knjiga već bila kupljena i kad sam izašla iz Algoritma, počela sam razmišljati o tome je li to doista prikladan poklon za četrnaestogodišnjakinju? Je li moj utjecaj loš ako stavljam djetetu na raspolaganje knjigu koja govori o samoubojstvu?
I tako sam, ne budi lijena, knjigu zadržala za sebe i već sutradan potrošila čitavo poslijepodne čitajući je.
Dakle, priča prati mladića imenom Clay Jensen, koji jednog dana na svom trijemu nađe kutiju za cipele sa sedam dvostranih audio-kaseta. Na njima se nalazi trinaest priča, a svaka od trinaest priča namijenjena je jednoj od trinaest osoba, koje autorica tih audio-kaseta, imenom Hannah Baker, okrivljava za svoje samoubojstvo. Svaka od tih osoba mora preslušati sve priče i onda ih proslijediti sljedećoj osobi u nizu, u protivnom će kopija snimki ugledati svjetlo dana i svi će sudionici završiti posve osramoćeni.
Clay, kojemu se Hannah sviđala, ali koji se očito nije dovoljno sviđao njoj (ili je bar tako smatrao) počinje preslušavati kasete i istovremeno pratiti lokacije u njihovom gradu na kojima su se pojedine priče odvijale, zbog čega dodatno biva izmučen krivnjom i grižnjom savjesti.
Naravno, priča je tinejdžerski melodramatična. Naravno. Ali, iz strukture romana jasno je vidljivo da je autor nastojao portretirati ne samo tinejdžersku melodramu, već i lavinu pojedinačnih događaja koji sami za sebe nemaju nikakvo osobito značenje, ali ujedinjeni u sudbinu jedne osobe predstavljaju podlogu za tragičnu priču na način svojstven i antičkim tragedijama.
Naime, Hannah je, došavši kao nova učenica u nepoznati grad, svojim ponašanjem možda uvrijedila nekoliko momaka kojima ego nije dopustio da takvo postupanje ostane nekažnjeno, pa su izmislili neke priče o njoj, koje nisu bile sasvim istinite. Možda je tu bila i prijateljica koja je krivo shvatila signale koje joj je neki dečko slao, pa je zaključila da je to Hannahina krivnja, i poželjela se osvetiti. I tako redom.
Dok ne dođemo do posljednjih nekoliko kaseta i ustanovimo da je u pozadini idiličnog malog grada (kakve u svojim djelima često opisuje i Stephen King) tinja iskonsko zlo koje Hannah, čak i u smrti nastoji prokazati.
U svakom slučaju, mislim da sam dobro zaključila da je četrnaest godina još premalo za ovakvu tematiku (ili sam potpuno krivo informirana oko toga koliko su zapravo iskvarene 14-godišnjakinje), pa bih ovakve romane poklanjala najmanje 16,17-godišnjacima, osobito onima koji nisu naučili osnove lijepog ponašanja prema vršnjacima, kao lekciju što se sve, ako govorimo o krajnostima, može dogoditi ako svojim prijateljima, ili čak poznanicima iz škole, uskratimo elementarno razumijevanje i pristojnost.
Oznake: jay asher, trinaest razloga
srijeda, 12.03.2014.
Lian Hearn: "Nebeska je mreža velika"
Čitanjem romana „Nebeska je mreža velika“ australske autorice Lian Hearn konačno sam u potpunosti dočitala njezinu Sagu o Otorijima, s kojom sam počela još krajem prošle godine i koju sam si obećala dovršiti već u veljači, ali to zbog obimnog čitateljskog pothvata (kao i drugih čitateljsko-spisateljsko-novinarskih zadataka) nije bilo moguće. Unatoč tome, samoj sebi čestitam na upornosti, jer mi je upravo ova, posljednja knjiga, bila najtvrđi orah.
Radi se o početnom nastavku Sage, koji ustvari niti ne pripada trilogiji, ali koji objašnjava događaje koji će uslijediti u trilogiji koja nastavlja pratiti mladog (a zatim i nešto malo starijeg) Otori Takea u njegovom životnom djelu – ujedinjenju Triju zemalja pod jedinstvenu vlast blagostanja i mira. U romanu „Nebeska je mreža velika“ pratimo pak Otori Shigerua, Takeovog posvojitelja i duhovnog oca, u njegovom odrastanju i njegovom velikom vojnom porazu kod Yaegehare, zbog kojega se zlikovac Iida Sadamu i uspeo na vlast u Trima zemljama, kao i u konačnoj, očajničkoj taktičkoj strategiji pokušaja atentata na Iidu Sadamua.
Ovom romanu, koji ima odlike obiteljske kronike, zbog ovih njegovih značajki trebalo je doista dugo da se zahukta – Shigeruove djetinje godine, u kojima se uz neodlučnog oca i grubu majku (uz vječno prisustvo zlobnih stričeva koji pretendiraju na mjesto nasljednika klana Otori) promeće u vođu klana, traju kroz gotovo dvije trećine romana, da bi tek u posljednjoj trećini bilo nešto govora o njegovu vodstvu i o lutanjima kroz Srednju zemlju, odnosno feud koji je izgubio. U posljednjem dijelu romana također se spominje kako se razvijala nenadana i zabranjena priča između Shigerua i njegove zabranjene ljubavi Maruyama Naomi.
Međutim, kroz čitav roman puno se toga objašnjava o tome kako se razvijala osobnost Otori Shigerua, koji je svojim karakterom i svojim odgojem obilježio Takea i učinio ga upravo onakvim junakom kao kakav se on pojavljuje u Sagi o Otorijima. Shigeru je, naime, bio fasciniran zemljoradnjom (zbog čega je među svojim neistomišljenicima zaslužio i posprdni nadimak Seljak) i ribarstvom, od čega je njegov feud i živio, te je smatrao da se mir može ostvariti i kroz ekonomsko blagostanje, jer pravedan gospodar, koji ne ubire previše poreza, uživa povjerenje i ljubav svojih vazala i podanika (u svjetlu nedavne presude Ivi Sanaderu, kao i u svjetlu sve veće porezne presije na najšire skupine građana Hrvatske, ovo je lekcija koju bi mogao usvojiti mnogi suvremeni političar, na vjekovnu radost nacije koja ga je izabrala).
Osim toga, i ovo se djelo odlikuje jednostavnim stilom, lako je za čitanje (iako, obimno je, pa se za to valja i pripremiti), pa iako u mom slučaju predstavlja objašnjenje događaja o kojima sam već ranije čitala u trilogiji Saga o Otorijima, možda bi je idealno bilo čitati kronološki, kao prvu knjigu Sage, kako bi se čitatelj polagano uveo i upoznao s događajima koji će uslijediti. Za mene, čitanjem romana „Nebeska je mreža velika“ definitivno je zaokruženo jedno veliko čitateljsko iskustvo.
Oznake: lian hearn, nebeska je mreža velika
subota, 08.03.2014.
Predstavljanje izdanja FUNDITUS Naklade u koprivničkoj knjižnici
U prostorijama Stručno-znanstvenog odjela koprivničke Knjižnice i čitaonice „Fran Galović“ 26. veljače 2014. godine održana je književna večer na kojoj su predstavljena dva izdanja male izdavačke kuće FUNDITUS Naklada, i to zbirka priča Suzane Bosnić: „Pod zemljom u velikim cipelama“ i roman Tajane Obradović pod naslovom „Onda znaš kako stvari stoje“. Moderatorica večeri bila je urednica Vera Vujović.
Tajana Obradović: „Onda znaš kako stvari stoje“
Ovo je drugi roman autorice, inače osnivačice nakladničke kuće Funditus Naklada, uslijedio je nakon njezinog prilično popularnog prvijenca „Cybersex: Čarobna šuma“, koji je tematizirao, kao što mu i samo ime kaže, nalaženje srodne duše u zapećku internetske šume i online – udvaranja.
Glavna tema novog romana je pak mobbing, odnosno psihičko i verbalno zlostavljanje tijekom rada u velikoj korporaciji, koji otkriva kako funkcioniraju korporativne strukture, ali govori i o nakani na samoubojstvo i psihičkom oporavku. Autorica je otkrila da 95% radnje romana čini njezina vlastita proživljena priča, pa roman „Onda znaš kako stvari stoje“ predstavlja svojevrsni romansirani izvadak iz biografije.
Prema riječima urednice Vere Vujović, roman ima prstenastu strukturu, s izraženim obilježjima detektivskog žanra, a tijekom predstavljanja knjige, autorica je progovorila i o svom novinarskom i umjetničkom angažmanu, založivši se za stajalište da literatura mora biti angažirana. Najavila je i rad na trećem romanu, na čije ga je pisanje, kako sama ističe, inspirirala prošlogodišnja pojava Željke Markić u hrvatskoj javnosti, pa autorica novim romanom nastoji portretirati različitost i život u različitosti.
Preporuku za čitanje romana „Onda znaš kako stvari stoje“ dajem isključivo nakon slušanja ulomaka na predstavljanju knjige – radilo se o ulomku u kojem se autorica obraća odvjetniku radi zaštite svojih prava, i dobiva odgovor koji joj se nije svidio (da za mobbing nema sudske prakse, iako je inkriminiran još prije dvije godine, i to najviše iz razloga što ga je teško, ako ne i nemoguće dokazati, jer oni koji bi mogli posvjedočiti događajima, najčešće su postojeći radnici koji su neskloni svjedočiti jer žele zaštititi svoje radno mjesto) – informacije koje autorica iznosi su prema mom pravničkom iskustvu potpuno točne i zbog toga roman djeluje pitko i uvjerljivo. Navedeno još više dolazi do izražaja iz iskustva autorice, kojoj su se nakon čitanja romana obratile mnoge osobe (često se radilo o ženama) koje su potvrdile da je u romanu vjerno prikazano i njihovo teško životno iskustvo.
Suzana Bosnić: „Pod zemljom u velikim cipelama“
Autorici Suzani Bosnić je zbirka priča „Pod zemljom u velikim cipelama“ literarni prvijenac (iako je, kao i Tajana Obradović, zaposlena kao novinarka, pa pisanjem zarađuje za život). Zbirka je nastala kao plod kovanja spisateljskog zanata na radionici kratke priče Miroslava Mićanovića, gdje je autorica, prema vlastitim navodima, naučila „u što manje riječi reći što više“ jer je kratka priča forma koja ne trpi blagoglagoljivost.
Suzana Bosnić je tijekom predstavljanja knjige također pročitala nekoliko svojih kratkih priča, od kojih su neke bile kraće i od jedne stranice, a osobito su upečatljiv dojam ostavile priče o Indiji, koju je autorica posjetila na spiritualnom putovanju, kao i priča o vlastitom odrastanju na Korčuli, gdje se autorica, prema vlastitim riječima, osvjedočila o različitosti i kontrastu.
Obje su spisateljice s humorom govorile i o reakcijama obitelji na objavu knjiga (ili bolje rečeno, izostanku tih reakcija) kao i o podnošenju kritike na svoj stvaralački rad.
Sve u svemu, iako je posjećenost predstavljanja bila izrazito slaba, pa je atmosfera bila više nego komorna, zabavila sam se tako da me koprivnička knjižnica sa svojim izvannastavnim aktivnostima može očekivati i nešto češće.
Na kraju, pogledajte i video-predstavljanje zbirke priča Suzane Bosnić: „Pod zemljom u velikim cipelama.“
Oznake: funditus, tajana obradović, onda znaš kako stvari stoje, suzana bosnić, pod zemljom u velikim cipelama
četvrtak, 06.03.2014.
Kako prodati umijeće čitanja poezije
Osvanuo je novi blog na našoj obali blogosfere: riječ je o Tržištu poezije. Ovaj bloger, zasada samo s tri posta, nastoji progurati čitanje, i to osobito čitanje poezije kao tržišnu kategoriju.
Što to znači? Kao što znamo, dvije trećine Hrvata godišnje ne pročita niti jednu knjigu. Od preostale trećine, veći dio Hrvata čita romane, publicistiku i stručnu literaturu, pa osim djece koja zbirke poezije čitaju kao obveznu lektiru, vrlo malo ima ozbiljnih čitatelja poezije, koji čitaju barem jednu zbirku poezije mjesečno. Osobno, nisam čitateljica poezije, smatram da je za poeziju potreban poseban senzibilitet, kojeg, kao posve prozaična ličnost, uopće ne posjedujem. Zato sam na ovom blogu tek nekoliko puta, nastojeći pomoći prijateljima koji su objavljivali zbirke, pisala o zbirkama poezije.
S drugim postom, u obranu čitanja, još se više slažem: zašto se autor, nakladnik i tržište knjiga ne bi orijentirali na čitatelja, umjesto na same sebe? Zašto čitatelj ne bi bio u fokusu zanimanja? Zašto ne bismo imali profesionalne i stručne čitatelje za čiju bi se pozornost i vrijeme otimali poznati pisci? Doista, o čitatelju se, pogotovo u ovoj zemlji, govori samo kad treba pokuditi njegov neukus i izbor knjiga koje rado čita. No nije problem u čitatelju, problem je u sustavu koji (oprostite na ponavljanju) sustavno ignorira čitatelja – konzumenta.
I konačno, treći post je konačno otkrio tržišnu strategiju bloga Tržište poezije: on povoljno čita poeziju, i to pojedine pjesme po 2,00 kn, a čitave zbirke već za 10,00 kn. Ako nemate vremena za čitanje poezije, a imate potrebu za time da poezija bude čitana, uplatite novac na priloženi žiro-račun i uživajte u spoznaji da se poezija negdje, čak negdje u Hrvatskoj, ipak čita.
Više na linku: Tržište poezije.
Oznake: tržište poezije, čitanje
utorak, 04.03.2014.
Pavao Pavličić: "Krvna veza"
Najrazvikanija stvar oko Pavla Pavličića, poznatog i plodnog hrvatskog pisca i jest upravo činjenica da se radi o vrsnom piscu krimića, autoru serijala o novinaru crne kronike Ivi Remetinu (manje je poznato da se radi o doktoru književnosti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je istodobno i ozbiljni teoretičar i popularno-znanstveni kolumnist, i pisac hard-boiled krimića). U Hrvatskoj trenutno nema većeg renesansnog čovjeka po pitanju književnog stvaranja nego što je Pavao Pavličić, i daleko od razuzdane gomile raznih Viskovića, Nives Celzijusica i Rudanica, ja u hrvatskoj literaturi uvijek biram Pavličića.
Ne znam koji po redu u serijalu krimića u kojima glavna uloga pripada pomalo demodiranom, zastarjelom uredniku crne kronike jednog dnevnog lista, Ivi Remetinu, započinje subotnjom kavom na zagrebačkoj špici, na kojoj glavnom junaku prave društvo policijski inspektor i dugogodišnji prijatelj Vlado Šoštar, te njegova desna ruka, Lujo Katić, znani kao Luka. Međutim, subotnju uživanciju prekida stampedo po zagrebačkim ulicama, izazvano naizgled profesionalnim atentatom na člana zagrebačkog podzemlja, poznatog kamatara Velimira Kokota, i to puškom kojom se ne može ući u trag, usred bijela dana, metkom čijoj se putanji ne nalazi početak.
I tako počinje potraga za vještim ubojicom koja vodi preko zagrebačkih ulica, u potleušice kod autobusnog kolodvora, i u velegradsko podzemlje u kojem je posuđivanje novca uzelo toliko maha da je neke ljude nužno moralo doći glave. Radi se o priči koja nikad ne gubi na aktualnosti, a osobito u vrijeme krize, u kojemu svaki rasvjetni stup i svaka svjetleća reklama reklamiraju neku vrstu posve sigurnog i zacijelo legalnog zajma.
Bez sumnje, zabavila sam se. Ne radi se o tome da je ovo jedan od najinovativnijih krimića s najžešćim obratima ikad, daleko od toga. Stvar je u tome da Pavličić prisnim, a opet jednostavnim stilom uspijeva predočiti poznate ulice našeg glavnog grada, u kojima, iako mislimo da „toga nema kod nas“, uvjerljivo dočarava opačine i zlodjela, tako da se, niti ne htijući, osjetimo pomalo posebno i bliži svijetu oko nas. Pavličić u našu malu hrvatsku geografiju gleda s toliko ljubavi i zanimanja da se i sami kroz njegovo pisanje zaljubljujemo u svijet oko sebe, ma kako mračan i zlokoban ponekad izgledao.
Oznake: pavao pavličić, krvna veza
